Monday, March 29, 2010

TIM I MARINA, TKO JE JAČI?




Prije svega moram priznati da nisam veliki fan filmova Tima Burtona. Edward Scissorhands, Sleepy Hollow, Charlie and The Chocolate Factory, Sweeney Todd nisu među mojim omiljenim, pa ipak, izložba Burtonovih crteža u Muzeju moderne umjetnosti u NYC (MoMA) me oduševila. I još jednom potvrdila da nije baš sav svoj!
Izložba sadrži nekoliko stotina crteža, skulptura, fotografija od kojih su neke nastale u njegovih školskim danima (!?). Groteskne i gotičke figure, mali monstrumi, kanibali, vampiri, ubice, leševi, svakako govore o ne samo neobičnoj, već i pomalo 'pomaknutoj' ličnosti. Ili se radi o nekoj vrsti terapije? Beštijice su se smješile, ali istodobno tražile ruku...
Uvijek u MoMi, samo kat niže, Marina Abramović je održavala svoj hepening po naslovom „The Artist is Present“. U to smo se uvjerili svojim očima, kad smo je vidjeli kako u dugoj plavoj haljini sjedi za stolom, a preko puta nepoznate osobe. Najprije sam pomislila da se radi o srećkoviću iz publike, te da ljudi satima čekaju kako bi sjeli nasuprot Marine Amramović, alias The Artista. Onda sam shvatila da se radi o odabranima. Baš me zanima da li ih i koliko plaćaju. Publika hoda uokrug i gleda (fotografiranje je zabranjeno).
Scena hapening je na naslovnici skoro svakog newyorškog tjednika i mjesečnika, na plakatima, jumbo i nejumbo. Možda nisam prava osoba za modernu umjetnost, ali osim neosporive Marinine fizičke izdržljivosti, npr. ja bih se ucrvila, koga oni...?

Friday, March 26, 2010

ŠTO ĆEMO S LEZBIJKAMA NA MATURALNOM PLESU?

Da li je Amerika dovoljno zrela i napredna da se na tradicionalnom maturalnom plesu, osim djevojaka u ružičastom sa cvijetom u kosi ili na zapešću (kako nas uče brojni filmovi), susretne s homoseksualnim parovima koji se grle, ljube, plešu i otvoreno pokazuju ljubav!? I, kako mi ostali tu stojimo?
Constance McMillen rođena je u Itawamba, u ruralnom dijelu države Mississippi, jednom od najreakcionarnijih u cijeloj zemlji i nekadašnjoj koljevci rasne segregacije. Smještena u tzv. 'Bible Beltu', Itawamba se može pohvaliti s 100 crkava na 22 tisuće stanovnika. U tom je okruženju, osamnaestogodišnja Constance zatražila od svoje škole da se na tradicionalnom maturalnom plesu pojavi u smokingu i leptir mašni, te u pratnji svoje djevojke. U šoku, direktorica škole je najprije odbila tu mogućnost, ali se kratko nakon toga predomislila i pristala uz uvjet da dvije djevojke ne plešu zajedno.
Slučajem se pozabavila ACLU-a (American Civil Liberties Union), te ga dovela do suda u Aberdeenu. Constance je podršku za svoja prava dobila i putem vrlo brojne grupe na Facebooku, te nakon gostovanja u televizijskom talk showu Ellen DeGeneres, deklarirane homoseksualke, koja je tom prilikom pokrenula sakupljanje sredstava za pravnu pomoć djevojci.
Slučaj bi mogao završiti i na Vrhovnom sudu, a Constance bi mogla postati simbolom obrane prvog amandmana američkog Ustava, koji jamči pravo svakoga na slobodu izražavanja.

