(New York, 8. studeni 2005)
Od ove jeseni, moja obitelj i ja, živimo u novom stanu. Naš novi životni prostor nalazi se u neboderu od 34 kata. Mi smo malo niže, na 27-om. Spavamo, jedemo, kupamo se, učimo, pišemo i sve ostale aktivnosti obavljamo obješeni u zraku, na pola puta između zemlje i neba. Kad se „našem gnijezdu“, i nikad naziv nije bio primjereniji, približavam s ulice, neizostavno podignem glavu i počnem brojati od vrha prema dolje, a kad napokon prepoznam prozore, preplašim se i uhvati me vrtoglavica. Mislim da se to ne smije raditi! Kao što čovjek na trapezu ne smije misliti na mrežu koje nema, električar na volte koji putuju žicom, a veterinar na pseće očnjake!?
Kad već govorim o neboderima, zanimljivo je da u New Yorku, osim zemljišnih prava, postoji nešto što se naziva „air rights“ ili „pravo na zrak“.Ona se jednako procjenjuju, kupuju i koriste. Naime, ako posjeduješ town house, tj. nisku dvokatnicu ili trokatnicu, automatski posjeduješ i zračni prostor iznad nje. Tvoj je dio neba, koje se iznad krova pruža ravno u zrak. Nisam sigurna da li taj zračni prostor okomito završava zemljinom atmosferom ili ide dalje u hemisferu, sustav, galaksiju i sve ono dalje, što jedno u drugome poput Babuški, stoji u svemiru?!
Kad na primjer, netko od velikih graditelja, poput Donalda Trumpa, odluči sagraditi neboder, osim kupovine zemljišta, mora kupiti i svo okolno „zračište“, pošto neboderi ne mogu stajati zalijepljeni jedan za drugoga. Ili barem ne bi smijeli?! U newyorškom katastarskom uredu, svaka zemljišna jedinica ima i svoja „zračna prava“, koja određuju koliko se može graditi u visnu. Pa, ako imaš peh da uz tvoju kućicu stoji četrdesetokatnica, osim što ćeš teško vidjeti sunca, sigurno će i tvoja zračna prava biti vrlo ograničena, te ćeš moći dignuti još jednu, najviše dvije ploče!?
I naš neboder također ima okolnog lufta, ako tako možemo nazvati onih 30-tak metara zračne udaljenosti koji nas dijele od sljedećeg giganta. Kad iz kuhinje pogledam kroz prozor, na lijevo i desno, vidim druge gospođe „dvadesetsedmokatice“, i mnoštvo ljudi ispod i iznad, koji poput mene, žive u zraku i hodaju jedni drugima po glavama. To me tješi. Spoznaja da u eventualnoj prirodnoj nepogodi, moja situacija nije jedinstvena i najteža (hej, iznad mene ima još sedam katova!?), me prilično hrabri.
Naši su prozori ogromni. Navečer, u tami, mogu detaljno pratiti život svojih susjeda u osvjetljenim sobama. U tu svrhu, izvukli smo dvogled iz kutije, navodno kako bi djeca mogla bolje pratiti avione i brodove koji plove East Riverom?! Poput Hitchcockovog „Prozora u dvorište“. Tijekom ova dva mjeseca upoznala sam mnoge tajne i navike svojih „zračnih“ susjeda. Ima svega i svačega. Tko stalno gleda televiziju i tko nikad ne gasi svjetla. Tko u 23 sata igra košarku s košem postavljenim iza kuhinjskih vratiju, tko se redovito tuče jastucima i tko uvijek ima navučene zavjese. Naravno, manija špijuniranja se nakon nekog vremena istroši bez tuče, seksa i devijantnih ponašanja, pa vraćamo dvogled u kutiju i pognute glave sjedamo pred televiziju, koja to još uvijek bolje radi!?
Bez brige, ti ogromni prozori se otvaraju tek desetak centimetara. To je dovoljno da se stan prozrači, jer nevjerovatno kako su zračne struje na toj visini jake. Čim odškrinem dva prozora, odmah se stvori propuh, lupaju vrata, lete papiri i koče vratovi. Istovremeno, taj uski prolaz je nedovoljan kako bi kroz njega prošlo i manje ljudsko tijelo. Također, pretpostavljam da ako djeca i provuku ruku i bace omanju igračku, osiguravajuća su društva sigurno ispitala kako su te igračke dovoljno male, da ne mogu ubiti nesretnog prolaznika. Nadam se... Naravno, o sušenju rublja ili istresanju stoljnjaka s mrvicama, nema ni govora! Iako su za te radnje već izmišljene električne zamjene, koje osim toga Kinezi proizvode za sitniš, ja se nisam uspjela riješiti tradicije, pa sam dobrovoljno žrtvovala jednu od kada. Zovem ju „radnom kadom“. U nju postavljam prečkice za sušenje rublja, naravno manjih komada, dok plahte i ručnici idu u sušilicu, čistim cipele, ispirem kante i krpe za čišćenje i istresam stoljnjak.
Ne znam kako su taj problem riješili drugi. Nemam koga ni pitati. U liftu se ljudi uglavnom ne pozdravljaju, osim moje djece, kojim je otac zaprijetio bacanjem Pokemon karata, ako ne budu pristojni?!
Na svakom od katova postoji Refuse Room iliti soba za smeće. Tu se nalaze dvije kante i popis stvari koje se unutra bacaju. Kartonske kutije i novine, ali samo zavezane špagom, limenke i plastične boce, ali bez čepa, brižljivo zgnječene plastične kutije, čije tri dimenzije treba svesti na dvije itd. Iznad su metalna vratašca, koja se otvaraju dizanjem. Unutra je velika crna rupa, koja užasava mlađu beštijicu. Zapravo, radi se o našem kolektivnom, neboderskom, crijevu, točnije cijevi u koju se ubacuje normalno smeće, koje onda pada sve do podruma u veliki kontejner. Ne mogu ni zamisliti kako aterira vreća smeća ispuštena s 27-mog kata. Starija beštijica se s pravom pita „a što ako se zaglavi?“, „ništa zlato, gravitacijska sila i vrećica nekog s 28-mog, 29-tog, 30-tog, 31-og, 32-og ili 33-eg kata, će nas spasiti od svake ostipacije“. Ponekad se u hodniku stana čuju čudni zvukovi. Dugo mi je trebalo da shvatim da je to zapravo smeće onih iznad.
Staklo je još uvijek misterij. U strahu da ne pogriješim, iznosim ga vani, komad po komad, u džepu ili torbi, i bacam u gradske mrežaste kante. U slučaju kiše, omatam ih novinama, uglavnom radi zvučnog efekta, i stavljam u vrećice normalnog smeća, onog koji slobodno pada do podruma.
Na četvrtom katu se nalazi mala teretana. Tu sam upoznala svoje najnabildanije i najnarcisoidnije susjede. Upoznala, u smislu vidjela, jer nitko s nikim ne razgovara, susjedstvo se svodi tek na lagano klimanje glavom, a onda svatko na svoju spravu sa svojim walkmenom i svojim brojanjem. Kat ispod nalazi se mala igraonica i velika zajednička sala, za eventualne zabave ili proslave.
O portirima ću drugom prilikom, jer su oni priča za sebe!
Showing posts with label (stari) osobni dnevnik. Show all posts
Showing posts with label (stari) osobni dnevnik. Show all posts
Thursday, April 22, 2010
Thursday, June 25, 2009
STARI AMERIČKI DNEVNIK (br.11)
(New York, 13. lipanj 2005)
Vrućina u New Yorku se može usporediti s iskustvom boravka u tosteru. Izlazak iz stana odgovara uvlačenju među usijane rešetkice kućnog pomagala. Toplina stiže sa svih strana. S neba, sa zidova, sa stakala, s asfalta, iz rupa za ventilaciju podzemne željeznice. Nakon određenog vremena, ovisno o osobnoj izdržljivosti, kada se osjetimo svjetlosmeđe prepečeni, spašavamo se bijegom u dućan, autobus, kino, kafić, vlak ili ured, u kojima punom parom rade air conditioneri i vjerno reproduciraju klimatsku situaciju na Aljasci.
Vjerujte mi, ne radi se o rasipništvu i razmaženosti, već o pukom preživljavanju! Prije nekoliko dana sam doznala da velika većina mojih novih sugrađana ne može računati na godišnji odmor, niti se hladiti misaono-fantastičnom energijom sadržanom u projekciji samog sebe na obali mora uz lagani povjeratac i pivo, u vikendici na selu ili barem u vlastitom stanu, ali bez budilice i stresa. Naime, Sjedinjene Države su, uz Kinu, jedina zemlja u kojoj poslodavac nije obavezan svojim radnicima osigurati plaćeni godišnji odmor. Međutim, ruku na srce, treba priznati da je američki poslodavac dobričina, te je uglavnom prerastao povijesnu fazu „bijelog gospodara“, pa svojim radnicima, demokratski i bijelima i crnima, pruža mogućnost od čak desetak dana lješkarenja godišnje.
Osim toga, novost je da se selimo u drugi stan. Trenutno živim sa kutijama, vrećicama, špediterskim kompanijama, piturima. Moja tendencija u odnosu na matarijalne stvari je uglavnom bacanje ili metoda rješavanja problema „po kratkom postupku“. Tako sam prekjučer razbijenim i razmontiranim (ili tek preraslim) igračkama, poklonima iz Kinder jaja, opasnim štapovima-mačevima, napunila četiri vrećice i prislonila ih na najbližu banderu čim je pao mrak. Vraćajući se s posla MM me upozorio da ih je netko otvorio i da su svi plastični, metalni i papirnati komadići igračaka rasuti po pločniku Lexington Avenije. Kada su djeca zaspala, izašla sam na ulicu i pokupila svo to blago, pa ga ugurala u dvije velike bijele vreće za smeće. Jučer sam ponovila radnju prislanjanja na banderu. Bezobraznici su se valjda okomili na mene, te samo čekali iza ugla da se pojavim sa famoznim vrećama. Opet su ih otvorili i prosuli sadržaj. Primila sam to osobno i doživjela kao otvorenu izjavu rata! Kao iskusna televizijska forenzičarka proučila sam tragove i otkrila da kriminalci ne djeluju golim rukama, već uz pomoć neindentificiranog oštrog predmeta, osim toga zaključila sam da ništa nije odnijeto. Pas m......!!! MM je izjavio da sigurno nisam dobro zavezala vrećice, pa je šareni sadržaj morao rezultirati zanimljivim kakvom klošaru. 'Pa dobro, na čijoj si ti strani? Osim toga, to nije istina', branila sam se, 'stavila sam dvije manje vrećice u jednu veliku i nikakva se boja nije vidjela, sve je bilo savršeno bijelo'. Pomislila sam da su ih zainteresirali obrisi oblika. Ukratko, profesionalci su već na prvi pogled shvatili da se ne radi o kori krumpira i ambalaži za mlijeko. Opet sam po svojoj aveniji skupljala smeće po kojem se u međuvremenu uspjelo popišati nekoliko pasa, ispljuvati više Indijaca i Kineza, pregaziti ih stotine nogu. Asfalt se znojio i isparavao svoje smradove. I dok su me depresivne susjede s likovanjem gledale kroz prozor, osjećala sam njihov pogled koji prodire kroz mene ko' laserska zraka, ja sam proživljavala najgoru verziju ovog grada i pišteći od bijesa se pitala 'Zašto nisam ostavila to smeće?' Zbog svoje građanske svijesti? Zbog kazne od 300 dolara za zagađivanje prirodnih ljepota ovog 11-milijunskog grada, (u kojem se najmanje njih 5 milijuna ne pere)??? Neeeee, pred mojim očima su bile beštijice, kako ujutro pred odlazak u školu otvaraju vrata, a ispred prve bandere, gle čuda, leži ruka narančastog Ninje-borca, žute i plastične ljuske Kinder jaja, Bridgeston gume nesretnog Ferrarija, glava Tiranosaurusa, nekoliko Pokemon karata... Tko bi ih bio odvukao od tamo?? Oni bi sve to vratili nazad u svoju sobu. Vođena instinktom „ili ja ili oni“, za večeras sam razradila složeniju taktiku. Otpadni materijal ću staviti u velike crne vreće, pa čekati pred vratima na poznati zvuk kamiona-sveždera i tek onda izletiti i prisloniti vreće na banderu. Naravno, držeći na oku i stražareći dok sve ne nestane u velikim crnim ustima, koja melju i gutaju bilo što u njih ubace.
U petak završava školska godina i ne mogu se ne veseliti tom događaju. Moja djeca (i ja) su preživjela prvu godinu pod američkim sistemom i ostala koliko-toliko normalna. Posljednjih dana redale su se oproštajne fešte, školske predstave, a jučer i piknik u Central Parku. Starija beštijica je, tijekom posljednjih devet mjeseci, uz ostalo, naučila sve američke države i glavne gradove, kao i sve njujorške nebodere s visinom u katovima i metrima. Mlađa je savladala osnovne jezika, poput 'Gladan sam', 'Hoću jesti', 'Kupi mi sladoled', 'Lizaljka košta 25 centi', 'Daj mi griz'. Smatram se zadovoljnom.
U istih devet mjeseci i ja sam puno toga naučila. Prvo, treba izbjegavati stare kuće za stanovanje (vodeći računa da se ovdje već četrdeset godina unazad smatra prahistorijom), jer u njima žarulje pregorijevaju ko' komarci, WC školjke imaju valjda kratko koljeno, pa treba redovito odštopavat (probali smo sve, od tradicionalne gumene odštopavaljke, preko raznih dušičnih kiselina i sličnih tekućina, do nekog smiješnog, ali efikasnog čuda u obliku slova Z ili N, koje na jednom kraju ima svrdlo!?), a grijanje i hlađenje je stvar slučajnosti i sretne zvijezde. Osim toga, svoj životni prostor morate dijeliti s još desetak drugih životinjskih vrsta.
Drugo, ne treba se bojati provalnika. Moje talijansko iskustvo me naučilo živjeti s blindiranim vratima, rešetkama na prozorima i lancima. Ovdje toga nema, tek standardna metalna kvaka na standardnim vratima. Tajna je u zakonu koji kaže da svatko ima pravo pucati na nepoznatu osobu koja se nađe na tvom posjedu, pa u skladu s tim nijedan iskusni kriminalac neće provaliti u kuću u kojoj nije siguran što će pronaći, riskirajući da se sretne oči u oči s „Anni četiri pištolja“ spremnom da u njega saspe cijeli šaržer??!
Treće, nitko nikog ne gleda. To je strašno! Nema okretanja, nema buljenja, nema skidanja pogledom, a zviždanje i dobacivanje su izumrli istovremeno sa striktnim poštivanjem ljudskih prava i političkom ispravnošću. O bilo kakvom fizičkom kontaktu, da i ne govorimo. Zabrana promatranja može još nekako proći, ali to da se moram pomiriti da me nitko ne gleda, to stvarno nije jednostavno!
Četvrto, treba zauvijek ugasiti televiziju, jer ona nas čini sličnima onima koji nam se ovdje najmanje sviđaju. Rastaviti je na komade, rastopiti u kiselini, zapaliti u visokoj peći, zakopati duboko u zemlju i iznad zasijati salatu i peršin, ali o tome drugom prilikom!
Vrućina u New Yorku se može usporediti s iskustvom boravka u tosteru. Izlazak iz stana odgovara uvlačenju među usijane rešetkice kućnog pomagala. Toplina stiže sa svih strana. S neba, sa zidova, sa stakala, s asfalta, iz rupa za ventilaciju podzemne željeznice. Nakon određenog vremena, ovisno o osobnoj izdržljivosti, kada se osjetimo svjetlosmeđe prepečeni, spašavamo se bijegom u dućan, autobus, kino, kafić, vlak ili ured, u kojima punom parom rade air conditioneri i vjerno reproduciraju klimatsku situaciju na Aljasci.
Vjerujte mi, ne radi se o rasipništvu i razmaženosti, već o pukom preživljavanju! Prije nekoliko dana sam doznala da velika većina mojih novih sugrađana ne može računati na godišnji odmor, niti se hladiti misaono-fantastičnom energijom sadržanom u projekciji samog sebe na obali mora uz lagani povjeratac i pivo, u vikendici na selu ili barem u vlastitom stanu, ali bez budilice i stresa. Naime, Sjedinjene Države su, uz Kinu, jedina zemlja u kojoj poslodavac nije obavezan svojim radnicima osigurati plaćeni godišnji odmor. Međutim, ruku na srce, treba priznati da je američki poslodavac dobričina, te je uglavnom prerastao povijesnu fazu „bijelog gospodara“, pa svojim radnicima, demokratski i bijelima i crnima, pruža mogućnost od čak desetak dana lješkarenja godišnje.
Osim toga, novost je da se selimo u drugi stan. Trenutno živim sa kutijama, vrećicama, špediterskim kompanijama, piturima. Moja tendencija u odnosu na matarijalne stvari je uglavnom bacanje ili metoda rješavanja problema „po kratkom postupku“. Tako sam prekjučer razbijenim i razmontiranim (ili tek preraslim) igračkama, poklonima iz Kinder jaja, opasnim štapovima-mačevima, napunila četiri vrećice i prislonila ih na najbližu banderu čim je pao mrak. Vraćajući se s posla MM me upozorio da ih je netko otvorio i da su svi plastični, metalni i papirnati komadići igračaka rasuti po pločniku Lexington Avenije. Kada su djeca zaspala, izašla sam na ulicu i pokupila svo to blago, pa ga ugurala u dvije velike bijele vreće za smeće. Jučer sam ponovila radnju prislanjanja na banderu. Bezobraznici su se valjda okomili na mene, te samo čekali iza ugla da se pojavim sa famoznim vrećama. Opet su ih otvorili i prosuli sadržaj. Primila sam to osobno i doživjela kao otvorenu izjavu rata! Kao iskusna televizijska forenzičarka proučila sam tragove i otkrila da kriminalci ne djeluju golim rukama, već uz pomoć neindentificiranog oštrog predmeta, osim toga zaključila sam da ništa nije odnijeto. Pas m......!!! MM je izjavio da sigurno nisam dobro zavezala vrećice, pa je šareni sadržaj morao rezultirati zanimljivim kakvom klošaru. 'Pa dobro, na čijoj si ti strani? Osim toga, to nije istina', branila sam se, 'stavila sam dvije manje vrećice u jednu veliku i nikakva se boja nije vidjela, sve je bilo savršeno bijelo'. Pomislila sam da su ih zainteresirali obrisi oblika. Ukratko, profesionalci su već na prvi pogled shvatili da se ne radi o kori krumpira i ambalaži za mlijeko. Opet sam po svojoj aveniji skupljala smeće po kojem se u međuvremenu uspjelo popišati nekoliko pasa, ispljuvati više Indijaca i Kineza, pregaziti ih stotine nogu. Asfalt se znojio i isparavao svoje smradove. I dok su me depresivne susjede s likovanjem gledale kroz prozor, osjećala sam njihov pogled koji prodire kroz mene ko' laserska zraka, ja sam proživljavala najgoru verziju ovog grada i pišteći od bijesa se pitala 'Zašto nisam ostavila to smeće?' Zbog svoje građanske svijesti? Zbog kazne od 300 dolara za zagađivanje prirodnih ljepota ovog 11-milijunskog grada, (u kojem se najmanje njih 5 milijuna ne pere)??? Neeeee, pred mojim očima su bile beštijice, kako ujutro pred odlazak u školu otvaraju vrata, a ispred prve bandere, gle čuda, leži ruka narančastog Ninje-borca, žute i plastične ljuske Kinder jaja, Bridgeston gume nesretnog Ferrarija, glava Tiranosaurusa, nekoliko Pokemon karata... Tko bi ih bio odvukao od tamo?? Oni bi sve to vratili nazad u svoju sobu. Vođena instinktom „ili ja ili oni“, za večeras sam razradila složeniju taktiku. Otpadni materijal ću staviti u velike crne vreće, pa čekati pred vratima na poznati zvuk kamiona-sveždera i tek onda izletiti i prisloniti vreće na banderu. Naravno, držeći na oku i stražareći dok sve ne nestane u velikim crnim ustima, koja melju i gutaju bilo što u njih ubace.
U petak završava školska godina i ne mogu se ne veseliti tom događaju. Moja djeca (i ja) su preživjela prvu godinu pod američkim sistemom i ostala koliko-toliko normalna. Posljednjih dana redale su se oproštajne fešte, školske predstave, a jučer i piknik u Central Parku. Starija beštijica je, tijekom posljednjih devet mjeseci, uz ostalo, naučila sve američke države i glavne gradove, kao i sve njujorške nebodere s visinom u katovima i metrima. Mlađa je savladala osnovne jezika, poput 'Gladan sam', 'Hoću jesti', 'Kupi mi sladoled', 'Lizaljka košta 25 centi', 'Daj mi griz'. Smatram se zadovoljnom.
U istih devet mjeseci i ja sam puno toga naučila. Prvo, treba izbjegavati stare kuće za stanovanje (vodeći računa da se ovdje već četrdeset godina unazad smatra prahistorijom), jer u njima žarulje pregorijevaju ko' komarci, WC školjke imaju valjda kratko koljeno, pa treba redovito odštopavat (probali smo sve, od tradicionalne gumene odštopavaljke, preko raznih dušičnih kiselina i sličnih tekućina, do nekog smiješnog, ali efikasnog čuda u obliku slova Z ili N, koje na jednom kraju ima svrdlo!?), a grijanje i hlađenje je stvar slučajnosti i sretne zvijezde. Osim toga, svoj životni prostor morate dijeliti s još desetak drugih životinjskih vrsta.
Drugo, ne treba se bojati provalnika. Moje talijansko iskustvo me naučilo živjeti s blindiranim vratima, rešetkama na prozorima i lancima. Ovdje toga nema, tek standardna metalna kvaka na standardnim vratima. Tajna je u zakonu koji kaže da svatko ima pravo pucati na nepoznatu osobu koja se nađe na tvom posjedu, pa u skladu s tim nijedan iskusni kriminalac neće provaliti u kuću u kojoj nije siguran što će pronaći, riskirajući da se sretne oči u oči s „Anni četiri pištolja“ spremnom da u njega saspe cijeli šaržer??!
