KAKO PREŽIVJETI SVJETSKO NOGOMETNO PRVENSTVO

U ostatku svijeta, „nogometna groznica“ je poznata i uobičajna stvar naročito za vrijeme svjetskih prvenstava, ali za Amerikance predstavlja pravu novost.
Da li je nogomet stvarno osvojio srca Amerikanaca ili se radi tek o prolaznoj strasti, moći ćemo doznati tek nakon završetka „lipanjskog ludila“. Međutim, činjenica je da je tijekom prošlog Prvenstva, finalnu utakmicu između Italije i Francuske pratilo 3,9 milijuna Amerikanaca, što je smiješna brojka u usporedbi s preko milijardu u cijelom svijetu. Čini se da prvi ovogodišnji podaci pokazuju da bi mogao biti oboren rekord.
Ovog puta i američki poslodavci, poput njihovih kolega u ostatku svijeta, muku muče s velikim brojem izostanaka i „bolesti“ u vrijeme odigravanja utakmica. Brojni McDonaldsovi restorani, ali i irski pubovi, meksičke i talijanske pizzerije, brazilski restorani, postavili su televiziju u glavne ili sporedne prostorije, gdje zaposlenici mogu pratiti utakmicu. Oni koji rade za kompjuterima već znaju kako gledati utakmicu da te nitko ne vidi. Iako se američki gubici u gospodarstvu ne moći usporediti s Velikom Britanijom, za koju je izračunato da će tijekom Svjetskog prvenstva izgubiti 7,5 milijarde dolara, i Amerikanci otkrivaju da je nogomet „više“ od igre.
U Sjedinjenim Državama dječaci u školi igraju football (američki nogomet), baseball, košarku ili manje poznati lacrosse, u kojem si lopticu dobacuju nekom vrstom mrežice za leptire. U kasnijim godinama, većina njih će postati igračima golfa. Nogometnih igrališta ima vrlo malo, kao i dobrih trenera. Nogometom se u Sjedinjenim Državama bave djevojčice u osnovnim školama i imigranti, uglavnom iz Južne Amerike. Na nekoliko televizijskih kanala se mogu pratiti sportovi poput ribolova na udicu, domina, pokera, biljarda, a nogomet vrlo rijetko, točnije svake četiri godine. Iznimka su kanali na španjolskom jeziku namijenjeni imigrantima koji emitiraju nogometne utakmice južnoameričkih i europskih prvenstava.
I tako, dok s jedne strane postoji strah od gospodarskih gubitaka, s druge strane postoje oni koji trljaju ruke nadajući se iznova da će Svjetsko prvenstvo „zaraziti“ nove obožavatelje. I brojke govore u prilog optimistima. Nakon skoro pet godina potpune neaktivnosti Major League Soccer (MLS, glavna američka nogometna liga) pokazuje znakove rasta, stabilnosti, pa čak i profita.
Od početka Svjetskog prvenstva na ulicama New Yorka mogu se vidjeti majice, kape, šalovi svih mogućih boja, ponajmanje onih američkih, a najviše onih iz „rodnih“ gruda. Čini se da imigranti mogu zaboraviti i svoj materinji jezik, ali ne i nogomet. U Americi se navija za Meksiko, Italiju, Koreju, Argentinu. Taj šaroliki dio populacije je isti koji nedjeljom prati utakmice američke nogometne lige, odlazeći na stadione sa čitavom obitelji, roštiljem i tranzistorom. Nerijetko se može vidjeti kako se prije i poslije utakmice na parkiralištima odvija prava pravcata „fešta“.
Možda se ovoga puta nešto stvarno promijeni ili se radi tek o iluziji, a nogomet će do sljedećeg Svjetskog prvenstva ponovo postati tek sportom za curice.

TIM I MARINA, TKO JE JAČI?

Prije svega moram priznati da nisam veliki fan filmova Tima Burtona. Edward Scissorhands, Sleepy Hollow, Charlie and The Chocolate Factory, Sweeney Todd nisu među mojim omiljenim, pa ipak, izložba Burtonovih crteža u Muzeju moderne umjetnosti u NYC (MoMA) me oduševila. I još jednom potvrdila da nije baš sav svoj!
Izložba sadrži nekoliko stotina crteža, skulptura, fotografija od kojih su neke nastale u njegovih školskim danima (!?). Groteskne i gotičke figure, mali monstrumi, kanibali, vampiri, ubice, leševi, svakako govore o ne samo neobičnoj, već i pomalo 'pomaknutoj' ličnosti. Ili se radi o nekoj vrsti terapije? Beštijice su se smješile, ali istodobno tražile ruku...
Uvijek u MoMi, samo kat niže, Marina Abramović je održavala svoj hepening po naslovom „The Artist is Present“. U to smo se uvjerili svojim očima, kad smo je vidjeli kako u dugoj plavoj haljini sjedi za stolom, a preko puta nepoznate osobe. Najprije sam pomislila da se radi o srećkoviću iz publike, te da ljudi satima čekaju kako bi sjeli nasuprot Marine Amramović, alias The Artista. Onda sam shvatila da se radi o odabranima. Baš me zanima da li ih i koliko plaćaju. Publika hoda uokrug i gleda (fotografiranje je zabranjeno).
Scena hapening je na naslovnici skoro svakog newyorškog tjednika i mjesečnika, na plakatima, jumbo i nejumbo. Možda nisam prava osoba za modernu umjetnost, ali osim neosporive Marinine fizičke izdržljivosti, npr. ja bih se ucrvila, koga oni...?

