Friday, May 29, 2009

SALT LAKE CITY - GRAD MORMONA, UTAH


(mormonski hram na Tample Squareu)

Iz aviona Salt Lake City (180.000 st.) izgleda kao što i samo ime kaže, grad na slanom, mrtvom jezeru. Zapravo sve oko Salt Lake Cityja izgleda poput neke međufaze, napola završene slike, zaboravljenog izbjedjelog opisa. Prije Rocky Mountainsa (Stjenjaka), usred čistina bez vegatacije nadziru se tek tamne mrlje slanog jezera. Nepokretna slika nekog pejzaža iz geološke evolucije Zemlje. Ne čudi me da je upravo na visoravnima Utaha pronađen najveći broj fosila i kostiju raznih dinosaurusa. Teško je zamisliti da nešto živo, u smislu toplokrvnog bića, može, a što je još nevjerovatnije, i želi ovdje živjeti.
Utah je domovina mormona. Nisam ni sama znala o kome i o čemu se točno radi, sve do slijetanja na aerodrom Salt Lake Cityja, jednog od najfrekventnijih u ovom dijelu SAD-a.
Prvo, ne vole da ih se zove mormonima. Draže im je „sljedbenici Crkve Isusa Krista svetaca posljednjeg dana“, Church od Jesus Christ of Latter-day Saints, skraćeno LDS (oprezno s rasporedom slova?!). U svijetu ih ima 12 milijuna, ali njihov prvi pravi dom je Salt Lake City, glavni grad američke savezne države Utah.
Uz južni dio Stjenjaka, usred tog lunarnog, pustinjskog pejzaža na 2.000 metara nadmorske visine, prorok Brigham Young je 1847. otkrio svojim progonjenim i gladnim sljedbenicima, da je upravo to zemlja koju je usnio. Te da će iz tog ničega niknuti njihov grad. Tako je i bilo. Tample Square predstavlja fizičko sjedište Salt Lake Cityja, kao i duhovno središte mormona. Tu se nalazi crkva, koja služi za nedjeljna bogosluženja, hram, čija se vrata otvaraju samo u specijalnim prilikama, poput krštenja i vjenčanja, kada su svi obučeni u bijelo, pa tabernakul ili crkva za veliki broj vjernika i muzej. Hram je najviši i potpuno bijel, sve ostalo je sagrađeno od istog sivkastog granita, kojeg je trebalo konjskim i ručnim zapregama dovlačiti iz pedesetak kilometara udaljenog kamenoloma.

Život u obećanoj zemlji nije bio jednostavan. Od tla na kojem ništa ne raste jer se ponaša poput pijeska i ne zadržava vodu, do ubitačno hladnih zima, koliko i vrućih ljeta. Priča se da je jedan od sljedbenika s ushićenjem pripovjedao proroku Brighamu o zemlji koja se nalazi samo malčice zapadnije, o njenom moru, brežuljcima, zelenim dolinama i blagoj klimi. Ali, prorok je bio siguran u ono što je snio i Kalifornija nije nikad postala zemljom mormona.
Dvadesetogodišnju Julie Ann smo upoznali upravo na Tample Squareu. Ona je neka mješavina turističkog vodiča i prozelitističkog fanatika. Nakon što je dvije godine studirala umjetnost u Firenzi, shvatila je da je u životu, od vlastitog uspjeha, važnije staviti se na raspolaganje zajednici. Produživši suknju do polovice listova i zakopčavši i posljednje dugme na bluzi, odlučila je promijeniti svoj dosadašnji način života, te počela s 18 mjeseci dobrovoljnog rada. S tridesetak drugih mladića i djevojaka, vodi goste Tample Squarom pokušavajući prenijeti na njih svoje znanje i entuzijazam. „Mi smo posebni, jer nas Bog voli!“, ponavlja smirenim i vedrim glasom. I upravo u optimizmu, pragmatičnom moralizmu, te stalnom stremljenju k osobnom usavršavanju, inačicama kojima je natopljen „američki san“, leži tajna privlačnosti ove Crkve.
Povijest mormona, djelomično wester i djelomično thriller, obiluje nevjerovatnim događajima i preokretima, dramatičnim odlukama. Njihov početak je određen pronalaskom, u okolici New Yorka, „Mormonove knjige“, napisane na reformiranom antičkom egipatskom pismu. Preveo ju je početkom 19-tog stoljeća, prvi mormonski prorok Joseph Smith i objavio da se radi o njihovom novom evanđelju. U Knjizi piše, uz ostalo, da se Rajski vrt nalazi u blizini Jacksona, savezna država Missouri, te da je Krist nakon Uskrsnuća nekoliko puta posjetio američka indijanska plemena, „izabran narod“, koja su na sjevernoamerički kontinent stigla u 6. stoljeću, ali ne iz Azije i preko Aljaske, već s Bliskog Istoka, točnije Izraela. Proganjani od samih početaka, nakon Smithova ubojstva, prorok Brigham vodi svoje sljedbenike na skoro dvogodišnje iscrpljujuće i neizvjesno putovanje preko kontinenta, prema Zapadu, sve do puste visoravni na kojoj se nalazilo jedno veliko slano jezero.
Tijekom svoje povijesti mormoni su često bili ismijavani zbog svojih strogih životnih pravila, koja savjetuju ženama čedniji stil odjevanja, te isključuju cigarete, alkohol i kavu. Moglo bi se reći, savršeni građani, koji podržavaju zdraviji način života, da nije nedavnog medicinskog istraživanja koje pokazuje da su u prosjeku mormoni deblji i teži, od već predebelih i preteških Amerikanaca.
Međutim, u ovom, možda politički najpogodnijem trenutku za mormone u čitavoj njihovoj turbolentnoj povijesti, ko' kostur iz ormara javila se stara sablast mnogoženstva. Nakon pritisaka federalne vlade, 1890. godine crkva iz Salt Lake Cityja se odriče poligamije, koju su upražnjavala i dvojica prvih proroka, pravdajući se izrazito teškim životnim uvjetima i nedostatkom muškaraca.
Pa ipak, ona je do današnjih dana neslužbeno opstala u raznim manjim zajednicama, smještenih u „nevidljivoj“ američkoj provinciji, pretežito na jugu Utaha, dijelom i u susjednim saveznim državama, a koje je crkva LDS izopćila.
O fenomenu poligamije govori i televizijska serija koja se emitirala na kanalu HBO, pod nazivom „Big Love“ (Velika ljubav). Producent je Tom Hanks, Bill Paxton glumi supruga, dok njegove tri supruge utjelovljuju Chloe Sevigny, Jeanne Tripplehorn i Ginnifer Goodwin. I dok se na televiziji nelegalni poligamski brak prikazuje kao ništa lošiji ili bolji od ostalih, čak s određenom dozom simpatije ili kao dio narodnih običaja, američka publika otkriva da stvarnost u malo čemu odgovara tom modelu i da je često povezana s nasiljem nad djecom i ženama.
Crkveno vodstvo LDS, koje sebe naziva Kvorumom dvanaestorice apostola, insistiralo je i ostvarilo da svaka emisija „Big Lovea“ započne porukom „LDS ne odobrava poligamske brakove“.
Posljednji pokušaj, iako potpuno nenamjerni, diskreditiranja temeljnih učenja Crkve LDS, stiže od znanosti. Naime, nedavni testovi DNA su pokazali da su indijanci stigli na sjevernoamerički kontinent iz Azije, a ne kao „izabran narod“ s Bliskog Istoka, kako piše u Mormonovoj Knjizi.


Wednesday, May 27, 2009

TIMES SQUARE PJEŠACIMA!

