Thursday, April 22, 2010

STARI AMERIČKI DNEVNIK (br.12)

(New York, 8. studeni 2005)

Od ove jeseni, moja obitelj i ja, živimo u novom stanu. Naš novi životni prostor nalazi se u neboderu od 34 kata. Mi smo malo niže, na 27-om. Spavamo, jedemo, kupamo se, učimo, pišemo i sve ostale aktivnosti obavljamo obješeni u zraku, na pola puta između zemlje i neba. Kad se „našem gnijezdu“, i nikad naziv nije bio primjereniji, približavam s ulice, neizostavno podignem glavu i počnem brojati od vrha prema dolje, a kad napokon prepoznam prozore, preplašim se i uhvati me vrtoglavica. Mislim da se to ne smije raditi! Kao što čovjek na trapezu ne smije misliti na mrežu koje nema, električar na volte koji putuju žicom, a veterinar na pseće očnjake!?
Kad već govorim o neboderima, zanimljivo je da u New Yorku, osim zemljišnih prava, postoji nešto što se naziva „air rights“ ili „pravo na zrak“.Ona se jednako procjenjuju, kupuju i koriste. Naime, ako posjeduješ town house, tj. nisku dvokatnicu ili trokatnicu, automatski posjeduješ i zračni prostor iznad nje. Tvoj je dio neba, koje se iznad krova pruža ravno u zrak. Nisam sigurna da li taj zračni prostor okomito završava zemljinom atmosferom ili ide dalje u hemisferu, sustav, galaksiju i sve ono dalje, što jedno u drugome poput Babuški, stoji u svemiru?!
Kad na primjer, netko od velikih graditelja, poput Donalda Trumpa, odluči sagraditi neboder, osim kupovine zemljišta, mora kupiti i svo okolno „zračište“, pošto neboderi ne mogu stajati zalijepljeni jedan za drugoga. Ili barem ne bi smijeli?! U newyorškom katastarskom uredu, svaka zemljišna jedinica ima i svoja „zračna prava“, koja određuju koliko se može graditi u visnu. Pa, ako imaš peh da uz tvoju kućicu stoji četrdesetokatnica, osim što ćeš teško vidjeti sunca, sigurno će i tvoja zračna prava biti vrlo ograničena, te ćeš moći dignuti još jednu, najviše dvije ploče!?
I naš neboder također ima okolnog lufta, ako tako možemo nazvati onih 30-tak metara zračne udaljenosti koji nas dijele od sljedećeg giganta. Kad iz kuhinje pogledam kroz prozor, na lijevo i desno, vidim druge gospođe „dvadesetsedmokatice“, i mnoštvo ljudi ispod i iznad, koji poput mene, žive u zraku i hodaju jedni drugima po glavama. To me tješi. Spoznaja da u eventualnoj prirodnoj nepogodi, moja situacija nije jedinstvena i najteža (hej, iznad mene ima još sedam katova!?), me prilično hrabri.
Naši su prozori ogromni. Navečer, u tami, mogu detaljno pratiti život svojih susjeda u osvjetljenim sobama. U tu svrhu, izvukli smo dvogled iz kutije, navodno kako bi djeca mogla bolje pratiti avione i brodove koji plove East Riverom?! Poput Hitchcockovog „Prozora u dvorište“. Tijekom ova dva mjeseca upoznala sam mnoge tajne i navike svojih „zračnih“ susjeda. Ima svega i svačega. Tko stalno gleda televiziju i tko nikad ne gasi svjetla. Tko u 23 sata igra košarku s košem postavljenim iza kuhinjskih vratiju, tko se redovito tuče jastucima i tko uvijek ima navučene zavjese. Naravno, manija špijuniranja se nakon nekog vremena istroši bez tuče, seksa i devijantnih ponašanja, pa vraćamo dvogled u kutiju i pognute glave sjedamo pred televiziju, koja to još uvijek bolje radi!?
Bez brige, ti ogromni prozori se otvaraju tek desetak centimetara. To je dovoljno da se stan prozrači, jer nevjerovatno kako su zračne struje na toj visini jake. Čim odškrinem dva prozora, odmah se stvori propuh, lupaju vrata, lete papiri i koče vratovi. Istovremeno, taj uski prolaz je nedovoljan kako bi kroz njega prošlo i manje ljudsko tijelo. Također, pretpostavljam da ako djeca i provuku ruku i bace omanju igračku, osiguravajuća su društva sigurno ispitala kako su te igračke dovoljno male, da ne mogu ubiti nesretnog prolaznika. Nadam se... Naravno, o sušenju rublja ili istresanju stoljnjaka s mrvicama, nema ni govora! Iako su za te radnje već izmišljene električne zamjene, koje osim toga Kinezi proizvode za sitniš, ja se nisam uspjela riješiti tradicije, pa sam dobrovoljno žrtvovala jednu od kada. Zovem ju „radnom kadom“. U nju postavljam prečkice za sušenje rublja, naravno manjih komada, dok plahte i ručnici idu u sušilicu, čistim cipele, ispirem kante i krpe za čišćenje i istresam stoljnjak.
Ne znam kako su taj problem riješili drugi. Nemam koga ni pitati. U liftu se ljudi uglavnom ne pozdravljaju, osim moje djece, kojim je otac zaprijetio bacanjem Pokemon karata, ako ne budu pristojni?!
Na svakom od katova postoji Refuse Room iliti soba za smeće. Tu se nalaze dvije kante i popis stvari koje se unutra bacaju. Kartonske kutije i novine, ali samo zavezane špagom, limenke i plastične boce, ali bez čepa, brižljivo zgnječene plastične kutije, čije tri dimenzije treba svesti na dvije itd. Iznad su metalna vratašca, koja se otvaraju dizanjem. Unutra je velika crna rupa, koja užasava mlađu beštijicu. Zapravo, radi se o našem kolektivnom, neboderskom, crijevu, točnije cijevi u koju se ubacuje normalno smeće, koje onda pada sve do podruma u veliki kontejner. Ne mogu ni zamisliti kako aterira vreća smeća ispuštena s 27-mog kata. Starija beštijica se s pravom pita „a što ako se zaglavi?“, „ništa zlato, gravitacijska sila i vrećica nekog s 28-mog, 29-tog, 30-tog, 31-og, 32-og ili 33-eg kata, će nas spasiti od svake ostipacije“. Ponekad se u hodniku stana čuju čudni zvukovi. Dugo mi je trebalo da shvatim da je to zapravo smeće onih iznad.
Staklo je još uvijek misterij. U strahu da ne pogriješim, iznosim ga vani, komad po komad, u džepu ili torbi, i bacam u gradske mrežaste kante. U slučaju kiše, omatam ih novinama, uglavnom radi zvučnog efekta, i stavljam u vrećice normalnog smeća, onog koji slobodno pada do podruma.
Na četvrtom katu se nalazi mala teretana. Tu sam upoznala svoje najnabildanije i najnarcisoidnije susjede. Upoznala, u smislu vidjela, jer nitko s nikim ne razgovara, susjedstvo se svodi tek na lagano klimanje glavom, a onda svatko na svoju spravu sa svojim walkmenom i svojim brojanjem. Kat ispod nalazi se mala igraonica i velika zajednička sala, za eventualne zabave ili proslave.
O portirima ću drugom prilikom, jer su oni priča za sebe!

