STARI AMERIČKI DNEVNIK (br.11)

(New York, 13. lipanj 2005)

Vrućina u New Yorku se može usporediti s iskustvom boravka u tosteru. Izlazak iz stana odgovara uvlačenju među usijane rešetkice kućnog pomagala. Toplina stiže sa svih strana. S neba, sa zidova, sa stakala, s asfalta, iz rupa za ventilaciju podzemne željeznice. Nakon određenog vremena, ovisno o osobnoj izdržljivosti, kada se osjetimo svjetlosmeđe prepečeni, spašavamo se bijegom u dućan, autobus, kino, kafić, vlak ili ured, u kojima punom parom rade air conditioneri i vjerno reproduciraju klimatsku situaciju na Aljasci.
Vjerujte mi, ne radi se o rasipništvu i razmaženosti, već o pukom preživljavanju! Prije nekoliko dana sam doznala da velika većina mojih novih sugrađana ne može računati na godišnji odmor, niti se hladiti misaono-fantastičnom energijom sadržanom u projekciji samog sebe na obali mora uz lagani povjeratac i pivo, u vikendici na selu ili barem u vlastitom stanu, ali bez budilice i stresa. Naime, Sjedinjene Države su, uz Kinu, jedina zemlja u kojoj poslodavac nije obavezan svojim radnicima osigurati plaćeni godišnji odmor. Međutim, ruku na srce, treba priznati da je američki poslodavac dobričina, te je uglavnom prerastao povijesnu fazu „bijelog gospodara“, pa svojim radnicima, demokratski i bijelima i crnima, pruža mogućnost od čak desetak dana lješkarenja godišnje.
Osim toga, novost je da se selimo u drugi stan. Trenutno živim sa kutijama, vrećicama, špediterskim kompanijama, piturima. Moja tendencija u odnosu na matarijalne stvari je uglavnom bacanje ili metoda rješavanja problema „po kratkom postupku“. Tako sam prekjučer razbijenim i razmontiranim (ili tek preraslim) igračkama, poklonima iz Kinder jaja, opasnim štapovima-mačevima, napunila četiri vrećice i prislonila ih na najbližu banderu čim je pao mrak. Vraćajući se s posla MM me upozorio da ih je netko otvorio i da su svi plastični, metalni i papirnati komadići igračaka rasuti po pločniku Lexington Avenije. Kada su djeca zaspala, izašla sam na ulicu i pokupila svo to blago, pa ga ugurala u dvije velike bijele vreće za smeće. Jučer sam ponovila radnju prislanjanja na banderu. Bezobraznici su se valjda okomili na mene, te samo čekali iza ugla da se pojavim sa famoznim vrećama. Opet su ih otvorili i prosuli sadržaj. Primila sam to osobno i doživjela kao otvorenu izjavu rata! Kao iskusna televizijska forenzičarka proučila sam tragove i otkrila da kriminalci ne djeluju golim rukama, već uz pomoć neindentificiranog oštrog predmeta, osim toga zaključila sam da ništa nije odnijeto. Pas m......!!! MM je izjavio da sigurno nisam dobro zavezala vrećice, pa je šareni sadržaj morao rezultirati zanimljivim kakvom klošaru. 'Pa dobro, na čijoj si ti strani? Osim toga, to nije istina', branila sam se, 'stavila sam dvije manje vrećice u jednu veliku i nikakva se boja nije vidjela, sve je bilo savršeno bijelo'. Pomislila sam da su ih zainteresirali obrisi oblika. Ukratko, profesionalci su već na prvi pogled shvatili da se ne radi o kori krumpira i ambalaži za mlijeko. Opet sam po svojoj aveniji skupljala smeće po kojem se u međuvremenu uspjelo popišati nekoliko pasa, ispljuvati više Indijaca i Kineza, pregaziti ih stotine nogu. Asfalt se znojio i isparavao svoje smradove. I dok su me depresivne susjede s likovanjem gledale kroz prozor, osjećala sam njihov pogled koji prodire kroz mene ko' laserska zraka, ja sam proživljavala najgoru verziju ovog grada i pišteći od bijesa se pitala 'Zašto nisam ostavila to smeće?' Zbog svoje građanske svijesti? Zbog kazne od 300 dolara za zagađivanje prirodnih ljepota ovog 11-milijunskog grada, (u kojem se najmanje njih 5 milijuna ne pere)??? Neeeee, pred mojim očima su bile beštijice, kako ujutro pred odlazak u školu otvaraju vrata, a ispred prve bandere, gle čuda, leži ruka narančastog Ninje-borca, žute i plastične ljuske Kinder jaja, Bridgeston gume nesretnog Ferrarija, glava Tiranosaurusa, nekoliko Pokemon karata... Tko bi ih bio odvukao od tamo?? Oni bi sve to vratili nazad u svoju sobu. Vođena instinktom „ili ja ili oni“, za večeras sam razradila složeniju taktiku. Otpadni materijal ću staviti u velike crne vreće, pa čekati pred vratima na poznati zvuk kamiona-sveždera i tek onda izletiti i prisloniti vreće na banderu. Naravno, držeći na oku i stražareći dok sve ne nestane u velikim crnim ustima, koja melju i gutaju bilo što u njih ubace.
