STARI AMERIČKI DNEVNIK (br.5)

(New York, 14. veljače 2005.)

U New Yorku živi otprilike 10 milijuna ljudi, jedan više ili manje računajući širu ili užu periferiju. To je strašno puno. To je otprilike dvije Hrvatske ili tri Rima ili više od deset Zagreba ili Buje, moja omiljena mjera za svijet, na kvadrat. Ne pitajte koji sam postupkom došla do tih rezultata, jer ne bih znala ponoviti.
Unutar te divovske naseobine krećem se podzemnom željeznicom, autobusom i taxijem. Isto se ponaša i ostalih 90% stanovnika Manhattana. Naravno, i pješke. U tu svrhu, jer ne mogu smisliti nijednu ozbiljniju, sam za nešto više od pet dolara nabavila PODOMETAR. Najnoviju izmišljotinu lijenih, guzatih, kauču sklonih Amerikanaca. Radi se o plastičnoj mašinici velikoj poput kutije šibica, koju sam vidjela u izlogu dućana Runner's Shop na Lexington Aveniji, između dviju muških lutaka sjajnog osmijeha i osunčanog tena. Radi se o mašinici koja se zakvači za gornji rub hlača, poput kvačice za rublje, a služi, ni manje ni više, nego brojanju koraka. Nisam još uspjela shvatiti na kojem principu radi. Jedno je sigurno, ne radi se o nečem jako pametnom i kompliciranom, jer inače ne bi koštala tek pet dolara?! Muči me kako ona zna da sam napravila korak, a ne da sam se prevrnula na kauču ili obukla cipelu ili tek lupila nogom o pod. Igračkica! Ali, me izludila! Koraknem, pa na pola stanem, pa otkvačim, pa računam, pa napravim korak nazad, pa otkvačim, pa pokušavam prevariti tehniku. U uputstvima piše da se preporuča svima koji imaju zadatak da naprave 10.000 koraka dnevno. Pitam se, tko im je mogao zadati takav zadatak? Kod mene je razlog nepoznat, kažimo, da bih svom životu, iz dana u dan, dala neki smisao. Ako me slučajno budu pitali što radim u NY, spremno ću odgovoriti „obavim 10.000 koraka dnevno“. Ujutro, još u horizontali, čim navučem elastičnu čarapu, kvačim „podometar“, kako onih par koraka do kupaonice ne bih potrošila uzalud. Također, skidam ga tek navečer kad se opet nađem u horizontali. Do škole i nazad oko 2.600 koraka, do dućana (onog najbližeg) 1.100, mada sada češće koristim onaj udaljeniji, jer mi pruža dodatnih 800 do 900 bodova, pardon, koraka. Jedino još starija beštijica dijeli moju novu strast i hoće s „podometrom“ u školu.
Ne znam koja me nagrada očekuje, ako na primjer cijeli tjedan ili mjesec ili godinu, budem hodala više od 10.000 koraka dnevno. U svakom slučaju sam optimista!
Prije nekoliko dana se slavila kineska Nova Godina. Nisam sigurna da li smo ušli u godinu Zmaja, Majmuna, Svinje ili neke druge životinje, ali već sama pomisao da oko mene ima ljudi kojima sada nije veljača i Vodenjak i 2005. nije jednostavno. To je kao neki drugi, pararelni svijet, svijest, nešto iz SF romana. Kinezi nisu radili. Znam to po onim gospođama iz čistionice preko puta. Jako smo se sprijateljile. Ona mlađa, zgodna i s osmijehom, je zadužena za skidanje mrlja sapunima, četkama i sprejevima svakakvih kemijskih sadržaja, te za blagajnu i odnose s javnošću. Ona druga, starija i s osmijehom, je uglavnom za šivaćom mašinom, ona je zadužena da krati, širi, sužava, krpi, te za peglanje s onom ogromnom peglom, kojoj je kabl zakvačen za dugu žicu, poput lanca za pse u seoskim dvorištima, te koja naveliko dimi i pišti. Svako jutro mi dvije Kineskinje mahnu, a beštijicama pošalju po poljubac. Kada ispečem kolač pošaljem ih da im odnese. Skupljam žičane vješalice od košulja, pa im vraćam, mada znam da koštaju samo 10 centi, i da to nitko ne radi, ali ja tako volim reciklirati, a one tako vole štedjeti. Kod njih ostavljam ključeve majstorima i gostima. Stvarno smo si postale dobre. Jedini mali problem je da im ne znam ime, naime, one govore samo kineski?!