ŠTO ĆEMO S LEZBIJKAMA NA MATURALNOM PLESU?

Da li je Amerika dovoljno zrela i napredna da se na tradicionalnom maturalnom plesu, osim djevojaka u ružičastom sa cvijetom u kosi ili na zapešću (kako nas uče brojni filmovi), susretne s homoseksualnim parovima koji se grle, ljube, plešu i otvoreno pokazuju ljubav!? I, kako mi ostali tu stojimo?
Constance McMillen rođena je u Itawamba, u ruralnom dijelu države Mississippi, jednom od najreakcionarnijih u cijeloj zemlji i nekadašnjoj koljevci rasne segregacije. Smještena u tzv. 'Bible Beltu', Itawamba se može pohvaliti s 100 crkava na 22 tisuće stanovnika. U tom je okruženju, osamnaestogodišnja Constance zatražila od svoje škole da se na tradicionalnom maturalnom plesu pojavi u smokingu i leptir mašni, te u pratnji svoje djevojke. U šoku, direktorica škole je najprije odbila tu mogućnost, ali se kratko nakon toga predomislila i pristala uz uvjet da dvije djevojke ne plešu zajedno.
Slučajem se pozabavila ACLU-a (American Civil Liberties Union), te ga dovela do suda u Aberdeenu. Constance je podršku za svoja prava dobila i putem vrlo brojne grupe na Facebooku, te nakon gostovanja u televizijskom talk showu Ellen DeGeneres, deklarirane homoseksualke, koja je tom prilikom pokrenula sakupljanje sredstava za pravnu pomoć djevojci.
Slučaj bi mogao završiti i na Vrhovnom sudu, a Constance bi mogla postati simbolom obrane prvog amandmana američkog Ustava, koji jamči pravo svakoga na slobodu izražavanja.

POVIJESNI DAN ZA BOLESNE I ZDRAVE

Nije pretjerano reći da je jučer bio povijesni dan za Ameriku. Kongres je izglasao Obaminu reformu zdravstva. Pitanje koje me nikad nije ostavljalo ravnodušnom.
U američkom Ustavu piše da svaki čovjek ima pravo na slobodu i sreću, međutim nigdje nije navedeno da bolestan čovjek teško može biti i sretan. Od jučer, među osnovna prava ušlo je i ono na zdravlje.
Mnogi me pitaju kako je organizirano zdravstvo u Americi, evo nekoliko kratkih objašnjenja kako je bilo do jučer i kako bi trebalo biti od danas.
Zasad nije postojalo obavezno zdravstveno osiguranje za sve, kao u Europi. Postoje programi koje je i dosad financirala država poput Medicaida (za siromašne, npr. za četveročlanu obitelj čiji godišnji prihodi ne prelaze 14.000 dolara) i Medicare (za sve osobe starije od 65 godina). Ostali su se trebali sami pobrinuti za svoje zdravstveno osiguranje. Neki su imali sreće pa je to za njih radio njihov poslodavac, drugi su sami potpisivali osiguravajuće police. Međutim, oko 46 milijuna Amerikanaca (na sveukupno 300 milijuna), od čega više od 9 milijuna djece, bili su potpuno „nepokriveni“, nisu ulazili u kriterije za Medicaid, a istovremeno nisu zarađivali dovoljno da se osiguraju.
Obamina reforma nalaže da svi budu zdravstveno osigurani. Prvo, kroz smanjenje cijena osiguravajućih polica. Drugo, kroz pomoć države onima koji se ne mogu sami osigurati. Time će biti osigurano 32 milijuna ljudi više. Osim toga, jučer izglasan tekst zakona nalaže osiguravateljima da ne smiju nikoga odbiti bez obzira na neku kroničnu bolest, kao što je to bilo dosad.
Naravno, ne treba zaboraviti da će ovaj Obamin potez (na kojem se temeljila cijela njegova kampanja i pobjeda) imati svoju cijenu, kako financijsku, tako i političku. Oko cijene reforme ima različitih predviđanja. Ona najobjektivnija govore o 940 milijardi dolara u nekoliko sljedećih godina. Što se tiče političke cijene, trebat će pričekati parlamentarne (midterm) izbore za Kongres predviđene u studenom ove godine.

POST-RACIAL AMERICA

Popis stanovništa 2010. koštao je Amerikance milijardu dolara. Polovicom mjeseca obrasci će stići na adrese preko 135 milijuna američkih domaćinstava.
Kad sam bila mala popisivači su obilazili od vrata do vrata. Neznam da li je u Hrvatskoj još uvijek tako. U Sjedinjenim Državama obrasci se šalju poštom ili skidaju s Interneta. Također se poštom vraćaju nazad na prebrojavanje.
Pogledala sam na Internet i vidjela da Amerikanci mogu birati obrasce na 60 jezika.
Podatak o rasnoj pripadnosti onaj je koji najviše zanima stručnjake i nestručnjake.
U posljednjem popisu iz 2000-te pod točkom rasne pripadnosti po prvi puta je uvedena mogućnost višestrukog izbora. Dakle, netko s bijelom mamom i crnim tatom (najjednostavnija situacija) se više nije morao opredijeliti da li je crn ili bijel.
Prema popisu iz 2000-te samo je 7 milijuna Amerikanaca (2,3%) bilo multirasno (postoji li neki bolji izraz?). Ali, od tada do danas broj brakova među osobama različitih rasa porastao je za 20%.
Tako u ovom posljednjem popisu, pitanje broj 8 glasi „da li je netko u kućanstvu hispanskog, latino ili španjolskog porijekla“. Pod brojem 9 se traži rasna pripadnost svakog od članova domaćinstva s time da se može zaokružiti više od jednog odgovora.
Kad je 2008. godine, Barack Obama izabran za američkog predsjednika, mnogi analitičari su tvrdili da je njegovim izborom započela postrasna (post-racial) povijest Amerike. Prema trenutnom porastu brakova među osobama različite rase, demografi su izračunali da 2050. u Americi više neće postojati dominantne rase.

