Friday, June 26, 2009

MI, FANOVI CRVENE KOŽNE JAKNE

Problem je što smo bili uvjereni da nikada neće umrijeti. Ili barem ne do svoje 104-te. Pričali su nam da spava u hiperbarijskoj sobi, čak i da će se zalediti kako bi jednog dana ponovo uskrsnuo. Kad smo doznali da su se neki pribilježili da ih mrtve pošalju u svemir, kako bi živjeli u nekoj drugoj dimenziji, a ne na groblje, činilo nam se normalnim da je i on među njima.
Kad ono! Srce ga je izdalo, kao što se svakodnevno događa stotinama, tisućama drugih Amerikanaca i milijunima širom svijeta svake godine. I čini nam se nevjerovatnim da je imao žile i tkivo i mišiće poput svakog drugog ljudskog bića, da je nad njegovim tijelom izvršena autopsija i da obitelj razmišlja o pokopu.
Kao da se ispod one crvene jakne nije kretalo stvorenje sa Zemlje. Sve do jučer, kada smo u šoku otkrili da je bio jedan o nas.
Moj mlađi sin danas pleše nakon što si lice obljepi flasterima, kao i jagodice na prstima. Sjećanja se rasipaju ili izobličuju i do njega je stiglo samo toliko od velikog Michaela Jacksona.

Thursday, June 25, 2009

STARI AMERIČKI DNEVNIK (br.11)

(New York, 13. lipanj 2005)

Vrućina u New Yorku se može usporediti s iskustvom boravka u tosteru. Izlazak iz stana odgovara uvlačenju među usijane rešetkice kućnog pomagala. Toplina stiže sa svih strana. S neba, sa zidova, sa stakala, s asfalta, iz rupa za ventilaciju podzemne željeznice. Nakon određenog vremena, ovisno o osobnoj izdržljivosti, kada se osjetimo svjetlosmeđe prepečeni, spašavamo se bijegom u dućan, autobus, kino, kafić, vlak ili ured, u kojima punom parom rade air conditioneri i vjerno reproduciraju klimatsku situaciju na Aljasci.
Vjerujte mi, ne radi se o rasipništvu i razmaženosti, već o pukom preživljavanju! Prije nekoliko dana sam doznala da velika većina mojih novih sugrađana ne može računati na godišnji odmor, niti se hladiti misaono-fantastičnom energijom sadržanom u projekciji samog sebe na obali mora uz lagani povjeratac i pivo, u vikendici na selu ili barem u vlastitom stanu, ali bez budilice i stresa. Naime, Sjedinjene Države su, uz Kinu, jedina zemlja u kojoj poslodavac nije obavezan svojim radnicima osigurati plaćeni godišnji odmor. Međutim, ruku na srce, treba priznati da je američki poslodavac dobričina, te je uglavnom prerastao povijesnu fazu „bijelog gospodara“, pa svojim radnicima, demokratski i bijelima i crnima, pruža mogućnost od čak desetak dana lješkarenja godišnje.
Osim toga, novost je da se selimo u drugi stan. Trenutno živim sa kutijama, vrećicama, špediterskim kompanijama, piturima. Moja tendencija u odnosu na matarijalne stvari je uglavnom bacanje ili metoda rješavanja problema „po kratkom postupku“. Tako sam prekjučer razbijenim i razmontiranim (ili tek preraslim) igračkama, poklonima iz Kinder jaja, opasnim štapovima-mačevima, napunila četiri vrećice i prislonila ih na najbližu banderu čim je pao mrak. Vraćajući se s posla MM me upozorio da ih je netko otvorio i da su svi plastični, metalni i papirnati komadići igračaka rasuti po pločniku Lexington Avenije. Kada su djeca zaspala, izašla sam na ulicu i pokupila svo to blago, pa ga ugurala u dvije velike bijele vreće za smeće. Jučer sam ponovila radnju prislanjanja na banderu. Bezobraznici su se valjda okomili na mene, te samo čekali iza ugla da se pojavim sa famoznim vrećama. Opet su ih otvorili i prosuli sadržaj. Primila sam to osobno i doživjela kao otvorenu izjavu rata! Kao iskusna televizijska forenzičarka proučila sam tragove i otkrila da kriminalci ne djeluju golim rukama, već uz pomoć neindentificiranog oštrog predmeta, osim toga zaključila sam da ništa nije odnijeto. Pas m......!!! MM je izjavio da sigurno nisam dobro zavezala vrećice, pa je šareni sadržaj morao rezultirati zanimljivim kakvom klošaru. 'Pa dobro, na čijoj si ti strani? Osim toga, to nije istina', branila sam se, 'stavila sam dvije manje vrećice u jednu veliku i nikakva se boja nije vidjela, sve je bilo savršeno bijelo'. Pomislila sam da su ih zainteresirali obrisi oblika. Ukratko, profesionalci su već na prvi pogled shvatili da se ne radi o kori krumpira i ambalaži za mlijeko. Opet sam po svojoj aveniji skupljala smeće po kojem se u međuvremenu uspjelo popišati nekoliko pasa, ispljuvati više Indijaca i Kineza, pregaziti ih stotine nogu. Asfalt se znojio i isparavao svoje smradove. I dok su me depresivne susjede s likovanjem gledale kroz prozor, osjećala sam njihov pogled koji prodire kroz mene ko' laserska zraka, ja sam proživljavala najgoru verziju ovog grada i pišteći od bijesa se pitala 'Zašto nisam ostavila to smeće?' Zbog svoje građanske svijesti? Zbog kazne od 300 dolara za zagađivanje prirodnih ljepota ovog 11-milijunskog grada, (u kojem se najmanje njih 5 milijuna ne pere)??? Neeeee, pred mojim očima su bile beštijice, kako ujutro pred odlazak u školu otvaraju vrata, a ispred prve bandere, gle čuda, leži ruka narančastog Ninje-borca, žute i plastične ljuske Kinder jaja, Bridgeston gume nesretnog Ferrarija, glava Tiranosaurusa, nekoliko Pokemon karata... Tko bi ih bio odvukao od tamo?? Oni bi sve to vratili nazad u svoju sobu. Vođena instinktom „ili ja ili oni“, za večeras sam razradila složeniju taktiku. Otpadni materijal ću staviti u velike crne vreće, pa čekati pred vratima na poznati zvuk kamiona-sveždera i tek onda izletiti i prisloniti vreće na banderu. Naravno, držeći na oku i stražareći dok sve ne nestane u velikim crnim ustima, koja melju i gutaju bilo što u njih ubace.
U petak završava školska godina i ne mogu se ne veseliti tom događaju. Moja djeca (i ja) su preživjela prvu godinu pod američkim sistemom i ostala koliko-toliko normalna. Posljednjih dana redale su se oproštajne fešte, školske predstave, a jučer i piknik u Central Parku. Starija beštijica je, tijekom posljednjih devet mjeseci, uz ostalo, naučila sve američke države i glavne gradove, kao i sve njujorške nebodere s visinom u katovima i metrima. Mlađa je savladala osnovne jezika, poput 'Gladan sam', 'Hoću jesti', 'Kupi mi sladoled', 'Lizaljka košta 25 centi', 'Daj mi griz'. Smatram se zadovoljnom.
U istih devet mjeseci i ja sam puno toga naučila. Prvo, treba izbjegavati stare kuće za stanovanje (vodeći računa da se ovdje već četrdeset godina unazad smatra prahistorijom), jer u njima žarulje pregorijevaju ko' komarci, WC školjke imaju valjda kratko koljeno, pa treba redovito odštopavat (probali smo sve, od tradicionalne gumene odštopavaljke, preko raznih dušičnih kiselina i sličnih tekućina, do nekog smiješnog, ali efikasnog čuda u obliku slova Z ili N, koje na jednom kraju ima svrdlo!?), a grijanje i hlađenje je stvar slučajnosti i sretne zvijezde. Osim toga, svoj životni prostor morate dijeliti s još desetak drugih životinjskih vrsta.
Drugo, ne treba se bojati provalnika. Moje talijansko iskustvo me naučilo živjeti s blindiranim vratima, rešetkama na prozorima i lancima. Ovdje toga nema, tek standardna metalna kvaka na standardnim vratima. Tajna je u zakonu koji kaže da svatko ima pravo pucati na nepoznatu osobu koja se nađe na tvom posjedu, pa u skladu s tim nijedan iskusni kriminalac neće provaliti u kuću u kojoj nije siguran što će pronaći, riskirajući da se sretne oči u oči s „Anni četiri pištolja“ spremnom da u njega saspe cijeli šaržer??!
Treće, nitko nikog ne gleda. To je strašno! Nema okretanja, nema buljenja, nema skidanja pogledom, a zviždanje i dobacivanje su izumrli istovremeno sa striktnim poštivanjem ljudskih prava i političkom ispravnošću. O bilo kakvom fizičkom kontaktu, da i ne govorimo. Zabrana promatranja može još nekako proći, ali to da se moram pomiriti da me nitko ne gleda, to stvarno nije jednostavno!
Četvrto, treba zauvijek ugasiti televiziju, jer ona nas čini sličnima onima koji nam se ovdje najmanje sviđaju. Rastaviti je na komade, rastopiti u kiselini, zapaliti u visokoj peći, zakopati duboko u zemlju i iznad zasijati salatu i peršin, ali o tome drugom prilikom!

