Friday, February 27, 2009

STARI AMERIČKI DNEVNIK (br. 2)

(New York, 4. listopad 2004.)

Prije tri tjedna u Sjedinjenim Državama je započela nova školska godina, u kojoj će od ove jeseni sudjelovati i moje dvije beštijice!!
Pripreme su bile vrlo intenzivne. Od prijateljskog uvjeravanja i očaravajućih uzdaha u opisivanju onog što ih očekuje, pa do traženja svih mogućih školskih potrepština putem Interneta, u kojem nismo najvještiji, ali još uvijek predstavlja jednostavniju alternativu od potrage za odgovarajućim dućanima.
Starija djeca, u koju po godinama spada i moja starija beštijica, moraju se oblačiti po dress codeu tj. u uniforme sastavljene od bijele majice ili košulje i plavih hlača, te plavih ili bijelih čarapa. Mlađa djeca, u koju isto tako samo po godinama, spada mlađa beštijica mogu imati tetovaže, pelene, piercinge, dude, pupčiće na vjetru, zakovice, japanke... Pošto beštijice u kućnom ambijentu nisu nikad doživjela tako različite tretmane, stvar je izazvala gromka negodovanja i proteste.
Trebalo je također nabaviti i lunch boxove, plastične torbice u kojima se nalaze manje plastična kutije s poklopcem. U njih američke mame svojoj djeci spremaju ručak. U školi ga zagriju u mikrovalnoj pećnici koja se većinom nalazi odmah do ploče, pa se vrate u klupe kako bi iznad bilježnica, knjiga, olovaka, bojica pojeli svoj ručak U SLAST!! Neeeee, u Americi ne postoje ona divna mjesta koja se zovu školske kuhinje, ni kuharice, ni blagovaonice, ni tanjuri. Za vrijeme velikog odmora, negdje oko deset ujutro, hodnicima ne pluta miris gulaša, juhe i restanog krumpira. Tužno, zar ne? Upravo sam jučer pročitala kako preko polovice američke djece ima problema s hranom i ne čudim se toliko tom podatku, koliko kako je ona druga polovica uspjela ostati normalnom?!
Dakle krenuli smo to prvo jutro, M.M., beštijice i ja, dvije školske torbe, jedna uniforma i dva lunch boxa u talijansko-američku školu na East 96 Street.
Stariji me sjetno pogledao spuštene glave i bez riječi ušao u učionicu prepunu nepoznate djece, ko' da ide na giljotinu. Tješila sam se kako je sve to, naravno, za „njegovo dobro“.
Mlađi se pokazao puno težim slučajem, iako je dosad upravo on slovio kao razuman, miran, popustljiv, ugodnog karaktera. Posjeli su nas u učionicu na one mikro stolice iz vrtića, ja još nekako, a M.M. s koljenima za ušima i rukama na gležnjevima. Tako da je nakon samo pola minute yoga pozicije „klokana koji sjedi“ izletio na hodnik da istegne grč u desnoj nozi. Mlađi nije plakao, nije se grčevito držao mojih hlača (znam, kaže se mamine suknje, ali u mom slučaju to nikako ne ide), nije dudao prst, ni gnječio plišanog zeca, ni razgledavao igračke. Mlađa beštijica je mirno promatrala svijet oko sebe. Veliki i pametan. Nakon nekoliko minuta otvorio je svoj lunch box i počeo se mučiti s plastičnom kutijom. Bilo je tek 8 i 30. Mnogi su bili natašte ili, poput nas, s tek jednom kavom u želucu.
„Mama, mi otvoriš“, rekao je na jasnom hrvatskom, koji ne samo da nije ni engleski, ni talijanski, nego nije ni francuski, ni španjolski, ni njemački, niti išta što su ovi ljudi oko nas mogli dosad čuti. Njih petoro nas je iznenađeno pogledalo. „Zlato, sada nije vrijeme ručka! Jesti ćeš kad i sva druga djeca!“ Odgovorila sam uz smješak moderne-informirane-uvijekstrpljive mame. „Ja hoću sada!“ „Ne, nemoj sada, poslije ćeš jesti. Vidiš da sada nitko ne jede.“ Kao da bi mu usporedba sa svim tim smješećim, nepoznatim svijetom, trebala nešto značiti. „HOĆU JESTI SADA!!“. Ovog puta se okrenulo njih desetak. Otvorila sam tu glupu kutiju i nagnula se naprijed pokušavajući nas sakriti od pogleda svih tih modernih-informiranih-uvijekstrpljivih mama. Međutim, ni da sam legla preko čitavnog stola ne bih bila uspjela zaustaviti miris još toplog rižota sa sitnim komadićima mesa i parmezanom. Sad su pak svi buljili u nas. M.M.-a je počeo hvatati grč u obje noge, pa se više nije ni vraćao iz hodnika. Što se mene tiče, htjela sam propasti u zemlju, kad već nisam mogla biti neprimjetna, stopljena s ostatkom prisutnog mnoštva. U trenutku rastanka sve one gore spomenute mame su svoju djecu ljubile, savjetovale, ostavljale im omiljene igračke, a iza nas je ostalo bojno polje na i ispod stola, ispod stolice, masne ruke, prljavo lice, dok sam ja sam režala ispod glasa.