ČAJANKA U NASHVILLU

(teapartijevac sa čajanikom i najdražom knjigom)

Ovog vikenda je u Nashvillu održana prva Nacionalna konferencija Tea Partyja. Grupice bijelih, osiromašenih, sredovječnih debeljuca iz američke provincije, koji su dosad ulazili isključivo u kategoriju političkog folklora, a koji bi mogli postati najvećim Obaminim političkim suparnicima. Pogotovo nakon što su svojom „politikom čaja“ uspjeli usporiti Obaminu reformu zdravstva, te dovesti u kenedijevski feud, Massachusetts, republikanca Scotta Browna. Radi se o populističkom pokretu temeljenom na nezadovoljstvu sadašnjom administracijom (porezima, imigracijskom politikom i pitanjem pobačaja), ali i općenito američkom politikom.
Sve je počelo sasvim slučajno prije točno godinu dana, nakon što je Obama iznio svoju namjeru da pomogne gospodarstvo s oko 800 milijardi dolara. Novinar televizije CNBC, Rick Santelli, javljajući se sa čikaške burze, pozvao je na pobunu protiv nekih mjera predsjednikove gospodarske politike, koja je trebala pomoći upravo one koji su najviše „zgriješili“. „Koliko vas je sretno“, upitao je, „da pomogne svom susjedu koji je živio iznad svojih mogućnosti, kupio ljepšu i veću kuću od vaše, a sada ne uspjeva platiti rate kredita. Možda bismo i mi ovjde, u Chicagu, trebali organizirati bostonski Tea Party?“ (Naziv „tea party“ preuzet je od američkih kolona koji su 1773. u Bostonu, u znak protesta protiv britanskih vlasti, naročito nametnutih poreza, bacili velike količine čaja u more.)
U Nashvillu su se našli oni koji se ne prepoznaju u Republikanskoj stranci, razne političke i druge grupe građana, koji dijele istu nepodnošljivost prema Obami. Neki zato jer se bore za minimalno uplitanje politike u vođenje države, neki jer ga smatraju socijalistom ili muslimanom prerušenim u kršćanina, neki iz puno banalnijeg razloga jer je crnac. Murdochov Fox njihova je pozornica.
U svojim redovima nemaju službenog vodstva, niti profesionalnih političara, nemaju zajedničkog programa, te je određena anarhija vidljiva i u organizaciji ovakvog događaja, pa su brojni izrazi negodovanja među samim sudionicima. Iznenađeni mnoštvom novinara, naime na oko 600 sudionika, ima ih oko 250 akreditiranih, pronašli su se u središtu zbivanja, naročito kada je za subotu navečer najavljena večera u društvu Sarah Palin. Iako je ona tražila 100.000 dolara sa sudjelovanje, pa je svaki od gostiju na večeri morao odvojiti 350 dolara, što se mnogima nije svidjelo, ljubav između Sarah i teapartijevaca čini se najprirodnijom mogućom, pa se možda desi da bivša guvernerica i kandidatkinja za mjesto potpredsjednika, napokon izađe iz McCainove sjene i pronađe samo svoju biračku bazu.

ŠTO HOĆE TI TURISTI?

New York Times je upravo objavio popis turističkih top destinacija za 2010. godinu. Nema Hrvatske.
Ako dobro pročitate, vjerovatno ćete (poput mene) zaključiti da za turizam nije dovoljno najljepše more na svijetu, ni najzgodnije žene, ni najbolje vino.
Na prvom mjestu je Sri Lanka, zbog svojih prekrasnih plaža, ali i bogatstva kulture, pejzaža, flore i faune. Kao i Costa Rica, koju se spominje kao top destinaciju za ljubitelje promatranja ptica. Turisti, vidi čuda, vole i umjetnost, galerije, otkrivanje novih dizajnera, umjetnika, tendencija, pa im se preporuča, osim Los Angelesa, Seoul i Mumbai. U Europi, uz uobičajne top destinacije Španjolske s Minorcom i Italije s Garganom, savjetuje se putovanje u Kopenhagen, Istambul, Lajpcig, te Makedoniju i Crnu Goru. U prvu zbog njene tajanstvenosti, a u drugu jer kažu postaje top destinacija za surfere. Osim toga, navodno noć u hotelskoj sobi košta manje od 30 eura.
Preporučam svim turističkim djelatnicima, a i šire,
http://www.nytimes.com/2010/01/10/travel/10places.html?pagewanted=1&ref=travel

U ŠKOLU ILI NE?!