Sunday, June 21, 2009

SUMMER CAMP - NAGRADA ILI KAZNA?


Evo prvog dana i ljeta, što znači i ljetnih kampova!
Summer Camp ili ljetni kampovi su za većinu stanovnika Europe, pa tako i Hrvatske, velika nepoznanica. Isto je vrijedilo i za mene sve do prvog američkog ljeta. Tada sam otkrila da ljeto ne mora automatski značiti užitak, odmor, obitelj. Barem ne u zemlji u kojoj se na bake i djedove ne može računati, gdje su vrtići i škole zatvoreni sve do Labor Daya, praznika rada, koji se slavi prvog ponedjeljka u rujnu obilježavajući kraj ljeta i početak školske godine, te u kojoj samo sretnici poznaju godišnji odmor i to često ne duži od dva tjedna. Uostalo, radi se o zemlji u kojoj poslodavci nisu zakonom obavezni svojim zaposlenicima dati plaćeni godišnji odmor. Sličnu sudbinu dijele još samo Kinezi.
U takvoj situaciji ljetni kampovi su postali spas i noćna mora brojnih Amerikanaca. Već u proljeće počinju kružiti popisi, cjenici, formulari, lječničke potvrde, telefonski pozivi među roditeljima, nastavnicima, voditeljima kampova. Već početkom lipnja djeca trebaju imati svoje mjesto u ljetnom kampu, jer inače...
Američko udruženje kampova broji preko 2.400 ljetnih kampova koji se dijele na dnevne, tj. traju tijekom radnih dana, ali djeca odlaze kući na spavanje i tzv. „sleep away“, kampove u kojima djeca provode najmanje tjedan dana daleko od kuće i roditelja. Osim toga postoje kampovi za djevojčice i dječake, pa dalje, kampovi za židovsku, muslimansku, kršćansku djecu, kao i mješani, kampovi koji se dijele po dječjoj dobi i aktivnostima. Postoje kampovi u kojima se uglavnom igra nogomet ili bejzbol, šah ili košarka, u kojima se pliva ili penje, pjeva ili pleše, uče strani jezici ili matematika. Kampovi se dijele i na one „mekše“ u kojima postoje mali dućani, gdje djeca kupuju svoje omiljene slatkiše i coca colu, dozvoljena im je upotreba Interneta i mobilnog telefona, te one „strože“ koji ne podrazumijevaju roditeljske posjete, telefonske pozive, novac.
I jedino što svi ti kampovi imaju zajedničko je cijena, koja po djetetu u dnevnom kampu ne može iznositi manje od 300 dolara. Pa dakle, ako imate više do jednog dijeteta, koje ste prisiljeni poslati u kamp na mjesec ili dva, brzo naučite da i ljeto bez ljetovanja može biti vrlo skupo.
Među mnoštvom različitih kampova u kojem svatko bira po svojim sklonostima, postoje specijalni kampovi, u kojima djeca tijekom ljeta trebaju postići i naučiti ono za što nije bilo vremena ili volje tijekom godine. Neka vrsta popravnih ispita. Organizirani su vjerski kampovi, u kojima djeca uče vjeronauk, i druže se s djecom iste vjeroispovjesti. Postoje kampovi za djecu sa specijalnim potrebama, onu s kroničnim bolestima, problemima u učenju i ponašanju. Postoje i kampovi gdje djeca dolaze kako bi smršavila.

