DAN U ZELENOM - ST. PATRICK'S DAY

Grad je jučer bio pun policajaca i „velikih zelenih“. Slavio se St. Patrick's Day, zaštitnik Irske i Iraca. Svake se godine na taj dan na ulicama New Yorka organizira „parada“. Svi koji imaju i kap irske krvi, pa i oni koji nemaju, obuku nešto zeleno. Mnogi doputuju direktno iz Irske kako bi se prošetali Petom Avenijom, sa svojom muzikom, kapama, djetelinama, ponosni na svoju tradiciju i prošlost.
Ali, najbolje počinje navečer, kad se umorni i veseli okupe po pubovima. Pivo teče u slapovima, češkaju se napuhnuti trbusi, brišu znojna čela, pjeva, pleše, ali i svađa. Uglavnom, ako me pitate, kad padne mrak, Svetog Patricija provodim kod kuće.
Zanimljivost. Većina predaka tih „velikih zelenih“ stigla je u Novi Svijet polovicom 19. stoljeća, kada je tada nepoznata bolest, najvjerovatnije gljivice, napala biljke krumpira i uništila gotovo čitav urod. To je donijelo godine crne gladi. Razdoblje nazvano također Irish Patato Famine (glad irskog krumpira), natjerala je stotine tisuća Njemaca, Engleza, Nizozemaca, ali naročito Iraca da krenu – trbuhom za krumpirom.

BROADWAY I OKOLICA

Jučer sam u kazalištu Cort ili općenitije rečeno na Broadwayu, gledala predstavu „A View From The Brigde“, Arthura Millera. Iskreno, nisam ranija čula za taj komad, ali su me privukli, pretpostavljam još najmanje polovicu ljudi u poblici, Scarlett Johanson i Liev Schreiber, u glavnim ulogama. Dakle, nisam očekivala ništa specijalno!
Kad tamo... iznenađenje! Obje su odlični, kao i tekst, kao i ostali glumci, kao i publika. Priča o obitelji talijanskih emigranata 50-tih godina u Brooklynu i nemogućoj Eddievoj ljubavi prema mladoj nećakinji, tj. šogorici. Eddie je divlji i krut u svojim uvjerenjima, do smrti dosljedan, spreman okrenuti svijet kako bi dobio ono što želi. Katakter koji ga istovremeno čini odbojnim, ali i romantičnim i jedinstvenim.
Scenografija je bila postavljena tako da se nama iz publike činilo kao da s brooklynškog mosta gledamo na crvenkaste zgrade četvrti Red Hook.
Ovaj mjesec sam također gledala predstavu „Garage“ ZKM u La Mama Theatru (malo off Broadway). Jako me se dojmila i jedino mi je žao da, pošto je bila na engleskom, većinu publike nisu činili domoroci, već ljudi iz Hrvatske.

* BROADWAY - službene predstave, klasične i već igrane (većinom u kazalištima oko Times Squarea)

OFF BROADWAY - alternativne predstave

OFF OFF BROADWAY - jako alternativne predstave

SNIJEG DO KOLJENA

(pogled s mog prozora, 10. 2. 2010.)
Bez meterologa, nema života, bez obzira da li ih smatrali nepogriješivim znanstvenicima ili tek modernim vračevima! Barem ne u zemlji velikoj pola kontinenta?!
Rekli su da će noćas padati, i noćas je padalo. Nedajbože da nije, jer su na temelju njihovih prognoza zatvorili škole, organizirali gradski prijevoz i zračnu luku, opskrbu, te odvoženje smeća.
Oko 10.000 kilometara newyorških ulica, dovoljno da se pređe Amerika s istoka na zapad i nazad, jutros je čistila prava vojska profesionalaca i dobrovoljaca. Za mnoge nezaposlene i tinejđere to je bila izvrsna prilika da si zarade džeparac, jer vlasnici zgrada plaćali do 30 dolara za nekoliko metara očišćenog pločnika ispred ulaza.
Fascinirao me proces mjerenja snijega, koji zahtijeva marljivi rad vojske istreniranih voluntera. U New Yorku ih ima oko stotinu. Oni svakih šest sati odlaze na točno određene lokacije u blizini svojih kuća i štapićima od aluminija i drveta, kojima ih je opskrbila Nacionalna meterološka služba, mjere visinu snijega. Nakon toga, podatke unose u kompjutore i šalju glavnoj bazi podataka u Nacionalni centar za klimatska mjerenja. Njima treba zahvaliti precizne podatke o sniježnim nanosima u svakom dijelu grada.
Amerikanci definitivo vole volontirati (ovo je bez ironije)!!

