Thursday, March 26, 2009

ALJASKA - KRAJ SVIJETA (1.dio)


Stigla sam na kraj svijeta.
Izgleda točno kako treba. Drugim riječima, kako se i očekuje od tako važnog mjesta.
Prvo, Aljaska je jako, jako velika. Velika kao Engleska, Francuska, Italija i Španjolska zajedno. Drugo, na takvom prostranstvu živi tek nešto više od 600.000. Da bi nam to nešto značilo, kažimo da kad bi Manhattan (2 milijuna stanovnika) imao istu gustoću naseljenosti na njemu bi živjelo tek 16 osoba!? Treće, nalazi se između 60-te i 70-te paralele, daleko od Rakove obratnice, još dalje od Ekvatora, a blizu, vrlo blizu Sjevernom polu. Tako da su tamo dani pomalo neuredni. Ponoćno sunce je ljetni fenomen, kad zalazi tek na nekoliko sati. Suprotno tome, zimi traje vječni mrak.
I na kraju, Aljaska počinje s A. Čini mi se tako samouvjerenim za nešto što dolazi poslije svega.
Kad sam nakon 12 sati leta iz New Yorka, s presjedanjem u Salt Lake Cityju, stigla u najveći grad na Aljasci, Anchorage (262.000 st.), bilo je rano rujansko jutro. U ostatku Sjedinjenih Država još su se koristile sandale i majice s kratkim rukavima, a ni ja nisam bila izuzetak, pa sam sada treperila od hladnoće i umora. Malo mi se gubilo i tlo pod nogama. Na semaforu ispred aerodromske zgrade palile su se i gasile crvene žaruljice, kojima je bilo ispisano „10 stupnjeva Celzijusa“. Na putu do centra nisam imala osjećaj velikog grada, okolo su bila brda prekrivena šumama. Tamno zelenom crnogoricom i bjelogoricom u punoj jesenjskoj varijanti, sa žutim i narančastim listovima, koji su letjeli na vjetru. Žbunjem sa čvrstim, elastičnim granama i lišćem laganim i žutim, dugoljastim i oblim, aerodinamičnim poput propelera. Nisko, uz samu zemlju, kao korov širilo se neko gusto isprepleteno granje s malim i tvrdim crvenkastim listićima. Rekli su mi da se radi o borovnicama. To sve što sam vidjela, a nije spadalo u grad, ovdje nazivaju „bush“. Centar grada sastoji se od nekoliko deseterokatnica, te niskih, jednostavnih kućica, podijeljenih po američku, na avenije i ulice, naravno, pod pravim kutom.
Ljudi koje sam ovdje upoznala uglavnom su doseljenici. Što u ovoj zemlji i nije neka novost. Međutim, zanimljivo je da su svi potvrdili da se muškarci na prvi pogled zaljube u ovu zemlju i više ne žele živjeti nigdje drugdje. Postanu ovisnici o „bushu“, idu u lov ili ribolov, voze mountain bike ili kajak, a žene, ko žene, uglavnom ne znaju što bi sa sobom, osim što nagovaraju muževe na povratak.
Ovo je „muška“ zemlja. Njih 80 posto uvijek nosi oružje sa sobom, njime je ubilo barem desetak životinja, borilo se s medvjedom ili vukom. I o tome voli pričati! Istovremeno, nikad nisam srela tako puno nenašminkanih, dlakavih, šlampastih i muškobanjastih žena. Valjda to tako dođe, kao rezultat dugotrajnog neuspješnog nagovaranja!?
Craig, novinar „Anchorage Daily Newsa“, jedan od onih uvijek znojnih, raščupanih, bradatih tipova, kojima potkošulja viri iz hlača, a blato visi sa cipela, i koji se bavi i piše o prirodi, divljini, „bushu“, ispričao mi je zanimljivu priču o tome kako Aljaska drži neslavni rekord po broju izgubljenih ljudi. Mislim, onih stvarno izgubljenih! Prošle godine, ta je sudbina zadesila njih oko 3.620, što je strašno puno u odnosu na broj stanovnika. „Aljaska je kao stvorena da se u njoj izgubiš. Bilo da to tražiš ili ti se dogodi“, rekao mi je.
Radi se o pehistima koji su umrli od zime na tri kilometara od kuće, pijanacima koji su vozili saonice na zaleđenoj rijeci ili jezeru i naišli na rupu, robinzonima koji su tjednima lutali hraneći se bobicama, kao i robinzonima-pehistima koji su se tim bobicama otrovali. Ipak, najneobičnije su priče o onima koji su došli izdaleka, kako bi se ovdje izgubili ili onima koji su htjeli pobjeći od čovječanstva, a nisu mogli na Mjesec. Upravo je ovih dana u kinima izašao novi Herzogov film, „Grizly man“, snimljen po istinitoj priči o osrednjem kalifornijskom glumcu, koji je bježeći od dugova, otkrio na Aljasci svoj novi identitet istraživača medvjeđeg svijeta, sve dok ga jednog ljetnog jutra prijatelj grizli nije ubio i pojeo, zajedno s njegovom djevojkom. Čitala sam da mu je tom prilikom kamera ispala iz ruku i snimila njihove strašne urlike, dok traje nepomičan kadar „busha“, tj. vlati trave i neba. Craig kaže da se takvih arogantnih budala uvijek nađe na pretek.
Naravno, ako se izgubiš na Aljasci to nije kao da si se izgubio u bilo kojem drugom mjestu na svijetu. Čeka te zima, mrak, zvijeri i ogromno prostranstvo. Tu si ono što se kaže „ko' igla u plastu sijena“.

ALJASKA - KRAJ SVIJETA (2.dio)