Friday, June 19, 2009

STARI AMERIČKI DNEVNIK (br.10)

(New York, 1. lipanj 2005)

Lift koji se penje na tristotinjak metara visoku terasu Empire State Buildinga, uspjeva brojati i pokazivati broj katova negdje do 12-tog, 13-tog, nakon toga motor na električnu energiju i hidraulični sistemi u potpunosti poništavaju gravitacijsku silu. Otprilike na toj visini lift dobiva ubrzanje koje elektronski brojač katova, a ni ljudski um nemogu više slijediti. Negdje na pola puta ili točnije nakon dvadesetak sekundi potrebno je zijevnuti radi kompenzacije pritiska u ušima. Taj najpoznatiji njujorški izviđački punkt, nakon pada Blizanaca, od kojih je svaki bio izrastao do 440 metara visine, nalazi se na uglu 34. ulice i Broadwaya, negdje u zamišljenom središtu Manhattana. Odatle, iz ptičje perspektive, New York pruža umirujuću sliku organizirane i tihe metropole. U skoro planinskom ambijentu, uz razrijeđeni kisik i stalno strujanje visokih zračnih masa, može se čuti tek fijuk vjetra i mlataranje helikopterskih elisa.
Na istoku, prema Europi, da se razumijemo, meškolji se mliječno-siva vodena masa East River. Njome tranzitiraju tankeri, šleperi s dizalicama, turističke brodice, tegljači. Neka vrst vodene auto-ceste. Još istočnije, povezano s Manhattanom mostovima od kojih je najpoznatiji Brooklyn Bridge, nalazi se kopno. Queens i Brooklyn, beskrajna polja niskih obiteljskih kućica, uglavnom od drveta ili crvenih malih opeka, jednobojnih Lego kocaka. U popodnevnim satima, horizont se na toj strani čini pomalo zakrivljenim i gubi se neodređeno u dimu i otrovima kojima nas polagano ubijaju male tvornice na rubovima grada. S visine od tristo metara i zračne udaljenosti od 2 do 3 kilometara nemoguće je prepoznati ljude, već samo nastambe i automobile u pokretu, kao tamne kvadratiće u prostoru, odnosno pomične točkice na trakama.
Na jugu se uzdiže „gotički“ dio New Yorka. Moderni, tanki i visoki neboderi financijske četvrti. Čine se sekvojama ispod kojih se širi niska paprat dvo i trokatnica SoHoa i TriBeCe. Tijekom vjetrovitih i sunčanih dana, koji su ovdje česti, staklene stijenke nebodera reflektiraju sunčeve zrake, blješte i ne daju se gledati. Mislim da u tim prilikama treba koristiti kremu za sunce s najmanjim zaštitnim faktorom 20. Za tih istih dana, kada je zrak škripav i pun elektriciteta, svaki dodir tijela s drugim tijelom, živim ili neživo-metalnim, rezultira razmjenom pluseva i minuseva. Čuje se lagano tiketanje i sijevanje minijaturnih munja. A, zamislite tek kako tada izgleda sjena nebodera od 50 katova?!
Na zapad od sjevera prema jugu teče Hudson River i dijeli državu New York od države New Jersey, koja nas ovom prilikom ne zanima.
Kad preko žičane ograde Empirove terase pogledam prema dolje vidim grad podijeljen poput kolača na pravilne četvrtaste komade. Okomiti rezovi, širi i rjeđi zovu se avenije, vodoravni ulice. Njima, kao u nekoj ogromnoj rječnoj delti, teče rijeka čovječanstva i njihovih izmišljotina. Za sve njih semafor je bog i batina. Na njemu nema žute „pripremi se“ boje. Ima crvena, pa žmirkajuće crvena, pa zelena. Doznala sam da negdje u Greenwich Villageu postoji ulica sa zavojem. Moje prijateljice iz Rima su provele cijelo jutro u potrazi i nakraju je uspjele fotografirati. Pretpostavljam da se radi o jednoj od prometno najopasnijih točaka u gradu.
Spuštajući se liftom s tristotinjak metara ljudsko tijelo djelomično doživljava senzaciju slobodnog pada. Gubimo spoznaju o vlastitoj težini i čini nam se da se odvajamo od poda. Uglavnom se radi o ugodnom osjećaju, jer se nakon prvih dvadesetak sekundi, kada motor gurne kabinu do maksimuma, začuju uzdasi i stenjanje. Prizemljenje je prilično naglo i može dovesti do kratkotrajne mučnine, kada se jedaći i probavni organi, sa svojim sadržajem, naglo vrate na početnu poziciju.
Kad napokon sletim s Empire Satatea i izađem na ulicu, na uglu 34-te i Broadwaya, u zamišljenom središtu Manhattana, u njegovom Pleksusu Solarisu, New York prestaje biti tihom i organiziranom metropolom, a ja se u sekundi smanjim na veličinu ribice ili žabice u blatnjavoj i smrdljivoj rječnoj delti. Želim li preživjeti najprije se trebam prilagoditi smradu, ili ajmo reći, gradskom mirisu. Prvih nekoliko minuta provedem u bijegu od ugla do ugla ulice pretpostavljajući da se radi o ograničenom fenomenu. Ali, nema šanse, ni spasa. Pokušavam raščlaniti problem. Zaključujem da se radi, prvo, o mješavini raznih kuhinja, američkog palminog ulja za prženje, meksičkog luka, indijskog curryja, kineske ribe. Ta gastronomska Internacionala daje nepogrešive rezultate, anoreksiju ili bulimiju.
Smeće se ne vidi. Na ulicama nema kontejnera, tek košare za manji otpad. Smeće se drži u kućama do kasnog popodneva ili večeri, kada se iznese i nasloni na najbližu banderu, gdje ga kasnije, nakon 21 sat, pokupe zeleni ili crveni kamioni za otpad. Smeće je u većem dijelu New Yorka još uvijek mafijaški biznis. Drogu, prostituciju i kockanje su preuzeli Kolumbijci, Rusi i Albanci, dok je starosijediocima Talijanima, koji su se u međuvremenu obogatili i omekšali, preostao taj najprljavi dio ilegalnih poslova.
Ovako iz žablje perspektive, one pomične točkice koje smo naslutili s visine i par kilometara udaljenosti napokon dobivaju svoj identitet. Radi se uglavnom o station wagonima ili džipovima. Nema motora, ni malih automobila, nema štednje na prostoru i benzinu! Uostalom, litra benzina košta tek 0,45 dolara ili nešto malo više od 4 kune!! Ali, prije svega radi se o žutim taxijima! Njih u New Yorku ima oko 17 tisuća. Pripadaju poduzećima koja ih iznajmljuju za stotinjak dolara dnevno. Svaki taxi služi kao sredstvo za rad, za zaradu kruha svakidašnjeg i ostvarenje američkog sna, trima vozačima. Svaki ga vozi po osam sati dnevno. Unajmljivačka trojka je uglavnom uvijek ista, tako na primjer za volan taxija br. 1486 sjedaju naizmjenice Abdulah iz Jordana, Petar iz Odesse i Anak Singh iz Punjaba. Osim podešavanja sjedala i retrovizora, sintoniziranja na frekvencijama omiljene radio stanice i provjetravanja, svaki od njih mora na vidno mjesto objesiti svoju taxi dozvolu s imenom i slikom. Personalizaciji skučenog ambijenta doprinosi obavezni znak pripadanja Alahu, Isusu, Shivi ili nekom četvrtom, eventualno fotografija djece i žene ili neka druga sitnica obdarena nadnaravnim moćima zaštite u prometu. Taxiji su glavna vodena struja Žute rijeke.
Kamioni su rijetki tijekom dana. Dostava se obavlja noću, kao i punjenje supermarketa i skladišta, koje ćemo mi tijekom dana vrijedno isprazniti. Oni veliki, kromirani, s dodatnim auspuhom naprijed, uz vozačevu kabinu, koji na karoseriji imaju naslikane orlove, grizlije, morske pse i slične grabljivice, s američkim zastavicama i naslovnicama Playboya, baš ti, oni pravi, muški, oni iz filmova, jure koritom njujorške delte u noćnim satima, kada je vodostaj najniži, točnije oko 4 ujutro. Znam sigurno, jer me prvih tjedana redovito budilo podrhtavanje kreveta i podmuklo brujanje tih zvijeri na osam kotača.