Treće, nitko nikog ne gleda. To je strašno! Nema okretanja, nema buljenja, nema skidanja pogledom, a zviždanje i dobacivanje su izumrli istovremeno sa striktnim poštivanjem ljudskih prava i političkom ispravnošću. O bilo kakvom fizičkom kontaktu, da i ne govorimo. Zabrana promatranja može još nekako proći, ali to da se moram pomiriti da me nitko ne gleda, to stvarno nije jednostavno!
Četvrto, treba zauvijek ugasiti televiziju, jer ona nas čini sličnima onima koji nam se ovdje najmanje sviđaju. Rastaviti je na komade, rastopiti u kiselini, zapaliti u visokoj peći, zakopati duboko u zemlju i iznad zasijati salatu i peršin, ali o tome drugom prilikom!
Friday, June 19, 2009
STARI AMERIČKI DNEVNIK (br.10)
(New York, 1. lipanj 2005)
Lift koji se penje na tristotinjak metara visoku terasu Empire State Buildinga, uspjeva brojati i pokazivati broj katova negdje do 12-tog, 13-tog, nakon toga motor na električnu energiju i hidraulični sistemi u potpunosti poništavaju gravitacijsku silu. Otprilike na toj visini lift dobiva ubrzanje koje elektronski brojač katova, a ni ljudski um nemogu više slijediti. Negdje na pola puta ili točnije nakon dvadesetak sekundi potrebno je zijevnuti radi kompenzacije pritiska u ušima. Taj najpoznatiji njujorški izviđački punkt, nakon pada Blizanaca, od kojih je svaki bio izrastao do 440 metara visine, nalazi se na uglu 34. ulice i Broadwaya, negdje u zamišljenom središtu Manhattana. Odatle, iz ptičje perspektive, New York pruža umirujuću sliku organizirane i tihe metropole. U skoro planinskom ambijentu, uz razrijeđeni kisik i stalno strujanje visokih zračnih masa, može se čuti tek fijuk vjetra i mlataranje helikopterskih elisa.
Na istoku, prema Europi, da se razumijemo, meškolji se mliječno-siva vodena masa East River. Njome tranzitiraju tankeri, šleperi s dizalicama, turističke brodice, tegljači. Neka vrst vodene auto-ceste. Još istočnije, povezano s Manhattanom mostovima od kojih je najpoznatiji Brooklyn Bridge, nalazi se kopno. Queens i Brooklyn, beskrajna polja niskih obiteljskih kućica, uglavnom od drveta ili crvenih malih opeka, jednobojnih Lego kocaka. U popodnevnim satima, horizont se na toj strani čini pomalo zakrivljenim i gubi se neodređeno u dimu i otrovima kojima nas polagano ubijaju male tvornice na rubovima grada. S visine od tristo metara i zračne udaljenosti od 2 do 3 kilometara nemoguće je prepoznati ljude, već samo nastambe i automobile u pokretu, kao tamne kvadratiće u prostoru, odnosno pomične točkice na trakama.
Na jugu se uzdiže „gotički“ dio New Yorka. Moderni, tanki i visoki neboderi financijske četvrti. Čine se sekvojama ispod kojih se širi niska paprat dvo i trokatnica SoHoa i TriBeCe. Tijekom vjetrovitih i sunčanih dana, koji su ovdje česti, staklene stijenke nebodera reflektiraju sunčeve zrake, blješte i ne daju se gledati. Mislim da u tim prilikama treba koristiti kremu za sunce s najmanjim zaštitnim faktorom 20. Za tih istih dana, kada je zrak škripav i pun elektriciteta, svaki dodir tijela s drugim tijelom, živim ili neživo-metalnim, rezultira razmjenom pluseva i minuseva. Čuje se lagano tiketanje i sijevanje minijaturnih munja. A, zamislite tek kako tada izgleda sjena nebodera od 50 katova?!
Na zapad od sjevera prema jugu teče Hudson River i dijeli državu New York od države New Jersey, koja nas ovom prilikom ne zanima.
Kad preko žičane ograde Empirove terase pogledam prema dolje vidim grad podijeljen poput kolača na pravilne četvrtaste komade. Okomiti rezovi, širi i rjeđi zovu se avenije, vodoravni ulice. Njima, kao u nekoj ogromnoj rječnoj delti, teče rijeka čovječanstva i njihovih izmišljotina. Za sve njih semafor je bog i batina. Na njemu nema žute „pripremi se“ boje. Ima crvena, pa žmirkajuće crvena, pa zelena. Doznala sam da negdje u Greenwich Villageu postoji ulica sa zavojem. Moje prijateljice iz Rima su provele cijelo jutro u potrazi i nakraju je uspjele fotografirati. Pretpostavljam da se radi o jednoj od prometno najopasnijih točaka u gradu.
Spuštajući se liftom s tristotinjak metara ljudsko tijelo djelomično doživljava senzaciju slobodnog pada. Gubimo spoznaju o vlastitoj težini i čini nam se da se odvajamo od poda. Uglavnom se radi o ugodnom osjećaju, jer se nakon prvih dvadesetak sekundi, kada motor gurne kabinu do maksimuma, začuju uzdasi i stenjanje. Prizemljenje je prilično naglo i može dovesti do kratkotrajne mučnine, kada se jedaći i probavni organi, sa svojim sadržajem, naglo vrate na početnu poziciju.
Kad napokon sletim s Empire Satatea i izađem na ulicu, na uglu 34-te i Broadwaya, u zamišljenom središtu Manhattana, u njegovom Pleksusu Solarisu, New York prestaje biti tihom i organiziranom metropolom, a ja se u sekundi smanjim na veličinu ribice ili žabice u blatnjavoj i smrdljivoj rječnoj delti. Želim li preživjeti najprije se trebam prilagoditi smradu, ili ajmo reći, gradskom mirisu. Prvih nekoliko minuta provedem u bijegu od ugla do ugla ulice pretpostavljajući da se radi o ograničenom fenomenu. Ali, nema šanse, ni spasa. Pokušavam raščlaniti problem. Zaključujem da se radi, prvo, o mješavini raznih kuhinja, američkog palminog ulja za prženje, meksičkog luka, indijskog curryja, kineske ribe. Ta gastronomska Internacionala daje nepogrešive rezultate, anoreksiju ili bulimiju.
Smeće se ne vidi. Na ulicama nema kontejnera, tek košare za manji otpad. Smeće se drži u kućama do kasnog popodneva ili večeri, kada se iznese i nasloni na najbližu banderu, gdje ga kasnije, nakon 21 sat, pokupe zeleni ili crveni kamioni za otpad. Smeće je u većem dijelu New Yorka još uvijek mafijaški biznis. Drogu, prostituciju i kockanje su preuzeli Kolumbijci, Rusi i Albanci, dok je starosijediocima Talijanima, koji su se u međuvremenu obogatili i omekšali, preostao taj najprljavi dio ilegalnih poslova.
Ovako iz žablje perspektive, one pomične točkice koje smo naslutili s visine i par kilometara udaljenosti napokon dobivaju svoj identitet. Radi se uglavnom o station wagonima ili džipovima. Nema motora, ni malih automobila, nema štednje na prostoru i benzinu! Uostalom, litra benzina košta tek 0,45 dolara ili nešto malo više od 4 kune!! Ali, prije svega radi se o žutim taxijima! Njih u New Yorku ima oko 17 tisuća. Pripadaju poduzećima koja ih iznajmljuju za stotinjak dolara dnevno. Svaki taxi služi kao sredstvo za rad, za zaradu kruha svakidašnjeg i ostvarenje američkog sna, trima vozačima. Svaki ga vozi po osam sati dnevno. Unajmljivačka trojka je uglavnom uvijek ista, tako na primjer za volan taxija br. 1486 sjedaju naizmjenice Abdulah iz Jordana, Petar iz Odesse i Anak Singh iz Punjaba. Osim podešavanja sjedala i retrovizora, sintoniziranja na frekvencijama omiljene radio stanice i provjetravanja, svaki od njih mora na vidno mjesto objesiti svoju taxi dozvolu s imenom i slikom. Personalizaciji skučenog ambijenta doprinosi obavezni znak pripadanja Alahu, Isusu, Shivi ili nekom četvrtom, eventualno fotografija djece i žene ili neka druga sitnica obdarena nadnaravnim moćima zaštite u prometu. Taxiji su glavna vodena struja Žute rijeke.
Kamioni su rijetki tijekom dana. Dostava se obavlja noću, kao i punjenje supermarketa i skladišta, koje ćemo mi tijekom dana vrijedno isprazniti. Oni veliki, kromirani, s dodatnim auspuhom naprijed, uz vozačevu kabinu, koji na karoseriji imaju naslikane orlove, grizlije, morske pse i slične grabljivice, s američkim zastavicama i naslovnicama Playboya, baš ti, oni pravi, muški, oni iz filmova, jure koritom njujorške delte u noćnim satima, kada je vodostaj najniži, točnije oko 4 ujutro. Znam sigurno, jer me prvih tjedana redovito budilo podrhtavanje kreveta i podmuklo brujanje tih zvijeri na osam kotača.
Lift koji se penje na tristotinjak metara visoku terasu Empire State Buildinga, uspjeva brojati i pokazivati broj katova negdje do 12-tog, 13-tog, nakon toga motor na električnu energiju i hidraulični sistemi u potpunosti poništavaju gravitacijsku silu. Otprilike na toj visini lift dobiva ubrzanje koje elektronski brojač katova, a ni ljudski um nemogu više slijediti. Negdje na pola puta ili točnije nakon dvadesetak sekundi potrebno je zijevnuti radi kompenzacije pritiska u ušima. Taj najpoznatiji njujorški izviđački punkt, nakon pada Blizanaca, od kojih je svaki bio izrastao do 440 metara visine, nalazi se na uglu 34. ulice i Broadwaya, negdje u zamišljenom središtu Manhattana. Odatle, iz ptičje perspektive, New York pruža umirujuću sliku organizirane i tihe metropole. U skoro planinskom ambijentu, uz razrijeđeni kisik i stalno strujanje visokih zračnih masa, može se čuti tek fijuk vjetra i mlataranje helikopterskih elisa.
Na istoku, prema Europi, da se razumijemo, meškolji se mliječno-siva vodena masa East River. Njome tranzitiraju tankeri, šleperi s dizalicama, turističke brodice, tegljači. Neka vrst vodene auto-ceste. Još istočnije, povezano s Manhattanom mostovima od kojih je najpoznatiji Brooklyn Bridge, nalazi se kopno. Queens i Brooklyn, beskrajna polja niskih obiteljskih kućica, uglavnom od drveta ili crvenih malih opeka, jednobojnih Lego kocaka. U popodnevnim satima, horizont se na toj strani čini pomalo zakrivljenim i gubi se neodređeno u dimu i otrovima kojima nas polagano ubijaju male tvornice na rubovima grada. S visine od tristo metara i zračne udaljenosti od 2 do 3 kilometara nemoguće je prepoznati ljude, već samo nastambe i automobile u pokretu, kao tamne kvadratiće u prostoru, odnosno pomične točkice na trakama.
Na jugu se uzdiže „gotički“ dio New Yorka. Moderni, tanki i visoki neboderi financijske četvrti. Čine se sekvojama ispod kojih se širi niska paprat dvo i trokatnica SoHoa i TriBeCe. Tijekom vjetrovitih i sunčanih dana, koji su ovdje česti, staklene stijenke nebodera reflektiraju sunčeve zrake, blješte i ne daju se gledati. Mislim da u tim prilikama treba koristiti kremu za sunce s najmanjim zaštitnim faktorom 20. Za tih istih dana, kada je zrak škripav i pun elektriciteta, svaki dodir tijela s drugim tijelom, živim ili neživo-metalnim, rezultira razmjenom pluseva i minuseva. Čuje se lagano tiketanje i sijevanje minijaturnih munja. A, zamislite tek kako tada izgleda sjena nebodera od 50 katova?!
Na zapad od sjevera prema jugu teče Hudson River i dijeli državu New York od države New Jersey, koja nas ovom prilikom ne zanima.
Kad preko žičane ograde Empirove terase pogledam prema dolje vidim grad podijeljen poput kolača na pravilne četvrtaste komade. Okomiti rezovi, širi i rjeđi zovu se avenije, vodoravni ulice. Njima, kao u nekoj ogromnoj rječnoj delti, teče rijeka čovječanstva i njihovih izmišljotina. Za sve njih semafor je bog i batina. Na njemu nema žute „pripremi se“ boje. Ima crvena, pa žmirkajuće crvena, pa zelena. Doznala sam da negdje u Greenwich Villageu postoji ulica sa zavojem. Moje prijateljice iz Rima su provele cijelo jutro u potrazi i nakraju je uspjele fotografirati. Pretpostavljam da se radi o jednoj od prometno najopasnijih točaka u gradu.
Spuštajući se liftom s tristotinjak metara ljudsko tijelo djelomično doživljava senzaciju slobodnog pada. Gubimo spoznaju o vlastitoj težini i čini nam se da se odvajamo od poda. Uglavnom se radi o ugodnom osjećaju, jer se nakon prvih dvadesetak sekundi, kada motor gurne kabinu do maksimuma, začuju uzdasi i stenjanje. Prizemljenje je prilično naglo i može dovesti do kratkotrajne mučnine, kada se jedaći i probavni organi, sa svojim sadržajem, naglo vrate na početnu poziciju.
Kad napokon sletim s Empire Satatea i izađem na ulicu, na uglu 34-te i Broadwaya, u zamišljenom središtu Manhattana, u njegovom Pleksusu Solarisu, New York prestaje biti tihom i organiziranom metropolom, a ja se u sekundi smanjim na veličinu ribice ili žabice u blatnjavoj i smrdljivoj rječnoj delti. Želim li preživjeti najprije se trebam prilagoditi smradu, ili ajmo reći, gradskom mirisu. Prvih nekoliko minuta provedem u bijegu od ugla do ugla ulice pretpostavljajući da se radi o ograničenom fenomenu. Ali, nema šanse, ni spasa. Pokušavam raščlaniti problem. Zaključujem da se radi, prvo, o mješavini raznih kuhinja, američkog palminog ulja za prženje, meksičkog luka, indijskog curryja, kineske ribe. Ta gastronomska Internacionala daje nepogrešive rezultate, anoreksiju ili bulimiju.
Smeće se ne vidi. Na ulicama nema kontejnera, tek košare za manji otpad. Smeće se drži u kućama do kasnog popodneva ili večeri, kada se iznese i nasloni na najbližu banderu, gdje ga kasnije, nakon 21 sat, pokupe zeleni ili crveni kamioni za otpad. Smeće je u većem dijelu New Yorka još uvijek mafijaški biznis. Drogu, prostituciju i kockanje su preuzeli Kolumbijci, Rusi i Albanci, dok je starosijediocima Talijanima, koji su se u međuvremenu obogatili i omekšali, preostao taj najprljavi dio ilegalnih poslova.
Ovako iz žablje perspektive, one pomične točkice koje smo naslutili s visine i par kilometara udaljenosti napokon dobivaju svoj identitet. Radi se uglavnom o station wagonima ili džipovima. Nema motora, ni malih automobila, nema štednje na prostoru i benzinu! Uostalom, litra benzina košta tek 0,45 dolara ili nešto malo više od 4 kune!! Ali, prije svega radi se o žutim taxijima! Njih u New Yorku ima oko 17 tisuća. Pripadaju poduzećima koja ih iznajmljuju za stotinjak dolara dnevno. Svaki taxi služi kao sredstvo za rad, za zaradu kruha svakidašnjeg i ostvarenje američkog sna, trima vozačima. Svaki ga vozi po osam sati dnevno. Unajmljivačka trojka je uglavnom uvijek ista, tako na primjer za volan taxija br. 1486 sjedaju naizmjenice Abdulah iz Jordana, Petar iz Odesse i Anak Singh iz Punjaba. Osim podešavanja sjedala i retrovizora, sintoniziranja na frekvencijama omiljene radio stanice i provjetravanja, svaki od njih mora na vidno mjesto objesiti svoju taxi dozvolu s imenom i slikom. Personalizaciji skučenog ambijenta doprinosi obavezni znak pripadanja Alahu, Isusu, Shivi ili nekom četvrtom, eventualno fotografija djece i žene ili neka druga sitnica obdarena nadnaravnim moćima zaštite u prometu. Taxiji su glavna vodena struja Žute rijeke.
Kamioni su rijetki tijekom dana. Dostava se obavlja noću, kao i punjenje supermarketa i skladišta, koje ćemo mi tijekom dana vrijedno isprazniti. Oni veliki, kromirani, s dodatnim auspuhom naprijed, uz vozačevu kabinu, koji na karoseriji imaju naslikane orlove, grizlije, morske pse i slične grabljivice, s američkim zastavicama i naslovnicama Playboya, baš ti, oni pravi, muški, oni iz filmova, jure koritom njujorške delte u noćnim satima, kada je vodostaj najniži, točnije oko 4 ujutro. Znam sigurno, jer me prvih tjedana redovito budilo podrhtavanje kreveta i podmuklo brujanje tih zvijeri na osam kotača.
Wednesday, June 10, 2009
STARI AMERIČKI DNEVNIK (br.9)
(New York, 11. svibanj 2005. )
Priznajem, ni nakon skoro godinu dana boravka u NY, nisam shvatila baš ništa o Americi. I dalje ne znam što da mislim!? Štoviše, vremenom, moja nesigurnost u procjeni raste, i nikako da otkrijem tajnu zašto je Amerika nepobjediva i jedinstvena i zašto nas, uprkos svemu, a naročito rastućem ideološkom i kulturnom antiamerikanizmu, neodoljivo privlači?
Moj odnos prema ovoj zemlji je klasična sado-mazo klopka. Događa mi se da u razgovoru s pravim teksaškim domoljubom, podignem plavu zastavu sa 25 zvjezdica i zakunem se na tzv. Rifkinov 'European Dream', koji ukratko tvrdi da je američki san, postao tek američkom morom i da je europski model jedina moguća budućnost. Istovremeno, ako se sretnem s kojim od budućih korisnika tog sretnog modela, Hrvatom, Talijanom ili Švicarcem, svejedno, s tradicionalnim osjećajem naše(?!) kulturne superiornosti, koji me pita „jel' uopće postoji nešto što bi se moglo nazvati američkom arhitekturom“, dok oko njega strše u nebo stotine zadivljujućih nebodera, meni otpadnu ruke. Što da mu kažem?! da digne glavu? da kupi naočale? da sljedeći put ostane kući?
Reći ćete da se može živjeti i bez spoznaje 'što je Amerika'. Naravno, mada nije tako jednostavno kako izgleda. Ovo nije zemlja u kojoj živiš neprimjetno i neprimjećen, po svojem i po starom. Ona prilično stimulira na čuđenje, na razgoračavanje očiju, ćuljenje ušiju i one oooops!! koji ti pobjegnu u svakoj prilici, na ulici, pred televizijom i u razgovoru.
U vezi toga, te moje, nazovimo je, američke zbunjenosti, moram vam prenijeti dvije zanimljive vijesti, koje sam ovog tjedna pročitala u tisku, a tiču se zakonodavnih aktivnosti u pojedinim američkim državama. Prva se tiče Floride gdje je donesen Zakon o pravu na samoobranu čak i u slučaju sumnje na napad. Drugim riječima, svaki građanin Floride ima pravo upotrijebiti vatreno oružje (može i hladno, mada izgleda da žrtve preferiraju ono 'bum, bum') u slučaju da posumnja da ga druga osoba namjerava napasti. Radi se o nekoj vrsti pojednostavljene, kućne verzije „preventivnog rata“. Istovremeno, mi smo upravo za polovicu lipnja, nakon završetka školske godine, planirali s djecom na kratko putovanje na Floridu. Zbunjeni smo i ne znamo kako se postaviti po tom pitanju. Da li „preventivni rat“ zahtijeva i određeno „preventivno ponašanje“? Kako ne namjeravamo biti topovskim mesom za razdražljive i do zuba naoružane Florićane, ja sam za svaki slučaj sastavila vademecuum radnji i predmeta koje treba svakako izbjegavati tijekom boravka u toj državi. Slavne prevencije radi. Popis počinje vezivanjem cipele na ulici, rovanjem po torbi u potrazi za telefonom ili ružem, zavlačenjem ruke u džep radi sitniša, kopanjem nosa, čačkanjem otpozadi, raznim čohanjima, preko gledanja u oči i razgovora na stranom jeziku, do popisa predmeta poput velike torbe, sunčanih naočala i pokrivala za glavu. Sve gore navedeno moglo bi, po mom skromnom mišljenju, biti protumačeno kao napad na nečiji fizički integritet ili još bolje kao namjera da se nekoga napadne. Isto tako preporučam da se oklop ne koristi zbog neprimjerene klime, ali svakako pancirka!!! Vjerovatno će sada krenuti potražnja, a za kratko i ponuda, pa će ubrzo na tržište biti lansirani najrazličitiji modeli od klasičnih „blu navy“, preko puno ženstvenijih boja i motiva, aplikacija, šljokica, push upa... U slučaju da ne bude dječjih brojeva, dogovoreno je da Floridu zamijenimo Kalifornijom.