Sal više ne pohađa školu. Jednostavno se nije pojavio prvi dan nastave i dalje sve ostale dana. Moja mlađa beštijica je vrlo tužna, ali prvenstveno zbunjena. Pokušla sam mu objasniti da su Salovi roditelji odličili da ga obrazuju kod kuće, uz pomoć privatnih učitelja i predavanja s Interneta. On nastavlja s pitanjima tipa kako netko niži od metar i 20 ne mora ići u školu.
Sal i njegova sestrica nisu izgubljen slučaj ludih i neodgovornih roditelja. Naprotiv, prema podacima američkog Ministarstva za obrazovanje između 1,2 i 1,5 milijuna američke djece od 7 do 16 godina na pohađa nastavu u školi, već se školuje kod kuće. Zakoni koji reguliraju „home-schooling“, ili školovanje kod kuće, razlikuju se od jedne savezne države do druge. Neke imaju vrlo liberalne zakone, poput Texasa, Oklahome, Illinoisa i Michigana, po kojima ne pohađanje nastave nije potrebno ni prijaviti, dok druge, poput New Yorka i Pennsylvanije, zahtjevaju da se redovito testira razina usvojenog znanja. Što je još značajnije broj djece koja se školuju kod kuće je u posljednjih nekoliko godina porastao za oko 30%.
Razlozi naizgled tako drastičnih odluka, koje većinu plaše ili barem zbunjuju, su vrlo različiti. Prednjače vjerska uvjerenja, međutim brojni su i oni koje zajednički svrstavamo pod naziv „alternativci“ i koji pokušavaju živjeti u Americi praveći se da žive negdje drugdje. Oni svoj izbor uglavnom objašnjavaju tezom da je dijete „natural learner“, tj. da je po svojoj prirodi sklono učenju, a da svaka prisila, u obliku programa, satnice, brzine usvajanja, samo guši taj urođeni instinkt. (Tu mi je tezu jako teško prihvatiti?!)
Na „home-schooling“ odlučuju se i roditelji bolesne djece, one s poteškoćama u učenju, kao i izuzetno nadarene djece, koja veliki dio vremena provode u sportskim ili drugim aktivnostima. I na kraju, djeca bogatih i slavnih, koji iz razloga privatnosti, nomadskog načina života ili jednostavno lakšeg „uguravaju“ dječjih obaveza u dnevni raspored, ne pohađaju školsku nastavu.
U svakom većem američkom gradu postoje udruženja roditelja povezana on line, koja često održavaju predavanja o određenim nastavnim jedinicama, razmjenjuju adrese tzv. tutora ili privatnih učitelja, organiziraju tradicionalnija predavanja u privatnim kućama. Na federalnoj razini djeluje HSLDA, Home School Legal Defense Association (Udruženje za obranu prava na kućno školovanje), koje pruža informacije i pravne savjete, te koordinira manje grupe.
Porast broja djece koja ne pohađaju službenu nastavu otvoreno pokazuje rastuće nezadovoljstvo američkim školskim sistemom i brine mnoge.
A, rezultati o razini usvojenog znanja, koji se u određenim saveznim državama prikupljaju, još su pogubniji za američke škole. Naime, djeca koju roditelji podučavaju u prosjeku su bolja u engleskom, kako u čitanju, tako i u pisanju, i u povijesti, dok je mali zaostatak za djecom u tradicionalnim školama zabilježen jedino u matematici.

KRIZA JE MUŠKA STVAR

Mužjaci se ponovo busaju u prsa. Na sreću, zasad samo u američkoj saveznoj državi Virginiji. Kao republikanski kandidat za guvernera izabran je Robert F. McDonnell, 'kršćanski konzervativac' kako ga javnost definira, poznat po svojim kontroverznim stavovima da je zaposlena žena opasnost za obitelj. U tom smislu već je u prošlosti kritizirao dječji doplatak i poreske olakšice koje pomažu ženama da se lakše zaposle.
I dok iz Virginije stiže zveket lanaca i lokota, McDonnella se ne treba bojati, pa čak ni previše ozbiljno shvaćati. Njegove su ideje već na samom početku osuđene na propast.
Neuspjeh takvih macho ideja netko već naziva 'mancession'. U slobodnom prijevodu, muška recesija, jer melje i ostavlja za sobom uglavnom muške žrtve. Ženski mozak, ruke, inovativnost, trud vrijede isto kao i muški, ali su dosad bili jeftiniji na tržištu. Sa svojim u prosjeku nižim plaćama, žene uglavnom uspjevaju zadržati radno mjesto ako su stavljene u situaciju „ili-ili“ sa svojim muškim kolegom. Kriza je uspjela promijeniti strukturu radne snage više od bilo kojeg dosadašnjeg zakona ili teorije. Od 6,7 milijuna izgubljenih radnih mjesta od početka krize u Sjedinjenim Državama, čak 74% se odnosi na muškarce.
Pa bi, možda, umjesto McDonnellovog borbenog pokliča 'žene za štednjake', mogli ubrzo vidjeti brojne ubrzane tečajeve za muškarce o veš mašini, mikseru, pelenama, usisavaču, pećnici, samoposluživanjima...

HOĆEMO LI IKADA VIDJETI NEPOČEŠLJANU MICHELLE?

