SJEĆATE SE TESLE?

Prije otprilike mjesec dana posjetila me prijateljica iz Hrvatske. Sa sobom je donijela knjigu Vladimira Pištala „Tesla, portret među maskama“. Dogodilo se da sam je počela čitati i pročitala. Ne, ne radi se o remek djelu, pa ipak se nisam mogla odvojiti od nje.
Osim toga, prisilila me da „odradim“ malu tesla-turu po Manhattanu. Tesla je volio ovaj grad. U njemu je proveo najveći dio svog života. Naročito me dojmio opis Manhattana na prijelazu iz 19.-tog u 20.-to stoljeće, Edisonovi laboratoriji, počeci ulične rasvjete, prvi automobili, zgrade na južnom dijelu u kojima su ko' sardine živjeli imigranti iz Irske i Italije, hotel Waldorf Astorija, kao i Newyorker u kojemu je proveo posljednje godine života.
Činilo mi se da puno znam o Tesli, a zapravo... Otkrila sam prvenstveno stvari koje se ne mogu naučiti u školi. I zaključila da je Tesla bio pravi genijalni freak, koji se nije obogatio, niti dobio Nobelovu nagradu zbog svog stvarno kompliciranog karaktera, arogancije kao rezultata introvertiranosti, ali i da se radilo o osobi izuzetno široke opće kulture. Poznavao je sve važne ljude svog doba, prošao jadne imigracijske sobičke Lower East Sidea, kao i vile Long Islanda. Bio je elegantan, besprijekoran u ophođenju. O ženama u Teslinom životu nema ni riječi, i teško je zaključiti da li zbog sramežljivosti ili nezainteresiranosti.
Kako to da još nitko nije snimio veliki (u smislu bogati) film o zgodnom čudaku, pravom čovjeku svog vremena, u čijim su rukama gorjele žarulje?

TIM I MARINA, TKO JE JAČI?

Prije svega moram priznati da nisam veliki fan filmova Tima Burtona. Edward Scissorhands, Sleepy Hollow, Charlie and The Chocolate Factory, Sweeney Todd nisu među mojim omiljenim, pa ipak, izložba Burtonovih crteža u Muzeju moderne umjetnosti u NYC (MoMA) me oduševila. I još jednom potvrdila da nije baš sav svoj!
Izložba sadrži nekoliko stotina crteža, skulptura, fotografija od kojih su neke nastale u njegovih školskim danima (!?). Groteskne i gotičke figure, mali monstrumi, kanibali, vampiri, ubice, leševi, svakako govore o ne samo neobičnoj, već i pomalo 'pomaknutoj' ličnosti. Ili se radi o nekoj vrsti terapije? Beštijice su se smješile, ali istodobno tražile ruku...
Uvijek u MoMi, samo kat niže, Marina Abramović je održavala svoj hepening po naslovom „The Artist is Present“. U to smo se uvjerili svojim očima, kad smo je vidjeli kako u dugoj plavoj haljini sjedi za stolom, a preko puta nepoznate osobe. Najprije sam pomislila da se radi o srećkoviću iz publike, te da ljudi satima čekaju kako bi sjeli nasuprot Marine Amramović, alias The Artista. Onda sam shvatila da se radi o odabranima. Baš me zanima da li ih i koliko plaćaju. Publika hoda uokrug i gleda (fotografiranje je zabranjeno).
Scena hapening je na naslovnici skoro svakog newyorškog tjednika i mjesečnika, na plakatima, jumbo i nejumbo. Možda nisam prava osoba za modernu umjetnost, ali osim neosporive Marinine fizičke izdržljivosti, npr. ja bih se ucrvila, koga oni...?