Druga nevjerovatna vijest je da se država Kansas pridružuje državi Ohio u školskim izmjenama glavnih pojmova nastanka svijeta. Naime, nakon rasprava pri Državnom vijeću za obrazovanje odlučeno je da se malim Amerikancima (točnije, zasad samo u te dvije države, mada je predmet pokrenut i u ostalih 20) više ne objašnjava teorija evolucije, te da se iz udžbenika izbace, svima nama poznati, crteži kromanjonaca u krznenim minicama, ispred pećine i uz logorsku vatru. Odsad će na pitanja 'tko smo', 'odakle dolazimo' i 'kuda idemo', američki nastavnici odgovarati apstraktno hvatajući maglu ili kako to stručno nazivaju teorijom „intelligent designa“. Prema toj teoriji svijet je previše složen da bi ga se moglo objasniti bez doprinosa nekog natprirodnog elementa. Koji je to Bog ili Marsijanac u udžbenicima ne piše, već je ostavljeno na volju roditeljima. Ja sam bez riječi, te mi ne preostaje nego se, u ime dijela američkih školskih vlasti, izviniti krapinskom pračovjeku!
Naravno, nije sve crni Srednji vijek! Ankete pokazuju da trećina Amerikanaca ipak, ili još uvijek, vjeruje u bizarnu Darwinovu teoriju kako su nam poispadale dlake, povećala se lubanja, ispravila kičma i usavršio palac. Oni se mogu vidjeti nedjeljom, kada hodočaste u Metropolitan Museum u posjetu našoj zajedničkoj pramami, maloj i mumificiranoj Lucy.
Stvar me prilično potresla. Bila sam uvjerena da smo neke stvari već savladali i da je iluminizam nečemu koristio, te da Bruno i Gallileo nisu uzalud gorjeli. Na primjer, meni također nije najbliskija činjenica da je Zemlja okruga i da zbog djelovanja raznih nevidljivih sila oni u Australiji i Patagoniji ne padaju na glavu i ne hodaju poput šišmiša. Pa ipak, to držim za sebe i ne bunim se. Nisam za dogme, ali smatram da neki pojmovi predstavljaju temelj daljnjeg razvoja naše vrste. U tom smislu, sva sreća da su Amstrong, Collins i Aldrin bili Amerikanci, te da su na dan putovanja na Mjesec ponijeli sa sobom foto aparat, jer bi inače i teorija Zemlje kao kugle mogla doći u pitanje i biti eventualno zamijenjena šperpločom.
U svom tom šarenilu teorija, Amerikanci me ipak oduševljavaju i uče. Prvenstveno jer svi koji drukčije misle, čak i uz mnoštvo dokaza, imaju pravo na svoju teoriju, svoje teoretičare, amandmane, senatore, lobbije i svoje vatrene pristalice. Svi imaju pravo na svoje mišljenje i svačije mišljenje je jednako vrijedno. To me fascinira!
Nakon tako neobičnih vijesti i različitih razmišljanja, pitam se često kakva je budućnost ove zemlje i uopće čovječanstva. I što sam duže ovdje i što se više čudim, sve sam uvjerenija da teorija evolucije i nije tako savršena. Možda svakoj evoluciji slijedi involucija i možda je upravo to ono što se odvija pred mojim očima. Može se dogoditi da nam polako, jako polako počnu rasti dlake, vremenom sve gušće i čvršće, smanjivati se lubanja, kržljati palac i kriviti se kičma. Može se dogoditi da ljudi pobacaju svu garderobu, osim bundi. I na kraju se presele u Central Park, iskopaju u šperploči zemunice ili se smijeste u krošnju javorova i divljih kestena. Možda to i ne bude tako loše.
Priznajem, ni nakon skoro godinu dana boravka u NY, nisam shvatila baš ništa o Americi. I dalje ne znam što da mislim!? Štoviše, vremenom, moja nesigurnost u procjeni raste, i nikako da otkrijem tajnu zašto je Amerika nepobjediva i jedinstvena i zašto nas, uprkos svemu, a naročito rastućem ideološkom i kulturnom antiamerikanizmu, neodoljivo privlači?
Moj odnos prema ovoj zemlji je klasična sado-mazo klopka. Događa mi se da u razgovoru s pravim teksaškim domoljubom, podignem plavu zastavu sa 25 zvjezdica i zakunem se na tzv. Rifkinov 'European Dream', koji ukratko tvrdi da je američki san, postao tek američkom morom i da je europski model jedina moguća budućnost. Istovremeno, ako se sretnem s kojim od budućih korisnika tog sretnog modela, Hrvatom, Talijanom ili Švicarcem, svejedno, s tradicionalnim osjećajem naše(?!) kulturne superiornosti, koji me pita „jel' uopće postoji nešto što bi se moglo nazvati američkom arhitekturom“, dok oko njega strše u nebo stotine zadivljujućih nebodera, meni otpadnu ruke. Što da mu kažem?! da digne glavu? da kupi naočale? da sljedeći put ostane kući?
Reći ćete da se može živjeti i bez spoznaje 'što je Amerika'. Naravno, mada nije tako jednostavno kako izgleda. Ovo nije zemlja u kojoj živiš neprimjetno i neprimjećen, po svojem i po starom. Ona prilično stimulira na čuđenje, na razgoračavanje očiju, ćuljenje ušiju i one oooops!! koji ti pobjegnu u svakoj prilici, na ulici, pred televizijom i u razgovoru.
U vezi toga, te moje, nazovimo je, američke zbunjenosti, moram vam prenijeti dvije zanimljive vijesti, koje sam ovog tjedna pročitala u tisku, a tiču se zakonodavnih aktivnosti u pojedinim američkim državama. Prva se tiče Floride gdje je donesen Zakon o pravu na samoobranu čak i u slučaju sumnje na napad. Drugim riječima, svaki građanin Floride ima pravo upotrijebiti vatreno oružje (može i hladno, mada izgleda da žrtve preferiraju ono 'bum, bum') u slučaju da posumnja da ga druga osoba namjerava napasti. Radi se o nekoj vrsti pojednostavljene, kućne verzije „preventivnog rata“. Istovremeno, mi smo upravo za polovicu lipnja, nakon završetka školske godine, planirali s djecom na kratko putovanje na Floridu. Zbunjeni smo i ne znamo kako se postaviti po tom pitanju. Da li „preventivni rat“ zahtijeva i određeno „preventivno ponašanje“? Kako ne namjeravamo biti topovskim mesom za razdražljive i do zuba naoružane Florićane, ja sam za svaki slučaj sastavila vademecuum radnji i predmeta koje treba svakako izbjegavati tijekom boravka u toj državi. Slavne prevencije radi. Popis počinje vezivanjem cipele na ulici, rovanjem po torbi u potrazi za telefonom ili ružem, zavlačenjem ruke u džep radi sitniša, kopanjem nosa, čačkanjem otpozadi, raznim čohanjima, preko gledanja u oči i razgovora na stranom jeziku, do popisa predmeta poput velike torbe, sunčanih naočala i pokrivala za glavu. Sve gore navedeno moglo bi, po mom skromnom mišljenju, biti protumačeno kao napad na nečiji fizički integritet ili još bolje kao namjera da se nekoga napadne. Isto tako preporučam da se oklop ne koristi zbog neprimjerene klime, ali svakako pancirka!!! Vjerovatno će sada krenuti potražnja, a za kratko i ponuda, pa će ubrzo na tržište biti lansirani najrazličitiji modeli od klasičnih „blu navy“, preko puno ženstvenijih boja i motiva, aplikacija, šljokica, push upa... U slučaju da ne bude dječjih brojeva, dogovoreno je da Floridu zamijenimo Kalifornijom.
Druga nevjerovatna vijest je da se država Kansas pridružuje državi Ohio u školskim izmjenama glavnih pojmova nastanka svijeta. Naime, nakon rasprava pri Državnom vijeću za obrazovanje odlučeno je da se malim Amerikancima (točnije, zasad samo u te dvije države, mada je predmet pokrenut i u ostalih 20) više ne objašnjava teorija evolucije, te da se iz udžbenika izbace, svima nama poznati, crteži kromanjonaca u krznenim minicama, ispred pećine i uz logorsku vatru. Odsad će na pitanja 'tko smo', 'odakle dolazimo' i 'kuda idemo', američki nastavnici odgovarati apstraktno hvatajući maglu ili kako to stručno nazivaju teorijom „intelligent designa“. Prema toj teoriji svijet je previše složen da bi ga se moglo objasniti bez doprinosa nekog natprirodnog elementa. Koji je to Bog ili Marsijanac u udžbenicima ne piše, već je ostavljeno na volju roditeljima. Ja sam bez riječi, te mi ne preostaje nego se, u ime dijela američkih školskih vlasti, izviniti krapinskom pračovjeku!
Naravno, nije sve crni Srednji vijek! Ankete pokazuju da trećina Amerikanaca ipak, ili još uvijek, vjeruje u bizarnu Darwinovu teoriju kako su nam poispadale dlake, povećala se lubanja, ispravila kičma i usavršio palac. Oni se mogu vidjeti nedjeljom, kada hodočaste u Metropolitan Museum u posjetu našoj zajedničkoj pramami, maloj i mumificiranoj Lucy.
Stvar me prilično potresla. Bila sam uvjerena da smo neke stvari već savladali i da je iluminizam nečemu koristio, te da Bruno i Gallileo nisu uzalud gorjeli. Na primjer, meni također nije najbliskija činjenica da je Zemlja okruga i da zbog djelovanja raznih nevidljivih sila oni u Australiji i Patagoniji ne padaju na glavu i ne hodaju poput šišmiša. Pa ipak, to držim za sebe i ne bunim se. Nisam za dogme, ali smatram da neki pojmovi predstavljaju temelj daljnjeg razvoja naše vrste. U tom smislu, sva sreća da su Amstrong, Collins i Aldrin bili Amerikanci, te da su na dan putovanja na Mjesec ponijeli sa sobom foto aparat, jer bi inače i teorija Zemlje kao kugle mogla doći u pitanje i biti eventualno zamijenjena šperpločom.
U svom tom šarenilu teorija, Amerikanci me ipak oduševljavaju i uče. Prvenstveno jer svi koji drukčije misle, čak i uz mnoštvo dokaza, imaju pravo na svoju teoriju, svoje teoretičare, amandmane, senatore, lobbije i svoje vatrene pristalice. Svi imaju pravo na svoje mišljenje i svačije mišljenje je jednako vrijedno. To me fascinira!
Nakon tako neobičnih vijesti i različitih razmišljanja, pitam se često kakva je budućnost ove zemlje i uopće čovječanstva. I što sam duže ovdje i što se više čudim, sve sam uvjerenija da teorija evolucije i nije tako savršena. Možda svakoj evoluciji slijedi involucija i možda je upravo to ono što se odvija pred mojim očima. Može se dogoditi da nam polako, jako polako počnu rasti dlake, vremenom sve gušće i čvršće, smanjivati se lubanja, kržljati palac i kriviti se kičma. Može se dogoditi da ljudi pobacaju svu garderobu, osim bundi. I na kraju se presele u Central Park, iskopaju u šperploči zemunice ili se smijeste u krošnju javorova i divljih kestena. Možda to i ne bude tako loše.
Friday, May 22, 2009
STARI AMERIČKI DNEVNIK (8. dio)
(New York, 25. travanj 2005.)
Prošlog tjedna sam se vratila u New York nakon 6 dana provedenih u Rimu. Atmosfera na Starom kontinentu je vrlo religiozna, otišao je stari i došao novi Papa, ljudi umiru s krunicom u ruci, djeca se krste i pričešćuju, Rim je prenatrpan hodočasnicima, a avioni popovima i časnim sestrama u molitvi, dok je mama iskoristila priliku da mi pokloni knjigu „Sai Baba o odgoju djeteta“.
Na drugom kraju svijeta, Amerika i Amerikanci na sve to nisu ni trepnuli. Zaključujem, prvo, radi se o pragmatičnim debelokošcima, koji dopuštaju sentimentalizme jedino na nacionalnoj osnovi. Drugo. Za njih je svijet sastavljen od jednog kontinenta i okolnih otočja. Treće. Demi Moore je navodno opet trudna i, složiti ćete se, vijest stvarno zaslužuje naslovnicu.
Najvažnija novost koja me dočekala je air condition u podzemnoj željeznici, dok se vanjska temperatura kreće između 10 i 15 stupnjeva. Dan nakon prekida grijanja, upaljeno je hlađenje! Naravno, sistem ne može stajati tek tako, ugašen, ne proizvodeći i ne trošeći, tj. ne amortizirajući investiciju!? Sada se u vagonima-hladnjačama, nekoj vrsti Bob Frosta, primjerenijoj prijevozu smrznutih proizvoda, pokušavam bezuspješno pokriti maramom, torbicom, naočalama, tuđom visinom. A, kako mi se po obrvama, kosi i brčićima ne bi nakupilo inje, zijevam, poskakujem i, naravno, psujem. Osim toga, čini mi se da ta umjerena godišnja doba Amerikancima prestavljaju priličan problem, jer ne može čovjek stajati tek tako, prepuštajući se prirodi i nama dragoj paroli „ništa ne diraj“. Oni moraju kontrolirati situaciju, ali što je najgore i mijenjati ju, čak i kad je ona savršena sama od sebe. Stvar je otišla tako daleko da se air condition koristi i u garažama i podrumima, benzin se toči ko' voda, a domovi su male tvornice smeća, jer i ono je business! Amerikanci su potpuno ravnodušni na pitanja zaštite okoliša i ozonske rupe, koja se ko' puknuta očica na najlonki širi iznad Južnog pola, kao i na sve one Australce koji moraju na kupanje u gumenim kombinezonima. Boli ih što Švicarci plaćaju dva franka za svaku vreću smeća, te pokušavaju, samokažnjavajući se, smanjiti svjetski prosjek kilograma smeća po stanovniku. A, koliko sve to košta u financijskim terminima, ne mogu ni zamisliti u svojoj glavi, koja vrhunac računskih sposobnosti dostiže s promidžbenim akcijama tipa „plati dva, uzmi tri“ i sezonskim sniženjima.
I tako, nezainteresirani za Papu (pogotovo pošto se ne radi o zemljaku!?), za transcedentalnost života i za rok trajanja naše planete, Amerikanci su genijalci u pragmatičnosti i površnosti. Oni imaju svog Boga, svoj smisao života i svoj odgovor na sve. Taj svemogući i sveobuhvatni entitet mi je na početku naše američke avanture stvarao velike poteškoće, jer svi su dolari braća, jednako zeleni i jednako veliki. Površnim, eurouvježbanim pogledom u novčanik, ne može se ni približno utvrditi koliko on vrijedi. To me potaknulo na složeniju organizaciju lisnice. Sada novčanice slažem po „težini“ od lakših jednodolarskih, preko petdolarskih i desetdolarskih, prema težim dvadeset i, rijeđe, pedesetdolarskih novčanica. Kupusaru sa šarenim eurima, koja mi je koristila kao novčanik u Italiji, zamijenila sam velikim, ozbiljnim novčanikom s tri pretinca. Kovanice nisu ništa jednostavnije, na primjer, ona od deset centi je manja i neuglednija od pet centi. „Sve je stvar navike“, ponavljaju mi domoroci i stariji doseljenici, „a, ako se baš nikako ne uspiješ priviknuti, još uvijek ti preostaju kreditne kartice!“ Ja ću vjerovatno do kraja ostati tragičnim i poražavajućim „slučajem za kartice“ i to po mogućnosti one bez PIN-ova i potpisivanja. Istovremeno moje beštijice, naročito starija, odlično napreduju na tom polju. Na satovima matematike uglavnom uči - dolare!! Koji su koji, kako se zovu i koliko jednih „stane“ u druge. Iznenada mu je porastao interes za kreditne kartice, bankomate, bankovne račune, penzije, plaće. Nedavno je počeo i sa stranim valutama, koliko dolar vrijedi eura, pa kuna, sjetio se čak i meksičkih pesosa i konvertibilnih maraka, koje je ljetos upoznao u Bosni.
A, mi smo za njega tvrdili da je umjetnički tip!!
Prije nekoliko dana sam čula da se od petog razreda nadalje, svake školske godine za učenike organizira izlet, ni manje ni više nego, u banku!!! Tako desetogodišnjaci mogu na licu mjesta vidjeti i raspitati se o vrijednosti državne blagajne, trendovima na burzi, inflaciji i cijeni zlata. Čak je na razini grada organizirana pararelna mala burza, neka vrst mini Wall Streeta, na kojoj razredi i pojedini učenici kupuju i prodaju dionice. Najuspješnije očekuje laskava titulu „brokera godine“!!
Ali, ja sam nažalost odrasla uz kasicu-prasicu, koju bih svako toliko nosila teti iz banke, koja je imala ključeve i koja je zajedno sa mnom brojala kovanice i upisivala ih, specificirajući svaku paru, u moju malu crvenu štednu knjižicu Riječke banke. Kasnije sam novce vadila nožem i u toj djelatnosti postala pravi umjetnik, pa ovo za mene predstavlja preveliki civilizacijski skok i šok, da bih ga mogla prihvatiti bez straha i kucanja u drvo.
Na povratku iz Europe dočekalo me i proljeće u Central Parku! Stabla su procvjetala u onim izvornim američkim Barbie bojama, bijeloj, bež, žutoj, roza i zelenoj. Ovo je moje prvo njujorško proljeće i čudim se i divim prirodi koja uprkos svemu, hladnoći, smogu, milijunima nogu i ruku, buci, betonu, uspjeva uvijek na vrijeme ganuti. Tako sam jučer popodne, nedjelja, krenula u park na branje šparoga. Ne mogu se riješiti te navike, tog beračkog instinkta! Čim mi ispod nogu nestane asfalt, ja se zabuljim u pod ne bi li pronašla nešto jestivo.To mora da je zapisano u mojem genetskom kodu, kao što na primjer, lososi odjednom „polude“ i krenu uzvodno, a ptice selice bez navigatora pronađu svoje prošlogodišnje gnijezdo. Teren mi se činio pogodnim, uglavnom stabla i gusto, nisko žbunje, idealan habitat za tzv. biljku šparožinu. Našla sam i odgovarajući štap, koji se koristi za razmakivanje trnovitog raslinja i oglašavanje u slučaju da u grmu leži zmija. Tijekom potrage morala sam preskakivati neke žičane ograde i male spomen ploče na kojima piše kako je Mary ovu trešnju posadila u spomen na Johna, a on je njoj za uzvrat kupio i postavio klupicu ispod trešnje, tu je i ulična lampa koju je obitelj XY darovala svojim sugrađanima, pa mostići, igrališta, cvjetnjaci. Nisam ni znala da svako živo i neživo biće u Central Parku ima svoju povijest i posvetu. Pronašla sam svega i svačega. Osim šparožine. Tako sam odlučila da ju prokrijumčarim iz rodnog mi kraja. Ograditi ću je žičanom ogradicom i postaviti kamenu ploču „Ovu šparožinu i dotične joj šparoge, zasadila je Tamara Jadrejčić, u spomen na rodnu grudu, te da joj se nađu pri ruci kada se u proljeće zaželi fritaje. PS Osušila se ruka onome koji ih ubere. New York, spring 2005.“
Prošlog tjedna sam se vratila u New York nakon 6 dana provedenih u Rimu. Atmosfera na Starom kontinentu je vrlo religiozna, otišao je stari i došao novi Papa, ljudi umiru s krunicom u ruci, djeca se krste i pričešćuju, Rim je prenatrpan hodočasnicima, a avioni popovima i časnim sestrama u molitvi, dok je mama iskoristila priliku da mi pokloni knjigu „Sai Baba o odgoju djeteta“.
Na drugom kraju svijeta, Amerika i Amerikanci na sve to nisu ni trepnuli. Zaključujem, prvo, radi se o pragmatičnim debelokošcima, koji dopuštaju sentimentalizme jedino na nacionalnoj osnovi. Drugo. Za njih je svijet sastavljen od jednog kontinenta i okolnih otočja. Treće. Demi Moore je navodno opet trudna i, složiti ćete se, vijest stvarno zaslužuje naslovnicu.
Najvažnija novost koja me dočekala je air condition u podzemnoj željeznici, dok se vanjska temperatura kreće između 10 i 15 stupnjeva. Dan nakon prekida grijanja, upaljeno je hlađenje! Naravno, sistem ne može stajati tek tako, ugašen, ne proizvodeći i ne trošeći, tj. ne amortizirajući investiciju!? Sada se u vagonima-hladnjačama, nekoj vrsti Bob Frosta, primjerenijoj prijevozu smrznutih proizvoda, pokušavam bezuspješno pokriti maramom, torbicom, naočalama, tuđom visinom. A, kako mi se po obrvama, kosi i brčićima ne bi nakupilo inje, zijevam, poskakujem i, naravno, psujem. Osim toga, čini mi se da ta umjerena godišnja doba Amerikancima prestavljaju priličan problem, jer ne može čovjek stajati tek tako, prepuštajući se prirodi i nama dragoj paroli „ništa ne diraj“. Oni moraju kontrolirati situaciju, ali što je najgore i mijenjati ju, čak i kad je ona savršena sama od sebe. Stvar je otišla tako daleko da se air condition koristi i u garažama i podrumima, benzin se toči ko' voda, a domovi su male tvornice smeća, jer i ono je business! Amerikanci su potpuno ravnodušni na pitanja zaštite okoliša i ozonske rupe, koja se ko' puknuta očica na najlonki širi iznad Južnog pola, kao i na sve one Australce koji moraju na kupanje u gumenim kombinezonima. Boli ih što Švicarci plaćaju dva franka za svaku vreću smeća, te pokušavaju, samokažnjavajući se, smanjiti svjetski prosjek kilograma smeća po stanovniku. A, koliko sve to košta u financijskim terminima, ne mogu ni zamisliti u svojoj glavi, koja vrhunac računskih sposobnosti dostiže s promidžbenim akcijama tipa „plati dva, uzmi tri“ i sezonskim sniženjima.
