STARI AMERIČKI DNEVNIK (br. 4)

(New York, 19. siječanj 2005)

Dakle, ako ćemo stvari sagledati objektivno i bez nepotrebnog filozofiranja, poput raznih političkih, socijalnih i rasnih kriterija, možemo zaključiti da se Amerikanci dijele u dvije osnovne skupine - na one koji vježbaju i one koji jedu.
Među njima nema puno simpatije, naprotiv, prilično su cinično, nerijetko i ratoborno, raspoloženi prema suparnicima. Prelazak iz jedne u drugu skupinu je isključiv i drastičan, a uglavnom se obavlja prisilnim odgojnim putem. Po mom mišljenju, radi se o nekoj vrsti strogog sistema kasti u yankee verziji.
Iskreno, na početku se nisam znala opredijeliti, vođena mentalitetom i hormonima, malo sam se priklanjaja jednoj, malo drugoj grupi. Vježbačima uglavnom ponedjeljkom, kada tradicionalno započinju sva obećanja i žrtvice, i koji, već po svom mjestu u tjednu, predstavlja dan kajanja, iskupljenja i sličnih sadomazo izmišljotina. Grupi jedača sam uglavnom pripadala vikendom, kada se ide na izlete ili barem na igranje u Central Park, a kućni štednjak služi jedino za pripremu jutarnje kave. Nedjeljom se ručava u jeftinim američkim restoranima, koje zovu Dinerima. Krase ih neonski natpisi i već izvana mirišu na maslac i karamel, hrskavu slaninu i kavu s okusom lješnjaka.
Tamo se nas četvoro stisnemo na dvije svjetloplave klupice od lesonita za istim takvi stolom. Pred očima su nam bočice s demonskim sadržajima poput kechupa, senfa, javorovog sirupa (služi za ljepljenje, sorry, vlaženje, sorry, filovanje pancakesa, debelih američkih palačinki), meda, italian dressinga, majoneze. Navalimo rukama i zubima na hamburgere i krumpiriće, oh, da, da ne zaboravim, i na list zelene salate, koji tako jadan, uvenuo i mlačan, leži između dva komada kruha. Tek toliko, da ne bi rekli da Amerikanci ne jedu povrće?!
Naravno da sam na početku vrištala i pokušavala se pobuniti i emancipirati ostatak društva uvjeravajući ih da ćemo se razboljeti, uništiti jetru i žile, da će nam se oči razvodniti, kosa istanjiti, kosti prošupljiti, da ćemo oglupaviti skroz naskroz. Zamolili su me da sljedeći put, kad budu išli na mučenje i genetsku modifikaciju u kakav američki Diner, ostanem kod kuće ili barem prije polaska preventivno posrčem povrtnu juhicu.
U redu, nakon prvih šokova, postepeno sam odustala od proročanstava i želje da spasim sebi dragi dio čovječanstva. Pa ipak, još uvijek ne uspjevam ući u masni američki restoran bez osjećaja da me netko prati i obećanja da je to stvarno „zadnji put“.
Što se tiče grupe vježbača, na preporuku jedne američke gospođe, dovoljno mršave kako bi joj se moglo vjerovati, upisala sam se u centar EXHALE (IZDISAJ), na Madison Aveniji. U svojoj sam vježbačkoj karijeri upoznala i pod pobrisala u bezbroj različitih škola i školica, tečajeva, teretana, sportskih udruženja, ali nešto poput IZDISAJA nisam nikada vidjela! Uostalom, neznam odakle da počnem... IZDISAJ je najljepše mjesto koje sam dosad upoznala u New Yorku!! Savršenstvo u koje bi se sutra preselila, ugradila, sazidala, stopila. Temperatura i vlažnost zraka su konstantni i automatski podešeni, ko' u sigurnom, divovskom inkubatoru. Pod je od biorazgradive gume, ni tvrd ni mekan, te ti hodajući masira stopala, a ti se osjećaš lagan i elastičan. Zidovi su u bež tonalitetima, stropovi prekriveni lanenim platnom, kako bi se dobilo smirujuće raspršeno svjetlo. New Age muzika je sva u Omovima i mantrama. Djevojke i mladići na ulazu, blagajni i kafiću se smiješe i govore ispod glasa. Svi su mladi, zdravi, mršavi i sretni. Pa se i ja tako osjećam.
