STARI AMERIČKI DNEVNIK (br.9)

(New York, 11. svibanj 2005. )

Priznajem, ni nakon skoro godinu dana boravka u NY, nisam shvatila baš ništa o Americi. I dalje ne znam što da mislim!? Štoviše, vremenom, moja nesigurnost u procjeni raste, i nikako da otkrijem tajnu zašto je Amerika nepobjediva i jedinstvena i zašto nas, uprkos svemu, a naročito rastućem ideološkom i kulturnom antiamerikanizmu, neodoljivo privlači?
Moj odnos prema ovoj zemlji je klasična sado-mazo klopka. Događa mi se da u razgovoru s pravim teksaškim domoljubom, podignem plavu zastavu sa 25 zvjezdica i zakunem se na tzv. Rifkinov 'European Dream', koji ukratko tvrdi da je američki san, postao tek američkom morom i da je europski model jedina moguća budućnost. Istovremeno, ako se sretnem s kojim od budućih korisnika tog sretnog modela, Hrvatom, Talijanom ili Švicarcem, svejedno, s tradicionalnim osjećajem naše(?!) kulturne superiornosti, koji me pita „jel' uopće postoji nešto što bi se moglo nazvati američkom arhitekturom“, dok oko njega strše u nebo stotine zadivljujućih nebodera, meni otpadnu ruke. Što da mu kažem?! da digne glavu? da kupi naočale? da sljedeći put ostane kući?
Reći ćete da se može živjeti i bez spoznaje 'što je Amerika'. Naravno, mada nije tako jednostavno kako izgleda. Ovo nije zemlja u kojoj živiš neprimjetno i neprimjećen, po svojem i po starom. Ona prilično stimulira na čuđenje, na razgoračavanje očiju, ćuljenje ušiju i one oooops!! koji ti pobjegnu u svakoj prilici, na ulici, pred televizijom i u razgovoru.
U vezi toga, te moje, nazovimo je, američke zbunjenosti, moram vam prenijeti dvije zanimljive vijesti, koje sam ovog tjedna pročitala u tisku, a tiču se zakonodavnih aktivnosti u pojedinim američkim državama. Prva se tiče Floride gdje je donesen Zakon o pravu na samoobranu čak i u slučaju sumnje na napad. Drugim riječima, svaki građanin Floride ima pravo upotrijebiti vatreno oružje (može i hladno, mada izgleda da žrtve preferiraju ono 'bum, bum') u slučaju da posumnja da ga druga osoba namjerava napasti. Radi se o nekoj vrsti pojednostavljene, kućne verzije „preventivnog rata“. Istovremeno, mi smo upravo za polovicu lipnja, nakon završetka školske godine, planirali s djecom na kratko putovanje na Floridu. Zbunjeni smo i ne znamo kako se postaviti po tom pitanju. Da li „preventivni rat“ zahtijeva i određeno „preventivno ponašanje“? Kako ne namjeravamo biti topovskim mesom za razdražljive i do zuba naoružane Florićane, ja sam za svaki slučaj sastavila vademecuum radnji i predmeta koje treba svakako izbjegavati tijekom boravka u toj državi. Slavne prevencije radi. Popis počinje vezivanjem cipele na ulici, rovanjem po torbi u potrazi za telefonom ili ružem, zavlačenjem ruke u džep radi sitniša, kopanjem nosa, čačkanjem otpozadi, raznim čohanjima, preko gledanja u oči i razgovora na stranom jeziku, do popisa predmeta poput velike torbe, sunčanih naočala i pokrivala za glavu. Sve gore navedeno moglo bi, po mom skromnom mišljenju, biti protumačeno kao napad na nečiji fizički integritet ili još bolje kao namjera da se nekoga napadne. Isto tako preporučam da se oklop ne koristi zbog neprimjerene klime, ali svakako pancirka!!! Vjerovatno će sada krenuti potražnja, a za kratko i ponuda, pa će ubrzo na tržište biti lansirani najrazličitiji modeli od klasičnih „blu navy“, preko puno ženstvenijih boja i motiva, aplikacija, šljokica, push upa... U slučaju da ne bude dječjih brojeva, dogovoreno je da Floridu zamijenimo Kalifornijom.