Već u subotu navečer su dovukli metalne ograde, crveno-bijele kornete i obavijesti, a na strateškim točkama parkirali policijska vozila. Dan kasnije je stupila na snagu odluka da se Times Square oslobodi svega što se kreće na četiri kotača. Otad se Broadwayem između 42. i 47. ulice kreću samo pješaci, eventualno biciklisti i skejtborderi.
Vijest je izazvala najrazličitije reakcije. Oduševljenje i histeriju. Uglavnom, nostalgičari plaču, isti koji su do jučer psovali sve automobilizirane Newyorčane, a posebno taksiste. Ushićeni su oni koji su zbog stanovanja ili posla morali svakodnevno prolaziti upravo tim dijelom grada.
Jer, priznajmo, na kolnicima Times Squarea si mogao ostaviti glavu, iz jednostavnog razloga što na pločnicima nije bilo mjesta za sve pješake. Pogotovo u večernjim satima. Slijedila je obavezna glavobolja. Eto, od nedjelje smo oslobođeni strahova za svoj život, novčanik, bubnjić.
Priznajem da je ovo sve teorija, pošto još nisam imala vremena da se uvjerim kako je nova prometna organizacija bolja od stare. Kažu da su ljudi donijeli stolice i sjeli. Kažu također da još uvijek sjede i gledaju neonske reklame, ljude u prolazu, dućane, komadić neba. Mislim da bi se to moglo nazvati – čuđenjem. Pokušavaju osjetiti svoju „imovinu“. Kao kad kupiš komad zemlje pa legneš na nju, malo je okusiš ustima, pa stisneš u šaku da ti iscuri među prstima. To se tako radi, zar ne?!
Ne znam kako će Centar Svijeta, kako nazivaju trg na raskršću Broadwaya i 42-ge ulice, poznat po prizorima za doček Nove Godine, izgledati nakon tjedan ili mjesec dana. Da li će izgubiti svoju newyoršku dušu? Možda i hoće. Ali, iskreno, nije me briga! Ionako je taj dio grad, barem otkad ga je Giuliani očistio od bordela, te sumnjivih kina i tipova, pripadao turistima. Sa svim onim dućanima koji izlažu plastične kipiće Emipre State Buildinga i Kipa Slobode, majicama s I Love NY, jeftinim (i najgorim) fast foodovima i bočicom vode po 4 dolara. Kad sam bila prisiljena, pri odlasku u kazalište ili na kaznu u dućan igračaka „Toys R Us“, uroniti u gradsku džunglu, jedva sam čekala da nestanem.
Times Squere je uzbudljiv kad ga gledaš izdaleka, iz Rainbow Rooma na posljednjem katu Rockefellerovog centra, iz taksija ili crvenog turističkog autobusa. Ovako, na dohvat ruke, je sasvim drukčija priča!

Friday, May 22, 2009

GEE'S BEND, ALABAMA


Godine 1962. se Martin Luther King spustio iz rodne Atlante, Georgia, do mjestašca Gee's Bend na obali rijeke Alabame, kako bi stanovnicima objasnio da je povijesno odgovorno i za njih neizmjerno važno da se prijave na izbore u obližnje mjesto Camden, koje se nalazi na nekoliko kilometara zračne linije. Otprilike u isto vrijeme, crnkinja Rosa Parker odbila je bijelcu prepustiti mjesto u autobusu. Stotine crnaca krenulo je iz Selme, Alabama, prema glavnom gradu Montgomeryju, tražeći pravo glasa, ali ih je u međuvremenu pendrecima zaustavila policija. Karizmatični vođa M. L. King je u Washingtonu pred stotinama tisuća prosvjednika govorio o svojim snovima.
Nettie Young, jedna od rijetkih u Gee's Bendu koja se ne preziva Pettway, prema posljednjem vlasniku plantaže pamuka za kojega su svi stanovnici radili kao robovi, još se uvijek dobro sjeća te 1962. I ne samo zbog prosvjeda u kojima je sudjelovala i prvim izborima. Upravo tih dana trajekt, ili bolje rečeno, splav koji se kretao pomoću dva konopca koja su povlačili ljudi, te ih prebacivao na drugu stranu rijeke u Camden, jednostavno nestao. Za stanovnike Gee's Benda, oko tisuću crnaca koji su uglavnom radili na plantažama pamuka, bio je to težak udarac. Ili bolje rečno – početak zatočeništva. U Camdenu su se nalazile škole, liječnici, dućani, pošta, bolja radna mjesta. Umjesto desetminutne vožnje trajektom, bili su prisiljeni putovati sat i pol autobusima ili automobilima.
Nitko im tada, 1962, a ni kasnije, nije obijasnio što se dogodilo. Ali, Nettie, kao i velika većina njenih sugrađani, je uvjerena da se radilo o političkoj odluci lokalnih vlasti, koje nisu željele crne prosvjednike u Camdanu. Samo nekoliko godina kasnije, predsjednik Lyndon Johnson je potpisao povijesni zakon o ukidanju rasne segregacije u Sjedinjenim Državama. Time su i stanovnici Gee's Benda dobili pravo glasa. Ali ne i trajekt.
Rijeka Alabama lijeno putuje južnim dijelom istoimene savezne države, mutna i zelenkasta, okružena bujnim raslinjem iz kojeg se dižu rojevi komaraca. Čini se da je sve ostalo isto kao 60-tih godina, kada su aktivisti za ljudska prava, i sami iznenađeni izoliranošću i zaostalošću, ovaj kraj prozvali „afričkom Alabamom“.
A, onda je, prije desetak godina, u Gee's Bend stigao Bill Arnett, likovni kritičar iz Atlante, koji je na nekoj požutjeloj, staroj frotografiji vidio crnkinju kako stoji uz šareni pokrivač obješen na konopcu za sušenje rublja. Otad su pokrivač i žena postali njegovom opsesijom, sve dok ih nije prepoznao u zabačenom mjestašcu okruženom rijekom Alabamom s tri strane. Razgovarao je, promatrao i slikao, te ostatku Amerike otkrio tzv. „quiltove“, tradicionalne pachwork pokrivače od pamuka s afričkim motivima. Odmah ih je definirao „originalnom vrstom folk umjetnosti“. Prva izložba quiltova iz Gee's Benda je održana u Houstonu 2002. godine. Bila je pravi uspjeh. Nakon toga je slijedio Whitney Museum of American Art u New Yorku, koji je u katalogu izložbe napisao da se radi o „jazzu u obliku tkanine“. Danas ih se može vidjeti u muzejima Bostona i San Francisca, kupiti u najekskluzivnijim robnim kućama, poput Bloomingdalesa i Saksa. Prekrasnih žarkih boja, quiltovi su stoljećima služili za razne namjene, kao pokrivači i tepisi, često su bili poderani ili izrezani, kako bi poslužili kao pelene za novorođenčad, a ponekad su čak, u nedostatku drva, gorijeli u pećima tijekom hladnijih zima. I dan danas četrdesetak žena iz Gee's Benda izrađuje „neke od najčudesnijih djela američke moderne umjetnosti“, kako su ih kritičari nazvali, na rasklimanim drvenim okvirima, uz čekić i čavle, koristeći sve što im padne u ruke, uniforme, džepove od traperica, vreće, ostatke odjeće koje same skupe ili im pošalju obožavatelji i veliki lanci supermarketa poput Wal-Marta.
Vremenom, osim cijene quiltova, koja danas dostiže i nekoliko desetaka tisuća dolara, šareni pokrivači su postali simbolom slobode. Toliko da su prošle jeseni, nakon 44 godine, stanovnici Gee's Benda napokon razračunali s posljednjim tragovima rasne segregacije. Trajekt, ovog puta na dizel motor, je ponovo uveden i dvije obale više nisu tako nedostižne. Ljudi otvoreno govore da je to isključivo zbog „quilterica“ i popularnosti koju su doživjeli njihovi ručni radovi. „Freedom quiltovi“ doveli su „freedom ferry“, ponavljaju.
Danas se oko tisuću stanovnika Gee's Benda služi trajektom koji ih za dolar prevozi na drugu stranu rijeke u Camdan. Svi odreda potomci afričkih robova, koji su 1820. iz South Caroline pješke stigli do rijeke Alabama, na plantaže pamuka obitelji Josepha Geeija, kasnije prodane obitelji Pettway zajedno s robovima, kao da su tek prije manje od godinu dana postali stvarno slobodnima. I ne samo to, nego i bogatima. Uz stare i jadne montažne kućice, tzv. „Roosveltove domove“, koje je predsjednik poslao u vrijeme Velike Depresije, dirnut bijedom u kojoj su živjeli njegovi stanovnici, danas stoje air conditioneri, satelitske antene i novi automobili.
Pa, ipak, priča o trajektu slobode iz Gee's Benda još uvijek nije pronašla svoj happy end. Glavni financijator, država Alabama, je odlučila da će podmirivati troškove trajekt točno godinu dana, a nakon toga on mora postati samoisplativ. Sa cijenom od jednog dolara po putniku i tri dolara po vozilu, teško da će to postići. Jedina nada ostaje turizam. Ili most, o kojem sada mnogi stanovnici sanjaju.
U međuvremenu, junakinje iz Gee's Benda i dalje vjeruju da je igla u ruci njihovo glavno oružje.

