Saturday, June 19, 2010

SARAMAGO, JEDAN JEDINI

Jučer je umro Jose Saramago, portugalski nobelovac, erudita, intelektualac bez mitova, jedan od mojih najdražih pisaca. Bojim se govoriti u prošlom vremenu, jer sam se uvijek nadala da ću ga kad tad sresti. Danas čitam u novinama kako ga stavljaju u slijed s Kafkom, Pessom i Borgesom. Meni je on bio bolji od njih.
Čitala sam, nadam se da ću i nastaviti (mada ne znam koliko mi je još njegovih djela ostalo) jednu njegovu knjigu godišnje. Treba mi za nju puno vremena, energije i misli. Dvije bi bile previše. Osim toga, Saramaga je za mene nešto u čemu se može i treba uživati polako. I u malim dozama.
Evanđelje po isusu Kristu bila mi je njegova prva knjiga. Posudila mi ju je Marcella. Penjala sam se po njoj, padala, ponovo grabilA. Sva imena, Splav od kamena, ali najviše Ogled o sljepoći. Svaka me nanova vraćala u njegov posebni svijet satkan od riječi i metafora, u kojima se ništa ne događa slučajno.

Monday, June 14, 2010

KAKO PREŽIVJETI SVJETSKO NOGOMETNO PRVENSTVO

U ostatku svijeta, „nogometna groznica“ je poznata i uobičajna stvar naročito za vrijeme svjetskih prvenstava, ali za Amerikance predstavlja pravu novost.
Da li je nogomet stvarno osvojio srca Amerikanaca ili se radi tek o prolaznoj strasti, moći ćemo doznati tek nakon završetka „lipanjskog ludila“. Međutim, činjenica je da je tijekom prošlog Prvenstva, finalnu utakmicu između Italije i Francuske pratilo 3,9 milijuna Amerikanaca, što je smiješna brojka u usporedbi s preko milijardu u cijelom svijetu. Čini se da prvi ovogodišnji podaci pokazuju da bi mogao biti oboren rekord.
Ovog puta i američki poslodavci, poput njihovih kolega u ostatku svijeta, muku muče s velikim brojem izostanaka i „bolesti“ u vrijeme odigravanja utakmica. Brojni McDonaldsovi restorani, ali i irski pubovi, meksičke i talijanske pizzerije, brazilski restorani, postavili su televiziju u glavne ili sporedne prostorije, gdje zaposlenici mogu pratiti utakmicu. Oni koji rade za kompjuterima već znaju kako gledati utakmicu da te nitko ne vidi. Iako se američki gubici u gospodarstvu ne moći usporediti s Velikom Britanijom, za koju je izračunato da će tijekom Svjetskog prvenstva izgubiti 7,5 milijarde dolara, i Amerikanci otkrivaju da je nogomet „više“ od igre.
U Sjedinjenim Državama dječaci u školi igraju football (američki nogomet), baseball, košarku ili manje poznati lacrosse, u kojem si lopticu dobacuju nekom vrstom mrežice za leptire. U kasnijim godinama, većina njih će postati igračima golfa. Nogometnih igrališta ima vrlo malo, kao i dobrih trenera. Nogometom se u Sjedinjenim Državama bave djevojčice u osnovnim školama i imigranti, uglavnom iz Južne Amerike. Na nekoliko televizijskih kanala se mogu pratiti sportovi poput ribolova na udicu, domina, pokera, biljarda, a nogomet vrlo rijetko, točnije svake četiri godine. Iznimka su kanali na španjolskom jeziku namijenjeni imigrantima koji emitiraju nogometne utakmice južnoameričkih i europskih prvenstava.
I tako, dok s jedne strane postoji strah od gospodarskih gubitaka, s druge strane postoje oni koji trljaju ruke nadajući se iznova da će Svjetsko prvenstvo „zaraziti“ nove obožavatelje. I brojke govore u prilog optimistima. Nakon skoro pet godina potpune neaktivnosti Major League Soccer (MLS, glavna američka nogometna liga) pokazuje znakove rasta, stabilnosti, pa čak i profita.
Od početka Svjetskog prvenstva na ulicama New Yorka mogu se vidjeti majice, kape, šalovi svih mogućih boja, ponajmanje onih američkih, a najviše onih iz „rodnih“ gruda. Čini se da imigranti mogu zaboraviti i svoj materinji jezik, ali ne i nogomet. U Americi se navija za Meksiko, Italiju, Koreju, Argentinu. Taj šaroliki dio populacije je isti koji nedjeljom prati utakmice američke nogometne lige, odlazeći na stadione sa čitavom obitelji, roštiljem i tranzistorom. Nerijetko se može vidjeti kako se prije i poslije utakmice na parkiralištima odvija prava pravcata „fešta“.
Možda se ovoga puta nešto stvarno promijeni ili se radi tek o iluziji, a nogomet će do sljedećeg Svjetskog prvenstva ponovo postati tek sportom za curice.