STARI AMERIČKI DNEVNIK (br. 6)

(New York, 11. ožujak 2005.)

Gledajući gospođu pokraj sebe, nemogu vjerovati svojim očima. Sjedimo u kazalištu, istina Bog, jednom od onih liberalnih i neformalnih kazališta na Broadwayu. Predstava je također laganica, mjuzikl na pjesme starog dobrog Billyija Joela, pa ipak... kratka kosa s laganom trajnom tipa „za gospođe u šezdesetima“, bucmasto lice i naočale s metalnim okvirom, bež džemperčić i smeđa suknja do koljena. Dakle, do koljena sve pod kontrolom, ali ispod, katastrofa... gole noge i bijele sportske čarape s nezaboravnom plavom i crvenom crtom, te tenisice Nike. Da mi je samo znati na što je mislila dok se spremala za izlazak u kazalište? Gledam je i uvjerena sam da se radi o klasičnom slučaju podvojene ličnosti, naime, pola nje je htjelo u kazalište, a pola na jogging!
Isti sindrom, slučaj br. 2. Tinejđerka, nekoliko redova niže. Crta bojišnice negdje u struku, točnije oko pupka. Gornji dio sačinjava glava s dvije Pokahontas pletenice, te bijela košulja uredno zakopčana, dugih rukava i gusto tkanog pamuka, ispod... pearcing na pupku, suknjica, točnije suknjičica od crnog skaja i iste takve čizme do pola bedara.
Predstava i nije bila bogznašto.
Identična modna situacija ponavlja se i na ulicama. U Americi se ljudi ne oblače, nego im se odjeća desi, padne na njih, zalijepi im se, objesi putem, ujutro ulete u ormar i što ih dohvati, dohvati. Na početku je to za mene bio pravi šok. Pogotovo nakon Italije, gdje sam se više od deset godina trudila da dostignem barem razinu rimske domaćice s tri razreda osnovne škole i naučim temeljne stvari, poput razlike između šifona i shantung svile, ili kompliciranijeg slučaja razlikovanja boje kasne trešnje i gnjilog lista. Ali, vrijednost konkretnih predmeta, kao i našeg znanja, je relativna. U Americi mi sve te informacije i teško stečeno znanje baš ničemu ne mogu poslužiti. U svojoj modnoj asimilaciji i stapanju s masom radi lakšeg prihvaćanja moram početi ispočetka, od nule, od bijelog i crnog, od golog tijela.
Prvo što sam naučila je da čarape još nisu izmišljene, naravno, osim onih s plavom i crvenom crtom. Najlonke još nisu ušle u povijest, ni na ženske noge. Na istu, bezčarapnu sudbinu, Ameri pripremaju i svoju djecu, te ih šalju okolo polugole, bez potkošulja i čarapa. Nitko im ne gura majce u hlače, ne nabija kape na glave, ne zatvara ciferšluse i ne podiže kapuljače. Ukratko, nitko ih ne ušuškava. A, pošto američku neušuškanu djecu ne smijete dirati i uopće s njima imati bilo kakav fizički kontakt, u suprotnom slijedi sudska parnica, samo sam se jednom okuražila i riskirala zatvor dodirnuvši gole nožice jednogodišnjoj curici, koja je sjedila u kolicima u suknjici i dokoljenicama. To taktilno iskustvo mogla bi usporediti jedino s antičkom mramornom skulpturom, mladunčetom tuljana ili napola odleđenim pakovanjem graška.
Često ujutro vidim mame koje vode svoju djecu do School busa obučene u kapute ispod kojih proviruje piđama! A, jučer sam se na pločniku skoro sudarila sa četrdesetogodišnjim muškarcem u klasičnom crnom kaputu, s kravatom i aktovkom, na koturaljkama! Po ulicama se šepure, ili tek hodaju, kimoni, ribarske čizame, stoljnjaci, japanke, sombreri, satenske rukavice, perike, šljemovi... Sve što je obučljivo, sve što može proći kroz glavu, ruku ili nogu, ovdje pronađe svoju glavu, ruku ili nogu spremne da ih obuku.
Moram priznati da me trend ponio! Počela sam oblačiti čizme bez čarapa.
Po glavi mi se mota misao da taj kaotični način oblačenja bez ikakvog modnog, klimatskog, starosnog, spolnog obilježja uvelike utječe i na odnose među ljudima, naročito muškaraca i žena. Naime, Amerikance muči veliki
problem pronalaženja srodne duše, bolje (ili gore) polovice, životnog suputnika, bračnog druga ili tek kratkotrajnog, ali sigurnog, seksulanog partnera.
Čim smo stigli u NY, navalili su na nas ko' ludi, prvi među svima naš gazda, insistirajući da mu damo broj telefona neke prijateljice, brata, sestre, kolege, bivše žene, bilo čega što hoda na dvije noge, a nije spareno. Možeš mislit, kako smo morali izgledati privlačno s još nenačetim adresarom prepunim obećavajućih imena i brojeva telefona! Podsjećam, radi objektivnosti iskaza, da naš gazda nije ni bolestan, ni glup, ni siromašan, ni oženjen, ni rastavljen, ni star, ni pretjerano ružan. „Pa kako si onda ne može naći curu?“, pitala sam se zabrinuto. Čak sam počela ozbiljno razmišljati koju bi od mojih single prijateljica mogla njime usrećiti. Odustala sam kada je počeo nedjeljom, izmislivši uvijek neki razlog vezan za održavanje stana, dolaziti kod nas u ženskom društvu. Kada je došao s prvom, ja se razbacala po kuhinji, sve u stilu coffee, tea, cake. Nekako mi ga bilo milo! S drugom je stvar postala sumnjiva, ali ajde, nećemo biti konzervativni moralisti. Ali, kada je počeo redovito hodočastiti, kako bi potencijalnim kandidatkinjama pokazao svoje nekretnine, nisam ga više htjela ni pogledati. O kavi da i ne govorimo! U sebi sam se izvinila svim svojim single prijateljicama što sam uopće pomislila da bi ih taj neduhoviti, neromantični, neseksipilni, neodgojeni i škrti materijalista mogao usrećiti.
Nakon tog domaćeg slučaja, te dužim pručavanjem ponašanja parova na ulici i razgovorima s autohtonim starosjediocima, zaključila sam da je pristup Amerikanaca „pitanjima srca i duše“ savjestan, ali prvenstveno bez diskriminacije, što znači kao i svakom drugom problemu, sistematski i precizno, pomoću statistike, testova i formulara s bodovanjem, pragmatično, rekla bih abecednim redom. Ciljevi su tržišni i općepoznati – produktivnost, efikasnost i štednja. U temeljima njihovog rada su osnovne tekovine zapadne civilizacije, poštovanje ljudskih prava, usvajanje faminističkih doktrina, politička ispravnost, glavne točke Ustava prema kojima smo svi jednaki.
Koje sranje, da te zezne pretjerana demokracija!?!