Osamdesetak kilometara južno od Anchoragea na poluotoku Kenali, koji je nacionalni park i prekriven je planinama između kojih teku rijeke, šume slapovi, blješte ledenjaci, vidjela sam najčudniji gradić-selo-naseobinu na svijetu. Whittier je okružen tamnim i vlažnim planinama, koje se nikad ne zagriju, čak ni usred ljeta. Niže, prema moru, su rijetke crnogorične šume s borovima kratkih, tužno obješenih grana. Nastao je tijekom drugog svijetskog rata, kao američka vojna baza. Japanci su bili blizu, osvojivši Aleutinska otočja na zapadnom dijelu Aljaske, pa je trebalo naći pogodno mjesto za pristanak brodova i opskrbu. A, kako se Whittier nalazi uvučen u kopno na obalama fjorda, njegovo se more, što zbog visokih okolnih planina, što zbog toplijih morskih struja, nikada ne ledi, pa je predstavljao savršeno mjesto za uplovljavanje. Vojnici su iskopali uski tunel od 5 kilometara, koji Whittier spaja s glavnom cestom udaljenom daljnih deset. Prije pet godina on je obnovljen i proširen, pa sada njime osim specijalno uskih vlakova za prijenos robe, mogu voziti i osobni automobili u jednom smjeru, koji je reguliran semforom. Vjerovatno, kako bi uštedili na grijanju, struji, vodovodnim i kanalizacijskim cijevima, telefonu i slično, vojnici su također sagradili jednu jedinu zgradu u kojoj su živjeli svi zaposleni u vojnoj bazi i njihove obitelji. Kad je rat završio, Whittier je ostao koristan kao luka. Napuštena je stara zgrada i sagrađena nova. S četrnaest katova i dva ulaza, spojena tunelima s niskom zgradom u kojoj se nalazi škola i uredi. Na tristotinjak metara su skladišta za kontejnere i nekoliko niskih zgrada za potrebe luke, te tri drvene kućice za prodaju hot dogova, Coca Cole i kave, samo ljeti i samo zalutalim turistima poput mene. I to je to! Gradić-selo-naseobina stala je u desetak redova.
Zimi u Wittieru pada li ga, pada, snijeg, kao i temperatura koja dostigne brojeva nepostojeće na našim termometarima. Ispod minus 30. Sada zamislite 300-tinjak ljudi koji šest mjeseci, od kojih dva bez vanjskog svjetla, a četiri uz polarne temperature, živi zatvoreni u velikoj kutiji, gdje se jedinom šetnjom smatra plaženje kroz tunel do škole ili radnog mjesta!? U haustoru koji smrdi poput svih haustora, na pse, smeće i hranu, je velika oglasna ploča s dugačkim kućnim redom, koji nalaže gdje se voze tricikli, drže životinje, odlaže smeće, pjeva i tušira. Pretpostavljam da je njegovo poštivanje ovdje pitanje života i smrti. Dok sam ga čitala, pitala sam se što te treba natjerati, koja nesreća, jad ili sudbina, da sebe ili svoje dijete, dobrovoljno osudiš na zatvor? Što se dogodi s ljudskim mozgom nakon nekog vremena? A, s međuljudskim odnosima? Ne vjerujem da postoje novci koje mogu to opravdati, barem ne u Americi.
Dok stojim pred ulazom na kojem piše da se neočišćena riba ne može unositi u zgradu, zamišljam početak proljeća, kada iza mokrih planina proviri prvo sunce i otopio snijeg tek toliko da se mogu otvoriti vanjska vrata. Whittierci izlaze vani ko' zombiji, prestrašeni, blijedi, škiljeći, zijevajući i mucajući, pogrbljeni, klimavih koljena, zakržljalih mišića i paranoičnog pogleda. Cereću se cijelim zubalom, neki plaču i križaju se pred čudom prirode koje je opet bila milostiva i nagradila ih proljećem, neki čupaju kose, koje u pramenovima ostaju zapletene među prstima, drugi trče i plešu u iznošenim papučama koje nisu imali prilike skinuti, neki s trbuhom koji je od zadnjeg puta narastao do zuba, neki klečeći ljube zemlju, neki su već s koferima, ali bez žene, neki bez kose, bez sna, bez osmijeha, bez D vitamina. Sve se već dogodilo, odkad su se za njima zatvorila vrata haustora.
Jasno ja da u današnje vrijeme gradić-selo-naseobina Whittier više nema razloga da postoji, pogotovo nakon obnove tunela, pa sam uvjerena da on predstavlja tek eksperiment stručnjaka antropologa, sociologa, psihologa NASA-e, CiA-e ili neke druge terorističko-špijunske-znanstvene organizacije. Nema drugog objašnjenja. Craig se složio sa mnom. Osjećam da ih netko treba osloboditi, pa ozbiljno razmišljam da osnujem nevladinu organizaciju za njegovo ukidanje i puštanje talaca na slobodu. Zvati će se „Free Whittier“. Glavni cilj je miniranje četrnaestokatnice i njeno svečano urušavanje.

ALJASKA - KRAJ SVIJETA (3.dio)


Na putu automobilom iz Anchoragea prema sjeveru i drugom po veličini gradu na Aljasci, Fairbanksu, nalazi se nacionalni park Denali poznat po najvišoj planini u Sjevernoj Americi, Mt McKinlyjem (6.195m). U lokalnom tjedniku, u rubrici „Pisma čitatelja“, pročitala sam interesantnu i poučnu raspravu tamošnjih žitelja oko toga da li se planina mora zvati svojim prvobitnim, eskimskim imenom Denali (poput nacionalnog parka) ili joj treba ostaviti američko ime. Žestoko su se prepucavali, pokušavajući utvrditi tko je veći Aljašćanin. (Poznato!?) Inače, McKinley je bio američki predsjednik prije stotinjak godina, rodom iz države Ohio, i ne bi ostao zapamćen baš po ničemu (čak nije nikad ni bio na Aljasci?!), da nije progurao zakon po kojem se vrijednost novca umjesto uz srebro, vezuje za vrijednost zlata. A, kako se zna da je Aljaska puna zlata, tadašnji stanovnici željeli su mu uzvratiti uslugu, te mu dali planinu. Planina za zlato! Američka posla!
U nacionalni park Denali (960 km2) se ne može osobnim autom, već samo turističkim autobusom. Uz pomoć Samy, vozačice, vodiča i hostesse u jednom, vozila sam se osam sati do podnožja planine. Uz obavezni dvogled, zajedno s ostalih 25 turista, uzdisali smo i uzvikivali ooooh! svaki put kada bi se nešto pomaknulo u bushu. Na kraju radnog dana imali smo na popisu, dva medvjeda, smeđeg i bež, desetke bijelih planinskih ovaca s rogovima poput naših muflona, jastrebove, zečeve i dva vuka.
Ali, prava poslastica je tek trebala stići! Poučena raznim vodičima i knjigama o Aljasci, zamolila sam recepcionera da me probudi u „slučaju“ aurore borealis ili polarne svjetlosti. Radi se o fizikalnom fenomenu koji se odvija od 80 do 250 kilometara od zemlje. U višem dijelu zemljine atmosfere, sunčeve čestice se susreću s određenim (ne pitaj kojim!?) plinskim molekulama. Vidljiv je samo na određenoj udaljenosti od polova, osim Aljaske, u sjevernoj Kanadi, Grenlandu, Islandu, Norveškoj i Sibiru, te tijekom vedrih i tamnih noći.
Prije nego sam navukla pidžamu i legla u krevet, na stolicu sam složila hlače, dovoljno široke da prime i mene i pidžamu, čarape, cipele, jaknu i kapu, foto-aparat, kameru i dalekozor. Bilo je 2.40 kada je zazvonio telefon. Vikala sam Hallo! Hallo! dok nisam shvatila što se događa i gdje trebam ići. Navukla sam na sebe i u džepove strpala sve ono gore navedeno, te izašla u ledenu noć.
Prvo što sam vidjela između borova bilo je divovski zeleni jezik koji plazi po nebu. I prestrašila se! Tipična reakcija krapinskog pračovjeka pred zapaljenim stablom ili Bušmana pred ogledalom. Strah od nepoznatog! Ali, ja sam znala što gledam, pa ipak... Nebo je iznad mene plesalo, svjetlost se po njemu kretala poput poteza nevidljivim kistom na ogromnom tamnom platnu. Bila je zelena, pa blijedo zelena, pa mliječna, pa sivkasta. Na sve strane sam vidjela sunčane zrake u negativu, koje su zračile sa zemlje prema nebu, pa par sekundi kasnije, sjajne vrpce koje su se lelujajući u ritmu premiještale s jednog kraja neba na drugo. Kada prvi put staneš ispod polarne svjetlosti, ne možeš vjerovati u njenu fizikanu prirodu, previše boja, likova, kretanja, ispisivanja neba. Bog ili svemirci!?
U Fairbanksu se to događa preko 200 noći u godini. Tu postoji i najveći svjetski centar za istraživanje tog fenomena. Na njegovom čelu je profesor, minijaturni Japanac, koji je nakon diplome rekao ženi „Draga, idemo na dvije, tri godine, dok ne napišem doktorat“. Još uvijek je tamo, a prošlo je, eto, tridesetak godina. Kaže da žena svaku večer pripremi termosicu s vrućim čajem, dekicu, sklopive stolice za kampiranje, foto aparat, a budilicu navije na 2. Nemaju djece. Sve ima svoju cijenu.