DAN U ZELENOM - ST. PATRICK'S DAY

Grad je jučer bio pun policajaca i „velikih zelenih“. Slavio se St. Patrick's Day, zaštitnik Irske i Iraca. Svake se godine na taj dan na ulicama New Yorka organizira „parada“. Svi koji imaju i kap irske krvi, pa i oni koji nemaju, obuku nešto zeleno. Mnogi doputuju direktno iz Irske kako bi se prošetali Petom Avenijom, sa svojom muzikom, kapama, djetelinama, ponosni na svoju tradiciju i prošlost.
Ali, najbolje počinje navečer, kad se umorni i veseli okupe po pubovima. Pivo teče u slapovima, češkaju se napuhnuti trbusi, brišu znojna čela, pjeva, pleše, ali i svađa. Uglavnom, ako me pitate, kad padne mrak, Svetog Patricija provodim kod kuće.
Zanimljivost. Većina predaka tih „velikih zelenih“ stigla je u Novi Svijet polovicom 19. stoljeća, kada je tada nepoznata bolest, najvjerovatnije gljivice, napala biljke krumpira i uništila gotovo čitav urod. To je donijelo godine crne gladi. Razdoblje nazvano također Irish Patato Famine (glad irskog krumpira), natjerala je stotine tisuća Njemaca, Engleza, Nizozemaca, ali naročito Iraca da krenu – trbuhom za krumpirom.

