Thursday, September 17, 2009

U ŠKOLU ILI NE?!

Sal više ne pohađa školu. Jednostavno se nije pojavio prvi dan nastave i dalje sve ostale dana. Moja mlađa beštijica je vrlo tužna, ali prvenstveno zbunjena. Pokušla sam mu objasniti da su Salovi roditelji odličili da ga obrazuju kod kuće, uz pomoć privatnih učitelja i predavanja s Interneta. On nastavlja s pitanjima tipa kako netko niži od metar i 20 ne mora ići u školu.
Sal i njegova sestrica nisu izgubljen slučaj ludih i neodgovornih roditelja. Naprotiv, prema podacima američkog Ministarstva za obrazovanje između 1,2 i 1,5 milijuna američke djece od 7 do 16 godina na pohađa nastavu u školi, već se školuje kod kuće. Zakoni koji reguliraju „home-schooling“, ili školovanje kod kuće, razlikuju se od jedne savezne države do druge. Neke imaju vrlo liberalne zakone, poput Texasa, Oklahome, Illinoisa i Michigana, po kojima ne pohađanje nastave nije potrebno ni prijaviti, dok druge, poput New Yorka i Pennsylvanije, zahtjevaju da se redovito testira razina usvojenog znanja. Što je još značajnije broj djece koja se školuju kod kuće je u posljednjih nekoliko godina porastao za oko 30%.
Razlozi naizgled tako drastičnih odluka, koje većinu plaše ili barem zbunjuju, su vrlo različiti. Prednjače vjerska uvjerenja, međutim brojni su i oni koje zajednički svrstavamo pod naziv „alternativci“ i koji pokušavaju živjeti u Americi praveći se da žive negdje drugdje. Oni svoj izbor uglavnom objašnjavaju tezom da je dijete „natural learner“, tj. da je po svojoj prirodi sklono učenju, a da svaka prisila, u obliku programa, satnice, brzine usvajanja, samo guši taj urođeni instinkt. (Tu mi je tezu jako teško prihvatiti?!)
Na „home-schooling“ odlučuju se i roditelji bolesne djece, one s poteškoćama u učenju, kao i izuzetno nadarene djece, koja veliki dio vremena provode u sportskim ili drugim aktivnostima. I na kraju, djeca bogatih i slavnih, koji iz razloga privatnosti, nomadskog načina života ili jednostavno lakšeg „uguravaju“ dječjih obaveza u dnevni raspored, ne pohađaju školsku nastavu.
U svakom većem američkom gradu postoje udruženja roditelja povezana on line, koja često održavaju predavanja o određenim nastavnim jedinicama, razmjenjuju adrese tzv. tutora ili privatnih učitelja, organiziraju tradicionalnija predavanja u privatnim kućama. Na federalnoj razini djeluje HSLDA, Home School Legal Defense Association (Udruženje za obranu prava na kućno školovanje), koje pruža informacije i pravne savjete, te koordinira manje grupe.
Porast broja djece koja ne pohađaju službenu nastavu otvoreno pokazuje rastuće nezadovoljstvo američkim školskim sistemom i brine mnoge.
A, rezultati o razini usvojenog znanja, koji se u određenim saveznim državama prikupljaju, još su pogubniji za američke škole. Naime, djeca koju roditelji podučavaju u prosjeku su bolja u engleskom, kako u čitanju, tako i u pisanju, i u povijesti, dok je mali zaostatak za djecom u tradicionalnim školama zabilježen jedino u matematici.

Monday, September 14, 2009

KRIZA JE MUŠKA STVAR

Mužjaci se ponovo busaju u prsa. Na sreću, zasad samo u američkoj saveznoj državi Virginiji. Kao republikanski kandidat za guvernera izabran je Robert F. McDonnell, 'kršćanski konzervativac' kako ga javnost definira, poznat po svojim kontroverznim stavovima da je zaposlena žena opasnost za obitelj. U tom smislu već je u prošlosti kritizirao dječji doplatak i poreske olakšice koje pomažu ženama da se lakše zaposle.
I dok iz Virginije stiže zveket lanaca i lokota, McDonnella se ne treba bojati, pa čak ni previše ozbiljno shvaćati. Njegove su ideje već na samom početku osuđene na propast.
Neuspjeh takvih macho ideja netko već naziva 'mancession'. U slobodnom prijevodu, muška recesija, jer melje i ostavlja za sobom uglavnom muške žrtve. Ženski mozak, ruke, inovativnost, trud vrijede isto kao i muški, ali su dosad bili jeftiniji na tržištu. Sa svojim u prosjeku nižim plaćama, žene uglavnom uspjevaju zadržati radno mjesto ako su stavljene u situaciju „ili-ili“ sa svojim muškim kolegom. Kriza je uspjela promijeniti strukturu radne snage više od bilo kojeg dosadašnjeg zakona ili teorije. Od 6,7 milijuna izgubljenih radnih mjesta od početka krize u Sjedinjenim Državama, čak 74% se odnosi na muškarce.
Pa bi, možda, umjesto McDonnellovog borbenog pokliča 'žene za štednjake', mogli ubrzo vidjeti brojne ubrzane tečajeve za muškarce o veš mašini, mikseru, pelenama, usisavaču, pećnici, samoposluživanjima...