ALJASKA - KRAJ SVIJETA (4.dio)

(tracy traži zlato u Pedro Creeku, središnja Aljaska)

Fairbanks (30.000 st.) mi se najviše svidio. Ima prekrasno sveučilište na brežuljku iznad grada, odakle se vidi cijela dolina rijeke Tenana, sve do najviših, bijelih vrhova Denali-McKinleya. Unutar sveučilišnog kampusa nalazi se Museum of Nord, Muzej Sjevera, koji osim tužnog pokušaja prezentiranja lokalnih portretista, ima odlično prikazanu povijest Aljaske, njenih domorodaca, te njihove kulture i civilizacije.
Fairbanks je osnovan početkom prošlog stoljeća, kao i većina gradova u unutrašnjosti Aljaske, u doba zlatne groznice. Sa svih strana je okružen rijekama i riječicama, što je neophodno za ispiranje zemlje bogate zlatom. Osnovao ga je neki Felix Pedro, zapravo Talijan Felice Pedroni, rođen u okolici Modene. Portret brkatog, ljepuškastog muškarca s kaubojskim šeširom i sitnim, lukavim okicama, obješen je gotovo u svakom lokalu i uredu. Taj Felix je dvadesetak godina lutao Aljaskom sa svojim ruksakom, psom, tanjurom, a ja ću dodati i usnom harmonikom, to mi baš paše, jer je još kao dijete imao fiks ideju „da će pronaći zlato“. Dana 12.10.1902, pretpostavljam da je bio siv i kišovit, u dolini riječice kasnije prozvane Pedro Creek, Felixu je napokon među prstima ostalo sjajnih, žućkastih kamenčića. U iznenađenju i nevjerici, vjerovatno ih je stiskao među prstima i grizao očnjacima kako bi se uvjerio da su pravi. Time je ostvareno proročanstvo njegovog imena i zaključen karmički krug. Kasnije je Felix postao bogat, jako bogat, ali ne i sretan. Prijatelji su ga izigrali i potkrali, žena ga je ostavila, izjavivši da je glup (ne bih rekla?!) i nepismen (istina!). Danas ga spominju kao izvanrednog samoukog geologa, kojeg je vodio puki instinkt i upornost. Umro je 1910. godine, navodno ubijen metkom u leđa.
Jako me je dojmila Pedrova priča. Toliko da sam otišla u Centar za javna zemljišta, gdje su mi, prvo, dali brošuru „Kako postati bogat, a da te ne upucaju“ (najozbiljnije!), drugo, objasnili gdje se nalazi javna, tj. svačija zemlja na kojoj se može kopati i isprobati sreća i mišići. Usput sam kupila taj specijalni tanjur, duboki, koji s jedne strane ima uzvišenja, koja ne dopuštaju kamenčićima da iscure s vodom. Ne znam od čega je bio onaj Pedrov, ovi moderni su od crne hrapave plastike. Kad sam stigla na Pedro Creek, poput Felixa, i meni je padala kiša. Zaključila sam da je to dobar znak i krenula još ornije na posao. Najprije sam s okolnih humkova, koje su nabacali oni koji su prije mene došli na sličnu ideju, iskopala malo zemlje, te odmah odvojila i bacili najveće kamenje. Tada sam krenula s ispiranjem. Riječica na prvi pogled izgleda bistro, veselo i pitomo, kao iz pjesmice, ali je ustvari podmuklo ledena, čak i ljeti, i reže ko' nož. Sva sreća da sam kupila gumene rukavice, jer bi sigurno bila ostala bez noktiju, a možda i prstiju. Dakle, grabila sam vodu, okretala tanjur i ispirala šljunak u njemu. Nekoliko puta su maljušne trunčice zaiskrile, a meni srce zaigralo, međutim kad sam ih stisnula između dva nokta odmah su puknule i pretvorile se u prah. Što je siguran znak, piše u Instrukcijama, da se ne radi o nečemu vrijednom. Nakon pola sata, osim ukočenih leđa, bila sam skorz mokra, ali mislila sam 'Pobogu, pa ni Pedro nije čekao lijepo vrijeme, niti nosio kišobran! Kopač zlata mora biti izdržljiv, uporan i strpljiv!' Izdržala sam uporna i strpljiva još dodatnih pola sata, dok je nekoliko iskusnih domorodaca promatralo ispod oka i s podsmjehom moj ruž na usnama, gumene rukavice, tanjur na kojemu je još pisala cijena, velike zveckaste naušnice, Nike tenisice i knjižicu s instrukcijama koja mi je virila iz džepa.
Prehladila sam se, a nisam postala bogata. Nemam odgovarajuće ime. Ni karakter. Ni konstituciju.

ALJASKA - KRAJ SVIJETA (5.dio)