STARI AMERIČKI DNEVNIK (8. dio)

(New York, 25. travanj 2005.)

Prošlog tjedna sam se vratila u New York nakon 6 dana provedenih u Rimu. Atmosfera na Starom kontinentu je vrlo religiozna, otišao je stari i došao novi Papa, ljudi umiru s krunicom u ruci, djeca se krste i pričešćuju, Rim je prenatrpan hodočasnicima, a avioni popovima i časnim sestrama u molitvi, dok je mama iskoristila priliku da mi pokloni knjigu „Sai Baba o odgoju djeteta“.
Na drugom kraju svijeta, Amerika i Amerikanci na sve to nisu ni trepnuli. Zaključujem, prvo, radi se o pragmatičnim debelokošcima, koji dopuštaju sentimentalizme jedino na nacionalnoj osnovi. Drugo. Za njih je svijet sastavljen od jednog kontinenta i okolnih otočja. Treće. Demi Moore je navodno opet trudna i, složiti ćete se, vijest stvarno zaslužuje naslovnicu.
Najvažnija novost koja me dočekala je air condition u podzemnoj željeznici, dok se vanjska temperatura kreće između 10 i 15 stupnjeva. Dan nakon prekida grijanja, upaljeno je hlađenje! Naravno, sistem ne može stajati tek tako, ugašen, ne proizvodeći i ne trošeći, tj. ne amortizirajući investiciju!? Sada se u vagonima-hladnjačama, nekoj vrsti Bob Frosta, primjerenijoj prijevozu smrznutih proizvoda, pokušavam bezuspješno pokriti maramom, torbicom, naočalama, tuđom visinom. A, kako mi se po obrvama, kosi i brčićima ne bi nakupilo inje, zijevam, poskakujem i, naravno, psujem. Osim toga, čini mi se da ta umjerena godišnja doba Amerikancima prestavljaju priličan problem, jer ne može čovjek stajati tek tako, prepuštajući se prirodi i nama dragoj paroli „ništa ne diraj“. Oni moraju kontrolirati situaciju, ali što je najgore i mijenjati ju, čak i kad je ona savršena sama od sebe. Stvar je otišla tako daleko da se air condition koristi i u garažama i podrumima, benzin se toči ko' voda, a domovi su male tvornice smeća, jer i ono je business! Amerikanci su potpuno ravnodušni na pitanja zaštite okoliša i ozonske rupe, koja se ko' puknuta očica na najlonki širi iznad Južnog pola, kao i na sve one Australce koji moraju na kupanje u gumenim kombinezonima. Boli ih što Švicarci plaćaju dva franka za svaku vreću smeća, te pokušavaju, samokažnjavajući se, smanjiti svjetski prosjek kilograma smeća po stanovniku. A, koliko sve to košta u financijskim terminima, ne mogu ni zamisliti u svojoj glavi, koja vrhunac računskih sposobnosti dostiže s promidžbenim akcijama tipa „plati dva, uzmi tri“ i sezonskim sniženjima.
I tako, nezainteresirani za Papu (pogotovo pošto se ne radi o zemljaku!?), za transcedentalnost života i za rok trajanja naše planete, Amerikanci su genijalci u pragmatičnosti i površnosti. Oni imaju svog Boga, svoj smisao života i svoj odgovor na sve. Taj svemogući i sveobuhvatni entitet mi je na početku naše američke avanture stvarao velike poteškoće, jer svi su dolari braća, jednako zeleni i jednako veliki. Površnim, eurouvježbanim pogledom u novčanik, ne može se ni približno utvrditi koliko on vrijedi. To me potaknulo na složeniju organizaciju lisnice. Sada novčanice slažem po „težini“ od lakših jednodolarskih, preko petdolarskih i desetdolarskih, prema težim dvadeset i, rijeđe, pedesetdolarskih novčanica. Kupusaru sa šarenim eurima, koja mi je koristila kao novčanik u Italiji, zamijenila sam velikim, ozbiljnim novčanikom s tri pretinca. Kovanice nisu ništa jednostavnije, na primjer, ona od deset centi je manja i neuglednija od pet centi. „Sve je stvar navike“, ponavljaju mi domoroci i stariji doseljenici, „a, ako se baš nikako ne uspiješ priviknuti, još uvijek ti preostaju kreditne kartice!“ Ja ću vjerovatno do kraja ostati tragičnim i poražavajućim „slučajem za kartice“ i to po mogućnosti one bez PIN-ova i potpisivanja. Istovremeno moje beštijice, naročito starija, odlično napreduju na tom polju. Na satovima matematike uglavnom uči - dolare!! Koji su koji, kako se zovu i koliko jednih „stane“ u druge. Iznenada mu je porastao interes za kreditne kartice, bankomate, bankovne račune, penzije, plaće. Nedavno je počeo i sa stranim valutama, koliko dolar vrijedi eura, pa kuna, sjetio se čak i meksičkih pesosa i konvertibilnih maraka, koje je ljetos upoznao u Bosni.
A, mi smo za njega tvrdili da je umjetnički tip!!
Prije nekoliko dana sam čula da se od petog razreda nadalje, svake školske godine za učenike organizira izlet, ni manje ni više nego, u banku!!! Tako desetogodišnjaci mogu na licu mjesta vidjeti i raspitati se o vrijednosti državne blagajne, trendovima na burzi, inflaciji i cijeni zlata. Čak je na razini grada organizirana pararelna mala burza, neka vrst mini Wall Streeta, na kojoj razredi i pojedini učenici kupuju i prodaju dionice. Najuspješnije očekuje laskava titulu „brokera godine“!!
Ali, ja sam nažalost odrasla uz kasicu-prasicu, koju bih svako toliko nosila teti iz banke, koja je imala ključeve i koja je zajedno sa mnom brojala kovanice i upisivala ih, specificirajući svaku paru, u moju malu crvenu štednu knjižicu Riječke banke. Kasnije sam novce vadila nožem i u toj djelatnosti postala pravi umjetnik, pa ovo za mene predstavlja preveliki civilizacijski skok i šok, da bih ga mogla prihvatiti bez straha i kucanja u drvo.
Na povratku iz Europe dočekalo me i proljeće u Central Parku! Stabla su procvjetala u onim izvornim američkim Barbie bojama, bijeloj, bež, žutoj, roza i zelenoj. Ovo je moje prvo njujorško proljeće i čudim se i divim prirodi koja uprkos svemu, hladnoći, smogu, milijunima nogu i ruku, buci, betonu, uspjeva uvijek na vrijeme ganuti. Tako sam jučer popodne, nedjelja, krenula u park na branje šparoga. Ne mogu se riješiti te navike, tog beračkog instinkta! Čim mi ispod nogu nestane asfalt, ja se zabuljim u pod ne bi li pronašla nešto jestivo.To mora da je zapisano u mojem genetskom kodu, kao što na primjer, lososi odjednom „polude“ i krenu uzvodno, a ptice selice bez navigatora pronađu svoje prošlogodišnje gnijezdo. Teren mi se činio pogodnim, uglavnom stabla i gusto, nisko žbunje, idealan habitat za tzv. biljku šparožinu. Našla sam i odgovarajući štap, koji se koristi za razmakivanje trnovitog raslinja i oglašavanje u slučaju da u grmu leži zmija. Tijekom potrage morala sam preskakivati neke žičane ograde i male spomen ploče na kojima piše kako je Mary ovu trešnju posadila u spomen na Johna, a on je njoj za uzvrat kupio i postavio klupicu ispod trešnje, tu je i ulična lampa koju je obitelj XY darovala svojim sugrađanima, pa mostići, igrališta, cvjetnjaci. Nisam ni znala da svako živo i neživo biće u Central Parku ima svoju povijest i posvetu. Pronašla sam svega i svačega. Osim šparožine. Tako sam odlučila da ju prokrijumčarim iz rodnog mi kraja. Ograditi ću je žičanom ogradicom i postaviti kamenu ploču „Ovu šparožinu i dotične joj šparoge, zasadila je Tamara Jadrejčić, u spomen na rodnu grudu, te da joj se nađu pri ruci kada se u proljeće zaželi fritaje. PS Osušila se ruka onome koji ih ubere. New York, spring 2005.“

