Barrow (4.000 st.) se nalazi na samom sjeveru Aljaske. Tamo gdje više nema ničega. Ni stabla, ni žbunja, ni čuperka trave. Kad stigneš do mora, zamisliš da ispred tebe nema nikoga s kim bi se mogao sresti, samo neka zamišljena zemljina os, oko koje se okrećemo poput ražnjića. Hladno je. Sunce ovdje stiže na kapaljku. Početak je rujna i već je oko nule. Ledena pustinja.
U svakom slučaju, u to "ništa od grada" stiže se samo avionom, jer nema cesta i jer se morski putevi odlede samo tijekom kolovoza. U Barrowu većinom žive Inuiti. Bijelci dođu tek na par godina i odu s gomilom novca dovoljnom da si kupe kuću ili barku ili odu na put oko svijeta ili otvore ordinaciju, ukratko da promijene život. Oni rade kao liječnici, učitelji, inženjeri u naftnim kompanijama, koje su, od snijega, bijelu i škripavu površinu sjeverne Aljaske izbušili ko' stiropor. Također, u Barrowu postoji manja bolnica s Hitnom pomoći i rađaonicom, osnovna i srednja škola, s velikom natkrivenom sportskom dvoranom, te odlično opskrbljena javna knjižnica s desetak besplatnih Internet priključaka, te dječjom čitaonicom i igraonicom.
Svim stanovnicima Aljaske, američka Vlada isplaćuje ček na 2 do 3 tisuće dolara godišnje, zato jer žive u izuzetnim uvjetima. Stanovnicima Barrowa, čiji su izuzetni uvjeti još izuzetniji, pomoć je povećana za tisuću, a poreza nema.
Da odmah raščistimo jednu stvar, na Aljasci nema iglua! Nitko nikada na Aljasci nije živio u igluima. Jedino kanadski Eskimi grade kuće od leda. Inuit narod je nekad živio u nastambama iskupanima u zemlji, s uskim otvorom, kroz koji je mogao proći čovjek, čak i čovjek s ulovom, ali ne i polarni medvjed. Danas žive u montažnim kućama, postavljenim na visokim stupovima od drva, koji služe da zimi snijeg ne zatrpa vrata i prozore. Imaju struju, vodu, satelitske antene, mobilne telefone i grijanje na plin, kojeg ovdje ima napretek. Ali, zato nemaju odlagalište velikog smeća i asfalt. Oko kuća, po blatu i u lokvama, leže stare i neupotrebljive stvari, poput sanjki, barki, automobila, televizora. Nevjerovatno puno starudije! Pretpostavljam da je to zato jer u Barrowu nema majstora i mehaničara, kao ni rezervnih djelova, a još nisu uveli cargo letove koji bi odnosili smeće. S asfaltom je druga priča. On na zimi puca kao tanka korica. Jedina asfaltirana iznimka je aerodromska pista, i ona skroz popucala, liči na pachwork pokrivač.
Sjeverno more je beskrajno sivilo koje se negdje na nevidljivom horizontu spaja sa sivilom neba. Neka gusta, vlažna smjesa, koja uprkos vjetru, sigurnim zagrljajem pokriva sve, ljude, kuće, zemlju. Pretpostavljam da nestane, tek kada se dovoljno zamrači, pa se jednostavno ne može vidjeti. Naime, u Barrowu preko dva mjeseca vlada polarna noć, a ljeti polarni dan. Ili kako se romantično naziva, ponoćno sunce.
Usred naselja je groblje. Pretpostavljam zbog praktičnih razloga smješteno je odmah uz cestu, u sjeni divovskih satelitskih tanjura za televizijske programe i mobilne telefone. Kontrast tamne blatnjave zemlje i jednostavnih bijelih križeva pobacanih tu i tamo, bez reda, izgleda „filmski“ i daje nepogrešiv osjećaj bespuća i zaboravljenosti. Jednostavno, pripizdine. U Barrowu je lako ako ti se posreći da ti netko umre ljeti, ali ako se neizbježno dogodi usred mračne zime, na minus 40, stvar je puni složenija. Zimi se od visokih snježnih nanosa ne vide križevi, pa se kod ukopa mora koristiti karta na kojoj su označeni grobovi, npr. tri metra na lijevo od ceste je grob tog i toga, dalje ravno na dva i pol metra je grob tog i tog. Iskapa se i ukapa, na slijepo. Groblje je bijeli papir, koji treba ispuniti slijedeći pisana uputstva, poput ogromnih Wilerovih goblena. Tek se u ljeto, kada snijeg okopni, mogu vidjeti rezultati, koji, naravno, nikad nisu savršeni. Nemoguće je dobiti ravne redove, ni puteljake, nego onako kako dođe. Uostalom, ovo nije zemlja u kojoj estetika igra neku značajniju ulogu i nitko se oko toga ne sekira.