Barrow (4.000 st.) se nalazi na samom sjeveru Aljaske. Tamo gdje više nema ničega. Ni stabla, ni žbunja, ni čuperka trave. Kad stigneš do mora, zamisliš da ispred tebe nema nikoga s kim bi se mogao sresti, samo neka zamišljena zemljina os, oko koje se okrećemo poput ražnjića. Hladno je. Sunce ovdje stiže na kapaljku. Početak je rujna i već je oko nule. Ledena pustinja.
U svakom slučaju, u to "ništa od grada" stiže se samo avionom, jer nema cesta i jer se morski putevi odlede samo tijekom kolovoza. U Barrowu većinom žive Inuiti. Bijelci dođu tek na par godina i odu s gomilom novca dovoljnom da si kupe kuću ili barku ili odu na put oko svijeta ili otvore ordinaciju, ukratko da promijene život. Oni rade kao liječnici, učitelji, inženjeri u naftnim kompanijama, koje su, od snijega, bijelu i škripavu površinu sjeverne Aljaske izbušili ko' stiropor. Također, u Barrowu postoji manja bolnica s Hitnom pomoći i rađaonicom, osnovna i srednja škola, s velikom natkrivenom sportskom dvoranom, te odlično opskrbljena javna knjižnica s desetak besplatnih Internet priključaka, te dječjom čitaonicom i igraonicom.
Svim stanovnicima Aljaske, američka Vlada isplaćuje ček na 2 do 3 tisuće dolara godišnje, zato jer žive u izuzetnim uvjetima. Stanovnicima Barrowa, čiji su izuzetni uvjeti još izuzetniji, pomoć je povećana za tisuću, a poreza nema.
Da odmah raščistimo jednu stvar, na Aljasci nema iglua! Nitko nikada na Aljasci nije živio u igluima. Jedino kanadski Eskimi grade kuće od leda. Inuit narod je nekad živio u nastambama iskupanima u zemlji, s uskim otvorom, kroz koji je mogao proći čovjek, čak i čovjek s ulovom, ali ne i polarni medvjed. Danas žive u montažnim kućama, postavljenim na visokim stupovima od drva, koji služe da zimi snijeg ne zatrpa vrata i prozore. Imaju struju, vodu, satelitske antene, mobilne telefone i grijanje na plin, kojeg ovdje ima napretek. Ali, zato nemaju odlagalište velikog smeća i asfalt. Oko kuća, po blatu i u lokvama, leže stare i neupotrebljive stvari, poput sanjki, barki, automobila, televizora. Nevjerovatno puno starudije! Pretpostavljam da je to zato jer u Barrowu nema majstora i mehaničara, kao ni rezervnih djelova, a još nisu uveli cargo letove koji bi odnosili smeće. S asfaltom je druga priča. On na zimi puca kao tanka korica. Jedina asfaltirana iznimka je aerodromska pista, i ona skroz popucala, liči na pachwork pokrivač.
Sjeverno more je beskrajno sivilo koje se negdje na nevidljivom horizontu spaja sa sivilom neba. Neka gusta, vlažna smjesa, koja uprkos vjetru, sigurnim zagrljajem pokriva sve, ljude, kuće, zemlju. Pretpostavljam da nestane, tek kada se dovoljno zamrači, pa se jednostavno ne može vidjeti. Naime, u Barrowu preko dva mjeseca vlada polarna noć, a ljeti polarni dan. Ili kako se romantično naziva, ponoćno sunce.
Usred naselja je groblje. Pretpostavljam zbog praktičnih razloga smješteno je odmah uz cestu, u sjeni divovskih satelitskih tanjura za televizijske programe i mobilne telefone. Kontrast tamne blatnjave zemlje i jednostavnih bijelih križeva pobacanih tu i tamo, bez reda, izgleda „filmski“ i daje nepogrešiv osjećaj bespuća i zaboravljenosti. Jednostavno, pripizdine. U Barrowu je lako ako ti se posreći da ti netko umre ljeti, ali ako se neizbježno dogodi usred mračne zime, na minus 40, stvar je puni složenija. Zimi se od visokih snježnih nanosa ne vide križevi, pa se kod ukopa mora koristiti karta na kojoj su označeni grobovi, npr. tri metra na lijevo od ceste je grob tog i toga, dalje ravno na dva i pol metra je grob tog i tog. Iskapa se i ukapa, na slijepo. Groblje je bijeli papir, koji treba ispuniti slijedeći pisana uputstva, poput ogromnih Wilerovih goblena. Tek se u ljeto, kada snijeg okopni, mogu vidjeti rezultati, koji, naravno, nikad nisu savršeni. Nemoguće je dobiti ravne redove, ni puteljake, nego onako kako dođe. Uostalom, ovo nije zemlja u kojoj estetika igra neku značajniju ulogu i nitko se oko toga ne sekira.
Ayran je vozač malog turističkog autobusa, te je bio moj vodič po Barrowu. On je Inuit. Ima crnu sjajnu kosu i šiške ravne i oštre poput metlice. Plosnato, maslinasto lice, širokih nozdrva i ravnih, zategnutih obraza. Smije se rijetkim, sitnim zubim, preživjelim brodolomcima koje, očito, ne očekuje sjajna budućnost. Većina odraslih Inuita ima vrlo loše zube, što je rezultat nedostatak vitamina, voća i povrća, kojeg ovdje naravno nema, već stiže zračnim putem i vrlo je skupo. Osim toga vjerujem da njima, nenaviklima, baš ništa ne znači sočna naranča, slatka breskva ili šljiva. Ayran je debeo, od vrata nadolje je poput lopte. Kreće se na kratkim, debelim nogama kao patak, ljuljajući se lijevo-desno. Svi su ovdje debeli, napuhani iznutra od palminog ulja, šećera, hormona. Vlada, pritisnuta ekološkim kampanjama, im je zabranila lov na kitove, zapravo dala im je bonus od 22 velike ribe godišnje za vlastitu potrošnju, a istrovremeno im je tanjur napunila hamburgerima, prženim krumpirima i piletinom naraslom na estrogenima, pizzom s koje se cijedi ulje i sir, Coca Colom i slatkišima. Uostalom, glavno je da su kitovi spašeni, zar ne!?
I još nešto, oduzela im je alkohol! Kada sam u najboljem restoranu u Barrowu, koji se zove „Pepe's“ i nudi tortille, tachose, guacamole i ostale meksičke specijalitete(!?), naručila pivo, konobarica me pogledala ispod crnih trepavica, u nevjerici od zavisti i žeđi, tipičnih za prohibicionizam. Nažalost, i teško mi je što to moram reći, ali ovdje nema Al Caponea da ispravi pogreške onih koji se smatraju dovoljno pametnima i iskusnima da spašavaju druge od samih sebe. Istovremeno, u jedinom dijelu Amerike u kojem je prohibicionzam još uvijek na snazi, pronašla sam, u jednom od dva velika supermarketa, odjel za prodaju oružja!? Tek tako, između polica s dječjim čarapicama i pidžamama i elektro odjela, sjaje se nove i dobro namašćene puške Remington. Poslagane su po veličini u staklenim ormarićima osiguranima smiješno malim i laganim lokotićima, koji eventualno mogu poslužiti za moj neseser, ali ne i za puškarnicu.
Gledam Ayrana, kako tetoši svoje salo gušeći se u cheesburgeru i Spriteu, slušam kako govori engleski bolje od svog materinjeg Inuit jezika, vjerujem da nije nikad naučio dijelove kita i drugih velikih riba, ne zna držati harpun i veslati u kajaku. I to me, možda sebično, ispunjava tugom. Svakako da su rezultati ljudskog razvoja zajednička imovina. Tekuća voda, struja, grijanje i telefon trebaju postati svakodnevica za sve. Ali, tek ovdje, gdje je priroda tako sveprisutna i u puno većoj mjeri uvjetuje čovjekov život, te ga je tijekom stoljeća navela na genijalna rješenja u borbi za preživljavanje, boli me to što smo uspjeli kitove, oružje, naftu, vladine programe, staviti ispred ljudi.

Tijekom putovanja Aljaskom ponovo sam pročitala Jack Londonov „Zov divljine“. Bilo je to sasvim novo iskustvo!

Friday, March 20, 2009

STARI AMERIČKI DNEVNIK (br.5)

(New York, 14. veljače 2005.)