Tuesday, May 19, 2009

ČARI MATERINSTVA (19.5.2009)

Sarah Jessica Parker i njezin suprug glumac nemogućeg imena odlučili su proširiti obitelj. Točnije odlučili su imati blizance. Još točnije odlučili su da se to dogodi poslije ljeta. Još točnije (ako može), da će ih nositi i roditi surogat majka. Kada su riješili taj problem i uskladili ga sa svojim radnim i drugim obavezama, krenuli su s planovima oko obnove stana, ljetovanja, škole za njihovog prvorođenog itd.
OK, možda nije izgledalo baš tako, ali stvar me potakla da se upitam - gdje je granica roditeljstva? Pogotovo danas kad nam znanost nudi svijet koji sve češće nema granica.
Surogat majke su dosad služile kao iznajmljena maternica onima koji je nisu imali, tj. homoseksualnim parovima i ženama koje zbog godina ili zdravstvenih razloga nisu mogle podnijeti trudnoću. U međuvremenu je fenomen uzeo maha, pa danas surogat majke sve češće zamjenjuju zdrave, mlade žene, koje međutim ne žele prolaziti kroz „čari“ trudnoće. (Priznajem, možda iz mene progovara jal i zavist, jer sam te iste čari i te kako osjetila na sebi.)
Na blogu Lise Belkin u NYTimesu sam pročitala odličnu usporedbu, kako je oralna kontracepcija oslobodila ženu neželjenih trudnoća, a surogat majka svih neugodnosti željenih trudnoća.
U Sjedinjenim Državama troškovi surogat majke se kreću od 30.000 dolara na više, ovisno o vrsti trudnoće, poroda, potrebnim lijekovima i medicinskim zahvatima.
Ali, da ne biste mislili da znanost pomaže samo jako bogate, ispričat ću vam priču Kineskinje koja radi u kemijskoj čistionici do mog stana. Nakon što je u dvije godine rodila dvije djevojčice, tijelo je stalno skrivala širokim đemperima i košuljama. Činilo mi se da je stalno „malo“ u drugom stanju. Nakon otprilike godinu dana mi je objasnila da je treći put zatrudnjela, ali se „opet, nažalost“ radilo o djevojčici, pa je pobacila. Sada, hvala Bogu, napokon nosi sina!!

STARI AMERIČKI DNEVNIK (7. dio)

(New York, 25. ožujak 2005.)