I tako, nezainteresirani za Papu (pogotovo pošto se ne radi o zemljaku!?), za transcedentalnost života i za rok trajanja naše planete, Amerikanci su genijalci u pragmatičnosti i površnosti. Oni imaju svog Boga, svoj smisao života i svoj odgovor na sve. Taj svemogući i sveobuhvatni entitet mi je na početku naše američke avanture stvarao velike poteškoće, jer svi su dolari braća, jednako zeleni i jednako veliki. Površnim, eurouvježbanim pogledom u novčanik, ne može se ni približno utvrditi koliko on vrijedi. To me potaknulo na složeniju organizaciju lisnice. Sada novčanice slažem po „težini“ od lakših jednodolarskih, preko petdolarskih i desetdolarskih, prema težim dvadeset i, rijeđe, pedesetdolarskih novčanica. Kupusaru sa šarenim eurima, koja mi je koristila kao novčanik u Italiji, zamijenila sam velikim, ozbiljnim novčanikom s tri pretinca. Kovanice nisu ništa jednostavnije, na primjer, ona od deset centi je manja i neuglednija od pet centi. „Sve je stvar navike“, ponavljaju mi domoroci i stariji doseljenici, „a, ako se baš nikako ne uspiješ priviknuti, još uvijek ti preostaju kreditne kartice!“ Ja ću vjerovatno do kraja ostati tragičnim i poražavajućim „slučajem za kartice“ i to po mogućnosti one bez PIN-ova i potpisivanja. Istovremeno moje beštijice, naročito starija, odlično napreduju na tom polju. Na satovima matematike uglavnom uči - dolare!! Koji su koji, kako se zovu i koliko jednih „stane“ u druge. Iznenada mu je porastao interes za kreditne kartice, bankomate, bankovne račune, penzije, plaće. Nedavno je počeo i sa stranim valutama, koliko dolar vrijedi eura, pa kuna, sjetio se čak i meksičkih pesosa i konvertibilnih maraka, koje je ljetos upoznao u Bosni.
A, mi smo za njega tvrdili da je umjetnički tip!!
Prije nekoliko dana sam čula da se od petog razreda nadalje, svake školske godine za učenike organizira izlet, ni manje ni više nego, u banku!!! Tako desetogodišnjaci mogu na licu mjesta vidjeti i raspitati se o vrijednosti državne blagajne, trendovima na burzi, inflaciji i cijeni zlata. Čak je na razini grada organizirana pararelna mala burza, neka vrst mini Wall Streeta, na kojoj razredi i pojedini učenici kupuju i prodaju dionice. Najuspješnije očekuje laskava titulu „brokera godine“!!
Ali, ja sam nažalost odrasla uz kasicu-prasicu, koju bih svako toliko nosila teti iz banke, koja je imala ključeve i koja je zajedno sa mnom brojala kovanice i upisivala ih, specificirajući svaku paru, u moju malu crvenu štednu knjižicu Riječke banke. Kasnije sam novce vadila nožem i u toj djelatnosti postala pravi umjetnik, pa ovo za mene predstavlja preveliki civilizacijski skok i šok, da bih ga mogla prihvatiti bez straha i kucanja u drvo.
Na povratku iz Europe dočekalo me i proljeće u Central Parku! Stabla su procvjetala u onim izvornim američkim Barbie bojama, bijeloj, bež, žutoj, roza i zelenoj. Ovo je moje prvo njujorško proljeće i čudim se i divim prirodi koja uprkos svemu, hladnoći, smogu, milijunima nogu i ruku, buci, betonu, uspjeva uvijek na vrijeme ganuti. Tako sam jučer popodne, nedjelja, krenula u park na branje šparoga. Ne mogu se riješiti te navike, tog beračkog instinkta! Čim mi ispod nogu nestane asfalt, ja se zabuljim u pod ne bi li pronašla nešto jestivo.To mora da je zapisano u mojem genetskom kodu, kao što na primjer, lososi odjednom „polude“ i krenu uzvodno, a ptice selice bez navigatora pronađu svoje prošlogodišnje gnijezdo. Teren mi se činio pogodnim, uglavnom stabla i gusto, nisko žbunje, idealan habitat za tzv. biljku šparožinu. Našla sam i odgovarajući štap, koji se koristi za razmakivanje trnovitog raslinja i oglašavanje u slučaju da u grmu leži zmija. Tijekom potrage morala sam preskakivati neke žičane ograde i male spomen ploče na kojima piše kako je Mary ovu trešnju posadila u spomen na Johna, a on je njoj za uzvrat kupio i postavio klupicu ispod trešnje, tu je i ulična lampa koju je obitelj XY darovala svojim sugrađanima, pa mostići, igrališta, cvjetnjaci. Nisam ni znala da svako živo i neživo biće u Central Parku ima svoju povijest i posvetu. Pronašla sam svega i svačega. Osim šparožine. Tako sam odlučila da ju prokrijumčarim iz rodnog mi kraja. Ograditi ću je žičanom ogradicom i postaviti kamenu ploču „Ovu šparožinu i dotične joj šparoge, zasadila je Tamara Jadrejčić, u spomen na rodnu grudu, te da joj se nađu pri ruci kada se u proljeće zaželi fritaje. PS Osušila se ruka onome koji ih ubere. New York, spring 2005.“
Tuesday, May 19, 2009
STARI AMERIČKI DNEVNIK (7. dio)
(New York, 25. ožujak 2005.)
Svaka zemlja i uže svaki grad i još uže svaka obitelj, pa dalje svaka osoba imaju svoje takozvane nedjeljne rituale.
Cijeli tjedan se budimo na budilicu, zarađujemo za život na istom radnom mjestu, za istim stolom, gledajući u iste ljude. Odredili smo si dan za teretanu, za kupovinu, za kućanske poslove, za telefoniranje, eventualno prijatelje. Pa, nakon dobro organiziranog tjedna, gdje nema govora o improvizaciji, dođe nedjelja, dan koji bi mogli ostaviti na milost i nemilost našem promjenjivom raspoloženju, odlukama u zadnji trenutak, djetinjastim hirovima, neočekivanim telefonskim pozivima, jednom rječju, slučajnosti. Međutim, nas taj nekontrolirani prostor, ta divlja prerija, taj neispitani dio svemira, plaši, ne znamo se nositi s njegovim nepoznanicama i otvorenim mogućnostima, pa moramo planirati. S tim ciljem smo za nedjelju izmislili i podvrgli se nedjeljnim ritualima. Tradicionalni ručak s obitelji, nogometna utakmica, šetnja prirodom uz branje sezonskih plodova, kava s prijateljima, vrtlarenje, te u manje sretnim slučajevima čišćenje stana, peglanje ili kuhanje za cijeli tjedan.
Nama je on u Americi dosad falio! Osjećali smo se u najmanju ruku čudno, čitaj euforično-depresivno, sa svim tim nedjeljama tijekom kojih nismo imali odredišnih točaka, ni obaveza, ni potrebe za satom, kao da smo na godišnjem odmoru, ili na pustom otoku, ili nedaj Bože, sami na svijetu. Sva ta sloboda u kojoj se doručkovalo po tri puta, buljilo satima u televiziju, prelazilo s kauča na fotelju i obrnuto, raščupani i bosi, krmeljivih očiju i neopranih zubi, taj originalni oblik građanskog neposluha, ta simpatična kućna dekadencija, postajala je sve opasnije i prijetila da za čas pređe u totalnu anarhiju i sektašku izoliranost od vanjskog svijeta.
Spasili smo u posljednji trenutak izmislivši, priznajem sasvim slučajno, novi nedeljni ritual. Sada smo opet svi organizirani i sretni. Rekla bih, pod kontrolom. Već par mjeseci nedjelje provodimo u obilasku „open houseova“. Naime, kada u Americi želiš prodati stan, onda nedjeljom između 12 i 16 sati organiziraš tzv. „open house“, potjeraš ženu i djecu, ili muža i djecu, na neki drugi nedjeljni ritual, pozoveš svog agenta za nekretnine (jer u Americi svaka punoljetna osoba koja drži do sebe, osim kućnog liječnika, estetskog kirurga i brokera, ima i svog agenta za nekretnine) i... otvoriš kuću! Mislim da sam kroz „open hausove“ naučila više o Americi i Amerikancima nego kroz bilo koju knjigu, televiziju, priču ili osjetilno iskustvo. Na obilazak američkih stanova i kuća namjeravam povesti sve svoje prijatelje koje pun navede nedjeljom ovdje.
I na kraju krajeva, tko zna, često hobbyiji prerastu u business, a ja sam u međuvremenu postala pravi ekspert za nekretnine u New Yorku. Najteže je bilo savladati birokratsko-papirološki dio, tj. razumijevanje teksta ponude i skraćenica. WIC iliti walk in closet iliti garderoba iliti ormar u koji se može ući pješke, pa kuhinja koja može biti „windowed“ tj. s prozorom ili „eat in“, koja ima stolić za kojim se može jesti ili najbolja varijanta „gourmet“, gdje se jednostavno radi o kuhinji poput one u kojoj je većina nas odrasla, u kojoj se može komotno skuhati ručak i pojesti ga.
Savladala sam i nove mjerne jedinice (o tome ću morati napisati posebno poglavlje), jer se veličina stanova mjeri u Sq.Ft. ili Square Feet, koje ne znam ni prevesti, ali sigurno nisu pedljevi, ni palčevi, jer bi stvarno bilo nezgodno mjeriti sobe četveronoške, osim toga agente za nekretnine sam vidjela kako mjere stopalima (br. noge cca. 43 -45). Moja točka ravnanja je 1800 Sq.Ft. otprilike 165 m2. Pa dalje, E/S ili W/N ili 360-degree view, govori o tome što se i koliko vidi kroz prozore. Ljepota i vrijednost stana ovise i o kvartu, zgradi i katu, broju soba i kupaonica, vrsti bijele tehnike (jer su kupaonice i kuhinje uvijek namještene, čak i kod potpuno novih zgrada), o mogućim balkonima i terasama, garaži i detaljima poput parketa, mramorne ploče u kuhinji, broja zidnih ormara.
Ali, najzanimljiviji dio obilaska open houseova je pogađati tko u njima živi i kako. I biti u stalnom stanju čudenja! Nakon određenog iskustva stanove sam podijelila u dvije osnovne grupe – pune i prazne! I ne radi se o onim namještenim ili nenamještenim, već onome što zovemo prvim dojmom. Dakle, puni stanovi potvrđuju postojanje ljudi koji ne znaju ili ne mogu baciti u smeće ni praznu konzervu, možda zato jer su nekad bili siromašni, jer su trenutno siromašni ili jer se strašno boje da će to postati, te se sada vezuju za sve i svakoga! U tim stanovima su zidovi roza, plavi ili žuti, svaka vodoravna površina je postolje za vaze, knjige, biljke, suvenire, zdjele s voćem ili šiškama, fotografije u svim životnim situacijama, skulpture u drvetu, glini ili staklu, plišane igračke, akvarije sa zlatnim ribicama, kalendare, na prozorima su dvostruke zavjese u dvije različite boje, preko tapisona su stavljeni tepisi, na kaučevima su jastuci u obliku srca, tratinčice i Empire State Buildinga, na stolovima i stolićima stoljnjaci, na prozorskim i vratnim okvirima su one stvarčice koje vise i miču se na strujanje zraka. Ajme, boli glava! U takvim prostorima se moraš dobro koncentrirati da te emocije ne ponesu, te da hladnokrvno procijeniš o kakvoj se nekretnini radi. Beštijice najviše vole baš takve.
Druga velika grupa su prazni stanovi. Uglavnom se nalaze na visokim katovima nebodera. U njima se samo spava i kupa i sjedi na školjci. I naravno gleda kroz prozor. U nekima sam nakon godina stanovanja vidjela original tvornički stiropor u pećnici, a u frižideru tek pivo, kocke leda i teniski reket. Vlasnici su uglavnom samci. Obavezan je kutak sa čašama i alkoholnim pićima, udobni kaučevi uglavnom bijeli, ako se preferira romantična varijanta, ili crni-kožni, ako prevladava manje romantična varijanta muško-ženskog ili muško-muškog ili žensko-ženskog ili muško-žensko-ženskog ili muško-muško-muškog odnosa... dalje slažite sami! Nezaobilazna je HiFi linija s new-age muzikom, te ogromna televizija s ekranom na plazmu. U kupaonici je jacuzzi kada ili tuš-kada sa saunom, u spavaćoj sobi veliki king size krevet s kojega se iz bilo koje pozicije vide svjetla metropole.
Ako se radi o prosječnoj obitelji, odmah se bacim na proučavanje ženskog elementa. Prvo, po cipelama procijenim koliko joj je godina i koji je tip, agresivno-seksi, stabilno-majčinski, nesigurno-djetinjasti, te još nekoliko tipoloških podvrsta. Po tome kako joj je organiziran ormar i poslagane stvari, shvatim kakva joj je bila mama. Kad otvorim frižider znam što radi kada se vrati s posla, a po količini i kvaliteti šminke i krema u kupaonici sa sigurnošću mogu zaključiti kakvo joj je bračno stanje
Zaboravila sam spomenuti, tijekom „open houseva“ nude se keksići i sokovi, u boljim slučajevima i kava.
Svaka zemlja i uže svaki grad i još uže svaka obitelj, pa dalje svaka osoba imaju svoje takozvane nedjeljne rituale.
Cijeli tjedan se budimo na budilicu, zarađujemo za život na istom radnom mjestu, za istim stolom, gledajući u iste ljude. Odredili smo si dan za teretanu, za kupovinu, za kućanske poslove, za telefoniranje, eventualno prijatelje. Pa, nakon dobro organiziranog tjedna, gdje nema govora o improvizaciji, dođe nedjelja, dan koji bi mogli ostaviti na milost i nemilost našem promjenjivom raspoloženju, odlukama u zadnji trenutak, djetinjastim hirovima, neočekivanim telefonskim pozivima, jednom rječju, slučajnosti. Međutim, nas taj nekontrolirani prostor, ta divlja prerija, taj neispitani dio svemira, plaši, ne znamo se nositi s njegovim nepoznanicama i otvorenim mogućnostima, pa moramo planirati. S tim ciljem smo za nedjelju izmislili i podvrgli se nedjeljnim ritualima. Tradicionalni ručak s obitelji, nogometna utakmica, šetnja prirodom uz branje sezonskih plodova, kava s prijateljima, vrtlarenje, te u manje sretnim slučajevima čišćenje stana, peglanje ili kuhanje za cijeli tjedan.
Nama je on u Americi dosad falio! Osjećali smo se u najmanju ruku čudno, čitaj euforično-depresivno, sa svim tim nedjeljama tijekom kojih nismo imali odredišnih točaka, ni obaveza, ni potrebe za satom, kao da smo na godišnjem odmoru, ili na pustom otoku, ili nedaj Bože, sami na svijetu. Sva ta sloboda u kojoj se doručkovalo po tri puta, buljilo satima u televiziju, prelazilo s kauča na fotelju i obrnuto, raščupani i bosi, krmeljivih očiju i neopranih zubi, taj originalni oblik građanskog neposluha, ta simpatična kućna dekadencija, postajala je sve opasnije i prijetila da za čas pređe u totalnu anarhiju i sektašku izoliranost od vanjskog svijeta.
Spasili smo u posljednji trenutak izmislivši, priznajem sasvim slučajno, novi nedeljni ritual. Sada smo opet svi organizirani i sretni. Rekla bih, pod kontrolom. Već par mjeseci nedjelje provodimo u obilasku „open houseova“. Naime, kada u Americi želiš prodati stan, onda nedjeljom između 12 i 16 sati organiziraš tzv. „open house“, potjeraš ženu i djecu, ili muža i djecu, na neki drugi nedjeljni ritual, pozoveš svog agenta za nekretnine (jer u Americi svaka punoljetna osoba koja drži do sebe, osim kućnog liječnika, estetskog kirurga i brokera, ima i svog agenta za nekretnine) i... otvoriš kuću! Mislim da sam kroz „open hausove“ naučila više o Americi i Amerikancima nego kroz bilo koju knjigu, televiziju, priču ili osjetilno iskustvo. Na obilazak američkih stanova i kuća namjeravam povesti sve svoje prijatelje koje pun navede nedjeljom ovdje.
I na kraju krajeva, tko zna, često hobbyiji prerastu u business, a ja sam u međuvremenu postala pravi ekspert za nekretnine u New Yorku. Najteže je bilo savladati birokratsko-papirološki dio, tj. razumijevanje teksta ponude i skraćenica. WIC iliti walk in closet iliti garderoba iliti ormar u koji se može ući pješke, pa kuhinja koja može biti „windowed“ tj. s prozorom ili „eat in“, koja ima stolić za kojim se može jesti ili najbolja varijanta „gourmet“, gdje se jednostavno radi o kuhinji poput one u kojoj je većina nas odrasla, u kojoj se može komotno skuhati ručak i pojesti ga.
Savladala sam i nove mjerne jedinice (o tome ću morati napisati posebno poglavlje), jer se veličina stanova mjeri u Sq.Ft. ili Square Feet, koje ne znam ni prevesti, ali sigurno nisu pedljevi, ni palčevi, jer bi stvarno bilo nezgodno mjeriti sobe četveronoške, osim toga agente za nekretnine sam vidjela kako mjere stopalima (br. noge cca. 43 -45). Moja točka ravnanja je 1800 Sq.Ft. otprilike 165 m2. Pa dalje, E/S ili W/N ili 360-degree view, govori o tome što se i koliko vidi kroz prozore. Ljepota i vrijednost stana ovise i o kvartu, zgradi i katu, broju soba i kupaonica, vrsti bijele tehnike (jer su kupaonice i kuhinje uvijek namještene, čak i kod potpuno novih zgrada), o mogućim balkonima i terasama, garaži i detaljima poput parketa, mramorne ploče u kuhinji, broja zidnih ormara.
Ali, najzanimljiviji dio obilaska open houseova je pogađati tko u njima živi i kako. I biti u stalnom stanju čudenja! Nakon određenog iskustva stanove sam podijelila u dvije osnovne grupe – pune i prazne! I ne radi se o onim namještenim ili nenamještenim, već onome što zovemo prvim dojmom. Dakle, puni stanovi potvrđuju postojanje ljudi koji ne znaju ili ne mogu baciti u smeće ni praznu konzervu, možda zato jer su nekad bili siromašni, jer su trenutno siromašni ili jer se strašno boje da će to postati, te se sada vezuju za sve i svakoga! U tim stanovima su zidovi roza, plavi ili žuti, svaka vodoravna površina je postolje za vaze, knjige, biljke, suvenire, zdjele s voćem ili šiškama, fotografije u svim životnim situacijama, skulpture u drvetu, glini ili staklu, plišane igračke, akvarije sa zlatnim ribicama, kalendare, na prozorima su dvostruke zavjese u dvije različite boje, preko tapisona su stavljeni tepisi, na kaučevima su jastuci u obliku srca, tratinčice i Empire State Buildinga, na stolovima i stolićima stoljnjaci, na prozorskim i vratnim okvirima su one stvarčice koje vise i miču se na strujanje zraka. Ajme, boli glava! U takvim prostorima se moraš dobro koncentrirati da te emocije ne ponesu, te da hladnokrvno procijeniš o kakvoj se nekretnini radi. Beštijice najviše vole baš takve.
Druga velika grupa su prazni stanovi. Uglavnom se nalaze na visokim katovima nebodera. U njima se samo spava i kupa i sjedi na školjci. I naravno gleda kroz prozor. U nekima sam nakon godina stanovanja vidjela original tvornički stiropor u pećnici, a u frižideru tek pivo, kocke leda i teniski reket. Vlasnici su uglavnom samci. Obavezan je kutak sa čašama i alkoholnim pićima, udobni kaučevi uglavnom bijeli, ako se preferira romantična varijanta, ili crni-kožni, ako prevladava manje romantična varijanta muško-ženskog ili muško-muškog ili žensko-ženskog ili muško-žensko-ženskog ili muško-muško-muškog odnosa... dalje slažite sami! Nezaobilazna je HiFi linija s new-age muzikom, te ogromna televizija s ekranom na plazmu. U kupaonici je jacuzzi kada ili tuš-kada sa saunom, u spavaćoj sobi veliki king size krevet s kojega se iz bilo koje pozicije vide svjetla metropole.
Ako se radi o prosječnoj obitelji, odmah se bacim na proučavanje ženskog elementa. Prvo, po cipelama procijenim koliko joj je godina i koji je tip, agresivno-seksi, stabilno-majčinski, nesigurno-djetinjasti, te još nekoliko tipoloških podvrsta. Po tome kako joj je organiziran ormar i poslagane stvari, shvatim kakva joj je bila mama. Kad otvorim frižider znam što radi kada se vrati s posla, a po količini i kvaliteti šminke i krema u kupaonici sa sigurnošću mogu zaključiti kakvo joj je bračno stanje
Zaboravila sam spomenuti, tijekom „open houseva“ nude se keksići i sokovi, u boljim slučajevima i kava.
Wednesday, May 13, 2009
STARI AMERIČKI DNEVNIK (br. 6)
(New York, 11. ožujak 2005.)
Gledajući gospođu pokraj sebe, nemogu vjerovati svojim očima. Sjedimo u kazalištu, istina Bog, jednom od onih liberalnih i neformalnih kazališta na Broadwayu. Predstava je također laganica, mjuzikl na pjesme starog dobrog Billyija Joela, pa ipak... kratka kosa s laganom trajnom tipa „za gospođe u šezdesetima“, bucmasto lice i naočale s metalnim okvirom, bež džemperčić i smeđa suknja do koljena. Dakle, do koljena sve pod kontrolom, ali ispod, katastrofa... gole noge i bijele sportske čarape s nezaboravnom plavom i crvenom crtom, te tenisice Nike. Da mi je samo znati na što je mislila dok se spremala za izlazak u kazalište? Gledam je i uvjerena sam da se radi o klasičnom slučaju podvojene ličnosti, naime, pola nje je htjelo u kazalište, a pola na jogging!
Isti sindrom, slučaj br. 2. Tinejđerka, nekoliko redova niže. Crta bojišnice negdje u struku, točnije oko pupka. Gornji dio sačinjava glava s dvije Pokahontas pletenice, te bijela košulja uredno zakopčana, dugih rukava i gusto tkanog pamuka, ispod... pearcing na pupku, suknjica, točnije suknjičica od crnog skaja i iste takve čizme do pola bedara.