Poznata je stvar da tko ima ravnu hoće kovrdžavu, a tko ima kovrdžavu hoće ravnu. A, da li pobjeđuje jedna ili druga, točnije što je u modi, što ide i što se sviđa, diktiraju magazini, modne kompanije, dizajneri, kreativni direktori, modna industrija, sav taj maglovito-virtualni svijet, kojeg ne znamo dobro ni zamisliti, a kamoli definirati. Poput povijesnih faza, godišnjih doba, tzv. cikličkih promijena, malo je u modi jedna, malo druga. Pa, ipak, posljednjih nekoliko godina, bez obzira na naš ukus i genetsku ostavštinu, naočigled ide – ravna kosa.
Svaka glumica, tv voditeljica, političarka i bilo koja druga javna žena koja drži do sebe redovito pegla kosu! Naravno, ako je majka priroda unaprijed nije usrećila onim što smo prije nekoliko desetljeća nazivali rezancima ili špagetima. (Sjećate se „spiralaste trajne“?)
Nedavno mi je poznanica koja radi na televiziji otkrila da prije javljanja, slijedeći direktivu, mora ispeglati kosu. I gle, stvarno, otad poklanjam veliku pažnju kosama televizijskih voditeljica i novinarki. I dosad još nisam vidjela nijednu s bujnom spiralastom ili tek valovitom grivom. Kako i zašto, pojma nemam!
U Sjedinjenim Državama, dilema oko ravne ili kovrdžave kose je već odavno iz frizerajske teme prerasla u ozbiljno političko pitanje. Pogotovo kad svi očekuju fotografiju Michelle Obama, upravo izašle iz mora, kreveta, ležaljke i slično, kako bi napokon ugledali – kovrdže! Nekadašnji ponos afroamerikanki. Časopis „Ebony“ i web site NaturallyCurly, optužili su First Lady da i sama pripada vojski iskompleksiranih afroamerikanki koje na sve moguće načine peglaju svoje kovrdže, nastojeći dostići rezance Šveđanki ili Engleskinja.
Od dolaska u Ameriku, frizure afroamerikanki za mene su bile pravo otkriće. Od dotad nepoznatih kemikalija i kozmetičkih preparata, češljeva i četki, do umetaka, noćnih kapica, ljepila, boja, gumica i slično. Ispeglati kovrdže je umijeće za koje se koriste nemoguće kiseline i vruće pegle, za koje se plaća više nego u dućanima s odjećom ili obućom. Glavno je pitanje „koliko traje?“. Dakle, za 50, 100 ili 200 dolara, koliko dana frizerske autonomije dobivam!?
„Naše kovrdže, nisu poput vaših“, tvrdi moja prijateljica Afrikanka ispeglane i posvjetljene kose poput Mary J. Blidge. Ona ima moć, temeljenu na višegodišnjem iskustvu, da već na prvi pogled ustanovi da li žena ima periku, umetke ili četkom i kemikalijama izravnatu kosu. Otkrila mi je jedan potpuno novi „skalpocentrični“ svijet afroamerikanki. Usput sam doznala da Beyonce ima umjetne dodatke, kao i Naomi, dok Oprah i Tyra nose perike. Nakon godina jadikovki o skupim i često neuspješnim tretmanima, koje prva newyorška kiša ili malo veći postotak vlage u zraku „vrate na staro“, jednostavno sam joj predložila da se ošiša na kratko. Razgoračila je oči i borbeno uzvratila „to je još gore, onda radije kovrdže!“.
Zašto afroamerikanke više vole sljepljene šiške Condoleezze Rice i ukočeni Michellin bob sličan plastičnoj kacigi od svoje prirodno kovrdžave kose? Pretpostavljam da neukrotive kovrdže tipa Angela Davis ili Jimmy Hendrix, automatski asociraju na gheto, anarhiju, nešto opasno i nekontrolirajuće. Nešto čega se treba čuvati!

BARNIE, STOLJEĆE I PO ZA RAZMIŠLJANJE

Bez obzira na Bernijev nedužan izgled dobrodržećeg starčića, dendijevske frizure i savršenog odjela, sudcu Chinu s manhattanskog suda nije zadrhtao glas dok je objašnjavao da se radi o najmonstruoznijem financijskom krivičnom djelu u povijesti čovječanstva, kojem primjeri kazna od – 150 godina!
Dakle, Barnie Madoff je dobio stoljeće i pol, a da nikad nije u ruci držao pištolj, pušku, nož. Naravno, u ostatku svijeta slična kazna je nezamisliva, pa čak ni u ovom slučaju kada se radi o najvećem «serijskom prevarantu» od kada je svijeta i valute.
Istina je da Bernie nije običan lopovčić ili utajivač poreza, već neka vrsta «ground zeroa» financijske krize, napokon lik od krvi i mesa, umjesto uobičajnih bezizražajnih brojki, objašnjenja i slikovitih naziva nečega što za većinu predstavlja apstraktni svijet financija. Kazna donesena prvenstveno kao primjer i točka iz koje treba početi s katarzom.
Svima izgleda nevjerovatno da je Bernie svoje poslovanje, tijekom kojih je okrenuo 62 milijarde dolara, uglavnom stvorio na prastarom sistemu lanca sreće ili slično porukama koje dobivate putem e maila i koje morate obavezno proslijediti na 5, 10 ili 13 adresa u suprotnom vas čeka nešto strašno. I sve dok je bilo novih investitora, Bernie je dijelio godišnje kamate po 10%, 40%, 100% i više. Međutim, u trenutku kada se umjesto uzbrdice, pred njim našla samo nizbrdica, tj. kada je broj onih koji su tražili da ih isplati postao veći od broja novih investitora, lanac sreće je promijenio ime. Među tzv. isplaćenim sretnicima, mnogi će morati odgovarati pred sudskim vlastima ako je godišnja kamata prelazila 40%. S druge strane, među onima koji najvjerovatnije nikada više neće vidjeti svoje novce nalaze se brojni zaposlenici s Wall Streeta, ali i redatelj Spilberg, nobelovac i preživjeli iz nacističke Njemačke, Eli Wiesela, razne bolnice, te filantropijske zaklade. Ali, prije svega, tisuće i tisuće većih, manjih i malih investitora koji su svoju budućnost stavili u njegove ruke i koji su se od danas do sutra dobili nazad tek šaku kikirikija.
U sudnici, kao i ispred nje, mnogi su zapljeskali nakon izricanja kazne. Američko pravosuđe je upravo učinilo veliki korak naprijed na svom putu i «presuda Madoff» odsad će se pručavati na svim law school. Iako nesavršena i preslaba da kazni sve koji su zgriješili tijekom posljednjih desetljeća, ipak je pokazala da ne svi i ne uvijek mogu proći nekažnjeno.