Monday, March 22, 2010

POVIJESNI DAN ZA BOLESNE I ZDRAVE

Nije pretjerano reći da je jučer bio povijesni dan za Ameriku. Kongres je izglasao Obaminu reformu zdravstva. Pitanje koje me nikad nije ostavljalo ravnodušnom.
U američkom Ustavu piše da svaki čovjek ima pravo na slobodu i sreću, međutim nigdje nije navedeno da bolestan čovjek teško može biti i sretan. Od jučer, među osnovna prava ušlo je i ono na zdravlje.
Mnogi me pitaju kako je organizirano zdravstvo u Americi, evo nekoliko kratkih objašnjenja kako je bilo do jučer i kako bi trebalo biti od danas.
Zasad nije postojalo obavezno zdravstveno osiguranje za sve, kao u Europi. Postoje programi koje je i dosad financirala država poput Medicaida (za siromašne, npr. za četveročlanu obitelj čiji godišnji prihodi ne prelaze 14.000 dolara) i Medicare (za sve osobe starije od 65 godina). Ostali su se trebali sami pobrinuti za svoje zdravstveno osiguranje. Neki su imali sreće pa je to za njih radio njihov poslodavac, drugi su sami potpisivali osiguravajuće police. Međutim, oko 46 milijuna Amerikanaca (na sveukupno 300 milijuna), od čega više od 9 milijuna djece, bili su potpuno „nepokriveni“, nisu ulazili u kriterije za Medicaid, a istovremeno nisu zarađivali dovoljno da se osiguraju.
Obamina reforma nalaže da svi budu zdravstveno osigurani. Prvo, kroz smanjenje cijena osiguravajućih polica. Drugo, kroz pomoć države onima koji se ne mogu sami osigurati. Time će biti osigurano 32 milijuna ljudi više. Osim toga, jučer izglasan tekst zakona nalaže osiguravateljima da ne smiju nikoga odbiti bez obzira na neku kroničnu bolest, kao što je to bilo dosad.
Naravno, ne treba zaboraviti da će ovaj Obamin potez (na kojem se temeljila cijela njegova kampanja i pobjeda) imati svoju cijenu, kako financijsku, tako i političku. Oko cijene reforme ima različitih predviđanja. Ona najobjektivnija govore o 940 milijardi dolara u nekoliko sljedećih godina. Što se tiče političke cijene, trebat će pričekati parlamentarne (midterm) izbore za Kongres predviđene u studenom ove godine.

Thursday, March 18, 2010

DAN U ZELENOM - ST. PATRICK'S DAY



Grad je jučer bio pun policajaca i „velikih zelenih“. Slavio se St. Patrick's Day, zaštitnik Irske i Iraca. Svake se godine na taj dan na ulicama New Yorka organizira „parada“. Svi koji imaju i kap irske krvi, pa i oni koji nemaju, obuku nešto zeleno. Mnogi doputuju direktno iz Irske kako bi se prošetali Petom Avenijom, sa svojom muzikom, kapama, djetelinama, ponosni na svoju tradiciju i prošlost.
Ali, najbolje počinje navečer, kad se umorni i veseli okupe po pubovima. Pivo teče u slapovima, češkaju se napuhnuti trbusi, brišu znojna čela, pjeva, pleše, ali i svađa. Uglavnom, ako me pitate, kad padne mrak, Svetog Patricija provodim kod kuće.
Zanimljivost. Većina predaka tih „velikih zelenih“ stigla je u Novi Svijet polovicom 19. stoljeća, kada je tada nepoznata bolest, najvjerovatnije gljivice, napala biljke krumpira i uništila gotovo čitav urod. To je donijelo godine crne gladi. Razdoblje nazvano također Irish Patato Famine (glad irskog krumpira), natjerala je stotine tisuća Njemaca, Engleza, Nizozemaca, ali naročito Iraca da krenu – trbuhom za krumpirom.