Svlačionice su priča za sebe. Ni trunke smrada, ni od plijesni, ni od znoja, ni od zahoda, ni od cipela, kao da sam prva koja je tamo kročila od nastanka svijeta. Kako im to uspjeva?! Na velikoj polici koja zauzima čitav jedan zid su poslagani čisti ručnici, frotirski ogrtači i plastične japanke za tuširanje. Pod tušem su plastične kape za jednokratnu upotrebu, sapuni, šampon i regenerator za kosu, male plastične britvice za depiliranje, tamponi, mlijeko za tijelo, osvježavajuća vodica za usta. Dalje je dugačko ogledalo sa stolicama i fenovima, četkama raznih veličina, pincetama, vatom. Sve, sve je tu! Bolje i organiziranije nego u bilo kojoj kupaonici koju koristi više od jednog stanara.
Kod izlaza je kutak s biljnim čajevima egzotičnih imena poput Prane i Shanti, te hladna voda s kriškama limete. Oprez, ne običnog limuna, već egzotične zelene limete!
Na početku sam željela vježbati jogu, pa sam se javila na probni sat. Prvi i posljednji. Žene su stajale na jednom dlanu, da, da, dobro ste čuli, na dlanu jedne jedine ruke. I to lijeve. Nije bilo teorije da to ponovim. Da je kojim slučajem ruka bila desna, još nekako, ali „Joga za lijevake“ stvarno nije bila za mene.
Tako sam izabrala, ni manje ni više, nego Corefusion! Što je to? Budućnost! Joga i pilates su zastarijeli, da ne pričamo o prahistorijskom fitnessu ili aerobiku. Corefusion je budućnost. Obećava čuda! A, pošto više ne vježbam kao nekada, iz ljubavi prema baletu, užitka u sportu i sličnih romantičnih razloga, već iz čistog preživljavanja, tj. da bih mogla ući u prošlogodišnje hlače, da me ne bi boljela leđa, da bih mogla bez prevelike grižnje savjesti smazati čokoladu, nakon tanjura paste, da ne bih morala skinuti sva ogledala u kući i slično, izabrala sam američki pragmatično ono što jamči najveći uspjeh.
A, treneri znaju zašto smo tu! Utorkom je to Elisabeth, gospođa od svojih pedesetak godina, kojoj je netko greškom zašarafio glavu na tijelo dvadesetogodišnjakinje. Ona je najbolja reklama za svoj rad. Može odraditi sve - pedeset trbušnjaka bez pauze, špagu, rad s dva utega po 5 kila, dvadeset sklekova na jednoj i dvadeset na drugoj ruci, stoj na glavi, dok joj osmijeh ne silazi s lica. Sjeća se imena svake od vježbačica i nikad ti se ne obrati krivim. Na početku joj se diviš i želiš svi srcem biti poput nje, ali već nakon nekoliko tjedana stvar ti počinje biti sumnjiva i pitaš se kakvu to mirakuloznu drogu koristi. Većina je nakon par mjeseci zamrzi i počne opsesivno tražiti dlaku u jajetu, nenamjernu grešku, slomljeni nokat, promukao glas, malu znojnu mrlju, bilo kakvu potvrdu da je s ove planete. Istovremeno, ne možeš je se odreći, poput onih strašno glupih, strastvenih, mladenačkih ljubavi, (kada se 20 godina kasnije pitaš, 'što mi je bilo?'), ali bez kojih ti se čini da nema ničega osim bespuća, očaja i smrti.
Petkom je stvar manje poetična. Joseph ima četrdeset godina, 190 cm visine i 80 kg mišića. On je pravi american guy. On klekne do tebe dok radiš sklekove i viče „go, go, Tamara, you are doing well, go!“, a tebi je žao da ga razočaraš, dok tako punom dušom navija za tebe. I opet, „go, Tamara, go, you can do it!“, pa sklekuješ i sklekuješ dok ti oči ne ispadnu, sopčeš, stenješ, sliniš, ne dišeš, brojiš na engleskom, pa na talijanskom, pa na hrvatskom, pa nikad kraja, a on je još uvijek tu, on vjeruje u tebe, on plješće, on ti viče na uho „go, go, go“, tebi se crni pred očima, srce ti lupa u trbuhu, u grlu, u ušima, ali ne prestaješ, jer više od svega na svijetu želiš da te pohvali, da bude uz tebe, da te voli...