Svaka zemlja i uže svaki grad i još uže svaka obitelj, pa dalje svaka osoba imaju svoje takozvane nedjeljne rituale.
Cijeli tjedan se budimo na budilicu, zarađujemo za život na istom radnom mjestu, za istim stolom, gledajući u iste ljude. Odredili smo si dan za teretanu, za kupovinu, za kućanske poslove, za telefoniranje, eventualno prijatelje. Pa, nakon dobro organiziranog tjedna, gdje nema govora o improvizaciji, dođe nedjelja, dan koji bi mogli ostaviti na milost i nemilost našem promjenjivom raspoloženju, odlukama u zadnji trenutak, djetinjastim hirovima, neočekivanim telefonskim pozivima, jednom rječju, slučajnosti. Međutim, nas taj nekontrolirani prostor, ta divlja prerija, taj neispitani dio svemira, plaši, ne znamo se nositi s njegovim nepoznanicama i otvorenim mogućnostima, pa moramo planirati. S tim ciljem smo za nedjelju izmislili i podvrgli se nedjeljnim ritualima. Tradicionalni ručak s obitelji, nogometna utakmica, šetnja prirodom uz branje sezonskih plodova, kava s prijateljima, vrtlarenje, te u manje sretnim slučajevima čišćenje stana, peglanje ili kuhanje za cijeli tjedan.
Nama je on u Americi dosad falio! Osjećali smo se u najmanju ruku čudno, čitaj euforično-depresivno, sa svim tim nedjeljama tijekom kojih nismo imali odredišnih točaka, ni obaveza, ni potrebe za satom, kao da smo na godišnjem odmoru, ili na pustom otoku, ili nedaj Bože, sami na svijetu. Sva ta sloboda u kojoj se doručkovalo po tri puta, buljilo satima u televiziju, prelazilo s kauča na fotelju i obrnuto, raščupani i bosi, krmeljivih očiju i neopranih zubi, taj originalni oblik građanskog neposluha, ta simpatična kućna dekadencija, postajala je sve opasnije i prijetila da za čas pređe u totalnu anarhiju i sektašku izoliranost od vanjskog svijeta.
Spasili smo u posljednji trenutak izmislivši, priznajem sasvim slučajno, novi nedeljni ritual. Sada smo opet svi organizirani i sretni. Rekla bih, pod kontrolom. Već par mjeseci nedjelje provodimo u obilasku „open houseova“. Naime, kada u Americi želiš prodati stan, onda nedjeljom između 12 i 16 sati organiziraš tzv. „open house“, potjeraš ženu i djecu, ili muža i djecu, na neki drugi nedjeljni ritual, pozoveš svog agenta za nekretnine (jer u Americi svaka punoljetna osoba koja drži do sebe, osim kućnog liječnika, estetskog kirurga i brokera, ima i svog agenta za nekretnine) i... otvoriš kuću! Mislim da sam kroz „open hausove“ naučila više o Americi i Amerikancima nego kroz bilo koju knjigu, televiziju, priču ili osjetilno iskustvo. Na obilazak američkih stanova i kuća namjeravam povesti sve svoje prijatelje koje pun navede nedjeljom ovdje.
I na kraju krajeva, tko zna, često hobbyiji prerastu u business, a ja sam u međuvremenu postala pravi ekspert za nekretnine u New Yorku. Najteže je bilo savladati birokratsko-papirološki dio, tj. razumijevanje teksta ponude i skraćenica. WIC iliti walk in closet iliti garderoba iliti ormar u koji se može ući pješke, pa kuhinja koja može biti „windowed“ tj. s prozorom ili „eat in“, koja ima stolić za kojim se može jesti ili najbolja varijanta „gourmet“, gdje se jednostavno radi o kuhinji poput one u kojoj je većina nas odrasla, u kojoj se može komotno skuhati ručak i pojesti ga.
Savladala sam i nove mjerne jedinice (o tome ću morati napisati posebno poglavlje), jer se veličina stanova mjeri u Sq.Ft. ili Square Feet, koje ne znam ni prevesti, ali sigurno nisu pedljevi, ni palčevi, jer bi stvarno bilo nezgodno mjeriti sobe četveronoške, osim toga agente za nekretnine sam vidjela kako mjere stopalima (br. noge cca. 43 -45). Moja točka ravnanja je 1800 Sq.Ft. otprilike 165 m2. Pa dalje, E/S ili W/N ili 360-degree view, govori o tome što se i koliko vidi kroz prozore. Ljepota i vrijednost stana ovise i o kvartu, zgradi i katu, broju soba i kupaonica, vrsti bijele tehnike (jer su kupaonice i kuhinje uvijek namještene, čak i kod potpuno novih zgrada), o mogućim balkonima i terasama, garaži i detaljima poput parketa, mramorne ploče u kuhinji, broja zidnih ormara.
Ali, najzanimljiviji dio obilaska open houseova je pogađati tko u njima živi i kako. I biti u stalnom stanju čudenja! Nakon određenog iskustva stanove sam podijelila u dvije osnovne grupe – pune i prazne! I ne radi se o onim namještenim ili nenamještenim, već onome što zovemo prvim dojmom. Dakle, puni stanovi potvrđuju postojanje ljudi koji ne znaju ili ne mogu baciti u smeće ni praznu konzervu, možda zato jer su nekad bili siromašni, jer su trenutno siromašni ili jer se strašno boje da će to postati, te se sada vezuju za sve i svakoga! U tim stanovima su zidovi roza, plavi ili žuti, svaka vodoravna površina je postolje za vaze, knjige, biljke, suvenire, zdjele s voćem ili šiškama, fotografije u svim životnim situacijama, skulpture u drvetu, glini ili staklu, plišane igračke, akvarije sa zlatnim ribicama, kalendare, na prozorima su dvostruke zavjese u dvije različite boje, preko tapisona su stavljeni tepisi, na kaučevima su jastuci u obliku srca, tratinčice i Empire State Buildinga, na stolovima i stolićima stoljnjaci, na prozorskim i vratnim okvirima su one stvarčice koje vise i miču se na strujanje zraka. Ajme, boli glava! U takvim prostorima se moraš dobro koncentrirati da te emocije ne ponesu, te da hladnokrvno procijeniš o kakvoj se nekretnini radi. Beštijice najviše vole baš takve.
Druga velika grupa su prazni stanovi. Uglavnom se nalaze na visokim katovima nebodera. U njima se samo spava i kupa i sjedi na školjci. I naravno gleda kroz prozor. U nekima sam nakon godina stanovanja vidjela original tvornički stiropor u pećnici, a u frižideru tek pivo, kocke leda i teniski reket. Vlasnici su uglavnom samci. Obavezan je kutak sa čašama i alkoholnim pićima, udobni kaučevi uglavnom bijeli, ako se preferira romantična varijanta, ili crni-kožni, ako prevladava manje romantična varijanta muško-ženskog ili muško-muškog ili žensko-ženskog ili muško-žensko-ženskog ili muško-muško-muškog odnosa... dalje slažite sami! Nezaobilazna je HiFi linija s new-age muzikom, te ogromna televizija s ekranom na plazmu. U kupaonici je jacuzzi kada ili tuš-kada sa saunom, u spavaćoj sobi veliki king size krevet s kojega se iz bilo koje pozicije vide svjetla metropole.
Ako se radi o prosječnoj obitelji, odmah se bacim na proučavanje ženskog elementa. Prvo, po cipelama procijenim koliko joj je godina i koji je tip, agresivno-seksi, stabilno-majčinski, nesigurno-djetinjasti, te još nekoliko tipoloških podvrsta. Po tome kako joj je organiziran ormar i poslagane stvari, shvatim kakva joj je bila mama. Kad otvorim frižider znam što radi kada se vrati s posla, a po količini i kvaliteti šminke i krema u kupaonici sa sigurnošću mogu zaključiti kakvo joj je bračno stanje
Zaboravila sam spomenuti, tijekom „open houseva“ nude se keksići i sokovi, u boljim slučajevima i kava.

Sunday, May 17, 2009

TALLADEGA - NASCAR NATION (1.dio), ALABAMA


Posljednja nedjelja u travnju već se godinama najavljuje bukom motora i stotina tisuća ljudskih glasova, natprosječno visokom temperaturom, kiselkastim mirisom piva, dimom cigareta i roštilja, zrakom prepunim prašine, mušica, isparenog benzina. Tako je bilo i ovog puta. Ništa politički ispravnog, uprkos svugdje prisutnim molitvama, himnama i zastavama, nisam uspjevala pronaći po brežuljcima uokolo jajolike automobilske piste Speedway, u mjestu Talladega, Alabama. Prašina je nagrizala oči, a brujanje auspuha titralo u trbuhu, poput zvučne kutije. Upravo je počinjala jedna od tridesetak godišnjih automobilističkih utrka Nascar (National Association of Stock Car Racing). Četrdesetak friziranih Fordova, Chevroleta i Dodgea, pretvorenih u jureće oglasne ploče, izazvalo se brzinom od 300 kilometara na sat, uvijek i samo u krug, kako bi izvozili utrku od svojih osamstotinjak kilometara.
Talladega je tipičan gradić američkog juga, koji nema baš ništa zajedničko s New Yorkom ili San Franciscom, s Capitol Hillom ili Hoollywoodom. Interstate 20, cesta koja spaja Georgiju i Alabamu, dijeli ga na jednako dosadan istok i zapad, uz neizbježne trgovačke centre i fast food restorane s hamburgerima po dolar i po, prašinu i montažne kućice, pick upove sa „stripes and stars“ naljepnicom na stražnjem dijelu, koja poručuje „support our troops“ (pomozite naše vojnike u Iraku) i koja je nepogrešivi pokazatelj da se radi o crvenom, republikanskom dijelu Sjedinjenih Država. Talladega bi bila tek točkicom na karti, uz tisuće drugih točkica, da dva puta godišnje, u jesen i proljeće, ne postaje središtem svijeta za oko 75 milijuna Amerikanaca, obožavatelja automobilističkih utrka Nascar ili tzv. „Nascar Dadiesa“ (Nascar očeva).
„Nascar Dadies“ više nije tek zajednički nazivnik za očeve obitelji koji svake nedjelje, od veljače do studenog, sa tribina ili kućnih fotelja prate utrke Nascar, već iz dana u dan postaje političkom kategorijom, složenim predmetom pručavanja brojnih sociologa i političkih stratega. „Svatko tko želi osvojiti Bijelu Kuću, mora najprije osvojiti Nascar Dadiese“, uzrečica koja se vremenom pretvorila u istinitu tvrdnju, barem do dolaska Baracka Obame.
Oni su utjelovljenje svih stereotipa koje ostatak svijeta, pa čak i obalni dio kontinenta, ima o najameričkijim Amerikancima. Tetovirani i trbušasti macho tipovi koji se zaklinju u Boga, Domovinu i Pivo. Rođeni uglavnom na američkom Jugu i Zapadu, obožavatelji Nescara su idejni, a često i stvarni, potomci prvih pionira, divljih i brzih na pištolju i boci. Možemo ih također definirati „bijelim proletarijatom“ alergičnim na štednju energije, feminizam, zaštitu okoliša i uopće ostatak svijeta istočno od Mississippija i sjeverno od Oklahome. I upravo, na brežuljcima uz Speedway u Talladegi nije bilo crnaca, ni Azijata, ni stranaca bilo koje vrste. Nascar fanovi su „tetovirani, golog poprsja, pijanog i smrdljivog zadaha, te njihovi muževi“, poznata je definicija Stevea Rushina, dugogodišnjeg novinara Sports Illustrateda, koji je među njima proveo desetljeća. U tom smislu, bili smo iznenađeni kad nas je, na ulasku na parkiralište, jednako trbušastih i tetoviranih policajaca, tražio da otvorimo pretinac kod suvozačevog mjesta. „No guns?!“ pitao je ovlaš, iznenađen, da ne kažem razočaran, našim negativnim odgovorom.
Većina obožavatelja Nascara je stigla u Talladegu već u petak navečer kako bi pronašli najdublju hladovinu i najmekšu travu i smjestili kamp kućicu ili podigli šator, izvukli stolice i ležaljke, plinske roštilje i gajbe s pivom.