Monday, June 15, 2009

OTIŠO SI, SARMU PROBO NISI!

Otišo je!! Ostavio nas bez riječi, bez zalogaja, bez pogleda na njegovo lice!
Jedna od mojih glavnih fiksnih točaka u New Yorku – Frank Bruni! Na stranice „Dininga“, tjednog gastro dodatka „New York Timesa“, na mjesto glavnog kritičara, stigao je prije pet godina, otprilike s našim dolaskom u Ameriku. Od samog početka mojeg prijateljavanja s NYTimesom bila sam jedna od njegovih najvećih fanova. Nikad nisam srela ništa sličnog, mislim, novinara koji incognito odlazi u restorane kako bi raskrinkao prekuhanu paštu velikih chefova ili pak neviđeni talent za svinjska rebarca nekog meksičkog ili kineskog emigranta, s kojim ne dijeli ni jezik. Dakle, ni nalik našim zvjezdanim gastro kritičarima, koji gostuju tu i tamo po televiziji, a najviše po restoranima, gdje jedu u društvu kolega novinara, političara i naravno, samih vlasnika.
Frank ostavlja, jer više nije mogao živjeti u anonimnosti. Ponijela ga ruka iz koje je upravo izašla njegova autobiografija „Tajna povijest jedača na puno radno vrijeme“. Zajedno s uredništvom lista došli su do zaključka da je tajna raskrinkana, da je igračka razbijena, da njegove kritike više ne mogu biti dovoljno objektivne i vjerodostojne, riskirajući da mu netko podmetne bolji komad mesa, svježiju ribu ili veću porciju salate. Osim toga, složit ćete se da nitko na tom mjestu ne može dugo izdržati. U tom smislu, njegova predhodnica, Ruth Reich, bila je puno ženski lukavija, te je na radne večere u restorane odlazila skrivajući se iza različitih naočala, šminke, perike, pratnje.
Tko će biti novi Frank Bruni? Pita se osim mene još tisuće i tisuće čitača-jedača. Na stolove urednika NYT počele su stizati stotine curriculuma u kojima se nižu kuharski tečajevi, poznavanja kuharskih tehnika, restorantskih vještina i tajni, pa sve do veličanja vlastitih okusnih pupila i odrstanja uz „majku koja je kuhala“.
Svejedno, tko god bio novi izabranik, neće mu biti lako! Broj blogova i web stranica namjenjenih ocjenjivanju restorana neprekidno raste i svatko se već osjeća „malim brunijem“.
Nekoliko puta sam pokušala Franka pozvati na večeru. Naravno, preko prijatelja i poznanika. Nekoliko me puta ljubazno odbio, navodeći da navečer „ima posla“. Možda sada uspije navratiti... barem na sarmu.

