STARI AMERIČKI DNEVNIK (br. 3)

(New York, 17. studeni 2004)

Sa šmrcanjem je počeo M.M. Takav je običaj u našoj familiji. On je glavni kliconoša, kao da je dosad živio u istočnom dijelu Papue Nove Guineje, gdje virusi još nisu evoluirali na crti vremena. Nakon toga mlađa beštijica, pa starija. Iskreno, za sebe sam mislila da ću biti pošteđena. Ali, ovi američki virusi očito nisu poput ostalih...
I kod mene je počelo klasičnim redoslijedom, lagana grlobolja, začepljen nos, kašljanje iz gornjeg dijela pluća, pa iz donjeg uz dodatak katara. Samo što simptomi nisu slijedili dogovoreni red, nego su navalili svi odjednom. Izgleda da im se moj umorni i godinama nezaraženi organizam učinio idealnom mješavinom Djevičanskih Otoka i Divljeg Zapada. Nakon dva tjedna moćnih histaminika, antiviralnih lijekova i antibiotika, ništa se nije promijenilo.
Nazvala sam neke poznanike i zamolila ih da mi pomognu pronaći dobrog doktora. „Naravno. Dr George Falk je odličan. Pravi doktor stare škole, tradicionalnog pristupa pacijentima!“ Prehlada mi je bila djelomično začepila uši, a vjerovatno i načela intelektualne sposobnosti, pa se nisam ni sjetila pitati kakva je to „škola“ i „pristup“. Nazvala sam ordinaciju. Sekretarica, koja nije imala vremena za moj nos, uši i grlo, zanimala se jedino za vrstu mog osiguranja, te triput pitala radi li se o „first visit“. Sve sam mirno podnijela.
Ime Falk me odmah podsjetilo na slavnog inspektora Colomba. Nisam ostala razočarana. Od Petera Falk, moj George nije imao samo prezime, već i onaj izgled blesavka zgužvane košulje. Kad bolje razmislim sigurno je imao i prhuti na ramenima i blatnjave cipele.
Nakon kratkog pozdrava, sekretarica mi je u ruku gurnula gomilu formulara, od kojih mi se, u posljednje vrijeme, redovito počne vrtiti u glavi i stiskati u želucu. Osim toga, sigurna sam da je to jedan, ako ne i glavni, razlog drastičnog pogoršanja vida. U prosjeku mi za sličnu hrpu papira treba 40 do 45 minuta. Kod ovih doktorskih formulara, jer postoje i oni školski, carinski, čak i oni u teretani i dućanima, najgori mi je dio gdje zaokružujem NE. Ne, nisam imala rak, ni ictus (mada sam bila blizu), ni infarkt, nemam dijabetes, ni povećani tlak, ni probleme sa štitnjačom, kao ni sitnice poput kamenaca u mjehuru, žuči ili bubrezima, ni ciste na jajnicima, ni umjetne zube (osim dva, koja uvijek prošvercam), ni silikonske umetke (mada bi rado), ni umjetni kuk, ni herniju diskusa itd, itd. „Pa dobro, što onda tu tražiš?!“, govorio mi je razrogačeni pogled sekretarice kojoj sam predala papire i koja je u trenutku povezala dva s dva, točnije datum rođenja i sve one NE. „Idi i upali svijeću svetoj Gospi što te je dosad tako dobro čuvala“, slijedila je nijema komunikacija, dok su joj se okice stisnule na veličinu i oblik tamnih proreza za ispaljivanje strijela punih zavisti.
„I'm sorry. I got a flu... i stvarno se loše osjećam!“, pravdam se pokušavajući nemoguće, tj. izgledati lošije nego što izgledam.