Kad smo već kod putovanja unutar desetmiljunske naseobine, jučer sam prvi puta ostala blokirana u vlaku podzemne željeznice. Točno 14 minuta. I to upravo tamo gdje se rodila moja baka, „u tunelu, usred mraka.“ Zbog opterećenosti i velikog prometa, naš vlak i još nekoliko ispred i iza, su stali čekajući da se isprazne i napune, isprazne i napune, isprazne i napune vlakovi na Grand Central stanici. Strašno je kako ti glava počne raditi u tunelu usred maraka. Pokušavala sam se sjetiti kako sam se tog jutra oprostila od svojih najbližih... „Posljednji put me mama pozdravila na stepenicama škole i rekla mi 'Budi dobar, OK?' Imala je crvenu jaknu i bijelu kapu na glavi, nikada to neću zaboraviti...“ ili „Jutros je nisam ni pogledao kako treba, mogao sam je zadržati, reći joj da napravi još jednu kavu, pokazati joj članak u novinama i ne bi bila stigla na taj prokleti vlak... nikad si to neću oprostiti.“
Zamišljala sam kako bi bilo da se začuje eksplozija, naravno, nekako sam predosjećala da bi u tom slučaju ostala živa i čitava, ili tek lakše ozlijeđena. Također sam se sjetila da sam nakon nesreće koja se dogodila u tunelu kroz Mont Blanc čitala da u tim slučajevima treba krenuti prema dimu i to puzeći, jer se dim navodno širi prema najbližem izlazu i to gornjim dijelom pošto je lakši od zraka. Dakle razmišljala sam da li bi bilo dobro ostaviti torbu i jaknu i puzati uzvodno, jer bi svi, neinformirani, bježali prema izlazu? Da li zadržati jaknu kao zaštitu od eventualnog požara? Da li bi se vrata otvorili ili bi trebalo izaći kroz prozor? I najgore od svega, mogu li ja proći kroz prozor?
Sva sreća da sam sjedila. Najprije sam skinula jaknu i kapu i šal. Pa sam počela mahati rukom, pa se gnjezditi, pa prebacivati nogu preko noge. Oko mene su ljudi čitali novine, knjige, pili kavu i čaj iz onih velikih kartonskih čaša s rupicom, slušali walkmene i iPodove, spavali, žena do mene je rješavala križaljku. Nitko nije uzdisao, niti pogledavao okolo, ni komentirao. Pa sam počela razmišljati koliko u vagonu ima kisika i koliko svatko od nas troši. Pa sam skinula džemper i neprimjetno otkopčala hlače. Pokušala sam recitirati sve što znam napamet i zaključila da znam jadno malo, „Gle, malu voćku poslije kiše“, „Teče. teče, teče jedan slap“, „Ne daj se, Ines“, „Utjeha kose“, i to bi bilo to. Ni pet, šest minuta. Sottovoce sam si otpjevala himne, sadašnju, bivšu i buduću. Moje dvije mantre.
Kroz prozore su se vidjeli samo živi zidovi, bez žbuke i farbe. Pljesnivi, mokri, crni od prljavštine. Pomislila sam da iznad nas automobili jure, djeca trče, psi piške, Indijci pljuckaju, stoje neboderi, dućani, parkovi, rijeke. Ta mi je misao i pripadajuća joj slikovita predodžba, pogoršala situaciju.
Na svu sreću, onaj preko puta mi se počeo smješkati. Simpatičan je. Ima dva uha ko' slonić Dumbo, a u zemlji gdje je estetska kirurgija dio kućnog budžeta, shoppinga, curriculuma, školskih aktivnosti, one su više nego siguran dokaz nesvakidašnje samouvjerenosti. Zabacila sam kosu unazad, da vidi da ne zaostajem za njim, pa mu uzvratila osmjeh.
Možda me pomogne izgurati kroz prozor.