MI, FANOVI CRVENE KOŽNE JAKNE

Problem je što smo bili uvjereni da nikada neće umrijeti. Ili barem ne do svoje 104-te. Pričali su nam da spava u hiperbarijskoj sobi, čak i da će se zalediti kako bi jednog dana ponovo uskrsnuo. Kad smo doznali da su se neki pribilježili da ih mrtve pošalju u svemir, kako bi živjeli u nekoj drugoj dimenziji, a ne na groblje, činilo nam se normalnim da je i on među njima.
Kad ono! Srce ga je izdalo, kao što se svakodnevno događa stotinama, tisućama drugih Amerikanaca i milijunima širom svijeta svake godine. I čini nam se nevjerovatnim da je imao žile i tkivo i mišiće poput svakog drugog ljudskog bića, da je nad njegovim tijelom izvršena autopsija i da obitelj razmišlja o pokopu.
Kao da se ispod one crvene jakne nije kretalo stvorenje sa Zemlje. Sve do jučer, kada smo u šoku otkrili da je bio jedan o nas.
Moj mlađi sin danas pleše nakon što si lice obljepi flasterima, kao i jagodice na prstima. Sjećanja se rasipaju ili izobličuju i do njega je stiglo samo toliko od velikog Michaela Jacksona.

SUMMER CAMP - NAGRADA ILI KAZNA?

Evo prvog dana i ljeta, što znači i ljetnih kampova!
Summer Camp ili ljetni kampovi su za većinu stanovnika Europe, pa tako i Hrvatske, velika nepoznanica. Isto je vrijedilo i za mene sve do prvog američkog ljeta. Tada sam otkrila da ljeto ne mora automatski značiti užitak, odmor, obitelj. Barem ne u zemlji u kojoj se na bake i djedove ne može računati, gdje su vrtići i škole zatvoreni sve do Labor Daya, praznika rada, koji se slavi prvog ponedjeljka u rujnu obilježavajući kraj ljeta i početak školske godine, te u kojoj samo sretnici poznaju godišnji odmor i to često ne duži od dva tjedna. Uostalo, radi se o zemlji u kojoj poslodavci nisu zakonom obavezni svojim zaposlenicima dati plaćeni godišnji odmor. Sličnu sudbinu dijele još samo Kinezi.
U takvoj situaciji ljetni kampovi su postali spas i noćna mora brojnih Amerikanaca. Već u proljeće počinju kružiti popisi, cjenici, formulari, lječničke potvrde, telefonski pozivi među roditeljima, nastavnicima, voditeljima kampova. Već početkom lipnja djeca trebaju imati svoje mjesto u ljetnom kampu, jer inače...
Američko udruženje kampova broji preko 2.400 ljetnih kampova koji se dijele na dnevne, tj. traju tijekom radnih dana, ali djeca odlaze kući na spavanje i tzv. „sleep away“, kampove u kojima djeca provode najmanje tjedan dana daleko od kuće i roditelja. Osim toga postoje kampovi za djevojčice i dječake, pa dalje, kampovi za židovsku, muslimansku, kršćansku djecu, kao i mješani, kampovi koji se dijele po dječjoj dobi i aktivnostima. Postoje kampovi u kojima se uglavnom igra nogomet ili bejzbol, šah ili košarka, u kojima se pliva ili penje, pjeva ili pleše, uče strani jezici ili matematika. Kampovi se dijele i na one „mekše“ u kojima postoje mali dućani, gdje djeca kupuju svoje omiljene slatkiše i coca colu, dozvoljena im je upotreba Interneta i mobilnog telefona, te one „strože“ koji ne podrazumijevaju roditeljske posjete, telefonske pozive, novac.
I jedino što svi ti kampovi imaju zajedničko je cijena, koja po djetetu u dnevnom kampu ne može iznositi manje od 300 dolara. Pa dakle, ako imate više do jednog dijeteta, koje ste prisiljeni poslati u kamp na mjesec ili dva, brzo naučite da i ljeto bez ljetovanja može biti vrlo skupo.
Među mnoštvom različitih kampova u kojem svatko bira po svojim sklonostima, postoje specijalni kampovi, u kojima djeca tijekom ljeta trebaju postići i naučiti ono za što nije bilo vremena ili volje tijekom godine. Neka vrsta popravnih ispita. Organizirani su vjerski kampovi, u kojima djeca uče vjeronauk, i druže se s djecom iste vjeroispovjesti. Postoje kampovi za djecu sa specijalnim potrebama, onu s kroničnim bolestima, problemima u učenju i ponašanju. Postoje i kampovi gdje djeca dolaze kako bi smršavila.