U New Yorku živi otprilike 10 milijuna ljudi, jedan više ili manje računajući širu ili užu periferiju. To je strašno puno. To je otprilike dvije Hrvatske ili tri Rima ili više od deset Zagreba ili Buje, moja omiljena mjera za svijet, na kvadrat. Ne pitajte koji sam postupkom došla do tih rezultata, jer ne bih znala ponoviti.
Unutar te divovske naseobine krećem se podzemnom željeznicom, autobusom i taxijem. Isto se ponaša i ostalih 90% stanovnika Manhattana. Naravno, i pješke. U tu svrhu, jer ne mogu smisliti nijednu ozbiljniju, sam za nešto više od pet dolara nabavila PODOMETAR. Najnoviju izmišljotinu lijenih, guzatih, kauču sklonih Amerikanaca. Radi se o plastičnoj mašinici velikoj poput kutije šibica, koju sam vidjela u izlogu dućana Runner's Shop na Lexington Aveniji, između dviju muških lutaka sjajnog osmijeha i osunčanog tena. Radi se o mašinici koja se zakvači za gornji rub hlača, poput kvačice za rublje, a služi, ni manje ni više, nego brojanju koraka. Nisam još uspjela shvatiti na kojem principu radi. Jedno je sigurno, ne radi se o nečem jako pametnom i kompliciranom, jer inače ne bi koštala tek pet dolara?! Muči me kako ona zna da sam napravila korak, a ne da sam se prevrnula na kauču ili obukla cipelu ili tek lupila nogom o pod. Igračkica! Ali, me izludila! Koraknem, pa na pola stanem, pa otkvačim, pa računam, pa napravim korak nazad, pa otkvačim, pa pokušavam prevariti tehniku. U uputstvima piše da se preporuča svima koji imaju zadatak da naprave 10.000 koraka dnevno. Pitam se, tko im je mogao zadati takav zadatak? Kod mene je razlog nepoznat, kažimo, da bih svom životu, iz dana u dan, dala neki smisao. Ako me slučajno budu pitali što radim u NY, spremno ću odgovoriti „obavim 10.000 koraka dnevno“. Ujutro, još u horizontali, čim navučem elastičnu čarapu, kvačim „podometar“, kako onih par koraka do kupaonice ne bih potrošila uzalud. Također, skidam ga tek navečer kad se opet nađem u horizontali. Do škole i nazad oko 2.600 koraka, do dućana (onog najbližeg) 1.100, mada sada češće koristim onaj udaljeniji, jer mi pruža dodatnih 800 do 900 bodova, pardon, koraka. Jedino još starija beštijica dijeli moju novu strast i hoće s „podometrom“ u školu.
Ne znam koja me nagrada očekuje, ako na primjer cijeli tjedan ili mjesec ili godinu, budem hodala više od 10.000 koraka dnevno. U svakom slučaju sam optimista!
Prije nekoliko dana se slavila kineska Nova Godina. Nisam sigurna da li smo ušli u godinu Zmaja, Majmuna, Svinje ili neke druge životinje, ali već sama pomisao da oko mene ima ljudi kojima sada nije veljača i Vodenjak i 2005. nije jednostavno. To je kao neki drugi, pararelni svijet, svijest, nešto iz SF romana. Kinezi nisu radili. Znam to po onim gospođama iz čistionice preko puta. Jako smo se sprijateljile. Ona mlađa, zgodna i s osmijehom, je zadužena za skidanje mrlja sapunima, četkama i sprejevima svakakvih kemijskih sadržaja, te za blagajnu i odnose s javnošću. Ona druga, starija i s osmijehom, je uglavnom za šivaćom mašinom, ona je zadužena da krati, širi, sužava, krpi, te za peglanje s onom ogromnom peglom, kojoj je kabl zakvačen za dugu žicu, poput lanca za pse u seoskim dvorištima, te koja naveliko dimi i pišti. Svako jutro mi dvije Kineskinje mahnu, a beštijicama pošalju po poljubac. Kada ispečem kolač pošaljem ih da im odnese. Skupljam žičane vješalice od košulja, pa im vraćam, mada znam da koštaju samo 10 centi, i da to nitko ne radi, ali ja tako volim reciklirati, a one tako vole štedjeti. Kod njih ostavljam ključeve majstorima i gostima. Stvarno smo si postale dobre. Jedini mali problem je da im ne znam ime, naime, one govore samo kineski?!
Kad smo već kod putovanja unutar desetmiljunske naseobine, jučer sam prvi puta ostala blokirana u vlaku podzemne željeznice. Točno 14 minuta. I to upravo tamo gdje se rodila moja baka, „u tunelu, usred mraka.“ Zbog opterećenosti i velikog prometa, naš vlak i još nekoliko ispred i iza, su stali čekajući da se isprazne i napune, isprazne i napune, isprazne i napune vlakovi na Grand Central stanici. Strašno je kako ti glava počne raditi u tunelu usred maraka. Pokušavala sam se sjetiti kako sam se tog jutra oprostila od svojih najbližih... „Posljednji put me mama pozdravila na stepenicama škole i rekla mi 'Budi dobar, OK?' Imala je crvenu jaknu i bijelu kapu na glavi, nikada to neću zaboraviti...“ ili „Jutros je nisam ni pogledao kako treba, mogao sam je zadržati, reći joj da napravi još jednu kavu, pokazati joj članak u novinama i ne bi bila stigla na taj prokleti vlak... nikad si to neću oprostiti.“
Zamišljala sam kako bi bilo da se začuje eksplozija, naravno, nekako sam predosjećala da bi u tom slučaju ostala živa i čitava, ili tek lakše ozlijeđena. Također sam se sjetila da sam nakon nesreće koja se dogodila u tunelu kroz Mont Blanc čitala da u tim slučajevima treba krenuti prema dimu i to puzeći, jer se dim navodno širi prema najbližem izlazu i to gornjim dijelom pošto je lakši od zraka. Dakle razmišljala sam da li bi bilo dobro ostaviti torbu i jaknu i puzati uzvodno, jer bi svi, neinformirani, bježali prema izlazu? Da li zadržati jaknu kao zaštitu od eventualnog požara? Da li bi se vrata otvorili ili bi trebalo izaći kroz prozor? I najgore od svega, mogu li ja proći kroz prozor?
Sva sreća da sam sjedila. Najprije sam skinula jaknu i kapu i šal. Pa sam počela mahati rukom, pa se gnjezditi, pa prebacivati nogu preko noge. Oko mene su ljudi čitali novine, knjige, pili kavu i čaj iz onih velikih kartonskih čaša s rupicom, slušali walkmene i iPodove, spavali, žena do mene je rješavala križaljku. Nitko nije uzdisao, niti pogledavao okolo, ni komentirao. Pa sam počela razmišljati koliko u vagonu ima kisika i koliko svatko od nas troši. Pa sam skinula džemper i neprimjetno otkopčala hlače. Pokušala sam recitirati sve što znam napamet i zaključila da znam jadno malo, „Gle, malu voćku poslije kiše“, „Teče. teče, teče jedan slap“, „Ne daj se, Ines“, „Utjeha kose“, i to bi bilo to. Ni pet, šest minuta. Sottovoce sam si otpjevala himne, sadašnju, bivšu i buduću. Moje dvije mantre.
Kroz prozore su se vidjeli samo živi zidovi, bez žbuke i farbe. Pljesnivi, mokri, crni od prljavštine. Pomislila sam da iznad nas automobili jure, djeca trče, psi piške, Indijci pljuckaju, stoje neboderi, dućani, parkovi, rijeke. Ta mi je misao i pripadajuća joj slikovita predodžba, pogoršala situaciju.
Na svu sreću, onaj preko puta mi se počeo smješkati. Simpatičan je. Ima dva uha ko' slonić Dumbo, a u zemlji gdje je estetska kirurgija dio kućnog budžeta, shoppinga, curriculuma, školskih aktivnosti, one su više nego siguran dokaz nesvakidašnje samouvjerenosti. Zabacila sam kosu unazad, da vidi da ne zaostajem za njim, pa mu uzvratila osmjeh.
Možda me pomogne izgurati kroz prozor.