Thursday, September 10, 2009

TABASCO STORY, LOUSIANA

(tracy na bačvi Tabasca)

Kad je Edmundu McIlhennyju, bankaru iz Texasa, loše krenulo zbog građanskog rata koji je tih godina divljao američkim kontinentom, napustio je svoj ured, odjela, prekrasnu kuću i pobjegao s obitelji putem juga, u Louisianu. Za svoj novi dom je izabrao Avery Island, otočić usred močvare, na pola puta između New Orleansa i Baton Rougea. Radilo se o dijelu nasljedstva njegove supruge Mary Elize, kćeri kapetana Bena Averyja, poznatog engleskog gusara.
Brojke, račune i zelembaće koji tih godina nisu imali veliku vrijednost, Ed je zamijenio vrtom u kojem je sadio prekrasne ljute papričice, tipa habanero, crvene i sjajne. Sjemenke je nekoliko godina ranije dobio od grupe vojnika koja se vraćala iz rata s Meksikom, pa im je i dao ime prema jednoj meksičkoj pokrajini - Tabasco. Od papričica je uz dodatak octa i soli, koja se vadila iz rudnika smještenog upravo u središtu otoka, spremao umak, koji je rado jeo, ali i dijelio prijateljima i slučajnim prolaznicima, koristeći prazne bočice od parfema. Kad je rat napokon završio, Eda više nije zanimao posao u banci, već je na nagovor prijatelja počeo širiti proizvodnju i prodaju svog tada već slavnog umaka. Bilo je to 1868. kada i započinje priča o Tabascu.
I dan danas, na otočiću se nalaze jedini pogoni na svijetu koji proizvode crvenkasti umak. U velikim dvoranama, koje se mogu promatrati kroz staklo, poluprerađene samljevene papričice stavljaju se u bačve od hrastovine, koje su prethodno korištene za whiskyje poput Jack Daniel's i Jim Beama. Bačve se hermetički zatvaraju, a gornja strana se pokriva krupnom solju, koja se izvlači iz susjednog rudnika. Smjesa ostaje na sazrijevanju u podrumima najmanje tri godine. Tek tada se dragocijeni umak prebacuje u bočice, kojih se dnevno u Avery Islandu proizvede 720.000. Tabasco danas izvozi u 161 zemlju na svijetu.
Osnovni sastojak brojnih jela i pića, poput meksičkih chillija, kechupa i koktela Bloody Mary, Tabasco je odmah osvojio publiku, koja je na samim počecima bila spremna platiti čak 1 dolar po bočici, što je tada predstavljalo priličan novac. Zanimljivo je da dan danas istu bočicu od 1,5 dcl, trgovci na veliko plaćaju tek dolar i deset centi.
I nakon više od sto godina, tvrtka Tabasco je još uvijek „obiteljska stvar“. Preko 140 potomaka s prezimenom McIlhenny odlično živi dijeleći profite i dionice. Jedino se proizvodnja papričica, preko 90%, preselila južnije, u Srednju i Južnu Ameriku, međutim koristeći isključivo sjeme s Avery Islanda. Kao i prije više od sto godina, odmah do tvornice, u niskim, drvenim kućicama žive radnici sa svojim obiteljima. Na otoku, kojeg je moguće automobilom prijeći za petnaestak minuta, postoje osim rudnika soli, luka za pristajanje manjih brodova, škola, pošta, dućan i naravno nekoliko dobro sakrivenih vila, kojima na vratima piše „McIlhenny“.
Uspjeh Tabasca je uspjeh obitelji McIlhenny. I današnja, peta generacija se bavi sponzoriranjem brojnih kulturnih inicijativa, promocijama cajun i kreolske kuhinje, ali također slijedi Edova učenja o dosljednosti i strogim pravilima. I kao prije skoro 140 godina, pred berbu papričica ponavlja se uvijek isti ritual. Naoružani drvenim štapićima, koji su na jednom kraju obojani u jarku crvenu boju, poznati „baton rouge“, nasljednici Edmunda McIlhennyja, kruže plantažom tražeći papričice koje bojom naviše odgovaraju boji na štapiću. Ako ih ima toliko da ih ne uspiju prebrojati, znači da berba može početi.