MILLVINA, POSLJEDNJA PUTNICA S TITANIKA

Kao da je onaj ukrcaj na brod za spašavanje, u posljednji trenutak, na posljednje slobodno mjesto, u majčinom zagrljaju, obilježio ne samo njenu sudbinu, nego i njen karakter.
Nikad nije napisala memoare, ni razgovarala s novinarima, nije posjećivala klubove i manifestacije, niti bila članom kakvog društva. Nikad se nije hvalila svojom sretnom zvijezdom, niti neobičnom životnom pričom. Možda ju je otkriće ostataka Titanika, negdje u potpuno crnim dubinama oko Terranove, uzdrmalo u njenoj ustranoj šutnji. Zapravo, dvije godine kasnije, 1987, tijekom obilježavanja 75-te godišnjice potonuća Titanika, Millvina Dean je javno priznala da je te ledene noći 1912. i sama bila na brodu.
Njen otac Bertram Dean, nakon što je prodao cjelokupnu imovinu u Engleskoj, odlučio je da sa suprugom Georgettom, sinom i kćerkom, započne novi život, namjeravajući otvoriti trgovinu duhanom u Kansasu. Njihovoj sreći nije bilo kraja kada su uspjeli dobiti karte za kabinu trećeg razreda novog i nepotopljivog Titanika. Međutim, kad se nekoliko dana kasnije ploveći div sudario s ledenim divom, Bertram je rekao supruzi da toplo obuče djecu i izađe na palubu. Na uzvik „žene i djeca u čamce“ uspio ih je ugurati na posljednje mjesto najbližeg čamca za spašavanje. Millvina je bila dvomjesečna beba koja je zamotana u vreću spavala u majčinom zagrljaju.
Nakon nesreće Georgetta se vratila u Englesku i odgojila djecu u blizini Southamptona uz pomoć djedova i Fondacije koja je pomagala djeci čiji su roditelji poginuli na Titaniku.
Millvina je ostala živjeti u Southamptonu. Radila je kao sekretarica u jednoj inženjerskoj firmi i nije se nikad udala. Posljednjih nekoliko godina je bila jedini preživjeli putnik s nesretnog broda.
Umrla je prije nekoliko dana u svojoj 97-oj godini, stara koliko i Titanik.

ČARI MATERINSTVA (19.5.2009)

Sarah Jessica Parker i njezin suprug glumac nemogućeg imena odlučili su proširiti obitelj. Točnije odlučili su imati blizance. Još točnije odlučili su da se to dogodi poslije ljeta. Još točnije (ako može), da će ih nositi i roditi surogat majka. Kada su riješili taj problem i uskladili ga sa svojim radnim i drugim obavezama, krenuli su s planovima oko obnove stana, ljetovanja, škole za njihovog prvorođenog itd.
OK, možda nije izgledalo baš tako, ali stvar me potakla da se upitam - gdje je granica roditeljstva? Pogotovo danas kad nam znanost nudi svijet koji sve češće nema granica.
Surogat majke su dosad služile kao iznajmljena maternica onima koji je nisu imali, tj. homoseksualnim parovima i ženama koje zbog godina ili zdravstvenih razloga nisu mogle podnijeti trudnoću. U međuvremenu je fenomen uzeo maha, pa danas surogat majke sve češće zamjenjuju zdrave, mlade žene, koje međutim ne žele prolaziti kroz „čari“ trudnoće. (Priznajem, možda iz mene progovara jal i zavist, jer sam te iste čari i te kako osjetila na sebi.)
Na blogu Lise Belkin u NYTimesu sam pročitala odličnu usporedbu, kako je oralna kontracepcija oslobodila ženu neželjenih trudnoća, a surogat majka svih neugodnosti željenih trudnoća.
U Sjedinjenim Državama troškovi surogat majke se kreću od 30.000 dolara na više, ovisno o vrsti trudnoće, poroda, potrebnim lijekovima i medicinskim zahvatima.
Ali, da ne biste mislili da znanost pomaže samo jako bogate, ispričat ću vam priču Kineskinje koja radi u kemijskoj čistionici do mog stana. Nakon što je u dvije godine rodila dvije djevojčice, tijelo je stalno skrivala širokim đemperima i košuljama. Činilo mi se da je stalno „malo“ u drugom stanju. Nakon otprilike godinu dana mi je objasnila da je treći put zatrudnjela, ali se „opet, nažalost“ radilo o djevojčici, pa je pobacila. Sada, hvala Bogu, napokon nosi sina!!

JOINTE NA SUNCE! (13.5.2009.)

„O tom problemu bi trebalo ozbiljno i javno raspraviti!“, glasio je odgovor kalifornijskog guvernera Arnolda Schwarzeneggera, nakon čega je „zvijer“ puštena s lanca. Legalizacija marihuane nije više tema o kojoj se razgovara ispod glasa, uz nostalgični smješak i nedefinirani osjećaj zajedništva.
Prije nekoliko tjedana Joe Klein je u svojoj kolumni u Timeu, ponovio poziv na legalizaciju marihuane, pragmatično ponudivši vrlo uvjerljive, uglavnom ekonomske, argumente. Da li će bitka, koju bi slikovito mogli nazvati „jointe na sunce“, mogla biti posljednjom političkom ostavštinom američkih babyboomera?!
U teškim vremenima pragmatizam pobjeđuje nad ideologijom. Proces me podsjeća na balon koji gubi visinu, pa je potrebno iz košare izbaciti svaki nepotrebni predmet. Tako u tisku vrlo često uz riječ „legalizacija“ stoji riječ „oporezovanje“. Ekonomisti su izračunali da bi samo u Kaliforniji porez na marihuanu donio državnoj blagajni 1,3 milijarde dolara godišnje.
Osim toga, Sjedinjene Države su zemlja s najvećim brojem zatvorenika. Američka populacija čini 5% sveukupne svjetske populacije i čak 25% svjetske zatvorske populacije. Od tih preko 2 milijuna ljudi u američkim zatvorima, čak 47,5 % kažnjeni su zbog djela vezanih za posjedovanja droge, često vrlo malih količlina marihuane. Na njih Amerika godišnje potroši milijarde dolara.
Od Kalifornije do Massachusettsa, sve više ljudi se pita da li je prohibicionizam još uvijek održiv i opravdan. Nedavno su o legalizaciji marihuane neizravno progovorili senatori Jim Webb i Arlen Specter tijekom šire rasprave o zatvorskoj reformi u Kongresu.
U veljači je agencija za ispitivanje javnog mjenja Scott Rasmunssena objavila da oko 40% Amerikanaca podržava legalizaciju marihuane, 46% je protivno, a 14% još uvijek nema o tome jasno mišljenje.
Posljednja tri američka predsjednika, Bill Clinton, George W. Bush i Barack Obama priznali su da su barem jednom probali. Clinton je objasnio da „nije uvlačio“, Bush da je „u mladosti nekoliko puta zgriješio“, dok je Obama još u svojoj prvoj knjizi priznao da je u mladosti probao marihuanu i kokain. Nedavno se svjetski plivački rekorder Phelps morao izvinjavati svijetu jer su ga ulovili da puši joint. Hoće li sve to ubrzo postati smješnim povijesnim okvirom, kao što je u prošlom stoljeću bila čaša viskija ili špil karata?