SID & NANCY, NYC

Kada je prije više od trideset godina, 12. listopada 1978, policija odvodila punk ikonu Sida Viciousa, basistu grupe Sex Pistols, iz newyorškog hotela Chelsea, izgledao je poput izgubljenog dječaćića. U dugom tamnom kaputu s podignutim okovratnikom i rukama zabijenim u džepove, gledao je fotografe i znatiželjnike oko sebe pogledom koji je pitao „što se dogodilo“. Kao da nije upravo izašao iz kupanice hotelske sobe broj 100, gdje je ispod slivnika, na bijelim keramičkim pločicama, ostalo ležati mrtvo tijelo njegove ljubljene. U tom trenutku Nancy Spungen je imala tek 20 godina.
Tijekom policijskog saslušavanja je izjavio da su prethodne noći, nakon uzimanja heroina i raznih tableta, zajedno zaspali, te da je tek ujutro pronašao Nancy u lokvi krvi. Odbukcijom je utvrđeno da je iskrvarila probodena nožem u području trbuha, te da je hitnom intervencijom mogla biti spašena. I kad je 22. studenog uhićen zbog njenog ubojstva, Sid je nastavio tvrditi da se ničeg ne sjeća.
Sid i Nancy, problematični adolescenti i prema mišljenju većine tek prosječni muzičari, posjedovali su savršenu karizmu za vrijeme i mjesto u kojem su živjeli. „Live Fast, Die Young“ (Živi brzo, umri mlad) punk parola, koju su njih dvoje doslovce prenijeli u svoju svakodnevicu. Sa svojom žuto ofarbanom kosom, prenašminkanim očima, obaveznom cigaretom i žvakom, psovkama, minicama, uskim hlačama ili poderanim najlonkama, na svim crno-bijelim i amaterskim fotografijama iz tog doba, Nancy se ponašala kao rock zvijezda. 'Groupie' djevojka koja je živjela s muzičarima, izmjenjujući se u ulozi majke, ljubavnice, sestre, menađžera, dadilje, dilera. Upravo je to bio Nancyn životni san. I ne zbog slave ili novca, već jer je jednostavno voljela biti u njihovom društvu. Život bez obaveza i ograničenja bio je kao stvoren za nju.
Odrasla u židovskoj obitelji srednje klase, na periferiji Philadelphije, Nancy je odmalena bila hiperaktivno i agresivno dijete. Do njene 11 godine, psiholozi i pedijatri su joj već bili dijagnosticirali sve i svašta, od bipolarnog poremećaja do šizofrenije. U stalnom sukobu s roditeljima i obitelji, već sa sedamnaest godina odlazi u New York, gdje počinje raditi kao prostitutka i striptizeta na Times Squareu, što je uvijek bez srama priznavala. Zapamćena od muzičkih kritičara tek kao fusnota, bizarni detalj tadašnje newyorške muzičke scene, groteskno-tragični lik, tek 90-tih godina postaje ikonom nove generacije izblajhanih rokerica, poput Courtney Love. Nakon prvog susreta Kurt Cobain je za Courtney izjavio „Sličila je na Nancy Spungen, klasični punk-rock šik!“
„Znala je sve o svakom albumu. Tadašnje 'grupie' djevojke su bile drukčije, bile su dio muzičke scene. Postojala je ravnopravnost u odnosima. Prema 'grupie' djevojkama smo se odnosili kao i prema rock zvijezdama. Bila je to potpuna demokracija“, izjavio je nedavno za „New York Magazine“, Legs McNeil, koji je polovinom 70-tih pokrenuo časopis „Punk Magazin“ (po kojem je muzički pokret i dobio ime). Nakon dolaska u New York, Nancy je postala dijelom šarolike pratnje Aerosmitha, The New York Dollsa i The Ramonesa. Kao devetnaestogodišnjakinja odlazi u London, gdje je Johnny Rotten, glavni pjevač „Sex Pistolsa“ upoznaje s Sidom. Nakon samo nekoliko dana postali su nerazdvojni.
Njihova skoro dvogodišnja veza bila je niz svađa i tučnjava, začinjenih heroinom i alkoholom. Ostali članovi Sidovog benda, kao i tadašnji časopisi okrivljavali su Nancy da je navukla Sida na heroin i kasnije bila uzrokom raspada „Sex Pistolsa“, te je nazivali „gadurom“. Upravo Johnny Rotten, koji je Johnu Simonu Ritchieu dao ime Sid Viscious prema svom hrčku, je u svojoj autobiografiji izašloj 1994. Nancy opisao kao „pokvarenu i otrcanu“.
Međutim, svi koji su ih poznavali se slažu da je među njima postojalo neko zajedništvo očajnika, možda inspirirano sličnim iskustvima iz djetinjstva i karakterom, neka neraskidiva i samouništavajuća veza, koje nisu bili svjesni i kojoj nisu mogli odolijeti.
Deset dana nakon Nancyne smrti, 22. listopada 1978. Sid je pokušao samoubojstvo prerezavši vene. Odležao je neko vrijeme u bolnici. Odmah nakon toga, 9. prosinca je uhićen i poslan u zatvor na Riker's Island. Dana 2. veljače 1979. nakon što je otpušten iz zatvora, odlazi na zabavu u čast tek ostvarene slobode u stan svoje nove djevojke. Tu ga sljedeće jutro pronalaze mrtvoga od predoziranja.
Otprilike mjesec dana prije Nancyne smrti, u intervju za jednu lokalnu newyoršku TV stanicu, a koji bi danas sa svoje tri statične kamere, malim stolom, ogromnim mikrofonima i običnim bijelim zidom kao pozadinom izgledao krajnje smiješno, Nancy, Sid, Stiv Bators iz Dead Boysa i Cynthia Ross iz B Girlsa, su odgovarali znatiželjnom novinaru i slušateljima o budućnosti punka. Među četvorkom, Nancy je bila jedina koja je uspjevala suvislo odgovarati na pitanja. Branila je Sidovu umjetnost noktima i zubima, a slušateljici koja je izjavila da je Sid seksi, poručila da „skine ruke s njiga, jer će je ubiti“. Ono što u toj snimci, dostupnoj na YouTubeu, iznenađuje je prije svega njena mladost i naivnost.
Priča o Sidu i Nancy je inspirirala mnoge, poput Alexa Coxa, koji je 1986. snimio film o nesretnoj ljubavi „Sid & Nancy“ s Garyjem Oldmanom u glavnoj ulozi. Njihova se karizma, kao i njihov tajanstveni kraj, još nije ugasila. Početkom sljedeće godine trebao bi biti prikazan dokumentarac Alana G. Parkera „Who Killed Nancy“, u kojem autor ponovo otvara pitanje njenog ubojice, tvrdeći da se ne radi o Sidu, već spominje dilere koji su te noći u nekoliko navrata kucali na vrata hotelske sobe broj 100.
Možda vremenska distanca, ovih trideset godina u kojima se svijet, pa tako i muzička scena, preokrenula naglavačke, obogaćuje Nancyn lik onom trukom nostalgije, čarom iskrenosti, jednostavnosti, autentičnosti, pravih rijetkosti u današnjem svijetu, a koji u trenutku njene smrti nisu predstavljali neku specijalnu vrijednost.

IMA LI SAVRŠENOG HOT DOGA?