Mislila sam, tješila se, da će iz dana u dan biti bolje. Eh, da bar nisam! Razočaranje ne bi bilo tako ogromno. Moja jedina točna procjena je bila oko kvocijenta inteligencije. Točno, dijete je pametno i brzo je shvatilo da se u vrtić ne ide tek isprazniti lunch box, pa kuda koji mili moji... Vidjelo je da ga tamo ne razumiju, da ne može jesti i piti kada hoće, ali prije svega shvatilo da nema mame! Eto, još uvijek se mučimo vučući ga po podu do učionice dok se on grčevito drži za metalnu ogradu i viče na svim poznatim mu jezicima „HOĆU KUĆI“! U rekordnom roku, i to samo intuicijom, savladao je sve metode građanskog neposluha. Sva dosadašnja jutra smo odsjedili s njim na tzv. „uhodavanju“, ali on ne popušta, uporan i jak ko' gladijator, drži se ručicama-klještima za hlače, jaknu, košulju, mali prst, torbu. Nikako da postane „uhodan“.
U međuvremenu, starijeg smo smatrali gotovim slučajem. Osim što je, naviknut na godinu dana provedenih u Waldorfskoj školi, stalno stenjao i plakao kako ih nisu pustili u park, već su proveli šest sati sjedeći za istim stolicama, (u tome ga potpuno razumijem i podržavam), kako učiteljice nisu normalne kada im daju toliko zadaće (i u tome ga razumijem i podržavam). Međutim, to razumijevanje i podršku držim za sebe, jer se bojim da bi se u suprotnom kad-tad morala suočiti s anarhistom, koji ne samo markira školu, već ne sprema vlastiti krevet, ne miče tanjur sa stola, kao ni svoje prljave čarape ispod kreveta, niti obavlja neke ostale meni jako važne stvari. Ne, nije da sam odustala od nekih waldorfskih principa i metoda, ali njih ostavljam za školu i učiteljice, a kod kuće nek' se zna, krevet je krevet, čarape su čarape, a ono što mama kaže je zakon!
Osim toga, ovih se dana dogodila jedna vrlo neobična stvar. Jedno popodne sam iz ruksaka starije beštijice osim mrvica, dinosaurusa (koje ilegalno unosi u školsku zgradu), jakne i bilježnica s ogromnim „magarećim ušima“, izvukla komad papira na kojem je pisalo „TI VOGLO UCCIDERE ALEKSANDER, MARIA“ (ALEX HOĆU TE UBITI, MARIA). Poskočila sam, a onda bolje pogledala... „Alex, da li si se danas u školi s nekim posvađao“, „Paaa, da!“, „A, s kim, ako mogu znati?“, „Paa, ne sjećam se!“, „A, kakva je ta Maria? Simpatična?“, „Koja? A, Maria? Ne znam... Nikad ništa ne posuđuje, ni gumicu, ni ljepilo... Ona je tako-tako.“ Nisam mu uspjela iščupati nikakvu vrijednu informaciju, osim da se redovito svađa u razredu s kim stigne, te da je izgubio već treću gumicu i drugo ljepilo u samo desetak dana. Stvarno zavidan prosjek! „A, da li se možda Mariji sviđaš? Mislim, ono...“ Naravno, ja sam odmah stvar prebacila na sapunicu i zamislila malu, neuglednu štrebericu Mariu kako se pokušava nabaciti mom sinu (naravno, nikako obratno?!). On je ne šiša ni pet posto, pa je ona odlučila zaigrati na posljednju kartu, te mu jasno stavlja do znanja da će biti ili njen ili ničiji. Nikako mi nije palo na pamet da je možda pametnoj, prelijepoj, dugokosoj Mariji dosadilo nositi školski pribor za dvoje. Ili možda troje, kako nas sapunica uči. Dakle, što učiniti po tom pitanju? Bila sam prilično zbunjena i nepripremljena, pa se list papira s terorističkim prijetnjama još nekoliko dana smucao po kuhinjskom stolu, dok se nije zamastio i dobio poznate „magareće uši“. M.M. se izvukao isprikom da je on pohađao katoličku mušku školu na dva koraka od Trg Svetog Petra, pa stoga nema pojma o čemu govorim. Ostavila sam ga u njegovom neznanju da se pobrine oko nove gumice, šiljila i ljepila.
O slučaju sam popričala s nekim ljudima koji već duže žive u Americi, koji su se zgrozili tvrdeći da je stvar izuzetno opasna. Kakve „crne, dječje simpatije“, Tamara? Mi živimo sa zvjezdanim štitom, ozonskom rupom, specijalnim uredom za borbu protiv terorizma, policajcem u svakom vlaku podzemne željeznice, tjelohraniteljima, rotwaillerima, a ti još uvijek romantično trabunjaš – kad je beštijica srela Mariju...