BLOOMBERG I (ANTI)PROHIBICIONIZAM

Malo će ostati od New Yorka kao gastronomskog središta svijeta ako gradonačelnik Bloomberg nastavi ovim tempom, jer nakon cigareta, gaziranih pića i nezasićenih masnoća, na redu je – sol!
Gradonačelnik je postavio cilj da u sljedećih pet godina smanji za 25% korištenje soli u jelima spremljenim u restoranima i menzama. Thomas Farley, liječnik odgovoran za javno zdravlje pri gradskoj skupštini, uvjeren je da će na taj način biti spašeni brojni životi (i ušteđeno puno novaca), pošto je poznato da je sol jedan od glavnih krivaca za povišeni krvni tlak.
Za veliki broj Newyorčana koji se barem jednom dnevno hrani vani biti će teško prožvakati kineske noodle bez soya umaka ili neslane tortille. Uostalom, priznajmo da i i komad kartona može biti ukusan ako je dovoljno mastan i slan. Uz ostalo, ovaj posljednji Bloombergov križarski pohod, i prvi u njegovom trećem mandatu, tiče se izravno i čitave američke prehrambene industrije, jer je jasno da se ne mogu postojati proizvodi isključivo namijenjeni newyorškom tržištu.
Ostajući kod teme (anti)prohibicionizma, s druge strane rijeke Hudson, u državi New Jersey, prije nekoliko dana je prihvaćen zakon o terapijskom korištenju marihuane za osobe oboljele od AIDS-a, multiple skleroze, raka.

GREEN PORNO ILI PRVI PORNIĆ ISABELLE ROSSELLINI

(me and Isabella Rossellini)

Napokon pornić za sve! No, dobro, ne baš za sve, kažimo za one starije od šesnaest. Nećete crvenjeti, mjerkati se ispod oka, crekati od neugode, osluškivati da netko nepozvan ne uđe i ne vidi što gledate.
Večeras sam bila na projekciji nekoliko kratkih filmova Isabelle Rossellini na temu seksualnog života raznih životinja (prva serija kratkih dokumentaraca posvećena je običnim insektima, muhama, pčelama, crvima). Smijala sam se ko' luda, a usput i nešto naučila. Simpatična Rossellinijeva, koja je sjajno odigala sve moguće uloge, je svoj redateljski prvijenac napravila na nagovor Roberta Redforda, koji ih prikazuje umjesto reklama na Sundance Channelu, te internetu.

Potražite, isplati se!

http://www.sundancechannel.com/

KAKO TI SAGRADIM PODZEMNU...