U petak završava školska godina i ne mogu se ne veseliti tom događaju. Moja djeca (i ja) su preživjela prvu godinu pod američkim sistemom i ostala koliko-toliko normalna. Posljednjih dana redale su se oproštajne fešte, školske predstave, a jučer i piknik u Central Parku. Starija beštijica je, tijekom posljednjih devet mjeseci, uz ostalo, naučila sve američke države i glavne gradove, kao i sve njujorške nebodere s visinom u katovima i metrima. Mlađa je savladala osnovne jezika, poput 'Gladan sam', 'Hoću jesti', 'Kupi mi sladoled', 'Lizaljka košta 25 centi', 'Daj mi griz'. Smatram se zadovoljnom.
U istih devet mjeseci i ja sam puno toga naučila. Prvo, treba izbjegavati stare kuće za stanovanje (vodeći računa da se ovdje već četrdeset godina unazad smatra prahistorijom), jer u njima žarulje pregorijevaju ko' komarci, WC školjke imaju valjda kratko koljeno, pa treba redovito odštopavat (probali smo sve, od tradicionalne gumene odštopavaljke, preko raznih dušičnih kiselina i sličnih tekućina, do nekog smiješnog, ali efikasnog čuda u obliku slova Z ili N, koje na jednom kraju ima svrdlo!?), a grijanje i hlađenje je stvar slučajnosti i sretne zvijezde. Osim toga, svoj životni prostor morate dijeliti s još desetak drugih životinjskih vrsta.
Drugo, ne treba se bojati provalnika. Moje talijansko iskustvo me naučilo živjeti s blindiranim vratima, rešetkama na prozorima i lancima. Ovdje toga nema, tek standardna metalna kvaka na standardnim vratima. Tajna je u zakonu koji kaže da svatko ima pravo pucati na nepoznatu osobu koja se nađe na tvom posjedu, pa u skladu s tim nijedan iskusni kriminalac neće provaliti u kuću u kojoj nije siguran što će pronaći, riskirajući da se sretne oči u oči s „Anni četiri pištolja“ spremnom da u njega saspe cijeli šaržer??!
Treće, nitko nikog ne gleda. To je strašno! Nema okretanja, nema buljenja, nema skidanja pogledom, a zviždanje i dobacivanje su izumrli istovremeno sa striktnim poštivanjem ljudskih prava i političkom ispravnošću. O bilo kakvom fizičkom kontaktu, da i ne govorimo. Zabrana promatranja može još nekako proći, ali to da se moram pomiriti da me nitko ne gleda, to stvarno nije jednostavno!
Četvrto, treba zauvijek ugasiti televiziju, jer ona nas čini sličnima onima koji nam se ovdje najmanje sviđaju. Rastaviti je na komade, rastopiti u kiselini, zapaliti u visokoj peći, zakopati duboko u zemlju i iznad zasijati salatu i peršin, ali o tome drugom prilikom!