Saturday, June 13, 2009

IMA LI SAVRŠENOG HOT DOGA?






















Amerikanci vole svoje hot dogove. Oni su omiljena tema viceva i kritika, ali i hrana koja milijunima svakodnevno predstavlja ručak ili večeru. Samo tijekom 4 srpnja, kada se slavi Dan nezavisnosti, Amerikanci na raznim piknicima, izletima i šetnjama gradom pojedu oko 150 milijuna dugoljastih hrenovki u pecivu.
Naziv „hot dog“ ili „vrući pas“ rodio se iz jedne popularne karikature iz 19. stoljeća, koja je umjesto hrenovke prikazivala psa jazavčara u kruhu. Oboje njemačkog porijekla. Povijest kaže da je tijekom izložbenog sajma „Colombian Exposition“ u Chicagu 1893. prvi puta posjetiteljima ponuđena hrenovka u pecivu, kao jednostavna hrana, koja se može jesti svugdje. Uspjeh je bio ogroman.
Sastav hot doga, preteče modernog „finger fooda“, je ozbiljna stvar, koju određuje Food and Drug Administration i američko Ministarstvo poljoprivrede. Oni kažu da hrenovka može biti od različlitih vrsta mesa, mada su najomiljenije miješane, svinjsko-goveđe. Meso se sitno samelje, dodaju se začini, pa se tom smjesom pune vrećice od celuloze. Potom se hrenovke na kratko dime, pa kuhaju pod točno određenom temperaturom i vlagom. Na kraju ih umaču u hladnu vodu, te skidaju opnu od celuloze.
Nakon toga hrenovke više nisu pod nadležnošću vladinih institucija i o njima će se odsad brinuti obični kuhari. Oni će odlučiti da li ih kuhati, peći, pržiti, kuhati u mikrovalnoj ili na pari, pohati.
Posebna priča su dodaci. Kečap, sir, kiseli kupus, dinstani luk, majoneza, celer, salata, rajčica, senf... Svaki američki grad koji drži do sebe ima i svoju varijantu hot doga. Chicago voli pečene, nikako kuhane, hrenovke sa sirovim lukom, suhim rajčicama i ljutim feferonima, savezna država Michigan patentirala je svoj „somebody like it hot“ s paprenom hrenovkom, žutim lukom i senfom, dok u Virginiji najbolje ide pržena varijanta. U Los Angelesu hrenovki društvo uglavnom pravi slanina, majoneza i umak od ananasa.
U New Yorku već godinama traje borba za titulu „najboljeg hot doga u gradu“. Nekoliko uličnih i manje uličnih restorana su već dugo na samom vrhu top-liste.
Katz's Delicatessen, najstariji ulični restoran u NY, osnovan 1888, točnije, tamo gdje je Harry sreo Sally, a ona ga upoznala s malim ženskim trikovima, nalazi se na Lower East Sideu. Mušterije u ovom „oldfashion“ restoranu su uglavnom građevinski radnici, studenti i umirovljenici. Kratzsov hot dog se stvarno može pohvaliti najboljim hrenovkama, koje za njih već više od 50 godina izrađuju probrane židovske mesnice. Uobičajni dodatak je kechup vulgaris i malo dinstanog kupusa.
„Gray's Papaya“ je skučeni prostor na uglu 72 ulice i Broadwaya, ukrašen kineskim lampionima, papayama i drugim tropskim voćem od kartona, te brojnim natpisima da se „upravo ovdje jede najbolji hot dog u gradu“. Hrenovka je malo tvrđa, dodaci dinstani kupus i luk u slatkom umaku od rajčice, nešto sofisticiranijem kechupu vulgarisu.
Za daljnju evoluciju hot doga treba otići do „F&B gudtfood“, kojeg nazivaju Tiffanyjem među fast foodovima. Ponuda se sastoji od 22 vrste hot dogova, od specijaliteta kuće Great Dana (goveđa hrenovka s tanko narezanim kiselim krastavcem i hrskavo isprženim lukom), pa do avangardnog Healthy Doga (hrenovka od tofua s dodatkom hummusa i naribane sirove mrkve). Sve je odlično.
Svake godine se na Dan nezavisnosti održava takmičenje u „tko će pojesti više hot dogova u 12 minuta“. Već nekoliko puta za redom pobjednik je Japanac Takeru Kobayashi, koji iz godine u godinu popravlja svoj rekord. Stigao je do 53 i pol.