Već osamdeset godina nikome nije nedostajala nova linija podzemne željeznice. A, ako i jest, nikom nije padalo napamet da s riječi pređe na djelo. Previše komplicirano, skupo i dugotrajno! Sve što danas koriste Newyorčani izgrađeno je dok je zemlja bila puno veća, a broj stanovnika puno manji. Po površini su tada vozili malobrojni automobili i još poneka konjska zaprege. Drugu aveniju su uokvirivale niske, drvene trokatnice. Ispod asfalta ili češće šljunka često nije bilo ničega osim vodovodnih cijevi i kanalizacije. Danas, gledajući svakodnevno što mi se događa ispred haustora, ne mogu se ne upitati „znaju li oni što rade?“
Redovito pratim radove s prozora, ponekad uz pomoć dalekozora. Polako postajem stručnjakom za izgradnju podzemne željeznice. Svakih nekoliko stotinjak metara izbuše se duboke rupe u koje se spuštaju razne cijevi za zrak, vodu i struju, koje će pretpostavljam služiti kada počne glavni dio posla, tj. bušenje podzemnog tunela. Zasad se radovi pravedno izmjenjuju na lijevoj i desnoj strani ulice. Trenutno, a tako će biti do ljeta, dizalice, bageri, kamioni, pneumatski čekići rade s desne, tj. moje strane ulice. Planirano je da radovi budu gotovi 2013. Još samo 4 godine. Sitnica!
Prije otprilike godinu dana su nas obavijestili da nam neboder stoji na puknutoj granitnoj ploči, koja će uz ostalo poslužiti za „riganje“ zemljine utrobe. Oko te vijesti nije bilo nikakvog paničarenja, pa sam zaključila da su takve pukotine „uobičajna“ stvar. Međutim, mic po mic, došlo je vrijeme da se kroz te pukotine pod zemlju uvede eksploziv, jer ne mislite valjda da se tunel radi Black&Decker bušilicom?!
Počeli su u ponedjeljak. Ja sam kao slučajno čitav dan bila u gradu. Pri povratku pokretom glave nijemo pitam portire kako je bilo. Kažu da se čuo tek stidljivi „bum“, ali se ništa nije treslo, pa se ne moram bojati. Međutim, vidim da i njima nije svejedno kada iz podruma izlaze geolozi, seizmolozi, građevinari i ostali vračevi zaduženi da preduhitre nesreće.
Na posljednjem sastanku Kućnog savjeta, koji u neboderu od 34 katova liči skupštini s preko sto delegata-stanara, uglavnom se raspravljalo o tome koliko će dnevno biti detonacija, kako eksploziv izgleda, da li će se skladištiti u blizini ili će svakodnevno stizati specijalnim vozilima, tko će ga dovoziti, čuvati, aktivirati. Na svu sreću, strah nije potpuno ovladao razumom, pa je također odlučeno da se od grada zatraže porske olakšice, jer u ovom trenutku nekretnina u kojoj živimo nije u potpunosti „iskoristiva“. Radovi na podzemnoj nam ne daju spavati, disati, ni kročiti na pločnik zamišljeni i bez straha. Ako zahtjev bude odbijen, idemo se žaliti federalnim poreskim vlastima u Albanyju, odlučeno je. Stvar mi miriše na moj prvi class action (masovna parnica) u životu. Osjećam se stopostotno američki.

VOLIM, VOLIM NY MARATON!