Amerikanci vole svoje hot dogove. Oni su omiljena tema viceva i kritika, ali i hrana koja milijunima svakodnevno predstavlja ručak ili večeru. Samo tijekom 4 srpnja, kada se slavi Dan nezavisnosti, Amerikanci na raznim piknicima, izletima i šetnjama gradom pojedu oko 150 milijuna dugoljastih hrenovki u pecivu.
Naziv „hot dog“ ili „vrući pas“ rodio se iz jedne popularne karikature iz 19. stoljeća, koja je umjesto hrenovke prikazivala psa jazavčara u kruhu. Oboje njemačkog porijekla. Povijest kaže da je tijekom izložbenog sajma „Colombian Exposition“ u Chicagu 1893. prvi puta posjetiteljima ponuđena hrenovka u pecivu, kao jednostavna hrana, koja se može jesti svugdje. Uspjeh je bio ogroman.
Sastav hot doga, preteče modernog „finger fooda“, je ozbiljna stvar, koju određuje Food and Drug Administration i američko Ministarstvo poljoprivrede. Oni kažu da hrenovka može biti od različlitih vrsta mesa, mada su najomiljenije miješane, svinjsko-goveđe. Meso se sitno samelje, dodaju se začini, pa se tom smjesom pune vrećice od celuloze. Potom se hrenovke na kratko dime, pa kuhaju pod točno određenom temperaturom i vlagom. Na kraju ih umaču u hladnu vodu, te skidaju opnu od celuloze.
Nakon toga hrenovke više nisu pod nadležnošću vladinih institucija i o njima će se odsad brinuti obični kuhari. Oni će odlučiti da li ih kuhati, peći, pržiti, kuhati u mikrovalnoj ili na pari, pohati.
Posebna priča su dodaci. Kečap, sir, kiseli kupus, dinstani luk, majoneza, celer, salata, rajčica, senf... Svaki američki grad koji drži do sebe ima i svoju varijantu hot doga. Chicago voli pečene, nikako kuhane, hrenovke sa sirovim lukom, suhim rajčicama i ljutim feferonima, savezna država Michigan patentirala je svoj „somebody like it hot“ s paprenom hrenovkom, žutim lukom i senfom, dok u Virginiji najbolje ide pržena varijanta. U Los Angelesu hrenovki društvo uglavnom pravi slanina, majoneza i umak od ananasa.
U New Yorku već godinama traje borba za titulu „najboljeg hot doga u gradu“. Nekoliko uličnih i manje uličnih restorana su već dugo na samom vrhu top-liste.
Katz's Delicatessen, najstariji ulični restoran u NY, osnovan 1888, točnije, tamo gdje je Harry sreo Sally, a ona ga upoznala s malim ženskim trikovima, nalazi se na Lower East Sideu. Mušterije u ovom „oldfashion“ restoranu su uglavnom građevinski radnici, studenti i umirovljenici. Kratzsov hot dog se stvarno može pohvaliti najboljim hrenovkama, koje za njih već više od 50 godina izrađuju probrane židovske mesnice. Uobičajni dodatak je kechup vulgaris i malo dinstanog kupusa.
„Gray's Papaya“ je skučeni prostor na uglu 72 ulice i Broadwaya, ukrašen kineskim lampionima, papayama i drugim tropskim voćem od kartona, te brojnim natpisima da se „upravo ovdje jede najbolji hot dog u gradu“. Hrenovka je malo tvrđa, dodaci dinstani kupus i luk u slatkom umaku od rajčice, nešto sofisticiranijem kechupu vulgarisu.
Za daljnju evoluciju hot doga treba otići do „F&B gudtfood“, kojeg nazivaju Tiffanyjem među fast foodovima. Ponuda se sastoji od 22 vrste hot dogova, od specijaliteta kuće Great Dana (goveđa hrenovka s tanko narezanim kiselim krastavcem i hrskavo isprženim lukom), pa do avangardnog Healthy Doga (hrenovka od tofua s dodatkom hummusa i naribane sirove mrkve). Sve je odlično.
Svake godine se na Dan nezavisnosti održava takmičenje u „tko će pojesti više hot dogova u 12 minuta“. Već nekoliko puta za redom pobjednik je Japanac Takeru Kobayashi, koji iz godine u godinu popravlja svoj rekord. Stigao je do 53 i pol.

(originalno napisano i objavljeno na web stranicic Coolinarika)