(originalno napisano i objavljeno na web stranicic Coolinarika)

Wednesday, June 10, 2009

STARI AMERIČKI DNEVNIK (br.9)

(New York, 11. svibanj 2005. )

Priznajem, ni nakon skoro godinu dana boravka u NY, nisam shvatila baš ništa o Americi. I dalje ne znam što da mislim!? Štoviše, vremenom, moja nesigurnost u procjeni raste, i nikako da otkrijem tajnu zašto je Amerika nepobjediva i jedinstvena i zašto nas, uprkos svemu, a naročito rastućem ideološkom i kulturnom antiamerikanizmu, neodoljivo privlači?
Moj odnos prema ovoj zemlji je klasična sado-mazo klopka. Događa mi se da u razgovoru s pravim teksaškim domoljubom, podignem plavu zastavu sa 25 zvjezdica i zakunem se na tzv. Rifkinov 'European Dream', koji ukratko tvrdi da je američki san, postao tek američkom morom i da je europski model jedina moguća budućnost. Istovremeno, ako se sretnem s kojim od budućih korisnika tog sretnog modela, Hrvatom, Talijanom ili Švicarcem, svejedno, s tradicionalnim osjećajem naše(?!) kulturne superiornosti, koji me pita „jel' uopće postoji nešto što bi se moglo nazvati američkom arhitekturom“, dok oko njega strše u nebo stotine zadivljujućih nebodera, meni otpadnu ruke. Što da mu kažem?! da digne glavu? da kupi naočale? da sljedeći put ostane kući?
Reći ćete da se može živjeti i bez spoznaje 'što je Amerika'. Naravno, mada nije tako jednostavno kako izgleda. Ovo nije zemlja u kojoj živiš neprimjetno i neprimjećen, po svojem i po starom. Ona prilično stimulira na čuđenje, na razgoračavanje očiju, ćuljenje ušiju i one oooops!! koji ti pobjegnu u svakoj prilici, na ulici, pred televizijom i u razgovoru.
U vezi toga, te moje, nazovimo je, američke zbunjenosti, moram vam prenijeti dvije zanimljive vijesti, koje sam ovog tjedna pročitala u tisku, a tiču se zakonodavnih aktivnosti u pojedinim američkim državama. Prva se tiče Floride gdje je donesen Zakon o pravu na samoobranu čak i u slučaju sumnje na napad. Drugim riječima, svaki građanin Floride ima pravo upotrijebiti vatreno oružje (može i hladno, mada izgleda da žrtve preferiraju ono 'bum, bum') u slučaju da posumnja da ga druga osoba namjerava napasti. Radi se o nekoj vrsti pojednostavljene, kućne verzije „preventivnog rata“. Istovremeno, mi smo upravo za polovicu lipnja, nakon završetka školske godine, planirali s djecom na kratko putovanje na Floridu. Zbunjeni smo i ne znamo kako se postaviti po tom pitanju. Da li „preventivni rat“ zahtijeva i određeno „preventivno ponašanje“? Kako ne namjeravamo biti topovskim mesom za razdražljive i do zuba naoružane Florićane, ja sam za svaki slučaj sastavila vademecuum radnji i predmeta koje treba svakako izbjegavati tijekom boravka u toj državi. Slavne prevencije radi. Popis počinje vezivanjem cipele na ulici, rovanjem po torbi u potrazi za telefonom ili ružem, zavlačenjem ruke u džep radi sitniša, kopanjem nosa, čačkanjem otpozadi, raznim čohanjima, preko gledanja u oči i razgovora na stranom jeziku, do popisa predmeta poput velike torbe, sunčanih naočala i pokrivala za glavu. Sve gore navedeno moglo bi, po mom skromnom mišljenju, biti protumačeno kao napad na nečiji fizički integritet ili još bolje kao namjera da se nekoga napadne. Isto tako preporučam da se oklop ne koristi zbog neprimjerene klime, ali svakako pancirka!!! Vjerovatno će sada krenuti potražnja, a za kratko i ponuda, pa će ubrzo na tržište biti lansirani najrazličitiji modeli od klasičnih „blu navy“, preko puno ženstvenijih boja i motiva, aplikacija, šljokica, push upa... U slučaju da ne bude dječjih brojeva, dogovoreno je da Floridu zamijenimo Kalifornijom.
Druga nevjerovatna vijest je da se država Kansas pridružuje državi Ohio u školskim izmjenama glavnih pojmova nastanka svijeta. Naime, nakon rasprava pri Državnom vijeću za obrazovanje odlučeno je da se malim Amerikancima (točnije, zasad samo u te dvije države, mada je predmet pokrenut i u ostalih 20) više ne objašnjava teorija evolucije, te da se iz udžbenika izbace, svima nama poznati, crteži kromanjonaca u krznenim minicama, ispred pećine i uz logorsku vatru. Odsad će na pitanja 'tko smo', 'odakle dolazimo' i 'kuda idemo', američki nastavnici odgovarati apstraktno hvatajući maglu ili kako to stručno nazivaju teorijom „intelligent designa“. Prema toj teoriji svijet je previše složen da bi ga se moglo objasniti bez doprinosa nekog natprirodnog elementa. Koji je to Bog ili Marsijanac u udžbenicima ne piše, već je ostavljeno na volju roditeljima. Ja sam bez riječi, te mi ne preostaje nego se, u ime dijela američkih školskih vlasti, izviniti krapinskom pračovjeku!
Naravno, nije sve crni Srednji vijek! Ankete pokazuju da trećina Amerikanaca ipak, ili još uvijek, vjeruje u bizarnu Darwinovu teoriju kako su nam poispadale dlake, povećala se lubanja, ispravila kičma i usavršio palac. Oni se mogu vidjeti nedjeljom, kada hodočaste u Metropolitan Museum u posjetu našoj zajedničkoj pramami, maloj i mumificiranoj Lucy.
Stvar me prilično potresla. Bila sam uvjerena da smo neke stvari već savladali i da je iluminizam nečemu koristio, te da Bruno i Gallileo nisu uzalud gorjeli. Na primjer, meni također nije najbliskija činjenica da je Zemlja okruga i da zbog djelovanja raznih nevidljivih sila oni u Australiji i Patagoniji ne padaju na glavu i ne hodaju poput šišmiša. Pa ipak, to držim za sebe i ne bunim se. Nisam za dogme, ali smatram da neki pojmovi predstavljaju temelj daljnjeg razvoja naše vrste. U tom smislu, sva sreća da su Amstrong, Collins i Aldrin bili Amerikanci, te da su na dan putovanja na Mjesec ponijeli sa sobom foto aparat, jer bi inače i teorija Zemlje kao kugle mogla doći u pitanje i biti eventualno zamijenjena šperpločom.
U svom tom šarenilu teorija, Amerikanci me ipak oduševljavaju i uče. Prvenstveno jer svi koji drukčije misle, čak i uz mnoštvo dokaza, imaju pravo na svoju teoriju, svoje teoretičare, amandmane, senatore, lobbije i svoje vatrene pristalice. Svi imaju pravo na svoje mišljenje i svačije mišljenje je jednako vrijedno. To me fascinira!
Nakon tako neobičnih vijesti i različitih razmišljanja, pitam se često kakva je budućnost ove zemlje i uopće čovječanstva. I što sam duže ovdje i što se više čudim, sve sam uvjerenija da teorija evolucije i nije tako savršena. Možda svakoj evoluciji slijedi involucija i možda je upravo to ono što se odvija pred mojim očima. Može se dogoditi da nam polako, jako polako počnu rasti dlake, vremenom sve gušće i čvršće, smanjivati se lubanja, kržljati palac i kriviti se kičma. Može se dogoditi da ljudi pobacaju svu garderobu, osim bundi. I na kraju se presele u Central Park, iskopaju u šperploči zemunice ili se smijeste u krošnju javorova i divljih kestena. Možda to i ne bude tako loše.