Ovaj vikend u New Yorku je bio poseban.
U subotu smo proslavili Halloween, a u nedjelju je održan maraton, jubilarni, četrdeseti po redu.
Nedjelja kada se održava maraton za mene je jedna od najljepših. Prekrojavanje ulica, zaustavljanje prometa, tisuće i tisuće ljudi, različite zastave, čine New York još sličnijim samom sebi.
U subotu navečer, tijekom masovne „Barilla“ večere (preko 7.000 porcija prekuhane tjestenine), razgovarala sam s nekolicinom sudionika-amatera. Pitala sam ih kako to da su odlučili potrošiti svoju ušteđevinu i godišnji odmor da bi se znojili na ovim ulicama. Svi su me uvjeravali kako se „nigdje ne trči kao ovdje“. Pričali su kako si u Londonu prepušten samom sebi i kišnim kapima, nitko te ne šljivi ni pet posto, u Rimu te psuju i pljuju jer im zaustavljaš promet, u Bostonu trče samo profesionalci, sve je kirurški čisto i isplanirano i završi u manje od dva i pol sata, a tijekom noćne utrke preko Apenina često znaju zaboraviti na tebe.
Ovdje, u New Yorku, je sasvim druga priča! Jučer je dva i pol milijuna ljudi bilo na ulicama, od čega je njih 43.741 trčalo s brojem na prsima. Hej, 43.741 trkača!! Više od 43.000 pari nogu ili 86.000 stopala krenulo je jučer s Verazzano mosta i poput poplave punilo ulice Brooklyna. Pitala sam se što ako dođe do loših vibracija, ako se topot tisuća nogu poklopi s prirodnim vibracijama mosta?! (Vidjela sam to u jednom dokumentarcu, kada se most srušio, slomljen u kičmi i prepolovljen ko' karate udarcem.)
Nakon mosta i Brooklyna, slijedio je Queens i Bronx, te na kraju Manhattan i Central Park.
Mi, kao obitelj, još ne trčimo, ali smo se zato specijalizirali u navijanju. Nakon što smo pronašli dobru poziciju, crnim debelim flomasterima ispisali smo naše plakate s pravom, univerzalnom parolom „GO, GO EVERYBODY!!“. Jer mi navijamo za sve, bez obzira na rasu, spol, nacionalnu pripadnost, a naročito, brzinu trčanja. Svi koji izdrže skoro 40 kilometara do ulaska u Central park, zaslužuju, po našem mišljenju, bodrenje, naklon, aplauz, jedan „woow“, jedno V s dva prsta ili bilo kakav drukčiji izraz divljenja i podrške.
Najprije je naš aplauz ohrabrio takmičare invalide. Paraplegičare na kolicima i one na trokolicama koje pedaliraju rukama, jer nemaju nogu, one s metalnim protezama za ruke i noge, slijepe koji trče s pratnjom. Djeca su bila zaprepaštena. Mi također, mada smo se pravili da nam nije ništa. Čak naprotiv, pravili smo se osvještenima, korektnima i solidarnima. S psihološko-socijološkog stajališta smo raspravljali zašto ljudi, koji ne mogu hodati, žele izvoziti na svoj način više od 42 kilometara. Također smo koristili priliku da djeci objasnimo kako su sva ljudska bića jednakovrijedna, ali ova su vrijednija od ostalih, kako ne smiju buljiti, pokazivati prstom i glasno se čuditi. Još smo neko vrijeme nastavili sa sličnim sranjima, dok smo u sebi bili više nego svjesni da „oni“ nisu kao „mi“ uvjereni u vlastitu izabranost i pravo pripadanja sretnom dijelu čovječanstva.
Slijedile su maratonke profesionalke. Njih smo prepoznavali po zastavicama, a manje po fotografijama koje sam ranije ujutro štampala s Interneta. Pobjednica je Etiopljanka Durartu Tulu. Druga je bila Ruskinja Petrova, a treća Francuskinja Christelle Daunay. Četvrta je stigla miljenica publike i glavna favoritnjika, Engleskinja Paula Radcliffe. Trčala je s grčem na licu i promijenjenom fizionomijom, iskrivljenih, poluotvorenih usana iz kojih se cijedila slina pomiješana s jecajima i uzdasima, razgoračenih očiju. Kasnije je izjavila kako ju je na 18 kilometru počelo boljeti koljeno. Gledajući kako trči, bilo je jasno da se njeno tijelo htjelo zaustaviti, a možda tog jutra nije željelo ni krenuti. Ali, glava i volja naređivale su koljenima da se dižu, bedrima da ih guraju ispred i stopalima da ih pomiču naprijed i uvijek naprijed.
Sve su bile dobro namazane. Sjajne i masne, ko' sa reklama za sunčanje. Jedan naš prijatelj, koji već nekoliko godina trči maraton, naravno kao amater, nam je rekao da je vazelin za maratonce zakon. I on se prije početka sav namaže, a naročito ispod bedara i pazuha, po bradavicama, između nogu i guze, jer, kaže, od dugotrajnog trenja lako dođe do oštećenja kože, rana i krvarenja, upala i hemeroida. Gledajući ih ovako ranjive i skliske, još smo više bili uz njih, srcem i dušom!
Nekoliko minuta iza maratonki, prošli su glavni. Maratonci! Tri tamna hrta, krakata i sjajna od znoja, koja su trčala bezobraznom lakoćom, bez grča, povraćanja i krvi. Njihovi su koraci gutali asfalt i rezali zrak drukčije, jednostavno i nagonski, nekom još dječjim željom da se otrči „od ovdje do tamo“, tek tako, radi gušta, jer nemamo ni krila, ni peraje i jer smo stvoreni da stavljamo nogu pred nogu. Kad su mi prošli ispred mene, naježila sam se i skoro zaplakala.
Na kraju, nakon otprilike tri sata od starta, počele su stizati one tisuće i tisuće „luđaka“, kojima je to bio životni san, način da se dokažu sebi, ocu ili sinu, da se zahvale, iskupe, zabave, druže, osjete nešto posebno. Ili da imaju tek nešto za ispričat! Prolazili su kroz plastična vrata s natpisom FINISH mokri od znoja i Gatoradea kojim su se polijevali, popišani, jer je teško ostati suh kad se piški u trku, starci od sedamdeset i više, zaljubljeni parovi koji su nastavili s ljubakanjem, bolesni i nabildani, oni sa slušalicama i oni s naočalima, tetovažama, žuljevima, psima. Svi su oni bili dijelom, (i mi, i mi!?), newyorškog maratona!