Druga nevjerovatna vijest je da se država Kansas pridružuje državi Ohio u školskim izmjenama glavnih pojmova nastanka svijeta. Naime, nakon rasprava pri Državnom vijeću za obrazovanje odlučeno je da se malim Amerikancima (točnije, zasad samo u te dvije države, mada je predmet pokrenut i u ostalih 20) više ne objašnjava teorija evolucije, te da se iz udžbenika izbace, svima nama poznati, crteži kromanjonaca u krznenim minicama, ispred pećine i uz logorsku vatru. Odsad će na pitanja 'tko smo', 'odakle dolazimo' i 'kuda idemo', američki nastavnici odgovarati apstraktno hvatajući maglu ili kako to stručno nazivaju teorijom „intelligent designa“. Prema toj teoriji svijet je previše složen da bi ga se moglo objasniti bez doprinosa nekog natprirodnog elementa. Koji je to Bog ili Marsijanac u udžbenicima ne piše, već je ostavljeno na volju roditeljima. Ja sam bez riječi, te mi ne preostaje nego se, u ime dijela američkih školskih vlasti, izviniti krapinskom pračovjeku!
Naravno, nije sve crni Srednji vijek! Ankete pokazuju da trećina Amerikanaca ipak, ili još uvijek, vjeruje u bizarnu Darwinovu teoriju kako su nam poispadale dlake, povećala se lubanja, ispravila kičma i usavršio palac. Oni se mogu vidjeti nedjeljom, kada hodočaste u Metropolitan Museum u posjetu našoj zajedničkoj pramami, maloj i mumificiranoj Lucy.
Stvar me prilično potresla. Bila sam uvjerena da smo neke stvari već savladali i da je iluminizam nečemu koristio, te da Bruno i Gallileo nisu uzalud gorjeli. Na primjer, meni također nije najbliskija činjenica da je Zemlja okruga i da zbog djelovanja raznih nevidljivih sila oni u Australiji i Patagoniji ne padaju na glavu i ne hodaju poput šišmiša. Pa ipak, to držim za sebe i ne bunim se. Nisam za dogme, ali smatram da neki pojmovi predstavljaju temelj daljnjeg razvoja naše vrste. U tom smislu, sva sreća da su Amstrong, Collins i Aldrin bili Amerikanci, te da su na dan putovanja na Mjesec ponijeli sa sobom foto aparat, jer bi inače i teorija Zemlje kao kugle mogla doći u pitanje i biti eventualno zamijenjena šperpločom.
U svom tom šarenilu teorija, Amerikanci me ipak oduševljavaju i uče. Prvenstveno jer svi koji drukčije misle, čak i uz mnoštvo dokaza, imaju pravo na svoju teoriju, svoje teoretičare, amandmane, senatore, lobbije i svoje vatrene pristalice. Svi imaju pravo na svoje mišljenje i svačije mišljenje je jednako vrijedno. To me fascinira!
Nakon tako neobičnih vijesti i različitih razmišljanja, pitam se često kakva je budućnost ove zemlje i uopće čovječanstva. I što sam duže ovdje i što se više čudim, sve sam uvjerenija da teorija evolucije i nije tako savršena. Možda svakoj evoluciji slijedi involucija i možda je upravo to ono što se odvija pred mojim očima. Može se dogoditi da nam polako, jako polako počnu rasti dlake, vremenom sve gušće i čvršće, smanjivati se lubanja, kržljati palac i kriviti se kičma. Može se dogoditi da ljudi pobacaju svu garderobu, osim bundi. I na kraju se presele u Central Park, iskopaju u šperploči zemunice ili se smijeste u krošnju javorova i divljih kestena. Možda to i ne bude tako loše.