Monday, March 15, 2010

SID & NANCY, NYC




Kada je prije više od trideset godina, 12. listopada 1978, policija odvodila punk ikonu Sida Viciousa, basistu grupe Sex Pistols, iz newyorškog hotela Chelsea, izgledao je poput izgubljenog dječaćića. U dugom tamnom kaputu s podignutim okovratnikom i rukama zabijenim u džepove, gledao je fotografe i znatiželjnike oko sebe pogledom koji je pitao „što se dogodilo“. Kao da nije upravo izašao iz kupanice hotelske sobe broj 100, gdje je ispod slivnika, na bijelim keramičkim pločicama, ostalo ležati mrtvo tijelo njegove ljubljene. U tom trenutku Nancy Spungen je imala tek 20 godina.
Tijekom policijskog saslušavanja je izjavio da su prethodne noći, nakon uzimanja heroina i raznih tableta, zajedno zaspali, te da je tek ujutro pronašao Nancy u lokvi krvi. Odbukcijom je utvrđeno da je iskrvarila probodena nožem u području trbuha, te da je hitnom intervencijom mogla biti spašena. I kad je 22. studenog uhićen zbog njenog ubojstva, Sid je nastavio tvrditi da se ničeg ne sjeća.
Sid i Nancy, problematični adolescenti i prema mišljenju većine tek prosječni muzičari, posjedovali su savršenu karizmu za vrijeme i mjesto u kojem su živjeli. „Live Fast, Die Young“ (Živi brzo, umri mlad) punk parola, koju su njih dvoje doslovce prenijeli u svoju svakodnevicu. Sa svojom žuto ofarbanom kosom, prenašminkanim očima, obaveznom cigaretom i žvakom, psovkama, minicama, uskim hlačama ili poderanim najlonkama, na svim crno-bijelim i amaterskim fotografijama iz tog doba, Nancy se ponašala kao rock zvijezda. 'Groupie' djevojka koja je živjela s muzičarima, izmjenjujući se u ulozi majke, ljubavnice, sestre, menađžera, dadilje, dilera. Upravo je to bio Nancyn životni san. I ne zbog slave ili novca, već jer je jednostavno voljela biti u njihovom društvu. Život bez obaveza i ograničenja bio je kao stvoren za nju.
Odrasla u židovskoj obitelji srednje klase, na periferiji Philadelphije, Nancy je odmalena bila hiperaktivno i agresivno dijete. Do njene 11 godine, psiholozi i pedijatri su joj već bili dijagnosticirali sve i svašta, od bipolarnog poremećaja do šizofrenije. U stalnom sukobu s roditeljima i obitelji, već sa sedamnaest godina odlazi u New York, gdje počinje raditi kao prostitutka i striptizeta na Times Squareu, što je uvijek bez srama priznavala. Zapamćena od muzičkih kritičara tek kao fusnota, bizarni detalj tadašnje newyorške muzičke scene, groteskno-tragični lik, tek 90-tih godina postaje ikonom nove generacije izblajhanih rokerica, poput Courtney Love. Nakon prvog susreta Kurt Cobain je za Courtney izjavio „Sličila je na Nancy Spungen, klasični punk-rock šik!“
„Znala je sve o svakom albumu. Tadašnje 'grupie' djevojke su bile drukčije, bile su dio muzičke scene. Postojala je ravnopravnost u odnosima. Prema 'grupie' djevojkama smo se odnosili kao i prema rock zvijezdama. Bila je to potpuna demokracija“, izjavio je nedavno za „New York Magazine“, Legs McNeil, koji je polovinom 70-tih pokrenuo časopis „Punk Magazin“ (po kojem je muzički pokret i dobio ime). Nakon dolaska u New York, Nancy je postala dijelom šarolike pratnje Aerosmitha, The New York Dollsa i The Ramonesa. Kao devetnaestogodišnjakinja odlazi u London, gdje je Johnny Rotten, glavni pjevač „Sex Pistolsa“ upoznaje s Sidom. Nakon samo nekoliko dana postali su nerazdvojni.
Njihova skoro dvogodišnja veza bila je niz svađa i tučnjava, začinjenih heroinom i alkoholom. Ostali članovi Sidovog benda, kao i tadašnji časopisi okrivljavali su Nancy da je navukla Sida na heroin i kasnije bila uzrokom raspada „Sex Pistolsa“, te je nazivali „gadurom“. Upravo Johnny Rotten, koji je Johnu Simonu Ritchieu dao ime Sid Viscious prema svom hrčku, je u svojoj autobiografiji izašloj 1994. Nancy opisao kao „pokvarenu i otrcanu“.
Međutim, svi koji su ih poznavali se slažu da je među njima postojalo neko zajedništvo očajnika, možda inspirirano sličnim iskustvima iz djetinjstva i karakterom, neka neraskidiva i samouništavajuća veza, koje nisu bili svjesni i kojoj nisu mogli odolijeti.
Deset dana nakon Nancyne smrti, 22. listopada 1978. Sid je pokušao samoubojstvo prerezavši vene. Odležao je neko vrijeme u bolnici. Odmah nakon toga, 9. prosinca je uhićen i poslan u zatvor na Riker's Island. Dana 2. veljače 1979. nakon što je otpušten iz zatvora, odlazi na zabavu u čast tek ostvarene slobode u stan svoje nove djevojke. Tu ga sljedeće jutro pronalaze mrtvoga od predoziranja.
Otprilike mjesec dana prije Nancyne smrti, u intervju za jednu lokalnu newyoršku TV stanicu, a koji bi danas sa svoje tri statične kamere, malim stolom, ogromnim mikrofonima i običnim bijelim zidom kao pozadinom izgledao krajnje smiješno, Nancy, Sid, Stiv Bators iz Dead Boysa i Cynthia Ross iz B Girlsa, su odgovarali znatiželjnom novinaru i slušateljima o budućnosti punka. Među četvorkom, Nancy je bila jedina koja je uspjevala suvislo odgovarati na pitanja. Branila je Sidovu umjetnost noktima i zubima, a slušateljici koja je izjavila da je Sid seksi, poručila da „skine ruke s njiga, jer će je ubiti“. Ono što u toj snimci, dostupnoj na YouTubeu, iznenađuje je prije svega njena mladost i naivnost.
Priča o Sidu i Nancy je inspirirala mnoge, poput Alexa Coxa, koji je 1986. snimio film o nesretnoj ljubavi „Sid & Nancy“ s Garyjem Oldmanom u glavnoj ulozi. Njihova se karizma, kao i njihov tajanstveni kraj, još nije ugasila. Početkom sljedeće godine trebao bi biti prikazan dokumentarac Alana G. Parkera „Who Killed Nancy“, u kojem autor ponovo otvara pitanje njenog ubojice, tvrdeći da se ne radi o Sidu, već spominje dilere koji su te noći u nekoliko navrata kucali na vrata hotelske sobe broj 100.
Možda vremenska distanca, ovih trideset godina u kojima se svijet, pa tako i muzička scena, preokrenula naglavačke, obogaćuje Nancyn lik onom trukom nostalgije, čarom iskrenosti, jednostavnosti, autentičnosti, pravih rijetkosti u današnjem svijetu, a koji u trenutku njene smrti nisu predstavljali neku specijalnu vrijednost.

