STARI AMERIČKI DNEVNIK (br.10)

(New York, 1. lipanj 2005)

Lift koji se penje na tristotinjak metara visoku terasu Empire State Buildinga, uspjeva brojati i pokazivati broj katova negdje do 12-tog, 13-tog, nakon toga motor na električnu energiju i hidraulični sistemi u potpunosti poništavaju gravitacijsku silu. Otprilike na toj visini lift dobiva ubrzanje koje elektronski brojač katova, a ni ljudski um nemogu više slijediti. Negdje na pola puta ili točnije nakon dvadesetak sekundi potrebno je zijevnuti radi kompenzacije pritiska u ušima. Taj najpoznatiji njujorški izviđački punkt, nakon pada Blizanaca, od kojih je svaki bio izrastao do 440 metara visine, nalazi se na uglu 34. ulice i Broadwaya, negdje u zamišljenom središtu Manhattana. Odatle, iz ptičje perspektive, New York pruža umirujuću sliku organizirane i tihe metropole. U skoro planinskom ambijentu, uz razrijeđeni kisik i stalno strujanje visokih zračnih masa, može se čuti tek fijuk vjetra i mlataranje helikopterskih elisa.
Na istoku, prema Europi, da se razumijemo, meškolji se mliječno-siva vodena masa East River. Njome tranzitiraju tankeri, šleperi s dizalicama, turističke brodice, tegljači. Neka vrst vodene auto-ceste. Još istočnije, povezano s Manhattanom mostovima od kojih je najpoznatiji Brooklyn Bridge, nalazi se kopno. Queens i Brooklyn, beskrajna polja niskih obiteljskih kućica, uglavnom od drveta ili crvenih malih opeka, jednobojnih Lego kocaka. U popodnevnim satima, horizont se na toj strani čini pomalo zakrivljenim i gubi se neodređeno u dimu i otrovima kojima nas polagano ubijaju male tvornice na rubovima grada. S visine od tristo metara i zračne udaljenosti od 2 do 3 kilometara nemoguće je prepoznati ljude, već samo nastambe i automobile u pokretu, kao tamne kvadratiće u prostoru, odnosno pomične točkice na trakama.
Na jugu se uzdiže „gotički“ dio New Yorka. Moderni, tanki i visoki neboderi financijske četvrti. Čine se sekvojama ispod kojih se širi niska paprat dvo i trokatnica SoHoa i TriBeCe. Tijekom vjetrovitih i sunčanih dana, koji su ovdje česti, staklene stijenke nebodera reflektiraju sunčeve zrake, blješte i ne daju se gledati. Mislim da u tim prilikama treba koristiti kremu za sunce s najmanjim zaštitnim faktorom 20. Za tih istih dana, kada je zrak škripav i pun elektriciteta, svaki dodir tijela s drugim tijelom, živim ili neživo-metalnim, rezultira razmjenom pluseva i minuseva. Čuje se lagano tiketanje i sijevanje minijaturnih munja. A, zamislite tek kako tada izgleda sjena nebodera od 50 katova?!
Na zapad od sjevera prema jugu teče Hudson River i dijeli državu New York od države New Jersey, koja nas ovom prilikom ne zanima.
Kad preko žičane ograde Empirove terase pogledam prema dolje vidim grad podijeljen poput kolača na pravilne četvrtaste komade. Okomiti rezovi, širi i rjeđi zovu se avenije, vodoravni ulice. Njima, kao u nekoj ogromnoj rječnoj delti, teče rijeka čovječanstva i njihovih izmišljotina. Za sve njih semafor je bog i batina. Na njemu nema žute „pripremi se“ boje. Ima crvena, pa žmirkajuće crvena, pa zelena. Doznala sam da negdje u Greenwich Villageu postoji ulica sa zavojem. Moje prijateljice iz Rima su provele cijelo jutro u potrazi i nakraju je uspjele fotografirati. Pretpostavljam da se radi o jednoj od prometno najopasnijih točaka u gradu.