JESMO LI DOVOLJNO VISOKI ZA LJUBAV

Prije nekoliko dana u NY Postu je izašao kratki članak o šesnaestogodišnjem dečku Jeffreyu, koji živi u New Yorku i pohađa Dalton School, vrlo skupu školu na Upper East Sideu.
S 11 godina, Jeffrey je bio visok samo 104 cm, dok su istovremeno njegova braća bila prosječne visine. Tada su mu dječji endokrinolozi počeli davati hormon rasta, koje je njegovo osiguranje plaćalo. Danas, kad je njegova visina oko 150 cm i spada pod normalnu, roditelji, pa i on, ne mogu se odlučiti da prestanu. Međutim, istovremeno, osiguranje više ne želi plaćati 2.400 dolara mjesečno za injekcije Humatropa.
Nakon što je Jeffrey izrastao, njegova mama je počela primati telefonske pozive kako i zašto. Rezultat je da su još trojica dječaka iz njegovog razreda počela s uzimanjem Humatropa. Ili kako ga vole zvati - „Miracle-Gro for kids“. Prodaja tog proizvoda je 2004. godine porasla za 40%, kao i dodatnih 6% u prošloj godini.
Podatak o učestalosti uzimanja hormona rasta u školi kao što je Dalton School indikativno je i dodatno iznenađuje. Razlog je jer učenici Dalton Schoola uglavnom ne odgovaraju opisu prosječnog Amerikanca, plavokosi su, mršavi, plavooki i prvenstveno – visoki. I uopće, visina je u posljednje vrijeme zauzela primat osnovnog sastojka ljepote. A, ljepota znači uspjeh. I dalje, uspjeh znači da ćemo biti voljeni. Ili griješim?

OTIŠO SI, SARMU PROBO NISI!

Otišo je!! Ostavio nas bez riječi, bez zalogaja, bez pogleda na njegovo lice!
Jedna od mojih glavnih fiksnih točaka u New Yorku – Frank Bruni! Na stranice „Dininga“, tjednog gastro dodatka „New York Timesa“, na mjesto glavnog kritičara, stigao je prije pet godina, otprilike s našim dolaskom u Ameriku. Od samog početka mojeg prijateljavanja s NYTimesom bila sam jedna od njegovih najvećih fanova. Nikad nisam srela ništa sličnog, mislim, novinara koji incognito odlazi u restorane kako bi raskrinkao prekuhanu paštu velikih chefova ili pak neviđeni talent za svinjska rebarca nekog meksičkog ili kineskog emigranta, s kojim ne dijeli ni jezik. Dakle, ni nalik našim zvjezdanim gastro kritičarima, koji gostuju tu i tamo po televiziji, a najviše po restoranima, gdje jedu u društvu kolega novinara, političara i naravno, samih vlasnika.
Frank ostavlja, jer više nije mogao živjeti u anonimnosti. Ponijela ga ruka iz koje je upravo izašla njegova autobiografija „Tajna povijest jedača na puno radno vrijeme“. Zajedno s uredništvom lista došli su do zaključka da je tajna raskrinkana, da je igračka razbijena, da njegove kritike više ne mogu biti dovoljno objektivne i vjerodostojne, riskirajući da mu netko podmetne bolji komad mesa, svježiju ribu ili veću porciju salate. Osim toga, složit ćete se da nitko na tom mjestu ne može dugo izdržati. U tom smislu, njegova predhodnica, Ruth Reich, bila je puno ženski lukavija, te je na radne večere u restorane odlazila skrivajući se iza različitih naočala, šminke, perike, pratnje.
Tko će biti novi Frank Bruni? Pita se osim mene još tisuće i tisuće čitača-jedača. Na stolove urednika NYT počele su stizati stotine curriculuma u kojima se nižu kuharski tečajevi, poznavanja kuharskih tehnika, restorantskih vještina i tajni, pa sve do veličanja vlastitih okusnih pupila i odrstanja uz „majku koja je kuhala“.
Svejedno, tko god bio novi izabranik, neće mu biti lako! Broj blogova i web stranica namjenjenih ocjenjivanju restorana neprekidno raste i svatko se već osjeća „malim brunijem“.
Nekoliko puta sam pokušala Franka pozvati na večeru. Naravno, preko prijatelja i poznanika. Nekoliko me puta ljubazno odbio, navodeći da navečer „ima posla“. Možda sada uspije navratiti... barem na sarmu.

