STARI AMERIČKI DNEVNIK (br. 2)

(New York, 4. listopad 2004.)

Prije tri tjedna u Sjedinjenim Državama je započela nova školska godina, u kojoj će od ove jeseni sudjelovati i moje dvije beštijice!!
Pripreme su bile vrlo intenzivne. Od prijateljskog uvjeravanja i očaravajućih uzdaha u opisivanju onog što ih očekuje, pa do traženja svih mogućih školskih potrepština putem Interneta, u kojem nismo najvještiji, ali još uvijek predstavlja jednostavniju alternativu od potrage za odgovarajućim dućanima.
Starija djeca, u koju po godinama spada i moja starija beštijica, moraju se oblačiti po dress codeu tj. u uniforme sastavljene od bijele majice ili košulje i plavih hlača, te plavih ili bijelih čarapa. Mlađa djeca, u koju isto tako samo po godinama, spada mlađa beštijica mogu imati tetovaže, pelene, piercinge, dude, pupčiće na vjetru, zakovice, japanke... Pošto beštijice u kućnom ambijentu nisu nikad doživjela tako različite tretmane, stvar je izazvala gromka negodovanja i proteste.
Trebalo je također nabaviti i lunch boxove, plastične torbice u kojima se nalaze manje plastična kutije s poklopcem. U njih američke mame svojoj djeci spremaju ručak. U školi ga zagriju u mikrovalnoj pećnici koja se većinom nalazi odmah do ploče, pa se vrate u klupe kako bi iznad bilježnica, knjiga, olovaka, bojica pojeli svoj ručak U SLAST!! Neeeee, u Americi ne postoje ona divna mjesta koja se zovu školske kuhinje, ni kuharice, ni blagovaonice, ni tanjuri. Za vrijeme velikog odmora, negdje oko deset ujutro, hodnicima ne pluta miris gulaša, juhe i restanog krumpira. Tužno, zar ne? Upravo sam jučer pročitala kako preko polovice američke djece ima problema s hranom i ne čudim se toliko tom podatku, koliko kako je ona druga polovica uspjela ostati normalnom?!
Dakle krenuli smo to prvo jutro, M.M., beštijice i ja, dvije školske torbe, jedna uniforma i dva lunch boxa u talijansko-američku školu na East 96 Street.
Stariji me sjetno pogledao spuštene glave i bez riječi ušao u učionicu prepunu nepoznate djece, ko' da ide na giljotinu. Tješila sam se kako je sve to, naravno, za „njegovo dobro“.
Mlađi se pokazao puno težim slučajem, iako je dosad upravo on slovio kao razuman, miran, popustljiv, ugodnog karaktera. Posjeli su nas u učionicu na one mikro stolice iz vrtića, ja još nekako, a M.M. s koljenima za ušima i rukama na gležnjevima. Tako da je nakon samo pola minute yoga pozicije „klokana koji sjedi“ izletio na hodnik da istegne grč u desnoj nozi. Mlađi nije plakao, nije se grčevito držao mojih hlača (znam, kaže se mamine suknje, ali u mom slučaju to nikako ne ide), nije dudao prst, ni gnječio plišanog zeca, ni razgledavao igračke. Mlađa beštijica je mirno promatrala svijet oko sebe. Veliki i pametan. Nakon nekoliko minuta otvorio je svoj lunch box i počeo se mučiti s plastičnom kutijom. Bilo je tek 8 i 30. Mnogi su bili natašte ili, poput nas, s tek jednom kavom u želucu.
„Mama, mi otvoriš“, rekao je na jasnom hrvatskom, koji ne samo da nije ni engleski, ni talijanski, nego nije ni francuski, ni španjolski, ni njemački, niti išta što su ovi ljudi oko nas mogli dosad čuti. Njih petoro nas je iznenađeno pogledalo. „Zlato, sada nije vrijeme ručka! Jesti ćeš kad i sva druga djeca!“ Odgovorila sam uz smješak moderne-informirane-uvijekstrpljive mame. „Ja hoću sada!“ „Ne, nemoj sada, poslije ćeš jesti. Vidiš da sada nitko ne jede.“ Kao da bi mu usporedba sa svim tim smješećim, nepoznatim svijetom, trebala nešto značiti. „HOĆU JESTI SADA!!“. Ovog puta se okrenulo njih desetak. Otvorila sam tu glupu kutiju i nagnula se naprijed pokušavajući nas sakriti od pogleda svih tih modernih-informiranih-uvijekstrpljivih mama. Međutim, ni da sam legla preko čitavnog stola ne bih bila uspjela zaustaviti miris još toplog rižota sa sitnim komadićima mesa i parmezanom. Sad su pak svi buljili u nas. M.M.-a je počeo hvatati grč u obje noge, pa se više nije ni vraćao iz hodnika. Što se mene tiče, htjela sam propasti u zemlju, kad već nisam mogla biti neprimjetna, stopljena s ostatkom prisutnog mnoštva. U trenutku rastanka sve one gore spomenute mame su svoju djecu ljubile, savjetovale, ostavljale im omiljene igračke, a iza nas je ostalo bojno polje na i ispod stola, ispod stolice, masne ruke, prljavo lice, dok sam ja sam režala ispod glasa.