TALLADEGA - NASCAR NATION (2. dio), ALABAMA

(tracy pokušava preživjeti sa čepovima u ušima)

Međutim, osim političke kategorije, koja usmjeruje milijune glasova, Nascar je prvenstveno postao velikim biznisom u kojem se okreću milijarde dolara. Samo televizijska prava za prijenos utrka vrijede preko 2,8 milijarde dolara, a tzv. „merchandising“ ili proizvodi s logom još dodatnih 2 milijarde, a o sponzoriranju automobila i vozača da i ne govorimo. Na Internetu, kao i na specijalno preuređenim kamp kućicama ili tek minijaturnim drvenim štandovima oko autodroma u Talladegi nudili su se kišobrani, kape i majice, privjesci, ručnici, igračke s logom „Nascar“. Ko voli, nek izvoli. Potpuno je jasno da Nascarov obožavatelj može živjeti u potpunosti okružen proizvodima sa svojim najdražim logom. Nascar piše na gaćicama i kiselim krastavcima, sapunima i mobilnim telefonima, pa čak i na celofanu u koji je upakirano meso.
Tijekom tjedna, u nedostatku utrka u živo, na raspolaganju „Nascar Dadiesima“ su filmovi, dokumentarci i stotine specijaliziranih televizijskih emisija, a za rastuću kategoriju „Nascar Moms“ (Nascarove mame) upravo je izašlo kolo od 21 ljubavnog romana, čija se radnja odvija isključivo u svijetu automobilističkih utrka, s vozačem kao glavnim likom, bez puno romantike i s tek malo seksa.
Prvenstvo formule Nascar djelo je obitelji France i klasične američke priče s happy endom. William „Big Bill“ France, osim što je bio vlasnikom jedne benzinske crpke na Floridi, bio je velikim sanjarom s nepogrešivim njuhom za biznis. Kada su se nakon Drugog svjetskog rata širom Floride, a uglavnom po napuštenim blatnjavim trkalištima ili neasfaltiranim, sporednim cestama, organizirale divlje utrke friziranih automobila, koje su poput magneta privlačile ljude željne razonode i uzbuđenja, „Big Billu“ je napamet pala sjajna ideja. Odlučio je tu ludu ljubav Amerikanaca prema automobilima i brzini, pretvoriti u organizirani biznis, s pravilima i kalendarom. Ukratko, u novac.
Godine 1947, u jednom hotelu u Daytona Beachu, Florida, „Big Bill“ je novom prvenstvu Nascar dao prva obilježja. Naravno, i dalje se uglavnom radilo o „cirkusu buntovnika“, s pilotima koji su pijani sjedali u automobile, svađajući se s protivnicima i nerijetko se koristeći niskim udarcima, a obračun započeo za volanom često bi završavali šakama, da bi sutradan jedan drugome posuđivali dijelove motora ili mehaničare. To je bilo doba Steve McQueena i ostalih „tough guysa“. Međutim, kada je 1972. Nascar preuzeo Bill France Junior, biznis je izašao iz uskih lokalnih i folklorističkih okvira, kako bi postao sportom i strašću sve većeg broja Amerikanaca. Televizija i sve bogatiji sponzori oduzeli su utrkama auru trasgresivnosti i nametnuli stroga tržišna pravila. Rođena je „Nascar Nation“ (Nascar nacija).
Pri kraju utrke u Talladegi, neobrijani mehaničar iz ekipe Texaco/Havoline Dodge samo je lagano pljucnuo prema japanskom bolidu, izdajničkoj Toyoti, jedinom „imigrantu“ među stoposto američkim automobilima, dok je sa zapaljenom cigaretom u ustima prenosio tankove benzina. Hej, jedino radno mjesto u Sjedinjenim Državama gdje se slobodno puši. I uz to, okruženo morem benzina?!

Wednesday, May 13, 2009

JOINTE NA SUNCE! (13.5.2009.)

„O tom problemu bi trebalo ozbiljno i javno raspraviti!“, glasio je odgovor kalifornijskog guvernera Arnolda Schwarzeneggera, nakon čega je „zvijer“ puštena s lanca. Legalizacija marihuane nije više tema o kojoj se razgovara ispod glasa, uz nostalgični smješak i nedefinirani osjećaj zajedništva.
Prije nekoliko tjedana Joe Klein je u svojoj kolumni u Timeu, ponovio poziv na legalizaciju marihuane, pragmatično ponudivši vrlo uvjerljive, uglavnom ekonomske, argumente. Da li će bitka, koju bi slikovito mogli nazvati „jointe na sunce“, mogla biti posljednjom političkom ostavštinom američkih babyboomera?!
U teškim vremenima pragmatizam pobjeđuje nad ideologijom. Proces me podsjeća na balon koji gubi visinu, pa je potrebno iz košare izbaciti svaki nepotrebni predmet. Tako u tisku vrlo često uz riječ „legalizacija“ stoji riječ „oporezovanje“. Ekonomisti su izračunali da bi samo u Kaliforniji porez na marihuanu donio državnoj blagajni 1,3 milijarde dolara godišnje.
Osim toga, Sjedinjene Države su zemlja s najvećim brojem zatvorenika. Američka populacija čini 5% sveukupne svjetske populacije i čak 25% svjetske zatvorske populacije. Od tih preko 2 milijuna ljudi u američkim zatvorima, čak 47,5 % kažnjeni su zbog djela vezanih za posjedovanja droge, često vrlo malih količlina marihuane. Na njih Amerika godišnje potroši milijarde dolara.
Od Kalifornije do Massachusettsa, sve više ljudi se pita da li je prohibicionizam još uvijek održiv i opravdan. Nedavno su o legalizaciji marihuane neizravno progovorili senatori Jim Webb i Arlen Specter tijekom šire rasprave o zatvorskoj reformi u Kongresu.
U veljači je agencija za ispitivanje javnog mjenja Scott Rasmunssena objavila da oko 40% Amerikanaca podržava legalizaciju marihuane, 46% je protivno, a 14% još uvijek nema o tome jasno mišljenje.
Posljednja tri američka predsjednika, Bill Clinton, George W. Bush i Barack Obama priznali su da su barem jednom probali. Clinton je objasnio da „nije uvlačio“, Bush da je „u mladosti nekoliko puta zgriješio“, dok je Obama još u svojoj prvoj knjizi priznao da je u mladosti probao marihuanu i kokain. Nedavno se svjetski plivački rekorder Phelps morao izvinjavati svijetu jer su ga ulovili da puši joint. Hoće li sve to ubrzo postati smješnim povijesnim okvirom, kao što je u prošlom stoljeću bila čaša viskija ili špil karata?

STARI AMERIČKI DNEVNIK (br. 6)

(New York, 11. ožujak 2005.)