TIMES SQUARE PJEŠACIMA!

Već u subotu navečer su dovukli metalne ograde, crveno-bijele kornete i obavijesti, a na strateškim točkama parkirali policijska vozila. Dan kasnije je stupila na snagu odluka da se Times Square oslobodi svega što se kreće na četiri kotača. Otad se Broadwayem između 42. i 47. ulice kreću samo pješaci, eventualno biciklisti i skejtborderi.
Vijest je izazvala najrazličitije reakcije. Oduševljenje i histeriju. Uglavnom, nostalgičari plaču, isti koji su do jučer psovali sve automobilizirane Newyorčane, a posebno taksiste. Ushićeni su oni koji su zbog stanovanja ili posla morali svakodnevno prolaziti upravo tim dijelom grada.
Jer, priznajmo, na kolnicima Times Squarea si mogao ostaviti glavu, iz jednostavnog razloga što na pločnicima nije bilo mjesta za sve pješake. Pogotovo u večernjim satima. Slijedila je obavezna glavobolja. Eto, od nedjelje smo oslobođeni strahova za svoj život, novčanik, bubnjić.
Priznajem da je ovo sve teorija, pošto još nisam imala vremena da se uvjerim kako je nova prometna organizacija bolja od stare. Kažu da su ljudi donijeli stolice i sjeli. Kažu također da još uvijek sjede i gledaju neonske reklame, ljude u prolazu, dućane, komadić neba. Mislim da bi se to moglo nazvati – čuđenjem. Pokušavaju osjetiti svoju „imovinu“. Kao kad kupiš komad zemlje pa legneš na nju, malo je okusiš ustima, pa stisneš u šaku da ti iscuri među prstima. To se tako radi, zar ne?!
Ne znam kako će Centar Svijeta, kako nazivaju trg na raskršću Broadwaya i 42-ge ulice, poznat po prizorima za doček Nove Godine, izgledati nakon tjedan ili mjesec dana. Da li će izgubiti svoju newyoršku dušu? Možda i hoće. Ali, iskreno, nije me briga! Ionako je taj dio grad, barem otkad ga je Giuliani očistio od bordela, te sumnjivih kina i tipova, pripadao turistima. Sa svim onim dućanima koji izlažu plastične kipiće Emipre State Buildinga i Kipa Slobode, majicama s I Love NY, jeftinim (i najgorim) fast foodovima i bočicom vode po 4 dolara. Kad sam bila prisiljena, pri odlasku u kazalište ili na kaznu u dućan igračaka „Toys R Us“, uroniti u gradsku džunglu, jedva sam čekala da nestanem.
Times Squere je uzbudljiv kad ga gledaš izdaleka, iz Rainbow Rooma na posljednjem katu Rockefellerovog centra, iz taksija ili crvenog turističkog autobusa. Ovako, na dohvat ruke, je sasvim drukčija priča!