Ayran je vozač malog turističkog autobusa, te je bio moj vodič po Barrowu. On je Inuit. Ima crnu sjajnu kosu i šiške ravne i oštre poput metlice. Plosnato, maslinasto lice, širokih nozdrva i ravnih, zategnutih obraza. Smije se rijetkim, sitnim zubim, preživjelim brodolomcima koje, očito, ne očekuje sjajna budućnost. Većina odraslih Inuita ima vrlo loše zube, što je rezultat nedostatak vitamina, voća i povrća, kojeg ovdje naravno nema, već stiže zračnim putem i vrlo je skupo. Osim toga vjerujem da njima, nenaviklima, baš ništa ne znači sočna naranča, slatka breskva ili šljiva. Ayran je debeo, od vrata nadolje je poput lopte. Kreće se na kratkim, debelim nogama kao patak, ljuljajući se lijevo-desno. Svi su ovdje debeli, napuhani iznutra od palminog ulja, šećera, hormona. Vlada, pritisnuta ekološkim kampanjama, im je zabranila lov na kitove, zapravo dala im je bonus od 22 velike ribe godišnje za vlastitu potrošnju, a istrovremeno im je tanjur napunila hamburgerima, prženim krumpirima i piletinom naraslom na estrogenima, pizzom s koje se cijedi ulje i sir, Coca Colom i slatkišima. Uostalom, glavno je da su kitovi spašeni, zar ne!?
I još nešto, oduzela im je alkohol! Kada sam u najboljem restoranu u Barrowu, koji se zove „Pepe's“ i nudi tortille, tachose, guacamole i ostale meksičke specijalitete(!?), naručila pivo, konobarica me pogledala ispod crnih trepavica, u nevjerici od zavisti i žeđi, tipičnih za prohibicionizam. Nažalost, i teško mi je što to moram reći, ali ovdje nema Al Caponea da ispravi pogreške onih koji se smatraju dovoljno pametnima i iskusnima da spašavaju druge od samih sebe. Istovremeno, u jedinom dijelu Amerike u kojem je prohibicionzam još uvijek na snazi, pronašla sam, u jednom od dva velika supermarketa, odjel za prodaju oružja!? Tek tako, između polica s dječjim čarapicama i pidžamama i elektro odjela, sjaje se nove i dobro namašćene puške Remington. Poslagane su po veličini u staklenim ormarićima osiguranima smiješno malim i laganim lokotićima, koji eventualno mogu poslužiti za moj neseser, ali ne i za puškarnicu.
Gledam Ayrana, kako tetoši svoje salo gušeći se u cheesburgeru i Spriteu, slušam kako govori engleski bolje od svog materinjeg Inuit jezika, vjerujem da nije nikad naučio dijelove kita i drugih velikih riba, ne zna držati harpun i veslati u kajaku. I to me, možda sebično, ispunjava tugom. Svakako da su rezultati ljudskog razvoja zajednička imovina. Tekuća voda, struja, grijanje i telefon trebaju postati svakodnevica za sve. Ali, tek ovdje, gdje je priroda tako sveprisutna i u puno većoj mjeri uvjetuje čovjekov život, te ga je tijekom stoljeća navela na genijalna rješenja u borbi za preživljavanje, boli me to što smo uspjeli kitove, oružje, naftu, vladine programe, staviti ispred ljudi.
Tijekom putovanja Aljaskom ponovo sam pročitala Jack Londonov „Zov divljine“. Bilo je to sasvim novo iskustvo!