Monday, February 23, 2009

AMERICAN CUISINE BY TRACY (MUFFINS) 1


Text Color
MUFFINI S NARANČOM I DATULJAMA

Sastojci:
300 gr brašna
80 gr smeđeg šećera
3 dcl mlijeka
1 dcl extra djevičanskog maslinovog ulja
1 jaje
½ praška za pecivo
6 većih datulja
1 naranča
1 žličica soli

Umiješati sve suhe sastojke, brašno, prašak za pecivo, šećer, sol i naribanu koricu naranče.
U drugoj zdjeli pjenasto umiješati jaja s maslinoim uljem, mlijekom i sokom od naranče.
U suhe sastojke dodati one tekuće i dobro pomiješati. Na kraju dodati očišćene, oprane i krupno nasjeckane datulje.
Smjesu izliti u nauljene kalupe ua muffine ili u papirnate „zdjelice“.
Peći na 180 stupnjeva oko 45 minuta.

„Nije zlato sve što sija i nije nejestivo sve što je američko!“
Muffini su najprije postojali u Engleskoj, ali su bili samo slani. Šteta, pomislila je neka maštovita američka domaćica i dodala šećer.
Muffini s narančom i datuljama su moji omiljeni u slastičarnici na uglu „Jura“.


ORANGE DATE MUFFINS

Ingredients:
300 gr all purpose flour
80 gr brown sugar
300 gr milk
100 gr extra virgin olive oil
1 egg
1 teaspoon baking powder
6 big dates
1 orange
1 teaspoon salt

Whisk together flour, baking powder, brown sugar, salt and orange zest.
In another bowl whisk egg, extra virgin olive oil, milk and orange juice.
Mix together all the ingredients from both bowls. Add dates cut in pieces (not to small).
Fill 12 lightly greased muffin stamps.
Bake at 180 C for about 45 minutes.

This is my version of famous orange-date muffin from baking paradise “Jura”.



Saturday, February 14, 2009

STARI AMERIČKI DNEVNIK (br.1)



(Ovo su dijelovi mog Američkog Dnevnika. Postepeno ću ih prebacivati na Blog, da se sjetim prvih dana naše američke avanture.)