SVINJE NISU NIŠTA KRIVE (30.4.2009.)

Možda su vegetarijanci imali pravo, bez obzira što virus H1N1 ne razlikuje svoje žrtve prema njihovoj dijeti. Najprije krave, pa pilići, a sada i svinje, kao u nekom nastavku horor filma, osvećuju se onima koji su ih najprije hranili i mazili, da bi ih nakon toga – cak! Plok! Bzz! (Slijedi zvuk neke druge „humanije“ metode...)
Čak ni brojni Obamini napori da s Amerike skine etiketu gnijezda u kojem se rađaju sva svjetska zla, nakon epicentra gospodarske krize, SAD postaju epicentrom „svinjske gripe“. Što nije baš najtočnije, jer je tzv. „pacijent nula“ četverogodišnji dječačić iz Meksika, koji se nakon gripe odlično osjeća. Ali, Meksiko i SAD su skoro pa ista zemlja po principu „sve što je moje, je i tvoje“, barem to vrijedi na američkim južnim granicama.
U međuvremenu, mi u New Yorku se pravimo kao da nas se stvar ne tiče. Racionalno, disciplinirano i informirano. Pa, ipak znajući da je iz barem jednog aviona na newyorškom aerodromu osim putnika izašao i nevidljivi virus, radije pješačimo nego ulazimo u vagone podzemne željeznice, djecu tjeramo da peru ruke i s donje i s gornje strane, računamo što je to nekoliko stotina na 310 milijuna stanovnika.
Porast razine opasnosti s 3, pa 4, a jutros 5 (bez obzira što ne razumijemo najbolje o čemu se radi) ne ostavlja nas hladnima. Možda Obamina administracija pretjeruje, ne želeći ispasti bedacima poput Bushovih suradnika tijekom porasta vodostaja u New Orlenasu za vrijeme Katrine. Ali, njihove reakcije i izjave čini nas dodatno nesigurnima.
Virusi plaše. Možda više od velikih, krvoločnih zvijeri, a sigurno više od bolesti koje se prenose spolnim odnosima i zaraženom krvlju, poput AIDS-a ili hepatitisa. Oni su demokratični i nikome ne gledaju u lice.

AKTUALNO

TIJELO KAO MALA TVORNICA (4.3.2009.)
Najprije stan i auto. Nakon toga namještaj i zlato. A, kada računi nastave stizati, a posla niotkud, preostaje još jedino - vlastito tijelo. Kao mala tvornica. Kao stroj koji proizvodi robu koja na tržištu ima svoju cijenu.
Od prošlog ljeta, otprilike s početkom ekonomske krize, broj žena u SAD-u koje prodaju svoje jajne stanice centrima za umjetnu oplodnju porastao je za 40%. Studentice, mlade majke, službenice koje su ostale bez posla, domaćice koje pokušavaju spojiti kraj s krajem, prijavljuju se na intervjue nadajući se da je njihov zdravstveni i genetski profil u modi (navodno da se u posljednje vrijeme traže donatorice iz azijskih zemalja). Za svaki tretman vađenja jajnih stanica, žena može zaraditi oko 7.000 dolara. Nije neobično sresti žene koje takvu zaradu smatraju lakom ili jedinom preostalom. Kao što je i veliki broj onih koje su na svojim jajnim stanicama zaradila po nekoliko desetaka tisuća dolara.
U Americi je svakoj zdravoj ženi, a dobna granica se uglavnom kreće od punoljetnih 21 do 34 godine, dozvoljeno obaviti najviše 6 tretmana, koji podrazumijevaju analizu krvi, hormonsku terapiju, ultrazvuk i vađenje jajnih stanica iz jajovoda.
Onima koji nemaju sreće s jajnim stanicama, preostaje davanje krvi. Iako se smatra dobrovoljnim činom koji se ne plaća, davatelji za svako doniranje primaju oko pedesetak dolara za tzv. pokrivanje troškova. Međutim, u nekim slučajevima, ta svota je, osim za autobusnu kartu i bolji ručak, dovoljna i za otplaćivanje rate stambenog kredita ili školovanje djece ili održavanje domaćinstva. Sve veći broj Meksikanaca, koji žive uz američku granicu, dva puta tjedno daje krv u američkim bolnicama. Za većinu njih zarada od oko 400 dolara predstavlja više od prosječne plaće.
Prema podacima koje je objavio dnevni list „Chicago Tribune“ broj davatelja, koji je prije tri godine iznosio oko desetak milijuna, prošle godine je dostigao brojku od oko 16 milijuna.