Wednesday, March 10, 2010

SIR OD MAJČINOG MLIJEKA?!


Naravno da ne možete vjerovati?! (btw. vi ste normalni, a oni su ludi!)
Kad sam jutros otvorila New York Post, trebalo mi je nekoliko minuta da shvatim naslov – „says her breast beats the beasts“! Pa sam pročitala članak, pa uzela rječnik, jer možda ima neki dodatni smisao, pa gledala fotografiju žene. I djeteta. I muža. A, najviše onoga što drži na dlanu. A, to je – sir napravljen od majčinog mlijeka!
„Mlijekodavateljica“ Lori Mason tvrdi da je sir, koji od njenog mlijeka proizvodi njen suprug, siguran, biološki i zdraviji od kravljeg, jer se ona zdravije hrani i živi od bilo koje životinje u staji ili na pašnjaku.
Kad je suprug Daniel na svom blogu otkrio recept i opisao okus, te objavio fotografije, njihov restoran na Devetoj Aveniji, Chelsea, doživio je pravu navalu.
Bez zezancije, svi su počeli tražiti plate sa sirom.

Sunday, March 7, 2010

POST-RACIAL AMERICA

Popis stanovništa 2010. koštao je Amerikance milijardu dolara. Polovicom mjeseca obrasci će stići na adrese preko 135 milijuna američkih domaćinstava.
Kad sam bila mala popisivači su obilazili od vrata do vrata. Neznam da li je u Hrvatskoj još uvijek tako. U Sjedinjenim Državama obrasci se šalju poštom ili skidaju s Interneta. Također se poštom vraćaju nazad na prebrojavanje.
Pogledala sam na Internet i vidjela da Amerikanci mogu birati obrasce na 60 jezika.
Podatak o rasnoj pripadnosti onaj je koji najviše zanima stručnjake i nestručnjake.
U posljednjem popisu iz 2000-te pod točkom rasne pripadnosti po prvi puta je uvedena mogućnost višestrukog izbora. Dakle, netko s bijelom mamom i crnim tatom (najjednostavnija situacija) se više nije morao opredijeliti da li je crn ili bijel.
Prema popisu iz 2000-te samo je 7 milijuna Amerikanaca (2,3%) bilo multirasno (postoji li neki bolji izraz?). Ali, od tada do danas broj brakova među osobama različitih rasa porastao je za 20%.
Tako u ovom posljednjem popisu, pitanje broj 8 glasi „da li je netko u kućanstvu hispanskog, latino ili španjolskog porijekla“. Pod brojem 9 se traži rasna pripadnost svakog od članova domaćinstva s time da se može zaokružiti više od jednog odgovora.
Kad je 2008. godine, Barack Obama izabran za američkog predsjednika, mnogi analitičari su tvrdili da je njegovim izborom započela postrasna (post-racial) povijest Amerike. Prema trenutnom porastu brakova među osobama različite rase, demografi su izračunali da 2050. u Americi više neće postojati dominantne rase.