Sunday, June 7, 2009

LAKEWOOD CHURCH, HOUSTON, TEXAS (1.dio)


Kako bi prisustvovali nedjeljnoj propovjedi u crkvi Lakewood u Houstonu, Texas, morali smo parkirati na trećem katu podzemnog mega parkirališta s 4.000 mjesta. Čak smo se nekoliko puta izgubili među antiekološkim SUVima i pick upovima, kojima jeftini teksaški benzin, obećava još dug život. Natpisi na garaži su ostali isti od prije nekoliko godina, kada je dvorana bila – košarkaška. Sve dok pastor Joel Osteen nije digao kredit i izbrojao za nju desetke milijuna dolara. Trebala mu je crkva u koju su mogli stati svi njegovi sljedbenici.
Priznajem, ušla sam u ostakljeno predvorje Lakewooda s priličnim predrasudama. Glavna dvorana je imala više od desetak ulaza. Kad smo napokon sjeli na udobne stolice označene brojevima, ništa mi nije govorilo da se nalazim u crkvi. Bez zvonika, bez oltara, pa čak i bez križa. Kako vani, tako i unutra, nije bilo ničega što bi nedvosmisleno označavalo da se radi o božjem hramu. Oko mene je bilo moderni amfiteatar s tridesetak tisuća ljudi, a ispred pomična pozornica uronjena u plavičastu svjetlost, koja joj je davala nestvarnost i magičnost akvarija ili nebeskih visina. Sa svake strane po jedan veliki ekran, orkestar, zbor, veliki i nakošeni mjedeni globus, koji se okretao i bljeskao pod reflektorima. Kad se nakon desetak minuta muzike, mješavine popa i tradicionalnog gospela, na pozornici pojavio mršavi muškarac u savršenom odjelu, Joel Osteen, ostala sam bez riječi.
Nakon kratkog pozdrava, započeo je svoju tjednu propovjed na temu obaveza razvedenih očeva. Nije bilo govora o grijehu i iskupu. Niti ičega što rađa neugodu ili ružne uspomene. Nasmješenog lica, često stisnutih šaka ili kažiprsta podignutog prema nebu, Joel je prije svega tješio, hrabrio, govorio o 'pozitivnoj energiji' i o tome kako treba pomoći drugima oko nas. Riječ 'vjera' izbrisana je i zamijenjena 'nadom'. Osteenova riječi su poput utjehe padale na glave i u misli njegovih brojnih sljedbenika. Nije bilo 'zločestih', 'griješnih', 'kažnjenih', već samo 'uspješnih', 'borbe', 'upornosti'. Netko je pjevao, netko podizao ruke prema nebu, treći se grlili i plakali, zatvarali oči i prepuštali se muzici, njihali se u nekoj vrsti transa. Svi su bili sretni i opušteni.
Pred mojim očima odvijala se savršena multimedijalna predstava, mješavina new agea, kršćanstva, samopomoći, a sve skupa začinjeno muzikom i vizualnim efektima. Izlet iz svakodnevnice, koji službeno zovu 'neimenovanom crkvom kršćanskih korijena'.
Treba imati puno samopouzdanja i govoriti o tako osobnim stvarima pred tako neosobnim mnoštvom od preko 30.000 ljudi. Oko mene su bili crni, bijeli, stari, mladi, usamljeni, djeca, bolesni. Obučeni u nedjeljna odjela, zalizane kose, namirisani, s malim torbicama i sjajnim cipelama. Tišina je bila potpuna dok je On govorio. Otprilike, svakih pet minuta propovjed je prekidana muzičkim točkama, promjenom svjetala, dio zbora se dizao na pomičnoj sceni, drugi je uranjao iza malog zen vrta, sve unaprijed određeno iz režije.
Sat i po kasnije, kad se propovjed bližila kraju, ljudi su iz naslona sjedala ispred sebe počeli izvlačiti omotnice. Unutra je svatko stavio po želji i po mogućnostima. Svi zajedno otprilike milijuna dolara tjedno. Ništa u usporedbi sa skoro 20 milijuna koji pristignu putem donacija i Interneta. Joel i njegovi suradnici, prava pravcata tvrtka, trebaju tim novcima isplatiti dohotke oko 600 zaposlenika i dio kredita od 95 milijuna dolara.