Spuštajući se liftom s tristotinjak metara ljudsko tijelo djelomično doživljava senzaciju slobodnog pada. Gubimo spoznaju o vlastitoj težini i čini nam se da se odvajamo od poda. Uglavnom se radi o ugodnom osjećaju, jer se nakon prvih dvadesetak sekundi, kada motor gurne kabinu do maksimuma, začuju uzdasi i stenjanje. Prizemljenje je prilično naglo i može dovesti do kratkotrajne mučnine, kada se jedaći i probavni organi, sa svojim sadržajem, naglo vrate na početnu poziciju.
Kad napokon sletim s Empire Satatea i izađem na ulicu, na uglu 34-te i Broadwaya, u zamišljenom središtu Manhattana, u njegovom Pleksusu Solarisu, New York prestaje biti tihom i organiziranom metropolom, a ja se u sekundi smanjim na veličinu ribice ili žabice u blatnjavoj i smrdljivoj rječnoj delti. Želim li preživjeti najprije se trebam prilagoditi smradu, ili ajmo reći, gradskom mirisu. Prvih nekoliko minuta provedem u bijegu od ugla do ugla ulice pretpostavljajući da se radi o ograničenom fenomenu. Ali, nema šanse, ni spasa. Pokušavam raščlaniti problem. Zaključujem da se radi, prvo, o mješavini raznih kuhinja, američkog palminog ulja za prženje, meksičkog luka, indijskog curryja, kineske ribe. Ta gastronomska Internacionala daje nepogrešive rezultate, anoreksiju ili bulimiju.
Smeće se ne vidi. Na ulicama nema kontejnera, tek košare za manji otpad. Smeće se drži u kućama do kasnog popodneva ili večeri, kada se iznese i nasloni na najbližu banderu, gdje ga kasnije, nakon 21 sat, pokupe zeleni ili crveni kamioni za otpad. Smeće je u većem dijelu New Yorka još uvijek mafijaški biznis. Drogu, prostituciju i kockanje su preuzeli Kolumbijci, Rusi i Albanci, dok je starosijediocima Talijanima, koji su se u međuvremenu obogatili i omekšali, preostao taj najprljavi dio ilegalnih poslova.
Ovako iz žablje perspektive, one pomične točkice koje smo naslutili s visine i par kilometara udaljenosti napokon dobivaju svoj identitet. Radi se uglavnom o station wagonima ili džipovima. Nema motora, ni malih automobila, nema štednje na prostoru i benzinu! Uostalom, litra benzina košta tek 0,45 dolara ili nešto malo više od 4 kune!! Ali, prije svega radi se o žutim taxijima! Njih u New Yorku ima oko 17 tisuća. Pripadaju poduzećima koja ih iznajmljuju za stotinjak dolara dnevno. Svaki taxi služi kao sredstvo za rad, za zaradu kruha svakidašnjeg i ostvarenje američkog sna, trima vozačima. Svaki ga vozi po osam sati dnevno. Unajmljivačka trojka je uglavnom uvijek ista, tako na primjer za volan taxija br. 1486 sjedaju naizmjenice Abdulah iz Jordana, Petar iz Odesse i Anak Singh iz Punjaba. Osim podešavanja sjedala i retrovizora, sintoniziranja na frekvencijama omiljene radio stanice i provjetravanja, svaki od njih mora na vidno mjesto objesiti svoju taxi dozvolu s imenom i slikom. Personalizaciji skučenog ambijenta doprinosi obavezni znak pripadanja Alahu, Isusu, Shivi ili nekom četvrtom, eventualno fotografija djece i žene ili neka druga sitnica obdarena nadnaravnim moćima zaštite u prometu. Taxiji su glavna vodena struja Žute rijeke.
Kamioni su rijetki tijekom dana. Dostava se obavlja noću, kao i punjenje supermarketa i skladišta, koje ćemo mi tijekom dana vrijedno isprazniti. Oni veliki, kromirani, s dodatnim auspuhom naprijed, uz vozačevu kabinu, koji na karoseriji imaju naslikane orlove, grizlije, morske pse i slične grabljivice, s američkim zastavicama i naslovnicama Playboya, baš ti, oni pravi, muški, oni iz filmova, jure koritom njujorške delte u noćnim satima, kada je vodostaj najniži, točnije oko 4 ujutro. Znam sigurno, jer me prvih tjedana redovito budilo podrhtavanje kreveta i podmuklo brujanje tih zvijeri na osam kotača.