Mislila sam, tješila se, da će iz dana u dan biti bolje. Eh, da bar nisam! Razočaranje ne bi bilo tako ogromno. Moja jedina točna procjena je bila oko kvocijenta inteligencije. Točno, dijete je pametno i brzo je shvatilo da se u vrtić ne ide tek isprazniti lunch box, pa kuda koji mili moji... Vidjelo je da ga tamo ne razumiju, da ne može jesti i piti kada hoće, ali prije svega shvatilo da nema mame! Eto, još uvijek se mučimo vučući ga po podu do učionice dok se on grčevito drži za metalnu ogradu i viče na svim poznatim mu jezicima „HOĆU KUĆI“! U rekordnom roku, i to samo intuicijom, savladao je sve metode građanskog neposluha. Sva dosadašnja jutra smo odsjedili s njim na tzv. „uhodavanju“, ali on ne popušta, uporan i jak ko' gladijator, drži se ručicama-klještima za hlače, jaknu, košulju, mali prst, torbu. Nikako da postane „uhodan“.
U međuvremenu, starijeg smo smatrali gotovim slučajem. Osim što je, naviknut na godinu dana provedenih u Waldorfskoj školi, stalno stenjao i plakao kako ih nisu pustili u park, već su proveli šest sati sjedeći za istim stolicama, (u tome ga potpuno razumijem i podržavam), kako učiteljice nisu normalne kada im daju toliko zadaće (i u tome ga razumijem i podržavam). Međutim, to razumijevanje i podršku držim za sebe, jer se bojim da bi se u suprotnom kad-tad morala suočiti s anarhistom, koji ne samo markira školu, već ne sprema vlastiti krevet, ne miče tanjur sa stola, kao ni svoje prljave čarape ispod kreveta, niti obavlja neke ostale meni jako važne stvari. Ne, nije da sam odustala od nekih waldorfskih principa i metoda, ali njih ostavljam za školu i učiteljice, a kod kuće nek' se zna, krevet je krevet, čarape su čarape, a ono što mama kaže je zakon!
Osim toga, ovih se dana dogodila jedna vrlo neobična stvar. Jedno popodne sam iz ruksaka starije beštijice osim mrvica, dinosaurusa (koje ilegalno unosi u školsku zgradu), jakne i bilježnica s ogromnim „magarećim ušima“, izvukla komad papira na kojem je pisalo „TI VOGLO UCCIDERE ALEKSANDER, MARIA“ (ALEX HOĆU TE UBITI, MARIA). Poskočila sam, a onda bolje pogledala... „Alex, da li si se danas u školi s nekim posvađao“, „Paaa, da!“, „A, s kim, ako mogu znati?“, „Paa, ne sjećam se!“, „A, kakva je ta Maria? Simpatična?“, „Koja? A, Maria? Ne znam... Nikad ništa ne posuđuje, ni gumicu, ni ljepilo... Ona je tako-tako.“ Nisam mu uspjela iščupati nikakvu vrijednu informaciju, osim da se redovito svađa u razredu s kim stigne, te da je izgubio već treću gumicu i drugo ljepilo u samo desetak dana. Stvarno zavidan prosjek! „A, da li se možda Mariji sviđaš? Mislim, ono...“ Naravno, ja sam odmah stvar prebacila na sapunicu i zamislila malu, neuglednu štrebericu Mariu kako se pokušava nabaciti mom sinu (naravno, nikako obratno?!). On je ne šiša ni pet posto, pa je ona odlučila zaigrati na posljednju kartu, te mu jasno stavlja do znanja da će biti ili njen ili ničiji. Nikako mi nije palo na pamet da je možda pametnoj, prelijepoj, dugokosoj Mariji dosadilo nositi školski pribor za dvoje. Ili možda troje, kako nas sapunica uči. Dakle, što učiniti po tom pitanju? Bila sam prilično zbunjena i nepripremljena, pa se list papira s terorističkim prijetnjama još nekoliko dana smucao po kuhinjskom stolu, dok se nije zamastio i dobio poznate „magareće uši“. M.M. se izvukao isprikom da je on pohađao katoličku mušku školu na dva koraka od Trg Svetog Petra, pa stoga nema pojma o čemu govorim. Ostavila sam ga u njegovom neznanju da se pobrine oko nove gumice, šiljila i ljepila.
O slučaju sam popričala s nekim ljudima koji već duže žive u Americi, koji su se zgrozili tvrdeći da je stvar izuzetno opasna. Kakve „crne, dječje simpatije“, Tamara? Mi živimo sa zvjezdanim štitom, ozonskom rupom, specijalnim uredom za borbu protiv terorizma, policajcem u svakom vlaku podzemne željeznice, tjelohraniteljima, rotwaillerima, a ti još uvijek romantično trabunjaš – kad je beštijica srela Mariju...