Predstava i nije bila bogznašto.
Identična modna situacija ponavlja se i na ulicama. U Americi se ljudi ne oblače, nego im se odjeća desi, padne na njih, zalijepi im se, objesi putem, ujutro ulete u ormar i što ih dohvati, dohvati. Na početku je to za mene bio pravi šok. Pogotovo nakon Italije, gdje sam se više od deset godina trudila da dostignem barem razinu rimske domaćice s tri razreda osnovne škole i naučim temeljne stvari, poput razlike između šifona i shantung svile, ili kompliciranijeg slučaja razlikovanja boje kasne trešnje i gnjilog lista. Ali, vrijednost konkretnih predmeta, kao i našeg znanja, je relativna. U Americi mi sve te informacije i teško stečeno znanje baš ničemu ne mogu poslužiti. U svojoj modnoj asimilaciji i stapanju s masom radi lakšeg prihvaćanja moram početi ispočetka, od nule, od bijelog i crnog, od golog tijela.
Prvo što sam naučila je da čarape još nisu izmišljene, naravno, osim onih s plavom i crvenom crtom. Najlonke još nisu ušle u povijest, ni na ženske noge. Na istu, bezčarapnu sudbinu, Ameri pripremaju i svoju djecu, te ih šalju okolo polugole, bez potkošulja i čarapa. Nitko im ne gura majce u hlače, ne nabija kape na glave, ne zatvara ciferšluse i ne podiže kapuljače. Ukratko, nitko ih ne ušuškava. A, pošto američku neušuškanu djecu ne smijete dirati i uopće s njima imati bilo kakav fizički kontakt, u suprotnom slijedi sudska parnica, samo sam se jednom okuražila i riskirala zatvor dodirnuvši gole nožice jednogodišnjoj curici, koja je sjedila u kolicima u suknjici i dokoljenicama. To taktilno iskustvo mogla bi usporediti jedino s antičkom mramornom skulpturom, mladunčetom tuljana ili napola odleđenim pakovanjem graška.
Često ujutro vidim mame koje vode svoju djecu do School busa obučene u kapute ispod kojih proviruje piđama! A, jučer sam se na pločniku skoro sudarila sa četrdesetogodišnjim muškarcem u klasičnom crnom kaputu, s kravatom i aktovkom, na koturaljkama! Po ulicama se šepure, ili tek hodaju, kimoni, ribarske čizame, stoljnjaci, japanke, sombreri, satenske rukavice, perike, šljemovi... Sve što je obučljivo, sve što može proći kroz glavu, ruku ili nogu, ovdje pronađe svoju glavu, ruku ili nogu spremne da ih obuku.
Moram priznati da me trend ponio! Počela sam oblačiti čizme bez čarapa.
Po glavi mi se mota misao da taj kaotični način oblačenja bez ikakvog modnog, klimatskog, starosnog, spolnog obilježja uvelike utječe i na odnose među ljudima, naročito muškaraca i žena. Naime, Amerikance muči veliki
problem pronalaženja srodne duše, bolje (ili gore) polovice, životnog suputnika, bračnog druga ili tek kratkotrajnog, ali sigurnog, seksulanog partnera.
Čim smo stigli u NY, navalili su na nas ko' ludi, prvi među svima naš gazda, insistirajući da mu damo broj telefona neke prijateljice, brata, sestre, kolege, bivše žene, bilo čega što hoda na dvije noge, a nije spareno. Možeš mislit, kako smo morali izgledati privlačno s još nenačetim adresarom prepunim obećavajućih imena i brojeva telefona! Podsjećam, radi objektivnosti iskaza, da naš gazda nije ni bolestan, ni glup, ni siromašan, ni oženjen, ni rastavljen, ni star, ni pretjerano ružan. „Pa kako si onda ne može naći curu?“, pitala sam se zabrinuto. Čak sam počela ozbiljno razmišljati koju bi od mojih single prijateljica mogla njime usrećiti. Odustala sam kada je počeo nedjeljom, izmislivši uvijek neki razlog vezan za održavanje stana, dolaziti kod nas u ženskom društvu. Kada je došao s prvom, ja se razbacala po kuhinji, sve u stilu coffee, tea, cake. Nekako mi ga bilo milo! S drugom je stvar postala sumnjiva, ali ajde, nećemo biti konzervativni moralisti. Ali, kada je počeo redovito hodočastiti, kako bi potencijalnim kandidatkinjama pokazao svoje nekretnine, nisam ga više htjela ni pogledati. O kavi da i ne govorimo! U sebi sam se izvinila svim svojim single prijateljicama što sam uopće pomislila da bi ih taj neduhoviti, neromantični, neseksipilni, neodgojeni i škrti materijalista mogao usrećiti.
Nakon tog domaćeg slučaja, te dužim pručavanjem ponašanja parova na ulici i razgovorima s autohtonim starosjediocima, zaključila sam da je pristup Amerikanaca „pitanjima srca i duše“ savjestan, ali prvenstveno bez diskriminacije, što znači kao i svakom drugom problemu, sistematski i precizno, pomoću statistike, testova i formulara s bodovanjem, pragmatično, rekla bih abecednim redom. Ciljevi su tržišni i općepoznati – produktivnost, efikasnost i štednja. U temeljima njihovog rada su osnovne tekovine zapadne civilizacije, poštovanje ljudskih prava, usvajanje faminističkih doktrina, politička ispravnost, glavne točke Ustava prema kojima smo svi jednaki.
Koje sranje, da te zezne pretjerana demokracija!?!
Gledajući gospođu pokraj sebe, nemogu vjerovati svojim očima. Sjedimo u kazalištu, istina Bog, jednom od onih liberalnih i neformalnih kazališta na Broadwayu. Predstava je također laganica, mjuzikl na pjesme starog dobrog Billyija Joela, pa ipak... kratka kosa s laganom trajnom tipa „za gospođe u šezdesetima“, bucmasto lice i naočale s metalnim okvirom, bež džemperčić i smeđa suknja do koljena. Dakle, do koljena sve pod kontrolom, ali ispod, katastrofa... gole noge i bijele sportske čarape s nezaboravnom plavom i crvenom crtom, te tenisice Nike. Da mi je samo znati na što je mislila dok se spremala za izlazak u kazalište? Gledam je i uvjerena sam da se radi o klasičnom slučaju podvojene ličnosti, naime, pola nje je htjelo u kazalište, a pola na jogging!
Isti sindrom, slučaj br. 2. Tinejđerka, nekoliko redova niže. Crta bojišnice negdje u struku, točnije oko pupka. Gornji dio sačinjava glava s dvije Pokahontas pletenice, te bijela košulja uredno zakopčana, dugih rukava i gusto tkanog pamuka, ispod... pearcing na pupku, suknjica, točnije suknjičica od crnog skaja i iste takve čizme do pola bedara.
Predstava i nije bila bogznašto.
Identična modna situacija ponavlja se i na ulicama. U Americi se ljudi ne oblače, nego im se odjeća desi, padne na njih, zalijepi im se, objesi putem, ujutro ulete u ormar i što ih dohvati, dohvati. Na početku je to za mene bio pravi šok. Pogotovo nakon Italije, gdje sam se više od deset godina trudila da dostignem barem razinu rimske domaćice s tri razreda osnovne škole i naučim temeljne stvari, poput razlike između šifona i shantung svile, ili kompliciranijeg slučaja razlikovanja boje kasne trešnje i gnjilog lista. Ali, vrijednost konkretnih predmeta, kao i našeg znanja, je relativna. U Americi mi sve te informacije i teško stečeno znanje baš ničemu ne mogu poslužiti. U svojoj modnoj asimilaciji i stapanju s masom radi lakšeg prihvaćanja moram početi ispočetka, od nule, od bijelog i crnog, od golog tijela.
Prvo što sam naučila je da čarape još nisu izmišljene, naravno, osim onih s plavom i crvenom crtom. Najlonke još nisu ušle u povijest, ni na ženske noge. Na istu, bezčarapnu sudbinu, Ameri pripremaju i svoju djecu, te ih šalju okolo polugole, bez potkošulja i čarapa. Nitko im ne gura majce u hlače, ne nabija kape na glave, ne zatvara ciferšluse i ne podiže kapuljače. Ukratko, nitko ih ne ušuškava. A, pošto američku neušuškanu djecu ne smijete dirati i uopće s njima imati bilo kakav fizički kontakt, u suprotnom slijedi sudska parnica, samo sam se jednom okuražila i riskirala zatvor dodirnuvši gole nožice jednogodišnjoj curici, koja je sjedila u kolicima u suknjici i dokoljenicama. To taktilno iskustvo mogla bi usporediti jedino s antičkom mramornom skulpturom, mladunčetom tuljana ili napola odleđenim pakovanjem graška.
Često ujutro vidim mame koje vode svoju djecu do School busa obučene u kapute ispod kojih proviruje piđama! A, jučer sam se na pločniku skoro sudarila sa četrdesetogodišnjim muškarcem u klasičnom crnom kaputu, s kravatom i aktovkom, na koturaljkama! Po ulicama se šepure, ili tek hodaju, kimoni, ribarske čizame, stoljnjaci, japanke, sombreri, satenske rukavice, perike, šljemovi... Sve što je obučljivo, sve što može proći kroz glavu, ruku ili nogu, ovdje pronađe svoju glavu, ruku ili nogu spremne da ih obuku.
Moram priznati da me trend ponio! Počela sam oblačiti čizme bez čarapa.
Po glavi mi se mota misao da taj kaotični način oblačenja bez ikakvog modnog, klimatskog, starosnog, spolnog obilježja uvelike utječe i na odnose među ljudima, naročito muškaraca i žena. Naime, Amerikance muči veliki
problem pronalaženja srodne duše, bolje (ili gore) polovice, životnog suputnika, bračnog druga ili tek kratkotrajnog, ali sigurnog, seksulanog partnera.
Čim smo stigli u NY, navalili su na nas ko' ludi, prvi među svima naš gazda, insistirajući da mu damo broj telefona neke prijateljice, brata, sestre, kolege, bivše žene, bilo čega što hoda na dvije noge, a nije spareno. Možeš mislit, kako smo morali izgledati privlačno s još nenačetim adresarom prepunim obećavajućih imena i brojeva telefona! Podsjećam, radi objektivnosti iskaza, da naš gazda nije ni bolestan, ni glup, ni siromašan, ni oženjen, ni rastavljen, ni star, ni pretjerano ružan. „Pa kako si onda ne može naći curu?“, pitala sam se zabrinuto. Čak sam počela ozbiljno razmišljati koju bi od mojih single prijateljica mogla njime usrećiti. Odustala sam kada je počeo nedjeljom, izmislivši uvijek neki razlog vezan za održavanje stana, dolaziti kod nas u ženskom društvu. Kada je došao s prvom, ja se razbacala po kuhinji, sve u stilu coffee, tea, cake. Nekako mi ga bilo milo! S drugom je stvar postala sumnjiva, ali ajde, nećemo biti konzervativni moralisti. Ali, kada je počeo redovito hodočastiti, kako bi potencijalnim kandidatkinjama pokazao svoje nekretnine, nisam ga više htjela ni pogledati. O kavi da i ne govorimo! U sebi sam se izvinila svim svojim single prijateljicama što sam uopće pomislila da bi ih taj neduhoviti, neromantični, neseksipilni, neodgojeni i škrti materijalista mogao usrećiti.
Nakon tog domaćeg slučaja, te dužim pručavanjem ponašanja parova na ulici i razgovorima s autohtonim starosjediocima, zaključila sam da je pristup Amerikanaca „pitanjima srca i duše“ savjestan, ali prvenstveno bez diskriminacije, što znači kao i svakom drugom problemu, sistematski i precizno, pomoću statistike, testova i formulara s bodovanjem, pragmatično, rekla bih abecednim redom. Ciljevi su tržišni i općepoznati – produktivnost, efikasnost i štednja. U temeljima njihovog rada su osnovne tekovine zapadne civilizacije, poštovanje ljudskih prava, usvajanje faminističkih doktrina, politička ispravnost, glavne točke Ustava prema kojima smo svi jednaki.
Koje sranje, da te zezne pretjerana demokracija!?!
Friday, March 20, 2009
STARI AMERIČKI DNEVNIK (br.5)
(New York, 14. veljače 2005.)
U New Yorku živi otprilike 10 milijuna ljudi, jedan više ili manje računajući širu ili užu periferiju. To je strašno puno. To je otprilike dvije Hrvatske ili tri Rima ili više od deset Zagreba ili Buje, moja omiljena mjera za svijet, na kvadrat. Ne pitajte koji sam postupkom došla do tih rezultata, jer ne bih znala ponoviti.
Unutar te divovske naseobine krećem se podzemnom željeznicom, autobusom i taxijem. Isto se ponaša i ostalih 90% stanovnika Manhattana. Naravno, i pješke. U tu svrhu, jer ne mogu smisliti nijednu ozbiljniju, sam za nešto više od pet dolara nabavila PODOMETAR. Najnoviju izmišljotinu lijenih, guzatih, kauču sklonih Amerikanaca. Radi se o plastičnoj mašinici velikoj poput kutije šibica, koju sam vidjela u izlogu dućana Runner's Shop na Lexington Aveniji, između dviju muških lutaka sjajnog osmijeha i osunčanog tena. Radi se o mašinici koja se zakvači za gornji rub hlača, poput kvačice za rublje, a služi, ni manje ni više, nego brojanju koraka. Nisam još uspjela shvatiti na kojem principu radi. Jedno je sigurno, ne radi se o nečem jako pametnom i kompliciranom, jer inače ne bi koštala tek pet dolara?! Muči me kako ona zna da sam napravila korak, a ne da sam se prevrnula na kauču ili obukla cipelu ili tek lupila nogom o pod. Igračkica! Ali, me izludila! Koraknem, pa na pola stanem, pa otkvačim, pa računam, pa napravim korak nazad, pa otkvačim, pa pokušavam prevariti tehniku. U uputstvima piše da se preporuča svima koji imaju zadatak da naprave 10.000 koraka dnevno. Pitam se, tko im je mogao zadati takav zadatak? Kod mene je razlog nepoznat, kažimo, da bih svom životu, iz dana u dan, dala neki smisao. Ako me slučajno budu pitali što radim u NY, spremno ću odgovoriti „obavim 10.000 koraka dnevno“. Ujutro, još u horizontali, čim navučem elastičnu čarapu, kvačim „podometar“, kako onih par koraka do kupaonice ne bih potrošila uzalud. Također, skidam ga tek navečer kad se opet nađem u horizontali. Do škole i nazad oko 2.600 koraka, do dućana (onog najbližeg) 1.100, mada sada češće koristim onaj udaljeniji, jer mi pruža dodatnih 800 do 900 bodova, pardon, koraka. Jedino još starija beštijica dijeli moju novu strast i hoće s „podometrom“ u školu.
Ne znam koja me nagrada očekuje, ako na primjer cijeli tjedan ili mjesec ili godinu, budem hodala više od 10.000 koraka dnevno. U svakom slučaju sam optimista!
Prije nekoliko dana se slavila kineska Nova Godina. Nisam sigurna da li smo ušli u godinu Zmaja, Majmuna, Svinje ili neke druge životinje, ali već sama pomisao da oko mene ima ljudi kojima sada nije veljača i Vodenjak i 2005. nije jednostavno. To je kao neki drugi, pararelni svijet, svijest, nešto iz SF romana. Kinezi nisu radili. Znam to po onim gospođama iz čistionice preko puta. Jako smo se sprijateljile. Ona mlađa, zgodna i s osmijehom, je zadužena za skidanje mrlja sapunima, četkama i sprejevima svakakvih kemijskih sadržaja, te za blagajnu i odnose s javnošću. Ona druga, starija i s osmijehom, je uglavnom za šivaćom mašinom, ona je zadužena da krati, širi, sužava, krpi, te za peglanje s onom ogromnom peglom, kojoj je kabl zakvačen za dugu žicu, poput lanca za pse u seoskim dvorištima, te koja naveliko dimi i pišti. Svako jutro mi dvije Kineskinje mahnu, a beštijicama pošalju po poljubac. Kada ispečem kolač pošaljem ih da im odnese. Skupljam žičane vješalice od košulja, pa im vraćam, mada znam da koštaju samo 10 centi, i da to nitko ne radi, ali ja tako volim reciklirati, a one tako vole štedjeti. Kod njih ostavljam ključeve majstorima i gostima. Stvarno smo si postale dobre. Jedini mali problem je da im ne znam ime, naime, one govore samo kineski?!
Kad smo već kod putovanja unutar desetmiljunske naseobine, jučer sam prvi puta ostala blokirana u vlaku podzemne željeznice. Točno 14 minuta. I to upravo tamo gdje se rodila moja baka, „u tunelu, usred mraka.“ Zbog opterećenosti i velikog prometa, naš vlak i još nekoliko ispred i iza, su stali čekajući da se isprazne i napune, isprazne i napune, isprazne i napune vlakovi na Grand Central stanici. Strašno je kako ti glava počne raditi u tunelu usred maraka. Pokušavala sam se sjetiti kako sam se tog jutra oprostila od svojih najbližih... „Posljednji put me mama pozdravila na stepenicama škole i rekla mi 'Budi dobar, OK?' Imala je crvenu jaknu i bijelu kapu na glavi, nikada to neću zaboraviti...“ ili „Jutros je nisam ni pogledao kako treba, mogao sam je zadržati, reći joj da napravi još jednu kavu, pokazati joj članak u novinama i ne bi bila stigla na taj prokleti vlak... nikad si to neću oprostiti.“
Zamišljala sam kako bi bilo da se začuje eksplozija, naravno, nekako sam predosjećala da bi u tom slučaju ostala živa i čitava, ili tek lakše ozlijeđena. Također sam se sjetila da sam nakon nesreće koja se dogodila u tunelu kroz Mont Blanc čitala da u tim slučajevima treba krenuti prema dimu i to puzeći, jer se dim navodno širi prema najbližem izlazu i to gornjim dijelom pošto je lakši od zraka. Dakle razmišljala sam da li bi bilo dobro ostaviti torbu i jaknu i puzati uzvodno, jer bi svi, neinformirani, bježali prema izlazu? Da li zadržati jaknu kao zaštitu od eventualnog požara? Da li bi se vrata otvorili ili bi trebalo izaći kroz prozor? I najgore od svega, mogu li ja proći kroz prozor?
Sva sreća da sam sjedila. Najprije sam skinula jaknu i kapu i šal. Pa sam počela mahati rukom, pa se gnjezditi, pa prebacivati nogu preko noge. Oko mene su ljudi čitali novine, knjige, pili kavu i čaj iz onih velikih kartonskih čaša s rupicom, slušali walkmene i iPodove, spavali, žena do mene je rješavala križaljku. Nitko nije uzdisao, niti pogledavao okolo, ni komentirao. Pa sam počela razmišljati koliko u vagonu ima kisika i koliko svatko od nas troši. Pa sam skinula džemper i neprimjetno otkopčala hlače. Pokušala sam recitirati sve što znam napamet i zaključila da znam jadno malo, „Gle, malu voćku poslije kiše“, „Teče. teče, teče jedan slap“, „Ne daj se, Ines“, „Utjeha kose“, i to bi bilo to. Ni pet, šest minuta. Sottovoce sam si otpjevala himne, sadašnju, bivšu i buduću. Moje dvije mantre.
Kroz prozore su se vidjeli samo živi zidovi, bez žbuke i farbe. Pljesnivi, mokri, crni od prljavštine. Pomislila sam da iznad nas automobili jure, djeca trče, psi piške, Indijci pljuckaju, stoje neboderi, dućani, parkovi, rijeke. Ta mi je misao i pripadajuća joj slikovita predodžba, pogoršala situaciju.
Na svu sreću, onaj preko puta mi se počeo smješkati. Simpatičan je. Ima dva uha ko' slonić Dumbo, a u zemlji gdje je estetska kirurgija dio kućnog budžeta, shoppinga, curriculuma, školskih aktivnosti, one su više nego siguran dokaz nesvakidašnje samouvjerenosti. Zabacila sam kosu unazad, da vidi da ne zaostajem za njim, pa mu uzvratila osmjeh.
Možda me pomogne izgurati kroz prozor.
U New Yorku živi otprilike 10 milijuna ljudi, jedan više ili manje računajući širu ili užu periferiju. To je strašno puno. To je otprilike dvije Hrvatske ili tri Rima ili više od deset Zagreba ili Buje, moja omiljena mjera za svijet, na kvadrat. Ne pitajte koji sam postupkom došla do tih rezultata, jer ne bih znala ponoviti.
Unutar te divovske naseobine krećem se podzemnom željeznicom, autobusom i taxijem. Isto se ponaša i ostalih 90% stanovnika Manhattana. Naravno, i pješke. U tu svrhu, jer ne mogu smisliti nijednu ozbiljniju, sam za nešto više od pet dolara nabavila PODOMETAR. Najnoviju izmišljotinu lijenih, guzatih, kauču sklonih Amerikanaca. Radi se o plastičnoj mašinici velikoj poput kutije šibica, koju sam vidjela u izlogu dućana Runner's Shop na Lexington Aveniji, između dviju muških lutaka sjajnog osmijeha i osunčanog tena. Radi se o mašinici koja se zakvači za gornji rub hlača, poput kvačice za rublje, a služi, ni manje ni više, nego brojanju koraka. Nisam još uspjela shvatiti na kojem principu radi. Jedno je sigurno, ne radi se o nečem jako pametnom i kompliciranom, jer inače ne bi koštala tek pet dolara?! Muči me kako ona zna da sam napravila korak, a ne da sam se prevrnula na kauču ili obukla cipelu ili tek lupila nogom o pod. Igračkica! Ali, me izludila! Koraknem, pa na pola stanem, pa otkvačim, pa računam, pa napravim korak nazad, pa otkvačim, pa pokušavam prevariti tehniku. U uputstvima piše da se preporuča svima koji imaju zadatak da naprave 10.000 koraka dnevno. Pitam se, tko im je mogao zadati takav zadatak? Kod mene je razlog nepoznat, kažimo, da bih svom životu, iz dana u dan, dala neki smisao. Ako me slučajno budu pitali što radim u NY, spremno ću odgovoriti „obavim 10.000 koraka dnevno“. Ujutro, još u horizontali, čim navučem elastičnu čarapu, kvačim „podometar“, kako onih par koraka do kupaonice ne bih potrošila uzalud. Također, skidam ga tek navečer kad se opet nađem u horizontali. Do škole i nazad oko 2.600 koraka, do dućana (onog najbližeg) 1.100, mada sada češće koristim onaj udaljeniji, jer mi pruža dodatnih 800 do 900 bodova, pardon, koraka. Jedino još starija beštijica dijeli moju novu strast i hoće s „podometrom“ u školu.