Monday, March 9, 2009

STARI AMERIČKI DNEVNIK (br. 4)

(New York, 19. siječanj 2005)

Dakle, ako ćemo stvari sagledati objektivno i bez nepotrebnog filozofiranja, poput raznih političkih, socijalnih i rasnih kriterija, možemo zaključiti da se Amerikanci dijele u dvije osnovne skupine - na one koji vježbaju i one koji jedu.
Među njima nema puno simpatije, naprotiv, prilično su cinično, nerijetko i ratoborno, raspoloženi prema suparnicima. Prelazak iz jedne u drugu skupinu je isključiv i drastičan, a uglavnom se obavlja prisilnim odgojnim putem. Po mom mišljenju, radi se o nekoj vrsti strogog sistema kasti u yankee verziji.
Iskreno, na početku se nisam znala opredijeliti, vođena mentalitetom i hormonima, malo sam se priklanjaja jednoj, malo drugoj grupi. Vježbačima uglavnom ponedjeljkom, kada tradicionalno započinju sva obećanja i žrtvice, i koji, već po svom mjestu u tjednu, predstavlja dan kajanja, iskupljenja i sličnih sadomazo izmišljotina. Grupi jedača sam uglavnom pripadala vikendom, kada se ide na izlete ili barem na igranje u Central Park, a kućni štednjak služi jedino za pripremu jutarnje kave. Nedjeljom se ručava u jeftinim američkim restoranima, koje zovu Dinerima. Krase ih neonski natpisi i već izvana mirišu na maslac i karamel, hrskavu slaninu i kavu s okusom lješnjaka.
Tamo se nas četvoro stisnemo na dvije svjetloplave klupice od lesonita za istim takvi stolom. Pred očima su nam bočice s demonskim sadržajima poput kechupa, senfa, javorovog sirupa (služi za ljepljenje, sorry, vlaženje, sorry, filovanje pancakesa, debelih američkih palačinki), meda, italian dressinga, majoneze. Navalimo rukama i zubima na hamburgere i krumpiriće, oh, da, da ne zaboravim, i na list zelene salate, koji tako jadan, uvenuo i mlačan, leži između dva komada kruha. Tek toliko, da ne bi rekli da Amerikanci ne jedu povrće?!
Naravno da sam na početku vrištala i pokušavala se pobuniti i emancipirati ostatak društva uvjeravajući ih da ćemo se razboljeti, uništiti jetru i žile, da će nam se oči razvodniti, kosa istanjiti, kosti prošupljiti, da ćemo oglupaviti skroz naskroz. Zamolili su me da sljedeći put, kad budu išli na mučenje i genetsku modifikaciju u kakav američki Diner, ostanem kod kuće ili barem prije polaska preventivno posrčem povrtnu juhicu.
U redu, nakon prvih šokova, postepeno sam odustala od proročanstava i želje da spasim sebi dragi dio čovječanstva. Pa ipak, još uvijek ne uspjevam ući u masni američki restoran bez osjećaja da me netko prati i obećanja da je to stvarno „zadnji put“.
Što se tiče grupe vježbača, na preporuku jedne američke gospođe, dovoljno mršave kako bi joj se moglo vjerovati, upisala sam se u centar EXHALE (IZDISAJ), na Madison Aveniji. U svojoj sam vježbačkoj karijeri upoznala i pod pobrisala u bezbroj različitih škola i školica, tečajeva, teretana, sportskih udruženja, ali nešto poput IZDISAJA nisam nikada vidjela! Uostalom, neznam odakle da počnem... IZDISAJ je najljepše mjesto koje sam dosad upoznala u New Yorku!! Savršenstvo u koje bi se sutra preselila, ugradila, sazidala, stopila. Temperatura i vlažnost zraka su konstantni i automatski podešeni, ko' u sigurnom, divovskom inkubatoru. Pod je od biorazgradive gume, ni tvrd ni mekan, te ti hodajući masira stopala, a ti se osjećaš lagan i elastičan. Zidovi su u bež tonalitetima, stropovi prekriveni lanenim platnom, kako bi se dobilo smirujuće raspršeno svjetlo. New Age muzika je sva u Omovima i mantrama. Djevojke i mladići na ulazu, blagajni i kafiću se smiješe i govore ispod glasa. Svi su mladi, zdravi, mršavi i sretni. Pa se i ja tako osjećam.
Svlačionice su priča za sebe. Ni trunke smrada, ni od plijesni, ni od znoja, ni od zahoda, ni od cipela, kao da sam prva koja je tamo kročila od nastanka svijeta. Kako im to uspjeva?! Na velikoj polici koja zauzima čitav jedan zid su poslagani čisti ručnici, frotirski ogrtači i plastične japanke za tuširanje. Pod tušem su plastične kape za jednokratnu upotrebu, sapuni, šampon i regenerator za kosu, male plastične britvice za depiliranje, tamponi, mlijeko za tijelo, osvježavajuća vodica za usta. Dalje je dugačko ogledalo sa stolicama i fenovima, četkama raznih veličina, pincetama, vatom. Sve, sve je tu! Bolje i organiziranije nego u bilo kojoj kupaonici koju koristi više od jednog stanara.
Kod izlaza je kutak s biljnim čajevima egzotičnih imena poput Prane i Shanti, te hladna voda s kriškama limete. Oprez, ne običnog limuna, već egzotične zelene limete!
Na početku sam željela vježbati jogu, pa sam se javila na probni sat. Prvi i posljednji. Žene su stajale na jednom dlanu, da, da, dobro ste čuli, na dlanu jedne jedine ruke. I to lijeve. Nije bilo teorije da to ponovim. Da je kojim slučajem ruka bila desna, još nekako, ali „Joga za lijevake“ stvarno nije bila za mene.
Tako sam izabrala, ni manje ni više, nego Corefusion! Što je to? Budućnost! Joga i pilates su zastarijeli, da ne pričamo o prahistorijskom fitnessu ili aerobiku. Corefusion je budućnost. Obećava čuda! A, pošto više ne vježbam kao nekada, iz ljubavi prema baletu, užitka u sportu i sličnih romantičnih razloga, već iz čistog preživljavanja, tj. da bih mogla ući u prošlogodišnje hlače, da me ne bi boljela leđa, da bih mogla bez prevelike grižnje savjesti smazati čokoladu, nakon tanjura paste, da ne bih morala skinuti sva ogledala u kući i slično, izabrala sam američki pragmatično ono što jamči najveći uspjeh.
A, treneri znaju zašto smo tu! Utorkom je to Elisabeth, gospođa od svojih pedesetak godina, kojoj je netko greškom zašarafio glavu na tijelo dvadesetogodišnjakinje. Ona je najbolja reklama za svoj rad. Može odraditi sve - pedeset trbušnjaka bez pauze, špagu, rad s dva utega po 5 kila, dvadeset sklekova na jednoj i dvadeset na drugoj ruci, stoj na glavi, dok joj osmijeh ne silazi s lica. Sjeća se imena svake od vježbačica i nikad ti se ne obrati krivim. Na početku joj se diviš i želiš svi srcem biti poput nje, ali već nakon nekoliko tjedana stvar ti počinje biti sumnjiva i pitaš se kakvu to mirakuloznu drogu koristi. Većina je nakon par mjeseci zamrzi i počne opsesivno tražiti dlaku u jajetu, nenamjernu grešku, slomljeni nokat, promukao glas, malu znojnu mrlju, bilo kakvu potvrdu da je s ove planete. Istovremeno, ne možeš je se odreći, poput onih strašno glupih, strastvenih, mladenačkih ljubavi, (kada se 20 godina kasnije pitaš, 'što mi je bilo?'), ali bez kojih ti se čini da nema ničega osim bespuća, očaja i smrti.
Petkom je stvar manje poetična. Joseph ima četrdeset godina, 190 cm visine i 80 kg mišića. On je pravi american guy. On klekne do tebe dok radiš sklekove i viče „go, go, Tamara, you are doing well, go!“, a tebi je žao da ga razočaraš, dok tako punom dušom navija za tebe. I opet, „go, Tamara, go, you can do it!“, pa sklekuješ i sklekuješ dok ti oči ne ispadnu, sopčeš, stenješ, sliniš, ne dišeš, brojiš na engleskom, pa na talijanskom, pa na hrvatskom, pa nikad kraja, a on je još uvijek tu, on vjeruje u tebe, on plješće, on ti viče na uho „go, go, go“, tebi se crni pred očima, srce ti lupa u trbuhu, u grlu, u ušima, ali ne prestaješ, jer više od svega na svijetu želiš da te pohvali, da bude uz tebe, da te voli...