(New York, 10. rujan 2004)

Dakle, eto nas nakon prva tri američka tjedna. Glava obitelji M.M., dvije beštijice i ja. U čudu sam i zbunjuje me i sam pridjev “američki”. Još mi nekako nije jasno kako bi to trebalo izgledati i da li mi se sviđa ili ne.
Da počnem od jet lega, koji je trajao, manje više, oko sedam dana. Taj fenomen, koji mi je prva empirijska potvrda da je zemlja stvarno okrugla, trebalo bi sagledati s više stajališta. Pozitivna strana je ograničena na večernje sate, jer su beštijice rano odlazile u svoj(!!!) krevet i padale u san bez priče, mlijeka, čaše vode, piškenja, maminog prisustva i slično. Svima sam to pričala ponoseći se svojim uspješnim odgojnim metodama, ali prvenstveno svojim čvrstim i nepodmitljivim karakterom. Ranije se uvjerivši da je Zemlja okrugla i da se kreće, stanje naravno nije mogao trajati vječno, pa bi nakon nekog vremena svanulo, dok se meni istovremeno, vjerovatno zbog tog istog jet lega, smrknulo. Dakle, već u pet ujutro su se palili telekomandirani bageri koji su, nenavikli na novi prostor, udarali na sve strane, okretale se i praznile kartonske kutije, reprogramirane u Boinge, isključivo modele 747 i 777, te je glasno zahtijevan topli obrok. Vani je još bio mrkli mrak. Kao i u mojoj glavi. Kao i u frižideru.
Kuća u koju smo se smjestili ima tri kata, tzv. “town house”. “Krasno, kuća puna šarma, nimalo američki stil.”, bili su moji prvi utisci. Tada nisam računala na stepenice. Od samog početka su na beštijice djelovale poput magneta. Ako nisu po njima ležali, kotrljali igračke ili sebe, penjali se na sve moguće i nemoguće načine, tu su se igrali, tu su jeli i tu su se svađali. Mi smo hodali gore-dolje ko’ muhe bez glave ili neiskusni konobari, koji se vraćaju u kuhinju praznih ruku. Nakon samo dva dana imali smo muskulfiber koji se mogao usporediti samo s prvim danima skijanja nakon jednogodišnje stanke. Nisam računala ni na zvonce na vratima, koje se čuje samo na jednom od katova, ali je, gle iznenadjenja, taj uvijek drukčiji. Kad sam očekivala neku važniju pošiljku ili majstora kojega nije bilo danima, postavila bih jednu od beštijica na stepenice odmah do vanjskih vratiju da stražari. Neću vas dodatno zamarati hrpom uputstava koja sam u ovom razdoblju morala pročitati, i ne samo to, nego shvatiti tekst i primjeniti ga u praksi. Priznajem, često mi je španjolska verzija “Instruccionesa de Installation” bila bliskija od engleske.
U međuvremenu je trebalo kupiti milijun životno neophodnih sitnica, poput velikog lonca i cjediljke za pastu, ljestvi, električnog adaptora za europske standarde, moj telefon (!!!!), anatomske jastuke (barem moj, a ostali mogu i na obične), reduktor WC školjke za B. koji pokušava “biti veliki”, vagu u kilogramima za M.M. I naravno, zavjese. Ni na njih nisam računala. Zanimljivo je da u ovoj zemlji svi spavaju ne obazirući se na svjetlo ulične lampe, mjeseca ili čak sunca, koja prodire kroz prozore. Mi, fotosenzibilni Europljani, oboružani selotejpom, onim širokim, te čavlićima, pokušavali smo pokriti stakla tamnijim ručnicima (svjetli su beskorisni), laganim dekicama (od teških se usred noći začuje skripa selotejpa koji se odlijepio) i mojim krasnim šarenim parejima s brazilskim motivima (plakalo mi je srce dok smo ih probijali čavlićima i postavljali na prašnjave prozorske okvire).