Ne znam koja me nagrada očekuje, ako na primjer cijeli tjedan ili mjesec ili godinu, budem hodala više od 10.000 koraka dnevno. U svakom slučaju sam optimista!
Prije nekoliko dana se slavila kineska Nova Godina. Nisam sigurna da li smo ušli u godinu Zmaja, Majmuna, Svinje ili neke druge životinje, ali već sama pomisao da oko mene ima ljudi kojima sada nije veljača i Vodenjak i 2005. nije jednostavno. To je kao neki drugi, pararelni svijet, svijest, nešto iz SF romana. Kinezi nisu radili. Znam to po onim gospođama iz čistionice preko puta. Jako smo se sprijateljile. Ona mlađa, zgodna i s osmijehom, je zadužena za skidanje mrlja sapunima, četkama i sprejevima svakakvih kemijskih sadržaja, te za blagajnu i odnose s javnošću. Ona druga, starija i s osmijehom, je uglavnom za šivaćom mašinom, ona je zadužena da krati, širi, sužava, krpi, te za peglanje s onom ogromnom peglom, kojoj je kabl zakvačen za dugu žicu, poput lanca za pse u seoskim dvorištima, te koja naveliko dimi i pišti. Svako jutro mi dvije Kineskinje mahnu, a beštijicama pošalju po poljubac. Kada ispečem kolač pošaljem ih da im odnese. Skupljam žičane vješalice od košulja, pa im vraćam, mada znam da koštaju samo 10 centi, i da to nitko ne radi, ali ja tako volim reciklirati, a one tako vole štedjeti. Kod njih ostavljam ključeve majstorima i gostima. Stvarno smo si postale dobre. Jedini mali problem je da im ne znam ime, naime, one govore samo kineski?!
Kad smo već kod putovanja unutar desetmiljunske naseobine, jučer sam prvi puta ostala blokirana u vlaku podzemne željeznice. Točno 14 minuta. I to upravo tamo gdje se rodila moja baka, „u tunelu, usred mraka.“ Zbog opterećenosti i velikog prometa, naš vlak i još nekoliko ispred i iza, su stali čekajući da se isprazne i napune, isprazne i napune, isprazne i napune vlakovi na Grand Central stanici. Strašno je kako ti glava počne raditi u tunelu usred maraka. Pokušavala sam se sjetiti kako sam se tog jutra oprostila od svojih najbližih... „Posljednji put me mama pozdravila na stepenicama škole i rekla mi 'Budi dobar, OK?' Imala je crvenu jaknu i bijelu kapu na glavi, nikada to neću zaboraviti...“ ili „Jutros je nisam ni pogledao kako treba, mogao sam je zadržati, reći joj da napravi još jednu kavu, pokazati joj članak u novinama i ne bi bila stigla na taj prokleti vlak... nikad si to neću oprostiti.“
Zamišljala sam kako bi bilo da se začuje eksplozija, naravno, nekako sam predosjećala da bi u tom slučaju ostala živa i čitava, ili tek lakše ozlijeđena. Također sam se sjetila da sam nakon nesreće koja se dogodila u tunelu kroz Mont Blanc čitala da u tim slučajevima treba krenuti prema dimu i to puzeći, jer se dim navodno širi prema najbližem izlazu i to gornjim dijelom pošto je lakši od zraka. Dakle razmišljala sam da li bi bilo dobro ostaviti torbu i jaknu i puzati uzvodno, jer bi svi, neinformirani, bježali prema izlazu? Da li zadržati jaknu kao zaštitu od eventualnog požara? Da li bi se vrata otvorili ili bi trebalo izaći kroz prozor? I najgore od svega, mogu li ja proći kroz prozor?
Sva sreća da sam sjedila. Najprije sam skinula jaknu i kapu i šal. Pa sam počela mahati rukom, pa se gnjezditi, pa prebacivati nogu preko noge. Oko mene su ljudi čitali novine, knjige, pili kavu i čaj iz onih velikih kartonskih čaša s rupicom, slušali walkmene i iPodove, spavali, žena do mene je rješavala križaljku. Nitko nije uzdisao, niti pogledavao okolo, ni komentirao. Pa sam počela razmišljati koliko u vagonu ima kisika i koliko svatko od nas troši. Pa sam skinula džemper i neprimjetno otkopčala hlače. Pokušala sam recitirati sve što znam napamet i zaključila da znam jadno malo, „Gle, malu voćku poslije kiše“, „Teče. teče, teče jedan slap“, „Ne daj se, Ines“, „Utjeha kose“, i to bi bilo to. Ni pet, šest minuta. Sottovoce sam si otpjevala himne, sadašnju, bivšu i buduću. Moje dvije mantre.
Kroz prozore su se vidjeli samo živi zidovi, bez žbuke i farbe. Pljesnivi, mokri, crni od prljavštine. Pomislila sam da iznad nas automobili jure, djeca trče, psi piške, Indijci pljuckaju, stoje neboderi, dućani, parkovi, rijeke. Ta mi je misao i pripadajuća joj slikovita predodžba, pogoršala situaciju.
Na svu sreću, onaj preko puta mi se počeo smješkati. Simpatičan je. Ima dva uha ko' slonić Dumbo, a u zemlji gdje je estetska kirurgija dio kućnog budžeta, shoppinga, curriculuma, školskih aktivnosti, one su više nego siguran dokaz nesvakidašnje samouvjerenosti. Zabacila sam kosu unazad, da vidi da ne zaostajem za njim, pa mu uzvratila osmjeh.
Možda me pomogne izgurati kroz prozor.
Monday, March 9, 2009
STARI AMERIČKI DNEVNIK (br. 4)
(New York, 19. siječanj 2005)
Dakle, ako ćemo stvari sagledati objektivno i bez nepotrebnog filozofiranja, poput raznih političkih, socijalnih i rasnih kriterija, možemo zaključiti da se Amerikanci dijele u dvije osnovne skupine - na one koji vježbaju i one koji jedu.
Među njima nema puno simpatije, naprotiv, prilično su cinično, nerijetko i ratoborno, raspoloženi prema suparnicima. Prelazak iz jedne u drugu skupinu je isključiv i drastičan, a uglavnom se obavlja prisilnim odgojnim putem. Po mom mišljenju, radi se o nekoj vrsti strogog sistema kasti u yankee verziji.
Iskreno, na početku se nisam znala opredijeliti, vođena mentalitetom i hormonima, malo sam se priklanjaja jednoj, malo drugoj grupi. Vježbačima uglavnom ponedjeljkom, kada tradicionalno započinju sva obećanja i žrtvice, i koji, već po svom mjestu u tjednu, predstavlja dan kajanja, iskupljenja i sličnih sadomazo izmišljotina. Grupi jedača sam uglavnom pripadala vikendom, kada se ide na izlete ili barem na igranje u Central Park, a kućni štednjak služi jedino za pripremu jutarnje kave. Nedjeljom se ručava u jeftinim američkim restoranima, koje zovu Dinerima. Krase ih neonski natpisi i već izvana mirišu na maslac i karamel, hrskavu slaninu i kavu s okusom lješnjaka.
Tamo se nas četvoro stisnemo na dvije svjetloplave klupice od lesonita za istim takvi stolom. Pred očima su nam bočice s demonskim sadržajima poput kechupa, senfa, javorovog sirupa (služi za ljepljenje, sorry, vlaženje, sorry, filovanje pancakesa, debelih američkih palačinki), meda, italian dressinga, majoneze. Navalimo rukama i zubima na hamburgere i krumpiriće, oh, da, da ne zaboravim, i na list zelene salate, koji tako jadan, uvenuo i mlačan, leži između dva komada kruha. Tek toliko, da ne bi rekli da Amerikanci ne jedu povrće?!
Naravno da sam na početku vrištala i pokušavala se pobuniti i emancipirati ostatak društva uvjeravajući ih da ćemo se razboljeti, uništiti jetru i žile, da će nam se oči razvodniti, kosa istanjiti, kosti prošupljiti, da ćemo oglupaviti skroz naskroz. Zamolili su me da sljedeći put, kad budu išli na mučenje i genetsku modifikaciju u kakav američki Diner, ostanem kod kuće ili barem prije polaska preventivno posrčem povrtnu juhicu.
U redu, nakon prvih šokova, postepeno sam odustala od proročanstava i želje da spasim sebi dragi dio čovječanstva. Pa ipak, još uvijek ne uspjevam ući u masni američki restoran bez osjećaja da me netko prati i obećanja da je to stvarno „zadnji put“.
Što se tiče grupe vježbača, na preporuku jedne američke gospođe, dovoljno mršave kako bi joj se moglo vjerovati, upisala sam se u centar EXHALE (IZDISAJ), na Madison Aveniji. U svojoj sam vježbačkoj karijeri upoznala i pod pobrisala u bezbroj različitih škola i školica, tečajeva, teretana, sportskih udruženja, ali nešto poput IZDISAJA nisam nikada vidjela! Uostalom, neznam odakle da počnem... IZDISAJ je najljepše mjesto koje sam dosad upoznala u New Yorku!! Savršenstvo u koje bi se sutra preselila, ugradila, sazidala, stopila. Temperatura i vlažnost zraka su konstantni i automatski podešeni, ko' u sigurnom, divovskom inkubatoru. Pod je od biorazgradive gume, ni tvrd ni mekan, te ti hodajući masira stopala, a ti se osjećaš lagan i elastičan. Zidovi su u bež tonalitetima, stropovi prekriveni lanenim platnom, kako bi se dobilo smirujuće raspršeno svjetlo. New Age muzika je sva u Omovima i mantrama. Djevojke i mladići na ulazu, blagajni i kafiću se smiješe i govore ispod glasa. Svi su mladi, zdravi, mršavi i sretni. Pa se i ja tako osjećam.
Svlačionice su priča za sebe. Ni trunke smrada, ni od plijesni, ni od znoja, ni od zahoda, ni od cipela, kao da sam prva koja je tamo kročila od nastanka svijeta. Kako im to uspjeva?! Na velikoj polici koja zauzima čitav jedan zid su poslagani čisti ručnici, frotirski ogrtači i plastične japanke za tuširanje. Pod tušem su plastične kape za jednokratnu upotrebu, sapuni, šampon i regenerator za kosu, male plastične britvice za depiliranje, tamponi, mlijeko za tijelo, osvježavajuća vodica za usta. Dalje je dugačko ogledalo sa stolicama i fenovima, četkama raznih veličina, pincetama, vatom. Sve, sve je tu! Bolje i organiziranije nego u bilo kojoj kupaonici koju koristi više od jednog stanara.
Kod izlaza je kutak s biljnim čajevima egzotičnih imena poput Prane i Shanti, te hladna voda s kriškama limete. Oprez, ne običnog limuna, već egzotične zelene limete!
Na početku sam željela vježbati jogu, pa sam se javila na probni sat. Prvi i posljednji. Žene su stajale na jednom dlanu, da, da, dobro ste čuli, na dlanu jedne jedine ruke. I to lijeve. Nije bilo teorije da to ponovim. Da je kojim slučajem ruka bila desna, još nekako, ali „Joga za lijevake“ stvarno nije bila za mene.
Tako sam izabrala, ni manje ni više, nego Corefusion! Što je to? Budućnost! Joga i pilates su zastarijeli, da ne pričamo o prahistorijskom fitnessu ili aerobiku. Corefusion je budućnost. Obećava čuda! A, pošto više ne vježbam kao nekada, iz ljubavi prema baletu, užitka u sportu i sličnih romantičnih razloga, već iz čistog preživljavanja, tj. da bih mogla ući u prošlogodišnje hlače, da me ne bi boljela leđa, da bih mogla bez prevelike grižnje savjesti smazati čokoladu, nakon tanjura paste, da ne bih morala skinuti sva ogledala u kući i slično, izabrala sam američki pragmatično ono što jamči najveći uspjeh.
A, treneri znaju zašto smo tu! Utorkom je to Elisabeth, gospođa od svojih pedesetak godina, kojoj je netko greškom zašarafio glavu na tijelo dvadesetogodišnjakinje. Ona je najbolja reklama za svoj rad. Može odraditi sve - pedeset trbušnjaka bez pauze, špagu, rad s dva utega po 5 kila, dvadeset sklekova na jednoj i dvadeset na drugoj ruci, stoj na glavi, dok joj osmijeh ne silazi s lica. Sjeća se imena svake od vježbačica i nikad ti se ne obrati krivim. Na početku joj se diviš i želiš svi srcem biti poput nje, ali već nakon nekoliko tjedana stvar ti počinje biti sumnjiva i pitaš se kakvu to mirakuloznu drogu koristi. Većina je nakon par mjeseci zamrzi i počne opsesivno tražiti dlaku u jajetu, nenamjernu grešku, slomljeni nokat, promukao glas, malu znojnu mrlju, bilo kakvu potvrdu da je s ove planete. Istovremeno, ne možeš je se odreći, poput onih strašno glupih, strastvenih, mladenačkih ljubavi, (kada se 20 godina kasnije pitaš, 'što mi je bilo?'), ali bez kojih ti se čini da nema ničega osim bespuća, očaja i smrti.
Petkom je stvar manje poetična. Joseph ima četrdeset godina, 190 cm visine i 80 kg mišića. On je pravi american guy. On klekne do tebe dok radiš sklekove i viče „go, go, Tamara, you are doing well, go!“, a tebi je žao da ga razočaraš, dok tako punom dušom navija za tebe. I opet, „go, Tamara, go, you can do it!“, pa sklekuješ i sklekuješ dok ti oči ne ispadnu, sopčeš, stenješ, sliniš, ne dišeš, brojiš na engleskom, pa na talijanskom, pa na hrvatskom, pa nikad kraja, a on je još uvijek tu, on vjeruje u tebe, on plješće, on ti viče na uho „go, go, go“, tebi se crni pred očima, srce ti lupa u trbuhu, u grlu, u ušima, ali ne prestaješ, jer više od svega na svijetu želiš da te pohvali, da bude uz tebe, da te voli...
Dakle, ako ćemo stvari sagledati objektivno i bez nepotrebnog filozofiranja, poput raznih političkih, socijalnih i rasnih kriterija, možemo zaključiti da se Amerikanci dijele u dvije osnovne skupine - na one koji vježbaju i one koji jedu.
Među njima nema puno simpatije, naprotiv, prilično su cinično, nerijetko i ratoborno, raspoloženi prema suparnicima. Prelazak iz jedne u drugu skupinu je isključiv i drastičan, a uglavnom se obavlja prisilnim odgojnim putem. Po mom mišljenju, radi se o nekoj vrsti strogog sistema kasti u yankee verziji.
Iskreno, na početku se nisam znala opredijeliti, vođena mentalitetom i hormonima, malo sam se priklanjaja jednoj, malo drugoj grupi. Vježbačima uglavnom ponedjeljkom, kada tradicionalno započinju sva obećanja i žrtvice, i koji, već po svom mjestu u tjednu, predstavlja dan kajanja, iskupljenja i sličnih sadomazo izmišljotina. Grupi jedača sam uglavnom pripadala vikendom, kada se ide na izlete ili barem na igranje u Central Park, a kućni štednjak služi jedino za pripremu jutarnje kave. Nedjeljom se ručava u jeftinim američkim restoranima, koje zovu Dinerima. Krase ih neonski natpisi i već izvana mirišu na maslac i karamel, hrskavu slaninu i kavu s okusom lješnjaka.
Tamo se nas četvoro stisnemo na dvije svjetloplave klupice od lesonita za istim takvi stolom. Pred očima su nam bočice s demonskim sadržajima poput kechupa, senfa, javorovog sirupa (služi za ljepljenje, sorry, vlaženje, sorry, filovanje pancakesa, debelih američkih palačinki), meda, italian dressinga, majoneze. Navalimo rukama i zubima na hamburgere i krumpiriće, oh, da, da ne zaboravim, i na list zelene salate, koji tako jadan, uvenuo i mlačan, leži između dva komada kruha. Tek toliko, da ne bi rekli da Amerikanci ne jedu povrće?!
Naravno da sam na početku vrištala i pokušavala se pobuniti i emancipirati ostatak društva uvjeravajući ih da ćemo se razboljeti, uništiti jetru i žile, da će nam se oči razvodniti, kosa istanjiti, kosti prošupljiti, da ćemo oglupaviti skroz naskroz. Zamolili su me da sljedeći put, kad budu išli na mučenje i genetsku modifikaciju u kakav američki Diner, ostanem kod kuće ili barem prije polaska preventivno posrčem povrtnu juhicu.
U redu, nakon prvih šokova, postepeno sam odustala od proročanstava i želje da spasim sebi dragi dio čovječanstva. Pa ipak, još uvijek ne uspjevam ući u masni američki restoran bez osjećaja da me netko prati i obećanja da je to stvarno „zadnji put“.
Što se tiče grupe vježbača, na preporuku jedne američke gospođe, dovoljno mršave kako bi joj se moglo vjerovati, upisala sam se u centar EXHALE (IZDISAJ), na Madison Aveniji. U svojoj sam vježbačkoj karijeri upoznala i pod pobrisala u bezbroj različitih škola i školica, tečajeva, teretana, sportskih udruženja, ali nešto poput IZDISAJA nisam nikada vidjela! Uostalom, neznam odakle da počnem... IZDISAJ je najljepše mjesto koje sam dosad upoznala u New Yorku!! Savršenstvo u koje bi se sutra preselila, ugradila, sazidala, stopila. Temperatura i vlažnost zraka su konstantni i automatski podešeni, ko' u sigurnom, divovskom inkubatoru. Pod je od biorazgradive gume, ni tvrd ni mekan, te ti hodajući masira stopala, a ti se osjećaš lagan i elastičan. Zidovi su u bež tonalitetima, stropovi prekriveni lanenim platnom, kako bi se dobilo smirujuće raspršeno svjetlo. New Age muzika je sva u Omovima i mantrama. Djevojke i mladići na ulazu, blagajni i kafiću se smiješe i govore ispod glasa. Svi su mladi, zdravi, mršavi i sretni. Pa se i ja tako osjećam.
Svlačionice su priča za sebe. Ni trunke smrada, ni od plijesni, ni od znoja, ni od zahoda, ni od cipela, kao da sam prva koja je tamo kročila od nastanka svijeta. Kako im to uspjeva?! Na velikoj polici koja zauzima čitav jedan zid su poslagani čisti ručnici, frotirski ogrtači i plastične japanke za tuširanje. Pod tušem su plastične kape za jednokratnu upotrebu, sapuni, šampon i regenerator za kosu, male plastične britvice za depiliranje, tamponi, mlijeko za tijelo, osvježavajuća vodica za usta. Dalje je dugačko ogledalo sa stolicama i fenovima, četkama raznih veličina, pincetama, vatom. Sve, sve je tu! Bolje i organiziranije nego u bilo kojoj kupaonici koju koristi više od jednog stanara.
Kod izlaza je kutak s biljnim čajevima egzotičnih imena poput Prane i Shanti, te hladna voda s kriškama limete. Oprez, ne običnog limuna, već egzotične zelene limete!
Na početku sam željela vježbati jogu, pa sam se javila na probni sat. Prvi i posljednji. Žene su stajale na jednom dlanu, da, da, dobro ste čuli, na dlanu jedne jedine ruke. I to lijeve. Nije bilo teorije da to ponovim. Da je kojim slučajem ruka bila desna, još nekako, ali „Joga za lijevake“ stvarno nije bila za mene.
Tako sam izabrala, ni manje ni više, nego Corefusion! Što je to? Budućnost! Joga i pilates su zastarijeli, da ne pričamo o prahistorijskom fitnessu ili aerobiku. Corefusion je budućnost. Obećava čuda! A, pošto više ne vježbam kao nekada, iz ljubavi prema baletu, užitka u sportu i sličnih romantičnih razloga, već iz čistog preživljavanja, tj. da bih mogla ući u prošlogodišnje hlače, da me ne bi boljela leđa, da bih mogla bez prevelike grižnje savjesti smazati čokoladu, nakon tanjura paste, da ne bih morala skinuti sva ogledala u kući i slično, izabrala sam američki pragmatično ono što jamči najveći uspjeh.
A, treneri znaju zašto smo tu! Utorkom je to Elisabeth, gospođa od svojih pedesetak godina, kojoj je netko greškom zašarafio glavu na tijelo dvadesetogodišnjakinje. Ona je najbolja reklama za svoj rad. Može odraditi sve - pedeset trbušnjaka bez pauze, špagu, rad s dva utega po 5 kila, dvadeset sklekova na jednoj i dvadeset na drugoj ruci, stoj na glavi, dok joj osmijeh ne silazi s lica. Sjeća se imena svake od vježbačica i nikad ti se ne obrati krivim. Na početku joj se diviš i želiš svi srcem biti poput nje, ali već nakon nekoliko tjedana stvar ti počinje biti sumnjiva i pitaš se kakvu to mirakuloznu drogu koristi. Većina je nakon par mjeseci zamrzi i počne opsesivno tražiti dlaku u jajetu, nenamjernu grešku, slomljeni nokat, promukao glas, malu znojnu mrlju, bilo kakvu potvrdu da je s ove planete. Istovremeno, ne možeš je se odreći, poput onih strašno glupih, strastvenih, mladenačkih ljubavi, (kada se 20 godina kasnije pitaš, 'što mi je bilo?'), ali bez kojih ti se čini da nema ničega osim bespuća, očaja i smrti.