Wednesday, March 4, 2009

AKTUALNO

TIJELO KAO MALA TVORNICA (4.3.2009.)
Najprije stan i auto. Nakon toga namještaj i zlato. A, kada računi nastave stizati, a posla niotkud, preostaje još jedino - vlastito tijelo. Kao mala tvornica. Kao stroj koji proizvodi robu koja na tržištu ima svoju cijenu.
Od prošlog ljeta, otprilike s početkom ekonomske krize, broj žena u SAD-u koje prodaju svoje jajne stanice centrima za umjetnu oplodnju porastao je za 40%. Studentice, mlade majke, službenice koje su ostale bez posla, domaćice koje pokušavaju spojiti kraj s krajem, prijavljuju se na intervjue nadajući se da je njihov zdravstveni i genetski profil u modi (navodno da se u posljednje vrijeme traže donatorice iz azijskih zemalja). Za svaki tretman vađenja jajnih stanica, žena može zaraditi oko 7.000 dolara. Nije neobično sresti žene koje takvu zaradu smatraju lakom ili jedinom preostalom. Kao što je i veliki broj onih koje su na svojim jajnim stanicama zaradila po nekoliko desetaka tisuća dolara.
U Americi je svakoj zdravoj ženi, a dobna granica se uglavnom kreće od punoljetnih 21 do 34 godine, dozvoljeno obaviti najviše 6 tretmana, koji podrazumijevaju analizu krvi, hormonsku terapiju, ultrazvuk i vađenje jajnih stanica iz jajovoda.
Onima koji nemaju sreće s jajnim stanicama, preostaje davanje krvi. Iako se smatra dobrovoljnim činom koji se ne plaća, davatelji za svako doniranje primaju oko pedesetak dolara za tzv. pokrivanje troškova. Međutim, u nekim slučajevima, ta svota je, osim za autobusnu kartu i bolji ručak, dovoljna i za otplaćivanje rate stambenog kredita ili školovanje djece ili održavanje domaćinstva. Sve veći broj Meksikanaca, koji žive uz američku granicu, dva puta tjedno daje krv u američkim bolnicama. Za većinu njih zarada od oko 400 dolara predstavlja više od prosječne plaće.
Prema podacima koje je objavio dnevni list „Chicago Tribune“ broj davatelja, koji je prije tri godine iznosio oko desetak milijuna, prošle godine je dostigao brojku od oko 16 milijuna.

AMERICAN CUISINE - MUFFINS



Prije nekoliko dana sam ponovo pogledala film Martina Scorsesea „Casino'“ s početka '80-tih s Robertom De Nirom i Sharon Stone u glavnim ulogama. Bila sam potpuno zaboravila scenu, koja me ovog puta nasmijala do suza, u kojoj De Niro odlazi u kuhinju svog casinoa, kako bi glavnom šefu pokazao da dva naizgled ista muffina, zapravo imaju vrlo različitu količinu borovnica. Naime, kada je razrezao prvi, unutrašnjost je bila potpuno žuta s dvije ili tri tamne mrlje, dok se drugi plavio od šake boravnica u svom središtu. „Hoću da svi muffini budu jednaki i imaju istu količinu borovnica!“, ljutito je zapovijedio zbunjenom šefu. „Ali, to je skoro nemoguće. To bi značilo brojati zrno po zrno!“ „Ne zanima me! Hoću da za iste novce, dva klijenta dobiju isti proizvod!“ Genijalno!!
Osim što je scena bezrezervno potvrdila De Nirovu neupućenost u kuharski svijet, gdje borovnice nisu žetoni, a krajni proizvod savršeni snopovi karata, podsjetila me je na važnost „nadjeva“ u muffinima. Naravno, većina chefova i diletanata koji se bave pečenjem muffina nadjev dodaju žlicom ili rukom „onako otprilike“. Međutim, čini se da je upravo nadjev jedan od glavnih elemenata koji muffine razlikuje od english muffina i ostalih kolača s praškom za pecivo. Prototip „english muffina“, tj. ono što su engleski doseljenici donijeli sa sobom u Novi Svijet, Amerikanci često jedu za doručak. Radi se o okruglom, slanom pecivu, uz obavezan dodatak kukuruznog brašna, koji se servira uz maslac, slaninu i jaja.
Tek kasnije, krajem 19. i početkom 20. stoljeća počinje moda slatkih muffina. Od ostalih kolača razlikuju se manjom količinom šećera i masti (uglavnom, maslaca) i raznim nadjevima, većinom suhim voćem. I naravno, specijalnim „gljivastim“ oblikom, koji im omogućava mekanu unutrašnjost, kao i bogatu, hrskavu koricu.
Otad je u srcima i na menijima Amerikanaca muffin zauzeo specijalno mjesto. Mnogi bez njega ne mogu zamisliti početak dana, užinu ili čak ručak. U Sjedinjenim Državama mogu se kupiti na svakom uglu, od Starbucksa do delija (dućani osnovnih prehrambenih proizvoda otvoreni 24 sata), upakirani u prozirni celofan. Međutim, za dobar muffin, a ne grudu maslaca i šećera, treba posjetiti brojne male slastičarnice i pekare. Neke su se specijalizirale u izradi određenih tradicionalnih okusa, tipa borovnica, jabuka i cimet, čokolada, ili su izmislile nove, poput kave ili Philadelphija sira.
„Corner Cafe&Bakery“ na Upper East Sideu poznat je po „dvojnim ukusima“, tipa naranča/datulja, banana/orasi. Mada, treba priznati, da su za europske ukuse, njihovi muffini ipak malo preslatki, što ih čini ljepljivima za prste i zube.
U istom dijelu grada poznati su i muffini od bundeve, zaštitni znak male pekare „Two Little Red Hens“. Nažalost, mala remek djela narančaste boje s bučinim sjemenkama na vrhu mogu se probati samo tijekom sezone buče, tj. listopada i studenog. U ovom razdoblju zamjenjuju ih odlični, i ne preslatki, muffini od kukuruznog brašna s borovnicama, koje su savršeno okrugle, sočne i mirisne, te je očito da se ne radi o zamjeni iz zamrzivača ili marmeladi.
Neka zamišljena muffinska budućnost svakako ide prema povrtnim rješenjima, tako su trenutno, u iščekivanju špinata i poriluka, u modi tikvica i mrkva. U posljednje vrijeme većina pekara je muffine osim po okusu, počela dijeliti i po veličini. Pa tako, postoje „big“ (veliki), koji su peku u plehu s 6 košarica, „traditional“ (uobičajni), koji se peku u tradicionalnim plehovima s 12 čašica i tzv. „miniature“, mali muffini koji se jedu u jednom ili dva zalogaja i koji se uglavnom prodaju u pakovanjima od po tri različitih okusa. Tek'toliko, ako se baš ne možete odlučiti?!