Ali, prije svega nisam računala na jedan tipični američki problem u tako “europskom” prostoru. O njemu je prvi puta progovorio M.M. Kao o malo većem, da kažemo američki krupnom primjerku, ali jednako bezopasnom i lijenom. Spomenuo mi ga je onako, usput, dok smo se mimoilazili u hodniku, ne pridajući vijesti nikakvu važnost. Nakon nekoliko dana spomenuo mi je i drugog, vjerovatno brata, jednako krupnog i nespretnog. Stvar me nakratko zabrinula, ali ništa više od toga, dok ga sljedećeg jutra nisam svojim očima vidjela kako leži na leđima usred hodnika i bespomoćno mlatara sa svojih šest nožica. Jeza me prošla. Bili su stvarno ogroooomniii!!!! Genetski modificirani, ozračeni, puni hormona, antibiotika, palminog ulja, nemam pojma čega, ali u svakom slučaju, to nisu bili normalni žohari!!!! Da vam priznam, jedne večeri, dok je M.M. radio do kasno, našla sam jednoga na krevetu i to, na mojoj polovici. Najprije sam pobjegla u kupaonicu, a kad sam shvatila da u kući nema nikoga starijega i hrabrijeg od mene, vratila sam se i s vratiju dugo proučavala situaciju. Skinula sam jednu papuču namjeravajući ga klepnuti na pod dok sam ga drugom obuvenom nogom trebala zgnječiti. Onako s hrskanjem. “Nisu ni tako spori, kako izgledaju”, jedino je što sam mogla zaključiti, jer ga nije bilo na krevetu, ni na papuči, kao ni ispod kreveta. Naravno da sam zatvorila oči kad sam ga zveknula, nisam namjerno, znam da ni ne lete, ni ne skaču, pa ipak… Strategija se pokazala krajnje neefikasnom. Poslije sam dugo razmišljala i raspravljala s M.M., te smo zaključili da ih je najbolje pokriti ručnikom, pa onda udarati metlom desetak minuta ili u hrabrijim trenucima ili u prisustvu djece, primjeniti humaniju Greenpeace metodu, zamotati ručnik, staviti ga u plastičnu vrečicu, zavezati ju čvrsto i baciti u smeće. U svakom slučaju te sam noći s lijeve prešla na desnu stranu kreveta.
Odlučili smo nazvati gazdu Mikea. Ali, prije sam M.M.-a pitala kako se kaže žohar na engleskom. Beatles, naravno, zar se ne sjećaš da su ih zvali žoharima iz Liverpoola. Naravno, kako sam blesava!? Dakle, rekli smo Mikeu da imamo beatlese u kuci. Mora da je pomislio da smo stvarno prolupali!! I vjerovatno bi nam bio spustio slušalicu u lice, da mu ne plaćamo sve one tisuće dolara mjesečno. “It is impossible! They are dead!!”. “Ne, ne Mike, nisu mrtvi!! Živi su, življi od tebe i mene, čak i onaj kojeg sam jučer klepnula svom snagom je tu negdje, živ i zdrav!”. “Aaaa, a water bags!!” uzviknuo je Mike nakon kraćeg opisa. Nazvao nas je nakon nekoliko sati i rekao da će za koji dan doći “the sterminator”, pravi profesionalac. Još uvijek ga očekujem i zamišljam poput Jean Renoa, u Nikiti. Ne, ne običan killer, već sterminator za kojim ne ostaju ni leševi, ni krv, već apsolutno ništa, tabula rasa, sterilni prostor. Čekam ga na stepenicama i zamišljam nabildanog, s tetoviranom mrtvačkom glavom na bicepsima, ispod koje gotičkim slovima piše “DEAD TO WATER BAGS”.
Inače, što se tiče španjolskog, baby sitterica iz Salvadora je, nakon vijesti o žoharima, zabezeknuto pogledala u mene i rekla “los chucaracios!!!” (izgovara se poput pjesme, kukarača), te vjerovatno još uvijek razmišlja da li da da otkaz, kao da ih u onoj svojoj prljavoj, vlažnoj, siromašnoj, tropskoj zemljici nije nikad vidjela, Ma daj, nemoj mi se praviti…!!!