Petkom je stvar manje poetična. Joseph ima četrdeset godina, 190 cm visine i 80 kg mišića. On je pravi american guy. On klekne do tebe dok radiš sklekove i viče „go, go, Tamara, you are doing well, go!“, a tebi je žao da ga razočaraš, dok tako punom dušom navija za tebe. I opet, „go, Tamara, go, you can do it!“, pa sklekuješ i sklekuješ dok ti oči ne ispadnu, sopčeš, stenješ, sliniš, ne dišeš, brojiš na engleskom, pa na talijanskom, pa na hrvatskom, pa nikad kraja, a on je još uvijek tu, on vjeruje u tebe, on plješće, on ti viče na uho „go, go, go“, tebi se crni pred očima, srce ti lupa u trbuhu, u grlu, u ušima, ali ne prestaješ, jer više od svega na svijetu želiš da te pohvali, da bude uz tebe, da te voli...
Wednesday, March 4, 2009
STARI AMERIČKI DNEVNIK (br. 3)
(New York, 17. studeni 2004)
Sa šmrcanjem je počeo M.M. Takav je običaj u našoj familiji. On je glavni kliconoša, kao da je dosad živio u istočnom dijelu Papue Nove Guineje, gdje virusi još nisu evoluirali na crti vremena. Nakon toga mlađa beštijica, pa starija. Iskreno, za sebe sam mislila da ću biti pošteđena. Ali, ovi američki virusi očito nisu poput ostalih...
I kod mene je počelo klasičnim redoslijedom, lagana grlobolja, začepljen nos, kašljanje iz gornjeg dijela pluća, pa iz donjeg uz dodatak katara. Samo što simptomi nisu slijedili dogovoreni red, nego su navalili svi odjednom. Izgleda da im se moj umorni i godinama nezaraženi organizam učinio idealnom mješavinom Djevičanskih Otoka i Divljeg Zapada. Nakon dva tjedna moćnih histaminika, antiviralnih lijekova i antibiotika, ništa se nije promijenilo.
Nazvala sam neke poznanike i zamolila ih da mi pomognu pronaći dobrog doktora. „Naravno. Dr George Falk je odličan. Pravi doktor stare škole, tradicionalnog pristupa pacijentima!“ Prehlada mi je bila djelomično začepila uši, a vjerovatno i načela intelektualne sposobnosti, pa se nisam ni sjetila pitati kakva je to „škola“ i „pristup“. Nazvala sam ordinaciju. Sekretarica, koja nije imala vremena za moj nos, uši i grlo, zanimala se jedino za vrstu mog osiguranja, te triput pitala radi li se o „first visit“. Sve sam mirno podnijela.
Ime Falk me odmah podsjetilo na slavnog inspektora Colomba. Nisam ostala razočarana. Od Petera Falk, moj George nije imao samo prezime, već i onaj izgled blesavka zgužvane košulje. Kad bolje razmislim sigurno je imao i prhuti na ramenima i blatnjave cipele.
Nakon kratkog pozdrava, sekretarica mi je u ruku gurnula gomilu formulara, od kojih mi se, u posljednje vrijeme, redovito počne vrtiti u glavi i stiskati u želucu. Osim toga, sigurna sam da je to jedan, ako ne i glavni, razlog drastičnog pogoršanja vida. U prosjeku mi za sličnu hrpu papira treba 40 do 45 minuta. Kod ovih doktorskih formulara, jer postoje i oni školski, carinski, čak i oni u teretani i dućanima, najgori mi je dio gdje zaokružujem NE. Ne, nisam imala rak, ni ictus (mada sam bila blizu), ni infarkt, nemam dijabetes, ni povećani tlak, ni probleme sa štitnjačom, kao ni sitnice poput kamenaca u mjehuru, žuči ili bubrezima, ni ciste na jajnicima, ni umjetne zube (osim dva, koja uvijek prošvercam), ni silikonske umetke (mada bi rado), ni umjetni kuk, ni herniju diskusa itd, itd. „Pa dobro, što onda tu tražiš?!“, govorio mi je razrogačeni pogled sekretarice kojoj sam predala papire i koja je u trenutku povezala dva s dva, točnije datum rođenja i sve one NE. „Idi i upali svijeću svetoj Gospi što te je dosad tako dobro čuvala“, slijedila je nijema komunikacija, dok su joj se okice stisnule na veličinu i oblik tamnih proreza za ispaljivanje strijela punih zavisti.
„I'm sorry. I got a flu... i stvarno se loše osjećam!“, pravdam se pokušavajući nemoguće, tj. izgledati lošije nego što izgledam.
Napokon me poslala u Falkovu sobu za preglede. Bez obzira na simpatičnu identifikaciju s likom detektiva Colomba, u tom trenutku bi bila rado zgrabila daljinski i promijenila kanal, recimo, na Dinastiju, ili barem, Čaroliju. Morate znati da je Falkova ordinacija na uglu Pete Avenije i 61. ulice, u samom srcu Manhatana. A, vani, po Petoj jure limuzine i džipovi, dnevno se u shopping troši svota koja odgovara brutto nacionalnom dohotku Burkine Faso ili Hondurasa, ni greškom se ne može vidjeti umjetni prsten ili falsificirana Vuittonova torba, prirodno obješene grudi ili izborane usnice, dok sam ja ulazila na pregled u najsivlju, najzapušteniju, najružniju liječničku ordinaciju koju sam ikada vidjela. I tu se prekida svaka televizijska metafora. Sjetih se M. M.-ove teorije da poznati američki pragmatizam nije ništa drugo do najgori oblik škrtosti.
„Skinite sve osim gaćica!“
Zaključujem da me nije dobro čuo ili se, manje moguće (?!), nisam najjasnije izrazila, pa ponavljam „I got a flu...“, i rukom dočaravam kako to izgleda kad mi curi iz nosa i steže u grlu, nastavljam lupanjem šakom po prsima, da bi čovjek čuo kako škripim.
„OK, samo se vi skinite, pa ćemo vidjeti“, odgovara ne obazirući se na moj slikoviti opis bolesti, te izlazi iz sobe.
Stajala sam tako, sama samcata, sa svojim kašljem i katarom, usred te pustinje, nereda, prašine, praznih kutija, neonske lampe, oguljenih tapeta, nikako ne shvaćajući što mi se događa. Na kraju sam se poslušno skinula. A, što ću?! Njega dugo nije bilo. Vjerovatno je u susjednom sobičku imao drugog, jednako golog i zbunjenog pacijenta. U međuvremenu, dršćući i plaveći od zime, nastavljala sam kihati i kašljati u rekordno kratkim razmacima, velikodušno ostavljajući svoje bakcile onima poslije mene. Dr Falk se napokon vratio, dok sam poput Botticcelijeve Venere pokušavala svoju promrzlu golotinju pokriti rukama.
„Weeeell! How are you?!“ viče s vratiju i smije se s onih svojih četrdeset američkih zuba. Pokušavam s prezentom, perfektom, kondicionalom, dok mi se u glavi odvija erupcija, elektroliza, implozija, fotosinteza, centrifuga, ali ništa od toga me nije uspjeva spasiti od Falkovog „first visita“. Dok na glas sastavljam svoju prvu suvislu rečenicu, on me već cijepio protiv tetanusa, pregledao dojke, poslušao slušalicama, izmjerio tlak, pregledao madeže, napravio elektrokardiogram, udario čekićem po koljenima, pogledao sporno grlo, nos i uši, te poslao ženi u susjednu sobu na vađenje krvi.
„But, it's just a flu...“, i dalje dosađujem s tom gripom, koja je u međuvremenu postala pitanjem osobnog dostojanstva. „Look at me!“, nastavljam skoro plačnim glasom, tražeći priznanje da sam bolesna, da mi je loše, da mi treba utjeha, lijepa riječ, domaća juha, ruka na čelu.
„It's OK, I know, I know...“, odgovara mi tonom kojim se razgovara sa senilnim stogodišnjakom ili nerazumnim dvogodišnjim dijetetom, A, meni je upravo to trebalo. Dr Falk je opet postao nepogrešivim detektivom Colombom iz mog djetinjstva. Pružio mi je recept za najuobičajniji antibiotik, kojeg sam morala piti tri dana, pa onda eventualno još četiri, i eventualno još tri. A, ako mi se ni tada stanje ne poboljša, ne preostaje mi nego da se bacim s mosta, pomislila sam u sebi, pomalo zbunjena. Valjda se u Americi to tako radi. Još sam mu jedino za kraj rekla da mi tu matematičku jednadžbu stavi negdje crno na bijelo, jer nisam sigurna da je mogu zapamtiti.
Sa šmrcanjem je počeo M.M. Takav je običaj u našoj familiji. On je glavni kliconoša, kao da je dosad živio u istočnom dijelu Papue Nove Guineje, gdje virusi još nisu evoluirali na crti vremena. Nakon toga mlađa beštijica, pa starija. Iskreno, za sebe sam mislila da ću biti pošteđena. Ali, ovi američki virusi očito nisu poput ostalih...
I kod mene je počelo klasičnim redoslijedom, lagana grlobolja, začepljen nos, kašljanje iz gornjeg dijela pluća, pa iz donjeg uz dodatak katara. Samo što simptomi nisu slijedili dogovoreni red, nego su navalili svi odjednom. Izgleda da im se moj umorni i godinama nezaraženi organizam učinio idealnom mješavinom Djevičanskih Otoka i Divljeg Zapada. Nakon dva tjedna moćnih histaminika, antiviralnih lijekova i antibiotika, ništa se nije promijenilo.
Nazvala sam neke poznanike i zamolila ih da mi pomognu pronaći dobrog doktora. „Naravno. Dr George Falk je odličan. Pravi doktor stare škole, tradicionalnog pristupa pacijentima!“ Prehlada mi je bila djelomično začepila uši, a vjerovatno i načela intelektualne sposobnosti, pa se nisam ni sjetila pitati kakva je to „škola“ i „pristup“. Nazvala sam ordinaciju. Sekretarica, koja nije imala vremena za moj nos, uši i grlo, zanimala se jedino za vrstu mog osiguranja, te triput pitala radi li se o „first visit“. Sve sam mirno podnijela.
Ime Falk me odmah podsjetilo na slavnog inspektora Colomba. Nisam ostala razočarana. Od Petera Falk, moj George nije imao samo prezime, već i onaj izgled blesavka zgužvane košulje. Kad bolje razmislim sigurno je imao i prhuti na ramenima i blatnjave cipele.
Nakon kratkog pozdrava, sekretarica mi je u ruku gurnula gomilu formulara, od kojih mi se, u posljednje vrijeme, redovito počne vrtiti u glavi i stiskati u želucu. Osim toga, sigurna sam da je to jedan, ako ne i glavni, razlog drastičnog pogoršanja vida. U prosjeku mi za sličnu hrpu papira treba 40 do 45 minuta. Kod ovih doktorskih formulara, jer postoje i oni školski, carinski, čak i oni u teretani i dućanima, najgori mi je dio gdje zaokružujem NE. Ne, nisam imala rak, ni ictus (mada sam bila blizu), ni infarkt, nemam dijabetes, ni povećani tlak, ni probleme sa štitnjačom, kao ni sitnice poput kamenaca u mjehuru, žuči ili bubrezima, ni ciste na jajnicima, ni umjetne zube (osim dva, koja uvijek prošvercam), ni silikonske umetke (mada bi rado), ni umjetni kuk, ni herniju diskusa itd, itd. „Pa dobro, što onda tu tražiš?!“, govorio mi je razrogačeni pogled sekretarice kojoj sam predala papire i koja je u trenutku povezala dva s dva, točnije datum rođenja i sve one NE. „Idi i upali svijeću svetoj Gospi što te je dosad tako dobro čuvala“, slijedila je nijema komunikacija, dok su joj se okice stisnule na veličinu i oblik tamnih proreza za ispaljivanje strijela punih zavisti.
„I'm sorry. I got a flu... i stvarno se loše osjećam!“, pravdam se pokušavajući nemoguće, tj. izgledati lošije nego što izgledam.
Napokon me poslala u Falkovu sobu za preglede. Bez obzira na simpatičnu identifikaciju s likom detektiva Colomba, u tom trenutku bi bila rado zgrabila daljinski i promijenila kanal, recimo, na Dinastiju, ili barem, Čaroliju. Morate znati da je Falkova ordinacija na uglu Pete Avenije i 61. ulice, u samom srcu Manhatana. A, vani, po Petoj jure limuzine i džipovi, dnevno se u shopping troši svota koja odgovara brutto nacionalnom dohotku Burkine Faso ili Hondurasa, ni greškom se ne može vidjeti umjetni prsten ili falsificirana Vuittonova torba, prirodno obješene grudi ili izborane usnice, dok sam ja ulazila na pregled u najsivlju, najzapušteniju, najružniju liječničku ordinaciju koju sam ikada vidjela. I tu se prekida svaka televizijska metafora. Sjetih se M. M.-ove teorije da poznati američki pragmatizam nije ništa drugo do najgori oblik škrtosti.
„Skinite sve osim gaćica!“
Zaključujem da me nije dobro čuo ili se, manje moguće (?!), nisam najjasnije izrazila, pa ponavljam „I got a flu...“, i rukom dočaravam kako to izgleda kad mi curi iz nosa i steže u grlu, nastavljam lupanjem šakom po prsima, da bi čovjek čuo kako škripim.
„OK, samo se vi skinite, pa ćemo vidjeti“, odgovara ne obazirući se na moj slikoviti opis bolesti, te izlazi iz sobe.
Stajala sam tako, sama samcata, sa svojim kašljem i katarom, usred te pustinje, nereda, prašine, praznih kutija, neonske lampe, oguljenih tapeta, nikako ne shvaćajući što mi se događa. Na kraju sam se poslušno skinula. A, što ću?! Njega dugo nije bilo. Vjerovatno je u susjednom sobičku imao drugog, jednako golog i zbunjenog pacijenta. U međuvremenu, dršćući i plaveći od zime, nastavljala sam kihati i kašljati u rekordno kratkim razmacima, velikodušno ostavljajući svoje bakcile onima poslije mene. Dr Falk se napokon vratio, dok sam poput Botticcelijeve Venere pokušavala svoju promrzlu golotinju pokriti rukama.
„Weeeell! How are you?!“ viče s vratiju i smije se s onih svojih četrdeset američkih zuba. Pokušavam s prezentom, perfektom, kondicionalom, dok mi se u glavi odvija erupcija, elektroliza, implozija, fotosinteza, centrifuga, ali ništa od toga me nije uspjeva spasiti od Falkovog „first visita“. Dok na glas sastavljam svoju prvu suvislu rečenicu, on me već cijepio protiv tetanusa, pregledao dojke, poslušao slušalicama, izmjerio tlak, pregledao madeže, napravio elektrokardiogram, udario čekićem po koljenima, pogledao sporno grlo, nos i uši, te poslao ženi u susjednu sobu na vađenje krvi.
„But, it's just a flu...“, i dalje dosađujem s tom gripom, koja je u međuvremenu postala pitanjem osobnog dostojanstva. „Look at me!“, nastavljam skoro plačnim glasom, tražeći priznanje da sam bolesna, da mi je loše, da mi treba utjeha, lijepa riječ, domaća juha, ruka na čelu.
„It's OK, I know, I know...“, odgovara mi tonom kojim se razgovara sa senilnim stogodišnjakom ili nerazumnim dvogodišnjim dijetetom, A, meni je upravo to trebalo. Dr Falk je opet postao nepogrešivim detektivom Colombom iz mog djetinjstva. Pružio mi je recept za najuobičajniji antibiotik, kojeg sam morala piti tri dana, pa onda eventualno još četiri, i eventualno još tri. A, ako mi se ni tada stanje ne poboljša, ne preostaje mi nego da se bacim s mosta, pomislila sam u sebi, pomalo zbunjena. Valjda se u Americi to tako radi. Još sam mu jedino za kraj rekla da mi tu matematičku jednadžbu stavi negdje crno na bijelo, jer nisam sigurna da je mogu zapamtiti.
Friday, February 27, 2009
STARI AMERIČKI DNEVNIK (br. 2)
(New York, 4. listopad 2004.)
Prije tri tjedna u Sjedinjenim Državama je započela nova školska godina, u kojoj će od ove jeseni sudjelovati i moje dvije beštijice!!
Pripreme su bile vrlo intenzivne. Od prijateljskog uvjeravanja i očaravajućih uzdaha u opisivanju onog što ih očekuje, pa do traženja svih mogućih školskih potrepština putem Interneta, u kojem nismo najvještiji, ali još uvijek predstavlja jednostavniju alternativu od potrage za odgovarajućim dućanima.
Starija djeca, u koju po godinama spada i moja starija beštijica, moraju se oblačiti po dress codeu tj. u uniforme sastavljene od bijele majice ili košulje i plavih hlača, te plavih ili bijelih čarapa. Mlađa djeca, u koju isto tako samo po godinama, spada mlađa beštijica mogu imati tetovaže, pelene, piercinge, dude, pupčiće na vjetru, zakovice, japanke... Pošto beštijice u kućnom ambijentu nisu nikad doživjela tako različite tretmane, stvar je izazvala gromka negodovanja i proteste.
Trebalo je također nabaviti i lunch boxove, plastične torbice u kojima se nalaze manje plastična kutije s poklopcem. U njih američke mame svojoj djeci spremaju ručak. U školi ga zagriju u mikrovalnoj pećnici koja se većinom nalazi odmah do ploče, pa se vrate u klupe kako bi iznad bilježnica, knjiga, olovaka, bojica pojeli svoj ručak U SLAST!! Neeeee, u Americi ne postoje ona divna mjesta koja se zovu školske kuhinje, ni kuharice, ni blagovaonice, ni tanjuri. Za vrijeme velikog odmora, negdje oko deset ujutro, hodnicima ne pluta miris gulaša, juhe i restanog krumpira. Tužno, zar ne? Upravo sam jučer pročitala kako preko polovice američke djece ima problema s hranom i ne čudim se toliko tom podatku, koliko kako je ona druga polovica uspjela ostati normalnom?!
Dakle krenuli smo to prvo jutro, M.M., beštijice i ja, dvije školske torbe, jedna uniforma i dva lunch boxa u talijansko-američku školu na East 96 Street.
Stariji me sjetno pogledao spuštene glave i bez riječi ušao u učionicu prepunu nepoznate djece, ko' da ide na giljotinu. Tješila sam se kako je sve to, naravno, za „njegovo dobro“.
Mlađi se pokazao puno težim slučajem, iako je dosad upravo on slovio kao razuman, miran, popustljiv, ugodnog karaktera. Posjeli su nas u učionicu na one mikro stolice iz vrtića, ja još nekako, a M.M. s koljenima za ušima i rukama na gležnjevima. Tako da je nakon samo pola minute yoga pozicije „klokana koji sjedi“ izletio na hodnik da istegne grč u desnoj nozi. Mlađi nije plakao, nije se grčevito držao mojih hlača (znam, kaže se mamine suknje, ali u mom slučaju to nikako ne ide), nije dudao prst, ni gnječio plišanog zeca, ni razgledavao igračke. Mlađa beštijica je mirno promatrala svijet oko sebe. Veliki i pametan. Nakon nekoliko minuta otvorio je svoj lunch box i počeo se mučiti s plastičnom kutijom. Bilo je tek 8 i 30. Mnogi su bili natašte ili, poput nas, s tek jednom kavom u želucu.
„Mama, mi otvoriš“, rekao je na jasnom hrvatskom, koji ne samo da nije ni engleski, ni talijanski, nego nije ni francuski, ni španjolski, ni njemački, niti išta što su ovi ljudi oko nas mogli dosad čuti. Njih petoro nas je iznenađeno pogledalo. „Zlato, sada nije vrijeme ručka! Jesti ćeš kad i sva druga djeca!“ Odgovorila sam uz smješak moderne-informirane-uvijekstrpljive mame. „Ja hoću sada!“ „Ne, nemoj sada, poslije ćeš jesti. Vidiš da sada nitko ne jede.“ Kao da bi mu usporedba sa svim tim smješećim, nepoznatim svijetom, trebala nešto značiti. „HOĆU JESTI SADA!!“. Ovog puta se okrenulo njih desetak. Otvorila sam tu glupu kutiju i nagnula se naprijed pokušavajući nas sakriti od pogleda svih tih modernih-informiranih-uvijekstrpljivih mama. Međutim, ni da sam legla preko čitavnog stola ne bih bila uspjela zaustaviti miris još toplog rižota sa sitnim komadićima mesa i parmezanom. Sad su pak svi buljili u nas. M.M.-a je počeo hvatati grč u obje noge, pa se više nije ni vraćao iz hodnika. Što se mene tiče, htjela sam propasti u zemlju, kad već nisam mogla biti neprimjetna, stopljena s ostatkom prisutnog mnoštva. U trenutku rastanka sve one gore spomenute mame su svoju djecu ljubile, savjetovale, ostavljale im omiljene igračke, a iza nas je ostalo bojno polje na i ispod stola, ispod stolice, masne ruke, prljavo lice, dok sam ja sam režala ispod glasa.
Mislila sam, tješila se, da će iz dana u dan biti bolje. Eh, da bar nisam! Razočaranje ne bi bilo tako ogromno. Moja jedina točna procjena je bila oko kvocijenta inteligencije. Točno, dijete je pametno i brzo je shvatilo da se u vrtić ne ide tek isprazniti lunch box, pa kuda koji mili moji... Vidjelo je da ga tamo ne razumiju, da ne može jesti i piti kada hoće, ali prije svega shvatilo da nema mame! Eto, još uvijek se mučimo vučući ga po podu do učionice dok se on grčevito drži za metalnu ogradu i viče na svim poznatim mu jezicima „HOĆU KUĆI“! U rekordnom roku, i to samo intuicijom, savladao je sve metode građanskog neposluha. Sva dosadašnja jutra smo odsjedili s njim na tzv. „uhodavanju“, ali on ne popušta, uporan i jak ko' gladijator, drži se ručicama-klještima za hlače, jaknu, košulju, mali prst, torbu. Nikako da postane „uhodan“.