Napokon me poslala u Falkovu sobu za preglede. Bez obzira na simpatičnu identifikaciju s likom detektiva Colomba, u tom trenutku bi bila rado zgrabila daljinski i promijenila kanal, recimo, na Dinastiju, ili barem, Čaroliju. Morate znati da je Falkova ordinacija na uglu Pete Avenije i 61. ulice, u samom srcu Manhatana. A, vani, po Petoj jure limuzine i džipovi, dnevno se u shopping troši svota koja odgovara brutto nacionalnom dohotku Burkine Faso ili Hondurasa, ni greškom se ne može vidjeti umjetni prsten ili falsificirana Vuittonova torba, prirodno obješene grudi ili izborane usnice, dok sam ja ulazila na pregled u najsivlju, najzapušteniju, najružniju liječničku ordinaciju koju sam ikada vidjela. I tu se prekida svaka televizijska metafora. Sjetih se M. M.-ove teorije da poznati američki pragmatizam nije ništa drugo do najgori oblik škrtosti.
„Skinite sve osim gaćica!“
Zaključujem da me nije dobro čuo ili se, manje moguće (?!), nisam najjasnije izrazila, pa ponavljam „I got a flu...“, i rukom dočaravam kako to izgleda kad mi curi iz nosa i steže u grlu, nastavljam lupanjem šakom po prsima, da bi čovjek čuo kako škripim.
„OK, samo se vi skinite, pa ćemo vidjeti“, odgovara ne obazirući se na moj slikoviti opis bolesti, te izlazi iz sobe.
Stajala sam tako, sama samcata, sa svojim kašljem i katarom, usred te pustinje, nereda, prašine, praznih kutija, neonske lampe, oguljenih tapeta, nikako ne shvaćajući što mi se događa. Na kraju sam se poslušno skinula. A, što ću?! Njega dugo nije bilo. Vjerovatno je u susjednom sobičku imao drugog, jednako golog i zbunjenog pacijenta. U međuvremenu, dršćući i plaveći od zime, nastavljala sam kihati i kašljati u rekordno kratkim razmacima, velikodušno ostavljajući svoje bakcile onima poslije mene. Dr Falk se napokon vratio, dok sam poput Botticcelijeve Venere pokušavala svoju promrzlu golotinju pokriti rukama.
„Weeeell! How are you?!“ viče s vratiju i smije se s onih svojih četrdeset američkih zuba. Pokušavam s prezentom, perfektom, kondicionalom, dok mi se u glavi odvija erupcija, elektroliza, implozija, fotosinteza, centrifuga, ali ništa od toga me nije uspjeva spasiti od Falkovog „first visita“. Dok na glas sastavljam svoju prvu suvislu rečenicu, on me već cijepio protiv tetanusa, pregledao dojke, poslušao slušalicama, izmjerio tlak, pregledao madeže, napravio elektrokardiogram, udario čekićem po koljenima, pogledao sporno grlo, nos i uši, te poslao ženi u susjednu sobu na vađenje krvi.
„But, it's just a flu...“, i dalje dosađujem s tom gripom, koja je u međuvremenu postala pitanjem osobnog dostojanstva. „Look at me!“, nastavljam skoro plačnim glasom, tražeći priznanje da sam bolesna, da mi je loše, da mi treba utjeha, lijepa riječ, domaća juha, ruka na čelu.
„It's OK, I know, I know...“, odgovara mi tonom kojim se razgovara sa senilnim stogodišnjakom ili nerazumnim dvogodišnjim dijetetom, A, meni je upravo to trebalo. Dr Falk je opet postao nepogrešivim detektivom Colombom iz mog djetinjstva. Pružio mi je recept za najuobičajniji antibiotik, kojeg sam morala piti tri dana, pa onda eventualno još četiri, i eventualno još tri. A, ako mi se ni tada stanje ne poboljša, ne preostaje mi nego da se bacim s mosta, pomislila sam u sebi, pomalo zbunjena. Valjda se u Americi to tako radi. Još sam mu jedino za kraj rekla da mi tu matematičku jednadžbu stavi negdje crno na bijelo, jer nisam sigurna da je mogu zapamtiti.