U svakom slučaju, u to "ništa od grada" stiže se samo avionom, jer nema cesta i jer se morski putevi odlede samo tijekom kolovoza. U Barrowu većinom žive Inuiti. Bijelci dođu tek na par godina i odu s gomilom novca dovoljnom da si kupe kuću ili barku ili odu na put oko svijeta ili otvore ordinaciju, ukratko da promijene život. Oni rade kao liječnici, učitelji, inženjeri u naftnim kompanijama, koje su, od snijega, bijelu i škripavu površinu sjeverne Aljaske izbušili ko' stiropor. Također, u Barrowu postoji manja bolnica s Hitnom pomoći i rađaonicom, osnovna i srednja škola, s velikom natkrivenom sportskom dvoranom, te odlično opskrbljena javna knjižnica s desetak besplatnih Internet priključaka, te dječjom čitaonicom i igraonicom.
Svim stanovnicima Aljaske, američka Vlada isplaćuje ček na 2 do 3 tisuće dolara godišnje, zato jer žive u izuzetnim uvjetima. Stanovnicima Barrowa, čiji su izuzetni uvjeti još izuzetniji, pomoć je povećana za tisuću, a poreza nema.
Da odmah raščistimo jednu stvar, na Aljasci nema iglua! Nitko nikada na Aljasci nije živio u igluima. Jedino kanadski Eskimi grade kuće od leda. Inuit narod je nekad živio u nastambama iskupanima u zemlji, s uskim otvorom, kroz koji je mogao proći čovjek, čak i čovjek s ulovom, ali ne i polarni medvjed. Danas žive u montažnim kućama, postavljenim na visokim stupovima od drva, koji služe da zimi snijeg ne zatrpa vrata i prozore. Imaju struju, vodu, satelitske antene, mobilne telefone i grijanje na plin, kojeg ovdje ima napretek. Ali, zato nemaju odlagalište velikog smeća i asfalt. Oko kuća, po blatu i u lokvama, leže stare i neupotrebljive stvari, poput sanjki, barki, automobila, televizora. Nevjerovatno puno starudije! Pretpostavljam da je to zato jer u Barrowu nema majstora i mehaničara, kao ni rezervnih djelova, a još nisu uveli cargo letove koji bi odnosili smeće. S asfaltom je druga priča. On na zimi puca kao tanka korica. Jedina asfaltirana iznimka je aerodromska pista, i ona skroz popucala, liči na pachwork pokrivač.
Sjeverno more je beskrajno sivilo koje se negdje na nevidljivom horizontu spaja sa sivilom neba. Neka gusta, vlažna smjesa, koja uprkos vjetru, sigurnim zagrljajem pokriva sve, ljude, kuće, zemlju. Pretpostavljam da nestane, tek kada se dovoljno zamrači, pa se jednostavno ne može vidjeti. Naime, u Barrowu preko dva mjeseca vlada polarna noć, a ljeti polarni dan. Ili kako se romantično naziva, ponoćno sunce.
Usred naselja je groblje. Pretpostavljam zbog praktičnih razloga smješteno je odmah uz cestu, u sjeni divovskih satelitskih tanjura za televizijske programe i mobilne telefone. Kontrast tamne blatnjave zemlje i jednostavnih bijelih križeva pobacanih tu i tamo, bez reda, izgleda „filmski“ i daje nepogrešiv osjećaj bespuća i zaboravljenosti. Jednostavno, pripizdine. U Barrowu je lako ako ti se posreći da ti netko umre ljeti, ali ako se neizbježno dogodi usred mračne zime, na minus 40, stvar je puni složenija. Zimi se od visokih snježnih nanosa ne vide križevi, pa se kod ukopa mora koristiti karta na kojoj su označeni grobovi, npr. tri metra na lijevo od ceste je grob tog i toga, dalje ravno na dva i pol metra je grob tog i tog. Iskapa se i ukapa, na slijepo. Groblje je bijeli papir, koji treba ispuniti slijedeći pisana uputstva, poput ogromnih Wilerovih goblena. Tek se u ljeto, kada snijeg okopni, mogu vidjeti rezultati, koji, naravno, nikad nisu savršeni. Nemoguće je dobiti ravne redove, ni puteljake, nego onako kako dođe. Uostalom, ovo nije zemlja u kojoj estetika igra neku značajniju ulogu i nitko se oko toga ne sekira.