U međuvremenu, starijeg smo smatrali gotovim slučajem. Osim što je, naviknut na godinu dana provedenih u Waldorfskoj školi, stalno stenjao i plakao kako ih nisu pustili u park, već su proveli šest sati sjedeći za istim stolicama, (u tome ga potpuno razumijem i podržavam), kako učiteljice nisu normalne kada im daju toliko zadaće (i u tome ga razumijem i podržavam). Međutim, to razumijevanje i podršku držim za sebe, jer se bojim da bi se u suprotnom kad-tad morala suočiti s anarhistom, koji ne samo markira školu, već ne sprema vlastiti krevet, ne miče tanjur sa stola, kao ni svoje prljave čarape ispod kreveta, niti obavlja neke ostale meni jako važne stvari. Ne, nije da sam odustala od nekih waldorfskih principa i metoda, ali njih ostavljam za školu i učiteljice, a kod kuće nek' se zna, krevet je krevet, čarape su čarape, a ono što mama kaže je zakon!
Osim toga, ovih se dana dogodila jedna vrlo neobična stvar. Jedno popodne sam iz ruksaka starije beštijice osim mrvica, dinosaurusa (koje ilegalno unosi u školsku zgradu), jakne i bilježnica s ogromnim „magarećim ušima“, izvukla komad papira na kojem je pisalo „TI VOGLO UCCIDERE ALEKSANDER, MARIA“ (ALEX HOĆU TE UBITI, MARIA). Poskočila sam, a onda bolje pogledala... „Alex, da li si se danas u školi s nekim posvađao“, „Paaa, da!“, „A, s kim, ako mogu znati?“, „Paa, ne sjećam se!“, „A, kakva je ta Maria? Simpatična?“, „Koja? A, Maria? Ne znam... Nikad ništa ne posuđuje, ni gumicu, ni ljepilo... Ona je tako-tako.“ Nisam mu uspjela iščupati nikakvu vrijednu informaciju, osim da se redovito svađa u razredu s kim stigne, te da je izgubio već treću gumicu i drugo ljepilo u samo desetak dana. Stvarno zavidan prosjek! „A, da li se možda Mariji sviđaš? Mislim, ono...“ Naravno, ja sam odmah stvar prebacila na sapunicu i zamislila malu, neuglednu štrebericu Mariu kako se pokušava nabaciti mom sinu (naravno, nikako obratno?!). On je ne šiša ni pet posto, pa je ona odlučila zaigrati na posljednju kartu, te mu jasno stavlja do znanja da će biti ili njen ili ničiji. Nikako mi nije palo na pamet da je možda pametnoj, prelijepoj, dugokosoj Mariji dosadilo nositi školski pribor za dvoje. Ili možda troje, kako nas sapunica uči. Dakle, što učiniti po tom pitanju? Bila sam prilično zbunjena i nepripremljena, pa se list papira s terorističkim prijetnjama još nekoliko dana smucao po kuhinjskom stolu, dok se nije zamastio i dobio poznate „magareće uši“. M.M. se izvukao isprikom da je on pohađao katoličku mušku školu na dva koraka od Trg Svetog Petra, pa stoga nema pojma o čemu govorim. Ostavila sam ga u njegovom neznanju da se pobrine oko nove gumice, šiljila i ljepila.
O slučaju sam popričala s nekim ljudima koji već duže žive u Americi, koji su se zgrozili tvrdeći da je stvar izuzetno opasna. Kakve „crne, dječje simpatije“, Tamara? Mi živimo sa zvjezdanim štitom, ozonskom rupom, specijalnim uredom za borbu protiv terorizma, policajcem u svakom vlaku podzemne željeznice, tjelohraniteljima, rotwaillerima, a ti još uvijek romantično trabunjaš – kad je beštijica srela Mariju...
Prije tri tjedna u Sjedinjenim Državama je započela nova školska godina, u kojoj će od ove jeseni sudjelovati i moje dvije beštijice!!
Pripreme su bile vrlo intenzivne. Od prijateljskog uvjeravanja i očaravajućih uzdaha u opisivanju onog što ih očekuje, pa do traženja svih mogućih školskih potrepština putem Interneta, u kojem nismo najvještiji, ali još uvijek predstavlja jednostavniju alternativu od potrage za odgovarajućim dućanima.
Starija djeca, u koju po godinama spada i moja starija beštijica, moraju se oblačiti po dress codeu tj. u uniforme sastavljene od bijele majice ili košulje i plavih hlača, te plavih ili bijelih čarapa. Mlađa djeca, u koju isto tako samo po godinama, spada mlađa beštijica mogu imati tetovaže, pelene, piercinge, dude, pupčiće na vjetru, zakovice, japanke... Pošto beštijice u kućnom ambijentu nisu nikad doživjela tako različite tretmane, stvar je izazvala gromka negodovanja i proteste.
Trebalo je također nabaviti i lunch boxove, plastične torbice u kojima se nalaze manje plastična kutije s poklopcem. U njih američke mame svojoj djeci spremaju ručak. U školi ga zagriju u mikrovalnoj pećnici koja se većinom nalazi odmah do ploče, pa se vrate u klupe kako bi iznad bilježnica, knjiga, olovaka, bojica pojeli svoj ručak U SLAST!! Neeeee, u Americi ne postoje ona divna mjesta koja se zovu školske kuhinje, ni kuharice, ni blagovaonice, ni tanjuri. Za vrijeme velikog odmora, negdje oko deset ujutro, hodnicima ne pluta miris gulaša, juhe i restanog krumpira. Tužno, zar ne? Upravo sam jučer pročitala kako preko polovice američke djece ima problema s hranom i ne čudim se toliko tom podatku, koliko kako je ona druga polovica uspjela ostati normalnom?!
Dakle krenuli smo to prvo jutro, M.M., beštijice i ja, dvije školske torbe, jedna uniforma i dva lunch boxa u talijansko-američku školu na East 96 Street.
Stariji me sjetno pogledao spuštene glave i bez riječi ušao u učionicu prepunu nepoznate djece, ko' da ide na giljotinu. Tješila sam se kako je sve to, naravno, za „njegovo dobro“.
Mlađi se pokazao puno težim slučajem, iako je dosad upravo on slovio kao razuman, miran, popustljiv, ugodnog karaktera. Posjeli su nas u učionicu na one mikro stolice iz vrtića, ja još nekako, a M.M. s koljenima za ušima i rukama na gležnjevima. Tako da je nakon samo pola minute yoga pozicije „klokana koji sjedi“ izletio na hodnik da istegne grč u desnoj nozi. Mlađi nije plakao, nije se grčevito držao mojih hlača (znam, kaže se mamine suknje, ali u mom slučaju to nikako ne ide), nije dudao prst, ni gnječio plišanog zeca, ni razgledavao igračke. Mlađa beštijica je mirno promatrala svijet oko sebe. Veliki i pametan. Nakon nekoliko minuta otvorio je svoj lunch box i počeo se mučiti s plastičnom kutijom. Bilo je tek 8 i 30. Mnogi su bili natašte ili, poput nas, s tek jednom kavom u želucu.
„Mama, mi otvoriš“, rekao je na jasnom hrvatskom, koji ne samo da nije ni engleski, ni talijanski, nego nije ni francuski, ni španjolski, ni njemački, niti išta što su ovi ljudi oko nas mogli dosad čuti. Njih petoro nas je iznenađeno pogledalo. „Zlato, sada nije vrijeme ručka! Jesti ćeš kad i sva druga djeca!“ Odgovorila sam uz smješak moderne-informirane-uvijekstrpljive mame. „Ja hoću sada!“ „Ne, nemoj sada, poslije ćeš jesti. Vidiš da sada nitko ne jede.“ Kao da bi mu usporedba sa svim tim smješećim, nepoznatim svijetom, trebala nešto značiti. „HOĆU JESTI SADA!!“. Ovog puta se okrenulo njih desetak. Otvorila sam tu glupu kutiju i nagnula se naprijed pokušavajući nas sakriti od pogleda svih tih modernih-informiranih-uvijekstrpljivih mama. Međutim, ni da sam legla preko čitavnog stola ne bih bila uspjela zaustaviti miris još toplog rižota sa sitnim komadićima mesa i parmezanom. Sad su pak svi buljili u nas. M.M.-a je počeo hvatati grč u obje noge, pa se više nije ni vraćao iz hodnika. Što se mene tiče, htjela sam propasti u zemlju, kad već nisam mogla biti neprimjetna, stopljena s ostatkom prisutnog mnoštva. U trenutku rastanka sve one gore spomenute mame su svoju djecu ljubile, savjetovale, ostavljale im omiljene igračke, a iza nas je ostalo bojno polje na i ispod stola, ispod stolice, masne ruke, prljavo lice, dok sam ja sam režala ispod glasa.
Mislila sam, tješila se, da će iz dana u dan biti bolje. Eh, da bar nisam! Razočaranje ne bi bilo tako ogromno. Moja jedina točna procjena je bila oko kvocijenta inteligencije. Točno, dijete je pametno i brzo je shvatilo da se u vrtić ne ide tek isprazniti lunch box, pa kuda koji mili moji... Vidjelo je da ga tamo ne razumiju, da ne može jesti i piti kada hoće, ali prije svega shvatilo da nema mame! Eto, još uvijek se mučimo vučući ga po podu do učionice dok se on grčevito drži za metalnu ogradu i viče na svim poznatim mu jezicima „HOĆU KUĆI“! U rekordnom roku, i to samo intuicijom, savladao je sve metode građanskog neposluha. Sva dosadašnja jutra smo odsjedili s njim na tzv. „uhodavanju“, ali on ne popušta, uporan i jak ko' gladijator, drži se ručicama-klještima za hlače, jaknu, košulju, mali prst, torbu. Nikako da postane „uhodan“.
U međuvremenu, starijeg smo smatrali gotovim slučajem. Osim što je, naviknut na godinu dana provedenih u Waldorfskoj školi, stalno stenjao i plakao kako ih nisu pustili u park, već su proveli šest sati sjedeći za istim stolicama, (u tome ga potpuno razumijem i podržavam), kako učiteljice nisu normalne kada im daju toliko zadaće (i u tome ga razumijem i podržavam). Međutim, to razumijevanje i podršku držim za sebe, jer se bojim da bi se u suprotnom kad-tad morala suočiti s anarhistom, koji ne samo markira školu, već ne sprema vlastiti krevet, ne miče tanjur sa stola, kao ni svoje prljave čarape ispod kreveta, niti obavlja neke ostale meni jako važne stvari. Ne, nije da sam odustala od nekih waldorfskih principa i metoda, ali njih ostavljam za školu i učiteljice, a kod kuće nek' se zna, krevet je krevet, čarape su čarape, a ono što mama kaže je zakon!
Osim toga, ovih se dana dogodila jedna vrlo neobična stvar. Jedno popodne sam iz ruksaka starije beštijice osim mrvica, dinosaurusa (koje ilegalno unosi u školsku zgradu), jakne i bilježnica s ogromnim „magarećim ušima“, izvukla komad papira na kojem je pisalo „TI VOGLO UCCIDERE ALEKSANDER, MARIA“ (ALEX HOĆU TE UBITI, MARIA). Poskočila sam, a onda bolje pogledala... „Alex, da li si se danas u školi s nekim posvađao“, „Paaa, da!“, „A, s kim, ako mogu znati?“, „Paa, ne sjećam se!“, „A, kakva je ta Maria? Simpatična?“, „Koja? A, Maria? Ne znam... Nikad ništa ne posuđuje, ni gumicu, ni ljepilo... Ona je tako-tako.“ Nisam mu uspjela iščupati nikakvu vrijednu informaciju, osim da se redovito svađa u razredu s kim stigne, te da je izgubio već treću gumicu i drugo ljepilo u samo desetak dana. Stvarno zavidan prosjek! „A, da li se možda Mariji sviđaš? Mislim, ono...“ Naravno, ja sam odmah stvar prebacila na sapunicu i zamislila malu, neuglednu štrebericu Mariu kako se pokušava nabaciti mom sinu (naravno, nikako obratno?!). On je ne šiša ni pet posto, pa je ona odlučila zaigrati na posljednju kartu, te mu jasno stavlja do znanja da će biti ili njen ili ničiji. Nikako mi nije palo na pamet da je možda pametnoj, prelijepoj, dugokosoj Mariji dosadilo nositi školski pribor za dvoje. Ili možda troje, kako nas sapunica uči. Dakle, što učiniti po tom pitanju? Bila sam prilično zbunjena i nepripremljena, pa se list papira s terorističkim prijetnjama još nekoliko dana smucao po kuhinjskom stolu, dok se nije zamastio i dobio poznate „magareće uši“. M.M. se izvukao isprikom da je on pohađao katoličku mušku školu na dva koraka od Trg Svetog Petra, pa stoga nema pojma o čemu govorim. Ostavila sam ga u njegovom neznanju da se pobrine oko nove gumice, šiljila i ljepila.
O slučaju sam popričala s nekim ljudima koji već duže žive u Americi, koji su se zgrozili tvrdeći da je stvar izuzetno opasna. Kakve „crne, dječje simpatije“, Tamara? Mi živimo sa zvjezdanim štitom, ozonskom rupom, specijalnim uredom za borbu protiv terorizma, policajcem u svakom vlaku podzemne željeznice, tjelohraniteljima, rotwaillerima, a ti još uvijek romantično trabunjaš – kad je beštijica srela Mariju...
Saturday, February 14, 2009
STARI AMERIČKI DNEVNIK (br.1)
(Ovo su dijelovi mog Američkog Dnevnika. Postepeno ću ih prebacivati na Blog, da se sjetim prvih dana naše američke avanture.)
(New York, 10. rujan 2004)
Dakle, eto nas nakon prva tri američka tjedna. Glava obitelji M.M., dvije beštijice i ja. U čudu sam i zbunjuje me i sam pridjev “američki”. Još mi nekako nije jasno kako bi to trebalo izgledati i da li mi se sviđa ili ne.
Da počnem od jet lega, koji je trajao, manje više, oko sedam dana. Taj fenomen, koji mi je prva empirijska potvrda da je zemlja stvarno okrugla, trebalo bi sagledati s više stajališta. Pozitivna strana je ograničena na večernje sate, jer su beštijice rano odlazile u svoj(!!!) krevet i padale u san bez priče, mlijeka, čaše vode, piškenja, maminog prisustva i slično. Svima sam to pričala ponoseći se svojim uspješnim odgojnim metodama, ali prvenstveno svojim čvrstim i nepodmitljivim karakterom. Ranije se uvjerivši da je Zemlja okrugla i da se kreće, stanje naravno nije mogao trajati vječno, pa bi nakon nekog vremena svanulo, dok se meni istovremeno, vjerovatno zbog tog istog jet lega, smrknulo. Dakle, već u pet ujutro su se palili telekomandirani bageri koji su, nenavikli na novi prostor, udarali na sve strane, okretale se i praznile kartonske kutije, reprogramirane u Boinge, isključivo modele 747 i 777, te je glasno zahtijevan topli obrok. Vani je još bio mrkli mrak. Kao i u mojoj glavi. Kao i u frižideru.
Kuća u koju smo se smjestili ima tri kata, tzv. “town house”. “Krasno, kuća puna šarma, nimalo američki stil.”, bili su moji prvi utisci. Tada nisam računala na stepenice. Od samog početka su na beštijice djelovale poput magneta. Ako nisu po njima ležali, kotrljali igračke ili sebe, penjali se na sve moguće i nemoguće načine, tu su se igrali, tu su jeli i tu su se svađali. Mi smo hodali gore-dolje ko’ muhe bez glave ili neiskusni konobari, koji se vraćaju u kuhinju praznih ruku. Nakon samo dva dana imali smo muskulfiber koji se mogao usporediti samo s prvim danima skijanja nakon jednogodišnje stanke. Nisam računala ni na zvonce na vratima, koje se čuje samo na jednom od katova, ali je, gle iznenadjenja, taj uvijek drukčiji. Kad sam očekivala neku važniju pošiljku ili majstora kojega nije bilo danima, postavila bih jednu od beštijica na stepenice odmah do vanjskih vratiju da stražari. Neću vas dodatno zamarati hrpom uputstava koja sam u ovom razdoblju morala pročitati, i ne samo to, nego shvatiti tekst i primjeniti ga u praksi. Priznajem, često mi je španjolska verzija “Instruccionesa de Installation” bila bliskija od engleske.
U međuvremenu je trebalo kupiti milijun životno neophodnih sitnica, poput velikog lonca i cjediljke za pastu, ljestvi, električnog adaptora za europske standarde, moj telefon (!!!!), anatomske jastuke (barem moj, a ostali mogu i na obične), reduktor WC školjke za B. koji pokušava “biti veliki”, vagu u kilogramima za M.M. I naravno, zavjese. Ni na njih nisam računala. Zanimljivo je da u ovoj zemlji svi spavaju ne obazirući se na svjetlo ulične lampe, mjeseca ili čak sunca, koja prodire kroz prozore. Mi, fotosenzibilni Europljani, oboružani selotejpom, onim širokim, te čavlićima, pokušavali smo pokriti stakla tamnijim ručnicima (svjetli su beskorisni), laganim dekicama (od teških se usred noći začuje skripa selotejpa koji se odlijepio) i mojim krasnim šarenim parejima s brazilskim motivima (plakalo mi je srce dok smo ih probijali čavlićima i postavljali na prašnjave prozorske okvire).
Ali, prije svega nisam računala na jedan tipični američki problem u tako “europskom” prostoru. O njemu je prvi puta progovorio M.M. Kao o malo većem, da kažemo američki krupnom primjerku, ali jednako bezopasnom i lijenom. Spomenuo mi ga je onako, usput, dok smo se mimoilazili u hodniku, ne pridajući vijesti nikakvu važnost. Nakon nekoliko dana spomenuo mi je i drugog, vjerovatno brata, jednako krupnog i nespretnog. Stvar me nakratko zabrinula, ali ništa više od toga, dok ga sljedećeg jutra nisam svojim očima vidjela kako leži na leđima usred hodnika i bespomoćno mlatara sa svojih šest nožica. Jeza me prošla. Bili su stvarno ogroooomniii!!!! Genetski modificirani, ozračeni, puni hormona, antibiotika, palminog ulja, nemam pojma čega, ali u svakom slučaju, to nisu bili normalni žohari!!!! Da vam priznam, jedne večeri, dok je M.M. radio do kasno, našla sam jednoga na krevetu i to, na mojoj polovici. Najprije sam pobjegla u kupaonicu, a kad sam shvatila da u kući nema nikoga starijega i hrabrijeg od mene, vratila sam se i s vratiju dugo proučavala situaciju. Skinula sam jednu papuču namjeravajući ga klepnuti na pod dok sam ga drugom obuvenom nogom trebala zgnječiti. Onako s hrskanjem. “Nisu ni tako spori, kako izgledaju”, jedino je što sam mogla zaključiti, jer ga nije bilo na krevetu, ni na papuči, kao ni ispod kreveta. Naravno da sam zatvorila oči kad sam ga zveknula, nisam namjerno, znam da ni ne lete, ni ne skaču, pa ipak… Strategija se pokazala krajnje neefikasnom. Poslije sam dugo razmišljala i raspravljala s M.M., te smo zaključili da ih je najbolje pokriti ručnikom, pa onda udarati metlom desetak minuta ili u hrabrijim trenucima ili u prisustvu djece, primjeniti humaniju Greenpeace metodu, zamotati ručnik, staviti ga u plastičnu vrečicu, zavezati ju čvrsto i baciti u smeće. U svakom slučaju te sam noći s lijeve prešla na desnu stranu kreveta.
Odlučili smo nazvati gazdu Mikea. Ali, prije sam M.M.-a pitala kako se kaže žohar na engleskom. Beatles, naravno, zar se ne sjećaš da su ih zvali žoharima iz Liverpoola. Naravno, kako sam blesava!? Dakle, rekli smo Mikeu da imamo beatlese u kuci. Mora da je pomislio da smo stvarno prolupali!! I vjerovatno bi nam bio spustio slušalicu u lice, da mu ne plaćamo sve one tisuće dolara mjesečno. “It is impossible! They are dead!!”. “Ne, ne Mike, nisu mrtvi!! Živi su, življi od tebe i mene, čak i onaj kojeg sam jučer klepnula svom snagom je tu negdje, živ i zdrav!”. “Aaaa, a water bags!!” uzviknuo je Mike nakon kraćeg opisa. Nazvao nas je nakon nekoliko sati i rekao da će za koji dan doći “the sterminator”, pravi profesionalac. Još uvijek ga očekujem i zamišljam poput Jean Renoa, u Nikiti. Ne, ne običan killer, već sterminator za kojim ne ostaju ni leševi, ni krv, već apsolutno ništa, tabula rasa, sterilni prostor. Čekam ga na stepenicama i zamišljam nabildanog, s tetoviranom mrtvačkom glavom na bicepsima, ispod koje gotičkim slovima piše “DEAD TO WATER BAGS”.
Inače, što se tiče španjolskog, baby sitterica iz Salvadora je, nakon vijesti o žoharima, zabezeknuto pogledala u mene i rekla “los chucaracios!!!” (izgovara se poput pjesme, kukarača), te vjerovatno još uvijek razmišlja da li da da otkaz, kao da ih u onoj svojoj prljavoj, vlažnoj, siromašnoj, tropskoj zemljici nije nikad vidjela, Ma daj, nemoj mi se praviti…!!!
Subscribe to:
Posts (Atom)