Gledajući gospođu pokraj sebe, nemogu vjerovati svojim očima. Sjedimo u kazalištu, istina Bog, jednom od onih liberalnih i neformalnih kazališta na Broadwayu. Predstava je također laganica, mjuzikl na pjesme starog dobrog Billyija Joela, pa ipak... kratka kosa s laganom trajnom tipa „za gospođe u šezdesetima“, bucmasto lice i naočale s metalnim okvirom, bež džemperčić i smeđa suknja do koljena. Dakle, do koljena sve pod kontrolom, ali ispod, katastrofa... gole noge i bijele sportske čarape s nezaboravnom plavom i crvenom crtom, te tenisice Nike. Da mi je samo znati na što je mislila dok se spremala za izlazak u kazalište? Gledam je i uvjerena sam da se radi o klasičnom slučaju podvojene ličnosti, naime, pola nje je htjelo u kazalište, a pola na jogging!
Isti sindrom, slučaj br. 2. Tinejđerka, nekoliko redova niže. Crta bojišnice negdje u struku, točnije oko pupka. Gornji dio sačinjava glava s dvije Pokahontas pletenice, te bijela košulja uredno zakopčana, dugih rukava i gusto tkanog pamuka, ispod... pearcing na pupku, suknjica, točnije suknjičica od crnog skaja i iste takve čizme do pola bedara.
Predstava i nije bila bogznašto.
Identična modna situacija ponavlja se i na ulicama. U Americi se ljudi ne oblače, nego im se odjeća desi, padne na njih, zalijepi im se, objesi putem, ujutro ulete u ormar i što ih dohvati, dohvati. Na početku je to za mene bio pravi šok. Pogotovo nakon Italije, gdje sam se više od deset godina trudila da dostignem barem razinu rimske domaćice s tri razreda osnovne škole i naučim temeljne stvari, poput razlike između šifona i shantung svile, ili kompliciranijeg slučaja razlikovanja boje kasne trešnje i gnjilog lista. Ali, vrijednost konkretnih predmeta, kao i našeg znanja, je relativna. U Americi mi sve te informacije i teško stečeno znanje baš ničemu ne mogu poslužiti. U svojoj modnoj asimilaciji i stapanju s masom radi lakšeg prihvaćanja moram početi ispočetka, od nule, od bijelog i crnog, od golog tijela.
Prvo što sam naučila je da čarape još nisu izmišljene, naravno, osim onih s plavom i crvenom crtom. Najlonke još nisu ušle u povijest, ni na ženske noge. Na istu, bezčarapnu sudbinu, Ameri pripremaju i svoju djecu, te ih šalju okolo polugole, bez potkošulja i čarapa. Nitko im ne gura majce u hlače, ne nabija kape na glave, ne zatvara ciferšluse i ne podiže kapuljače. Ukratko, nitko ih ne ušuškava. A, pošto američku neušuškanu djecu ne smijete dirati i uopće s njima imati bilo kakav fizički kontakt, u suprotnom slijedi sudska parnica, samo sam se jednom okuražila i riskirala zatvor dodirnuvši gole nožice jednogodišnjoj curici, koja je sjedila u kolicima u suknjici i dokoljenicama. To taktilno iskustvo mogla bi usporediti jedino s antičkom mramornom skulpturom, mladunčetom tuljana ili napola odleđenim pakovanjem graška.
Često ujutro vidim mame koje vode svoju djecu do School busa obučene u kapute ispod kojih proviruje piđama! A, jučer sam se na pločniku skoro sudarila sa četrdesetogodišnjim muškarcem u klasičnom crnom kaputu, s kravatom i aktovkom, na koturaljkama! Po ulicama se šepure, ili tek hodaju, kimoni, ribarske čizame, stoljnjaci, japanke, sombreri, satenske rukavice, perike, šljemovi... Sve što je obučljivo, sve što može proći kroz glavu, ruku ili nogu, ovdje pronađe svoju glavu, ruku ili nogu spremne da ih obuku.
Moram priznati da me trend ponio! Počela sam oblačiti čizme bez čarapa.
Po glavi mi se mota misao da taj kaotični način oblačenja bez ikakvog modnog, klimatskog, starosnog, spolnog obilježja uvelike utječe i na odnose među ljudima, naročito muškaraca i žena. Naime, Amerikance muči veliki
problem pronalaženja srodne duše, bolje (ili gore) polovice, životnog suputnika, bračnog druga ili tek kratkotrajnog, ali sigurnog, seksulanog partnera.
Čim smo stigli u NY, navalili su na nas ko' ludi, prvi među svima naš gazda, insistirajući da mu damo broj telefona neke prijateljice, brata, sestre, kolege, bivše žene, bilo čega što hoda na dvije noge, a nije spareno. Možeš mislit, kako smo morali izgledati privlačno s još nenačetim adresarom prepunim obećavajućih imena i brojeva telefona! Podsjećam, radi objektivnosti iskaza, da naš gazda nije ni bolestan, ni glup, ni siromašan, ni oženjen, ni rastavljen, ni star, ni pretjerano ružan. „Pa kako si onda ne može naći curu?“, pitala sam se zabrinuto. Čak sam počela ozbiljno razmišljati koju bi od mojih single prijateljica mogla njime usrećiti. Odustala sam kada je počeo nedjeljom, izmislivši uvijek neki razlog vezan za održavanje stana, dolaziti kod nas u ženskom društvu. Kada je došao s prvom, ja se razbacala po kuhinji, sve u stilu coffee, tea, cake. Nekako mi ga bilo milo! S drugom je stvar postala sumnjiva, ali ajde, nećemo biti konzervativni moralisti. Ali, kada je počeo redovito hodočastiti, kako bi potencijalnim kandidatkinjama pokazao svoje nekretnine, nisam ga više htjela ni pogledati. O kavi da i ne govorimo! U sebi sam se izvinila svim svojim single prijateljicama što sam uopće pomislila da bi ih taj neduhoviti, neromantični, neseksipilni, neodgojeni i škrti materijalista mogao usrećiti.
Nakon tog domaćeg slučaja, te dužim pručavanjem ponašanja parova na ulici i razgovorima s autohtonim starosjediocima, zaključila sam da je pristup Amerikanaca „pitanjima srca i duše“ savjestan, ali prvenstveno bez diskriminacije, što znači kao i svakom drugom problemu, sistematski i precizno, pomoću statistike, testova i formulara s bodovanjem, pragmatično, rekla bih abecednim redom. Ciljevi su tržišni i općepoznati – produktivnost, efikasnost i štednja. U temeljima njihovog rada su osnovne tekovine zapadne civilizacije, poštovanje ljudskih prava, usvajanje faminističkih doktrina, politička ispravnost, glavne točke Ustava prema kojima smo svi jednaki.
Koje sranje, da te zezne pretjerana demokracija!?!

Monday, May 11, 2009

AMERICAN CUISINE BY TRACY - MACARONI AND CHEESE



AMERICAN CUISINE BY TRACY (MAC' AND CHEESE)


Sastojci (za 4 osobe):
400 gr tjestenine (tipa fusilli)
50 gr maslaca
2 jaja
250 gr kondenziranog mlijeka
200 gr sira cheddar (tipa Podravec)
1 žličica senfa
1 žličica Tabasca
sol, krušne mrvice

1. Baciti tjesteninu u veliki lonac pun kipuće i slane vode. Izvaditi je minutu prije navedenog vremena kuhanja, kako bi bila „al dente“.
2. U zdjeli pjenačom istući jaja i polovicu kondenziranog mlijeka, dodati senf i Tabasco.
3. Procjeđenu tjesteninu baciti na veću tavu u kojoj smo rastopili maslac, pa smanjiti vatru.
4. Dodati polovicu sira, pa smjesu s jajima. Miješati cijelo vrijeme.
5. Kad se jaja počnu zgrušnjavati, dodati ostatak mlijeka i sira. Miješati cijelo vrijeme da umak ne ostane „grudičast“, već gust i kremast.
6. Nakon par minuta maknuti s vatre i odmah poslužiti.
7. Po želji posuti krušnim mrvicama preprženim „na suho“ ili gotovu tjesteninu staviti u vruću pećnicu na nekoliko minuta.

„Nije zlato sve što sija i nije nejestivo sve što je američko.“ Mac' and Cheese je jedno od omiljenih jela malih Amerikanaca. Danas se prodaje u svim samoposluživanjima upakirano u kartonske kutije u kojima se nalazi vrećica s tjesteninom i manja vrećica sa sirom u prahu. Ovo je pokušaj rekonstrukcije originalnog Mac' and Cheesea, kako je to radio pravi macandcheese maker John Thorne.