Ayran je vozač malog turističkog autobusa, te je bio moj vodič po Barrowu. On je Inuit. Ima crnu sjajnu kosu i šiške ravne i oštre poput metlice. Plosnato, maslinasto lice, širokih nozdrva i ravnih, zategnutih obraza. Smije se rijetkim, sitnim zubim, preživjelim brodolomcima koje, očito, ne očekuje sjajna budućnost. Većina odraslih Inuita ima vrlo loše zube, što je rezultat nedostatak vitamina, voća i povrća, kojeg ovdje naravno nema, već stiže zračnim putem i vrlo je skupo. Osim toga vjerujem da njima, nenaviklima, baš ništa ne znači sočna naranča, slatka breskva ili šljiva. Ayran je debeo, od vrata nadolje je poput lopte. Kreće se na kratkim, debelim nogama kao patak, ljuljajući se lijevo-desno. Svi su ovdje debeli, napuhani iznutra od palminog ulja, šećera, hormona. Vlada, pritisnuta ekološkim kampanjama, im je zabranila lov na kitove, zapravo dala im je bonus od 22 velike ribe godišnje za vlastitu potrošnju, a istrovremeno im je tanjur napunila hamburgerima, prženim krumpirima i piletinom naraslom na estrogenima, pizzom s koje se cijedi ulje i sir, Coca Colom i slatkišima. Uostalom, glavno je da su kitovi spašeni, zar ne!?
I još nešto, oduzela im je alkohol! Kada sam u najboljem restoranu u Barrowu, koji se zove „Pepe's“ i nudi tortille, tachose, guacamole i ostale meksičke specijalitete(!?), naručila pivo, konobarica me pogledala ispod crnih trepavica, u nevjerici od zavisti i žeđi, tipičnih za prohibicionizam. Nažalost, i teško mi je što to moram reći, ali ovdje nema Al Caponea da ispravi pogreške onih koji se smatraju dovoljno pametnima i iskusnima da spašavaju druge od samih sebe. Istovremeno, u jedinom dijelu Amerike u kojem je prohibicionzam još uvijek na snazi, pronašla sam, u jednom od dva velika supermarketa, odjel za prodaju oružja!? Tek tako, između polica s dječjim čarapicama i pidžamama i elektro odjela, sjaje se nove i dobro namašćene puške Remington. Poslagane su po veličini u staklenim ormarićima osiguranima smiješno malim i laganim lokotićima, koji eventualno mogu poslužiti za moj neseser, ali ne i za puškarnicu.
Gledam Ayrana, kako tetoši svoje salo gušeći se u cheesburgeru i Spriteu, slušam kako govori engleski bolje od svog materinjeg Inuit jezika, vjerujem da nije nikad naučio dijelove kita i drugih velikih riba, ne zna držati harpun i veslati u kajaku. I to me, možda sebično, ispunjava tugom. Svakako da su rezultati ljudskog razvoja zajednička imovina. Tekuća voda, struja, grijanje i telefon trebaju postati svakodnevica za sve. Ali, tek ovdje, gdje je priroda tako sveprisutna i u puno većoj mjeri uvjetuje čovjekov život, te ga je tijekom stoljeća navela na genijalna rješenja u borbi za preživljavanje, boli me to što smo uspjeli kitove, oružje, naftu, vladine programe, staviti ispred ljudi.
Tijekom putovanja Aljaskom ponovo sam pročitala Jack Londonov „Zov divljine“. Bilo je to sasvim novo iskustvo!
2 comments:
Ovo je bio užitak čitati iako sam, ne znam ni sama koliko, pročitala brdo literature u vezi Aljaske. Još od malih nogu (naravno preko "Zova divljine") sanjam, ne samo o putovanju kroz tu neobičnu zemlju, već i o jednom dužem boravku, tek toliko da "udahnem" njen pravi duh.
Zadnje što sam pročitala o Aljasci jest odlična knjiga TC Boyla "Drop City", čiji je sadržaj samo još više učvrstio tu želju :)
Nadam se još kojem dopisu :)
draga Studena, želim ti da uspiješ u svojoj namjeri i da otputuješ na duže na Aljasku. Naravno, bolje ne zimi (ništa se ne vidi) ili u kolovozu kda su insekti, naročito komarci, izuzetno agresivni. Pitaš se, a što mi preostaje?? Možda kasno proljeće ili rujan...
Post a Comment