Saturday, April 17, 2010

UDARNIK DIEGO I DEPRESIVNI JORGE (crtice iz Ekvadora)

Diego ne može odolijeti da ne proviri preko zidića koji ga dijeli od posjetitelja Charles Darwin Centra na otoku Santa Cruz, Galapagos. Izvlači iz oklopa svoj dugačak žuti vrat, promatra i ne trepće.
Desetak metara dalje, Jorge koristi svoj oklop kako bi se u njega uvukao kao u rukavicu. Skriva se ispod širokih listova banane i ne pokazuje nikakvo zanimanje za svijet oko sebe.
Diego i Jorge – dva rođaka. Dvije vrlo slične priče nad kojima možemo meditirati i raspravljati koliko život određuje sudbina, a koliko volja. I strpljivo čekati odgovor na pitanje „što bi bilo kad bi bilo“. Kad su biolozi, zaljubljenici u Galapagos otočje, usred Tihog oceana, pokušali spasiti od nestanka endemsku vrstu divovskih kornjača s otoka Espagnola (bilo ih je tek 14 i sve ženke), doveli su iz zoološkog vrta u San Diegu, Kalifornija, istoimenog mužjaka, ne gajeći prevelika očekivanja. Međutim, Casanova u kornjačinom oklopu, Diego se, na ushićenje znanstvenika, pokazao izvanrednom investicijom. Udarničkim tempom, tijekom nekoliko godina broj tzv. espagnola kornjača dostigao je brojku od preko tisuću, dok SuperDiego i dalje ne pokazuje znakove umora.
S druge strane, Jorge „El Solitario“ je sasvim drukčiji tip. Posljednji muški primjerak divovskih kornjača s otoka Pinta ne izbjegava samo susrete s ljudima, već i sa ženkama svoje i sličnih vrsta. Već petnaestak godina živi s dvije ženke za koje ne pokazuje nikakav interes, dok znanstvenici i dalje na posustaju tvrdeći da sa svojih otprilike 75 godina starosti, ostaje seksualno aktivan još pedesetak i više. Ali, ovim ritmom, teško da će nešto postići. Naime, u posljednjih desetak godina tek se jednom upustio u seksualnu avanturu. Od brojnih ženki, koje su mu predstavili, nijedna u njegovom srcu nije pokrenula iskru. Nitko točno ne zna što ga muči, a mnogi samo nagađaju. Jedino sigurno je da će njegovom smrću, odumrijeti i njegova vrsta.
Nema sumnje da je za znanstvenike jedini heroj u ovoj priči Diego, pa ipak za stanovnike i brojne turiste prava mitska figura je lijeni Jorge. Razne incijative, turisti i stanovnici s kapama i majicama koje ohrabruju Jorge, pa čak i linija odjeće s imenom „Lonesome George & Co“, pokazuju tko je trendy.
Možda zato jer se duboko u sebi romantično pitamo da li je priča o monogamnosti kornjača istinita, a Jorge posljednji pravi princ? Ili je neumorni Diego, koji je istini za volju spasio vrstu, usadio u nas sumnju da možda i među kornjačama postoje ovisnici o seksu i oni koji ga upražnjavaju kao da idu na posao?