Prije otprilike mjesec dana posjetila me prijateljica iz Hrvatske. Sa sobom je donijela knjigu Vladimira Pištala „Tesla, portret među maskama“. Dogodilo se da sam je počela čitati i pročitala. Ne, ne radi se o remek djelu, pa ipak se nisam mogla odvojiti od nje.
Osim toga, prisilila me da „odradim“ malu tesla-turu po Manhattanu. Tesla je volio ovaj grad. U njemu je proveo najveći dio svog života. Naročito me dojmio opis Manhattana na prijelazu iz 19.-tog u 20.-to stoljeće, Edisonovi laboratoriji, počeci ulične rasvjete, prvi automobili, zgrade na južnom dijelu u kojima su ko' sardine živjeli imigranti iz Irske i Italije, hotel Waldorf Astorija, kao i Newyorker u kojemu je proveo posljednje godine života.
Činilo mi se da puno znam o Tesli, a zapravo... Otkrila sam prvenstveno stvari koje se ne mogu naučiti u školi. I zaključila da je Tesla bio pravi genijalni freak, koji se nije obogatio, niti dobio Nobelovu nagradu zbog svog stvarno kompliciranog karaktera, arogancije kao rezultata introvertiranosti, ali i da se radilo o osobi izuzetno široke opće kulture. Poznavao je sve važne ljude svog doba, prošao jadne imigracijske sobičke Lower East Sidea, kao i vile Long Islanda. Bio je elegantan, besprijekoran u ophođenju. O ženama u Teslinom životu nema ni riječi, i teško je zaključiti da li zbog sramežljivosti ili nezainteresiranosti.
Kako to da još nitko nije snimio veliki (u smislu bogati) film o zgodnom čudaku, pravom čovjeku svog vremena, u čijim su rukama gorjele žarulje?