STARI AMERIČKI DNEVNIK (br. 3)

(New York, 17. studeni 2004)

Sa šmrcanjem je počeo M.M. Takav je običaj u našoj familiji. On je glavni kliconoša, kao da je dosad živio u istočnom dijelu Papue Nove Guineje, gdje virusi još nisu evoluirali na crti vremena. Nakon toga mlađa beštijica, pa starija. Iskreno, za sebe sam mislila da ću biti pošteđena. Ali, ovi američki virusi očito nisu poput ostalih...
I kod mene je počelo klasičnim redoslijedom, lagana grlobolja, začepljen nos, kašljanje iz gornjeg dijela pluća, pa iz donjeg uz dodatak katara. Samo što simptomi nisu slijedili dogovoreni red, nego su navalili svi odjednom. Izgleda da im se moj umorni i godinama nezaraženi organizam učinio idealnom mješavinom Djevičanskih Otoka i Divljeg Zapada. Nakon dva tjedna moćnih histaminika, antiviralnih lijekova i antibiotika, ništa se nije promijenilo.
Nazvala sam neke poznanike i zamolila ih da mi pomognu pronaći dobrog doktora. „Naravno. Dr George Falk je odličan. Pravi doktor stare škole, tradicionalnog pristupa pacijentima!“ Prehlada mi je bila djelomično začepila uši, a vjerovatno i načela intelektualne sposobnosti, pa se nisam ni sjetila pitati kakva je to „škola“ i „pristup“. Nazvala sam ordinaciju. Sekretarica, koja nije imala vremena za moj nos, uši i grlo, zanimala se jedino za vrstu mog osiguranja, te triput pitala radi li se o „first visit“. Sve sam mirno podnijela.
Ime Falk me odmah podsjetilo na slavnog inspektora Colomba. Nisam ostala razočarana. Od Petera Falk, moj George nije imao samo prezime, već i onaj izgled blesavka zgužvane košulje. Kad bolje razmislim sigurno je imao i prhuti na ramenima i blatnjave cipele.
Nakon kratkog pozdrava, sekretarica mi je u ruku gurnula gomilu formulara, od kojih mi se, u posljednje vrijeme, redovito počne vrtiti u glavi i stiskati u želucu. Osim toga, sigurna sam da je to jedan, ako ne i glavni, razlog drastičnog pogoršanja vida. U prosjeku mi za sličnu hrpu papira treba 40 do 45 minuta. Kod ovih doktorskih formulara, jer postoje i oni školski, carinski, čak i oni u teretani i dućanima, najgori mi je dio gdje zaokružujem NE. Ne, nisam imala rak, ni ictus (mada sam bila blizu), ni infarkt, nemam dijabetes, ni povećani tlak, ni probleme sa štitnjačom, kao ni sitnice poput kamenaca u mjehuru, žuči ili bubrezima, ni ciste na jajnicima, ni umjetne zube (osim dva, koja uvijek prošvercam), ni silikonske umetke (mada bi rado), ni umjetni kuk, ni herniju diskusa itd, itd. „Pa dobro, što onda tu tražiš?!“, govorio mi je razrogačeni pogled sekretarice kojoj sam predala papire i koja je u trenutku povezala dva s dva, točnije datum rođenja i sve one NE. „Idi i upali svijeću svetoj Gospi što te je dosad tako dobro čuvala“, slijedila je nijema komunikacija, dok su joj se okice stisnule na veličinu i oblik tamnih proreza za ispaljivanje strijela punih zavisti.
„I'm sorry. I got a flu... i stvarno se loše osjećam!“, pravdam se pokušavajući nemoguće, tj. izgledati lošije nego što izgledam.
Napokon me poslala u Falkovu sobu za preglede. Bez obzira na simpatičnu identifikaciju s likom detektiva Colomba, u tom trenutku bi bila rado zgrabila daljinski i promijenila kanal, recimo, na Dinastiju, ili barem, Čaroliju. Morate znati da je Falkova ordinacija na uglu Pete Avenije i 61. ulice, u samom srcu Manhatana. A, vani, po Petoj jure limuzine i džipovi, dnevno se u shopping troši svota koja odgovara brutto nacionalnom dohotku Burkine Faso ili Hondurasa, ni greškom se ne može vidjeti umjetni prsten ili falsificirana Vuittonova torba, prirodno obješene grudi ili izborane usnice, dok sam ja ulazila na pregled u najsivlju, najzapušteniju, najružniju liječničku ordinaciju koju sam ikada vidjela. I tu se prekida svaka televizijska metafora. Sjetih se M. M.-ove teorije da poznati američki pragmatizam nije ništa drugo do najgori oblik škrtosti.
„Skinite sve osim gaćica!“
Zaključujem da me nije dobro čuo ili se, manje moguće (?!), nisam najjasnije izrazila, pa ponavljam „I got a flu...“, i rukom dočaravam kako to izgleda kad mi curi iz nosa i steže u grlu, nastavljam lupanjem šakom po prsima, da bi čovjek čuo kako škripim.
„OK, samo se vi skinite, pa ćemo vidjeti“, odgovara ne obazirući se na moj slikoviti opis bolesti, te izlazi iz sobe.
Stajala sam tako, sama samcata, sa svojim kašljem i katarom, usred te pustinje, nereda, prašine, praznih kutija, neonske lampe, oguljenih tapeta, nikako ne shvaćajući što mi se događa. Na kraju sam se poslušno skinula. A, što ću?! Njega dugo nije bilo. Vjerovatno je u susjednom sobičku imao drugog, jednako golog i zbunjenog pacijenta. U međuvremenu, dršćući i plaveći od zime, nastavljala sam kihati i kašljati u rekordno kratkim razmacima, velikodušno ostavljajući svoje bakcile onima poslije mene. Dr Falk se napokon vratio, dok sam poput Botticcelijeve Venere pokušavala svoju promrzlu golotinju pokriti rukama.
„Weeeell! How are you?!“ viče s vratiju i smije se s onih svojih četrdeset američkih zuba. Pokušavam s prezentom, perfektom, kondicionalom, dok mi se u glavi odvija erupcija, elektroliza, implozija, fotosinteza, centrifuga, ali ništa od toga me nije uspjeva spasiti od Falkovog „first visita“. Dok na glas sastavljam svoju prvu suvislu rečenicu, on me već cijepio protiv tetanusa, pregledao dojke, poslušao slušalicama, izmjerio tlak, pregledao madeže, napravio elektrokardiogram, udario čekićem po koljenima, pogledao sporno grlo, nos i uši, te poslao ženi u susjednu sobu na vađenje krvi.
„But, it's just a flu...“, i dalje dosađujem s tom gripom, koja je u međuvremenu postala pitanjem osobnog dostojanstva. „Look at me!“, nastavljam skoro plačnim glasom, tražeći priznanje da sam bolesna, da mi je loše, da mi treba utjeha, lijepa riječ, domaća juha, ruka na čelu.
„It's OK, I know, I know...“, odgovara mi tonom kojim se razgovara sa senilnim stogodišnjakom ili nerazumnim dvogodišnjim dijetetom, A, meni je upravo to trebalo. Dr Falk je opet postao nepogrešivim detektivom Colombom iz mog djetinjstva. Pružio mi je recept za najuobičajniji antibiotik, kojeg sam morala piti tri dana, pa onda eventualno još četiri, i eventualno još tri. A, ako mi se ni tada stanje ne poboljša, ne preostaje mi nego da se bacim s mosta, pomislila sam u sebi, pomalo zbunjena. Valjda se u Americi to tako radi. Još sam mu jedino za kraj rekla da mi tu matematičku jednadžbu stavi negdje crno na bijelo, jer nisam sigurna da je mogu zapamtiti.