MAC' AND CHEESE


Ingredients for 4 persons:
400 gr of pasta (fusilli)
50 gr butter
2 eggs
250 gr evaporated milk
200 gr cheddar cheese
1 teaspoon of mustard
1 teaspoon of Tabasco
salt, bread crumbs

1. Cook fusilli “al dente” in salted water.
2. Meanwhile, mix the eggs and half evaporated milk, add mustard and Tabasco.
3. Drain fusilli and put them in the pan with butter. Cook for one or two minutes on low heat.
4. Add half cheddar and mixture with eggs and evaporated milk, stirring constantly.
5. When the eggs start to coagulated, add the remaining milk and cheese stirring until the mixture is creamy.
6. Serve immediately.
7. You can also “baked” your fusilli, spreading the crumbs over the top and putting in the hot oven for about 5 minute.

Tuesday, May 5, 2009

DISNEYWORLD, ORLANDO, FLORIDA


Tijekom prošlogodišnjeg Uskrsa obavili smo svoju svetu roditeljsku dužnost, obavezno američko hodočašće, prvu pravu potrošačku inicijaciju, ispit preživljavanja u najgorim uvjetima... Bili smo s djecom u Disneyworldu!
Vrlo sam ponosna na sebe. Napokon se osjećam pravim roditeljem, bogatija za neizbrisivo životno iskustvo, naspram kojega se sva prijašnja čine tek laganim zagrijavanjem. Također sam tek sada svjesna veličine pothvata, koji na svakom roditelju, neizbježno ostavlja duboke tragove. Neku vrstu duhovne tetovaže.
Do fatalnog susreta s koncentratom američke „upotrijebi i baci“ kulture, još smo uvijek gajili iluzije o važnosti uloge staratelja u procesu oblikovanja dječje ličnosti. Pri povratku kući više nikad.
Dakle, Orlando se nalazi na sjevernom dijelu Floride i uglavnom se sastoji od aerodroma i četiri velika zabavna parka – Magic Kingdom, Animal Kingdom, Epcot i MGM Studiosa, te mnoštva manjih parkova poput SeaWorlda, dvadesetak hotela (od kojih neki imaju i po 3.000 soba), stotinjak restorana i isto toliko dućana s igračkama. Sav taj rusvaj se proteže na području dvostruko većem od Manhattana, po kojem se besplatno kreće jednotračnim vlakovima, autobusima i kombijima. Između raznih zabavnih parkova prostiru se zelena i mekana golf igrališta, redovi visokih palmi s gustim lišćem koje šuška na vjetru, cabriolet automobili, umjetna i stvarna jezera. Sve je savršeno do suza.
Prije polaska su me poznanici i prijatelji pogledavali sa sažaljenjem klimajući glavom i prevrčući očima. Tapkajući me po leđima, upozoravali „Tri! Tri dana su ti dovoljna! Tri i ni dan više!“. Mi smo se samouvjereno odlučili na „herojskih“ pet! U džepu, točnije u torbi, nosili smo „Nonofficial Guide to Disneyworld“, sa svojih preko 700 (!!?) stranica savjeta, karata, fotografija, citata. Sve važno smo ispocrtali, a stranice „zaušili“. To nam je dalo lavovsku snagu i hrabrost. Osjećali smo se neuništivima!!
Međutim, ništa, ni najdobrodušniji savjeti, ni 700 stranica uputstava, ni Aspirini i vitaminski napici, ni deseci knjiga o pravilnom ne viči-ne tuci-ne ucjenjuj odgoju, APSOLUTNO NIŠTA te ne može spasiti od Mickeya Mousa!
Beštijicama je bilo dovoljno nekoliko sati da izjave „Mama, ja bih ovdje volio živjeti! Ali, zauvijek! Zašto se ne preselimo?“ Sve pametne i pedagoški vrijedne knjige, drvene češke igračke, priče o Africi, muzeji, kazališta i izleti u prirodu, sve, sve je nestalo u nekoliko sati „koncentrata američkog sna“ prilagođenog dječjoj dobi. Slikali su se s Pokahontas u plastičnom kanuu, koji na pola metra još uvijek izgleda ko' pravi, s Plutom koji ih je udarao po glavi, a oni se nisu osvećivali, ni tužakali, već ga nastavili ushićeno promatrati, sa Snjeguljicom, koja im je nudila jabuku, a kući ne jedu voće ni pod oružanom prijetnjom, s Minnie koja je bila obilatija u širinu nego u visinu, a njima se činila (nedopustivo i neoprostivo) zgodnijom čak i od mene, pa dalje s vješticom i Malom Sirenom, patuljcima, Pinokijom i svom tom ekipom. Za svako slikanje, kao i za svaku igru, čekali su u redu, bez njurganja i padanja u nesvijest, u prosjeku 45 minuta, na 28 stupnjeva Celzijusa i 98% vlage. Dva mala Švejka! Vrhunac je bio nakon fotografiranja, kada bi iz džepa izvukli specijalnu Disney bilježnicu i tražili potpis. Hej, autogram od Pokahontas, Pluta, Snjeguljice, Sirene i ostalih!! Autogram!! Bez riječi i bilo kakve mogućnosti intervencije, bilo mi je jasno da stvar potpuno izmiče kontroli i da smo zauvijek izgubili bitku za stvarnost.
Poražena na odgojnom planu, koncentrirala sam se na zaštitu svog fizičkog integriteta. Disneyworld godišnje posjeti oko 15 milijuna ljudi (ne zezam se!), a za vrijeme praznika, poput Uskrsa i 40.000 dnevno!! Svi ti posjetitelji jednako trče, sopću, psuju, znoje se, preklinju, vade novčanik, traže dijete, međusobno se svađaju, gledaju na sat... Mi smo bili dio tog histeričnog ljudstva! Prvo, najvažnije je bilo ne izgubiti dijete. Barem ne na početku, kada sam razmišljala da ih lisicama vežem za svoju ruku. Nakon tri dana mi je već bilo svejedno, kad sam shvatila da drugima ne pada na pamet da osim svoje, prisvoje i tuđe dijete. Drugo, postojanje takozvanih „roller coastera“, onih vlakića koji jure gore-dolje, prave saltomortale, koče, kreću, susreću se s podivljalim T-Rexom, uranjaju u vodu, cvile... Užas!! Ulazila sam u njih ko' pod giljotinu, natašte, bez kape i naočala, stisnuvši pojas do davljenja i ponavljala mantru „čuvaj leđa i vrat! čuvaj leđa i vrat!“ Treće, brak mi je bio pred velikom kušnjom... Svađali smo se, svom žestinom i urođenim talentom, tko će s djecom u simulator svemirske letjelice, u red za hamburger i kokice, tko im je kupio tu glupu bilježnicu za autograme, pa sve do zadnje kapi vode i sjedećeg mjesta u autobusu.
Pa ipak, bez obzira na opasnosti, tek nakon Disneyworlda se možeš pohvaliti da poznaš Ameriku. Disneyworld za Amere spada u kategoriju važnijih nacionalnih interesa. U Seaworldu se u 9 sati ujutro preko razglasa razgali američka himna. I sve stane. Ko' kod Trnoružice. Dečko pred aparatom za kavu, turisti s rukom na srcu, čistači, blagajnice, svi stoje i ponosno gledaju ispred sebe. Za delfine ne znam.
Disneyworld ti ukrade dijete, stavi ga u svemirski brod i pošalje na određeno vrijeme na planetu Sansnova. Kad ti ga vrati nazad, jednostavno ga ne možeš prepoznati. Njušiš ga, pipkaš, ispituješ. Jel' to ono što sam rodila ili su mi podvalili nekog aliena?