Monday, September 7, 2009

HOĆEMO LI IKADA VIDJETI NEPOČEŠLJANU MICHELLE?

Poznata je stvar da tko ima ravnu hoće kovrdžavu, a tko ima kovrdžavu hoće ravnu. A, da li pobjeđuje jedna ili druga, točnije što je u modi, što ide i što se sviđa, diktiraju magazini, modne kompanije, dizajneri, kreativni direktori, modna industrija, sav taj maglovito-virtualni svijet, kojeg ne znamo dobro ni zamisliti, a kamoli definirati. Poput povijesnih faza, godišnjih doba, tzv. cikličkih promijena, malo je u modi jedna, malo druga. Pa, ipak, posljednjih nekoliko godina, bez obzira na naš ukus i genetsku ostavštinu, naočigled ide – ravna kosa.
Svaka glumica, tv voditeljica, političarka i bilo koja druga javna žena koja drži do sebe redovito pegla kosu! Naravno, ako je majka priroda unaprijed nije usrećila onim što smo prije nekoliko desetljeća nazivali rezancima ili špagetima. (Sjećate se „spiralaste trajne“?)
Nedavno mi je poznanica koja radi na televiziji otkrila da prije javljanja, slijedeći direktivu, mora ispeglati kosu. I gle, stvarno, otad poklanjam veliku pažnju kosama televizijskih voditeljica i novinarki. I dosad još nisam vidjela nijednu s bujnom spiralastom ili tek valovitom grivom. Kako i zašto, pojma nemam!
U Sjedinjenim Državama, dilema oko ravne ili kovrdžave kose je već odavno iz frizerajske teme prerasla u ozbiljno političko pitanje. Pogotovo kad svi očekuju fotografiju Michelle Obama, upravo izašle iz mora, kreveta, ležaljke i slično, kako bi napokon ugledali – kovrdže! Nekadašnji ponos afroamerikanki. Časopis „Ebony“ i web site NaturallyCurly, optužili su First Lady da i sama pripada vojski iskompleksiranih afroamerikanki koje na sve moguće načine peglaju svoje kovrdže, nastojeći dostići rezance Šveđanki ili Engleskinja.
Od dolaska u Ameriku, frizure afroamerikanki za mene su bile pravo otkriće. Od dotad nepoznatih kemikalija i kozmetičkih preparata, češljeva i četki, do umetaka, noćnih kapica, ljepila, boja, gumica i slično. Ispeglati kovrdže je umijeće za koje se koriste nemoguće kiseline i vruće pegle, za koje se plaća više nego u dućanima s odjećom ili obućom. Glavno je pitanje „koliko traje?“. Dakle, za 50, 100 ili 200 dolara, koliko dana frizerske autonomije dobivam!?
„Naše kovrdže, nisu poput vaših“, tvrdi moja prijateljica Afrikanka ispeglane i posvjetljene kose poput Mary J. Blidge. Ona ima moć, temeljenu na višegodišnjem iskustvu, da već na prvi pogled ustanovi da li žena ima periku, umetke ili četkom i kemikalijama izravnatu kosu. Otkrila mi je jedan potpuno novi „skalpocentrični“ svijet afroamerikanki. Usput sam doznala da Beyonce ima umjetne dodatke, kao i Naomi, dok Oprah i Tyra nose perike. Nakon godina jadikovki o skupim i često neuspješnim tretmanima, koje prva newyorška kiša ili malo veći postotak vlage u zraku „vrate na staro“, jednostavno sam joj predložila da se ošiša na kratko. Razgoračila je oči i borbeno uzvratila „to je još gore, onda radije kovrdže!“.
Zašto afroamerikanke više vole sljepljene šiške Condoleezze Rice i ukočeni Michellin bob sličan plastičnoj kacigi od svoje prirodno kovrdžave kose? Pretpostavljam da neukrotive kovrdže tipa Angela Davis ili Jimmy Hendrix, automatski asociraju na gheto, anarhiju, nešto opasno i nekontrolirajuće. Nešto čega se treba čuvati!