LAKEWOOD CHURCH, HOUSTON, TEXAS (2.dio)

(tracy pred Lakewood crkvom, Houston)

Kažu da su za vrtoglavi uspjeh tzv. mega-crkava „krivi“ baby boomeri. Onih 80 milijuna Amerikanaca rođenih nakon drugog svjetskog rata (1946-1964), koji su sada, nakon što su poremetili sva demografska predviđanja, spremaju u mirovinu, te su odjednom osjetili neodoljivu potrebu za Bogom. Njima, kojima je profit do jučer bio jedinom svetinjom, tradicionalne seoske crkvice nisu predstavljale najidealnije rješenje, pa su sagradili mastodontske, ali istovremeno vrlo organizirane hramove u kojima vjeru upražnjavaju deseci tisuća vjernika.
Mega-crkve svoj uspjeh temelje na jednostavnom principu, da je potrošač uvijek na prvom mjestu. Za ostvarivanje svoje osnovne namjere „preobraćanja nevjernika u posvećene sljedbenike Isusa Krista“, stoji uigrana ekipa menađera i savjetnika za odnose s javnošću. U žestokoj tržišnoj borbi za svakog vjernika-potrošača, američke mega-crkve stvarno daju sve od sebe. Prvenstveno, kako bi se on u svakom trenutku osjećao „kao kod kuće“. U tom smislu se, nakon masovnih vjerskih obreda, vjernicima nudi mogućnost uključivanja u rad različitih grupa, od ljubitelja motora do sljedbenika weight-watchers dijete, korištenja usluga socijalnih službi za pomoć ovisnicima o alkoholu ili seksu, prakticiranja najraznovrsnijih sportova i hobija.
Preteča svih megapastora svakako je onaj Bill Graham, koji je prošle godine proslavio svoj 90-ti rođendan. Upečatljiva, dvometarska prilika, baršunasti bariton, izražajnost lica, prave riječi, ali prvenstveno neosporivi politički i poduzetnički instinkt, učinile su od Billyja Grahama, pastora South Baptista, najmoćnijeg američkog kršćanina od drugog svjetskog rata do danas. On je prijateljavao s Eisenhowerom, Clintonom, stavio na pravi put bivšeg pijanca Busha, proputovao cijeli svijet. Danas su njegovi najtalentiraniji nasljednici Osteen i Rick Warren. Ovaj posljednji je prije posljednjih predsjedničkih izbora jedini uspio istovremeno imati na razgovoru McCaina i Obamu.
Lakewood crkva nije samo građevina stvorena okolo propovjedaonice. I ona svojim sljedbenicima pruža potpuno iskustvo. Uokrug velike dvorane može se naći svaka vrsta zabave i usluge, od sportske dvorane u kojoj se propovjed može slušati na slušalicama dok se vozi sobni bicikl, dvorane za djecu s osobljem koje vam može pričuvati najmlađe, nekoliko restorana, sportskih igrališta, grupa za pomoć. Neka vrsta duhovnog trgovačkog centra, u koji uđeš nedjeljom ujutro i ne izlaziš do sumraka.
A, kod odlučiš da je „za danas dosta“ kod izlaza čeka Joel i njegova supruga Victoria, visoka teksaška plavuša, kako bi svakom sljedbeniku osobno stisnuli ruku, pogledali ga u oči i zaželjeli mu „uspješan tjedan“.

Monday, June 1, 2009

MILLVINA, POSLJEDNJA PUTNICA S TITANIKA

Kao da je onaj ukrcaj na brod za spašavanje, u posljednji trenutak, na posljednje slobodno mjesto, u majčinom zagrljaju, obilježio ne samo njenu sudbinu, nego i njen karakter.
Nikad nije napisala memoare, ni razgovarala s novinarima, nije posjećivala klubove i manifestacije, niti bila članom kakvog društva. Nikad se nije hvalila svojom sretnom zvijezdom, niti neobičnom životnom pričom. Možda ju je otkriće ostataka Titanika, negdje u potpuno crnim dubinama oko Terranove, uzdrmalo u njenoj ustranoj šutnji. Zapravo, dvije godine kasnije, 1987, tijekom obilježavanja 75-te godišnjice potonuća Titanika, Millvina Dean je javno priznala da je te ledene noći 1912. i sama bila na brodu.
Njen otac Bertram Dean, nakon što je prodao cjelokupnu imovinu u Engleskoj, odlučio je da sa suprugom Georgettom, sinom i kćerkom, započne novi život, namjeravajući otvoriti trgovinu duhanom u Kansasu. Njihovoj sreći nije bilo kraja kada su uspjeli dobiti karte za kabinu trećeg razreda novog i nepotopljivog Titanika. Međutim, kad se nekoliko dana kasnije ploveći div sudario s ledenim divom, Bertram je rekao supruzi da toplo obuče djecu i izađe na palubu. Na uzvik „žene i djeca u čamce“ uspio ih je ugurati na posljednje mjesto najbližeg čamca za spašavanje. Millvina je bila dvomjesečna beba koja je zamotana u vreću spavala u majčinom zagrljaju.
Nakon nesreće Georgetta se vratila u Englesku i odgojila djecu u blizini Southamptona uz pomoć djedova i Fondacije koja je pomagala djeci čiji su roditelji poginuli na Titaniku.
Millvina je ostala živjeti u Southamptonu. Radila je kao sekretarica u jednoj inženjerskoj firmi i nije se nikad udala. Posljednjih nekoliko godina je bila jedini preživjeli putnik s nesretnog broda.
Umrla je prije nekoliko dana u svojoj 97-oj godini, stara koliko i Titanik.