GEE'S BEND, ALABAMA

Godine 1962. se Martin Luther King spustio iz rodne Atlante, Georgia, do mjestašca Gee's Bend na obali rijeke Alabame, kako bi stanovnicima objasnio da je povijesno odgovorno i za njih neizmjerno važno da se prijave na izbore u obližnje mjesto Camden, koje se nalazi na nekoliko kilometara zračne linije. Otprilike u isto vrijeme, crnkinja Rosa Parker odbila je bijelcu prepustiti mjesto u autobusu. Stotine crnaca krenulo je iz Selme, Alabama, prema glavnom gradu Montgomeryju, tražeći pravo glasa, ali ih je u međuvremenu pendrecima zaustavila policija. Karizmatični vođa M. L. King je u Washingtonu pred stotinama tisuća prosvjednika govorio o svojim snovima.
Nettie Young, jedna od rijetkih u Gee's Bendu koja se ne preziva Pettway, prema posljednjem vlasniku plantaže pamuka za kojega su svi stanovnici radili kao robovi, još se uvijek dobro sjeća te 1962. I ne samo zbog prosvjeda u kojima je sudjelovala i prvim izborima. Upravo tih dana trajekt, ili bolje rečeno, splav koji se kretao pomoću dva konopca koja su povlačili ljudi, te ih prebacivao na drugu stranu rijeke u Camden, jednostavno nestao. Za stanovnike Gee's Benda, oko tisuću crnaca koji su uglavnom radili na plantažama pamuka, bio je to težak udarac. Ili bolje rečno – početak zatočeništva. U Camdenu su se nalazile škole, liječnici, dućani, pošta, bolja radna mjesta. Umjesto desetminutne vožnje trajektom, bili su prisiljeni putovati sat i pol autobusima ili automobilima.
Nitko im tada, 1962, a ni kasnije, nije obijasnio što se dogodilo. Ali, Nettie, kao i velika većina njenih sugrađani, je uvjerena da se radilo o političkoj odluci lokalnih vlasti, koje nisu željele crne prosvjednike u Camdanu. Samo nekoliko godina kasnije, predsjednik Lyndon Johnson je potpisao povijesni zakon o ukidanju rasne segregacije u Sjedinjenim Državama. Time su i stanovnici Gee's Benda dobili pravo glasa. Ali ne i trajekt.
Rijeka Alabama lijeno putuje južnim dijelom istoimene savezne države, mutna i zelenkasta, okružena bujnim raslinjem iz kojeg se dižu rojevi komaraca. Čini se da je sve ostalo isto kao 60-tih godina, kada su aktivisti za ljudska prava, i sami iznenađeni izoliranošću i zaostalošću, ovaj kraj prozvali „afričkom Alabamom“.
A, onda je, prije desetak godina, u Gee's Bend stigao Bill Arnett, likovni kritičar iz Atlante, koji je na nekoj požutjeloj, staroj frotografiji vidio crnkinju kako stoji uz šareni pokrivač obješen na konopcu za sušenje rublja. Otad su pokrivač i žena postali njegovom opsesijom, sve dok ih nije prepoznao u zabačenom mjestašcu okruženom rijekom Alabamom s tri strane. Razgovarao je, promatrao i slikao, te ostatku Amerike otkrio tzv. „quiltove“, tradicionalne pachwork pokrivače od pamuka s afričkim motivima. Odmah ih je definirao „originalnom vrstom folk umjetnosti“. Prva izložba quiltova iz Gee's Benda je održana u Houstonu 2002. godine. Bila je pravi uspjeh. Nakon toga je slijedio Whitney Museum of American Art u New Yorku, koji je u katalogu izložbe napisao da se radi o „jazzu u obliku tkanine“. Danas ih se može vidjeti u muzejima Bostona i San Francisca, kupiti u najekskluzivnijim robnim kućama, poput Bloomingdalesa i Saksa. Prekrasnih žarkih boja, quiltovi su stoljećima služili za razne namjene, kao pokrivači i tepisi, često su bili poderani ili izrezani, kako bi poslužili kao pelene za novorođenčad, a ponekad su čak, u nedostatku drva, gorijeli u pećima tijekom hladnijih zima. I dan danas četrdesetak žena iz Gee's Benda izrađuje „neke od najčudesnijih djela američke moderne umjetnosti“, kako su ih kritičari nazvali, na rasklimanim drvenim okvirima, uz čekić i čavle, koristeći sve što im padne u ruke, uniforme, džepove od traperica, vreće, ostatke odjeće koje same skupe ili im pošalju obožavatelji i veliki lanci supermarketa poput Wal-Marta.
Vremenom, osim cijene quiltova, koja danas dostiže i nekoliko desetaka tisuća dolara, šareni pokrivači su postali simbolom slobode. Toliko da su prošle jeseni, nakon 44 godine, stanovnici Gee's Benda napokon razračunali s posljednjim tragovima rasne segregacije. Trajekt, ovog puta na dizel motor, je ponovo uveden i dvije obale više nisu tako nedostižne. Ljudi otvoreno govore da je to isključivo zbog „quilterica“ i popularnosti koju su doživjeli njihovi ručni radovi. „Freedom quiltovi“ doveli su „freedom ferry“, ponavljaju.
Danas se oko tisuću stanovnika Gee's Benda služi trajektom koji ih za dolar prevozi na drugu stranu rijeke u Camdan. Svi odreda potomci afričkih robova, koji su 1820. iz South Caroline pješke stigli do rijeke Alabama, na plantaže pamuka obitelji Josepha Geeija, kasnije prodane obitelji Pettway zajedno s robovima, kao da su tek prije manje od godinu dana postali stvarno slobodnima. I ne samo to, nego i bogatima. Uz stare i jadne montažne kućice, tzv. „Roosveltove domove“, koje je predsjednik poslao u vrijeme Velike Depresije, dirnut bijedom u kojoj su živjeli njegovi stanovnici, danas stoje air conditioneri, satelitske antene i novi automobili.
Pa, ipak, priča o trajektu slobode iz Gee's Benda još uvijek nije pronašla svoj happy end. Glavni financijator, država Alabama, je odlučila da će podmirivati troškove trajekt točno godinu dana, a nakon toga on mora postati samoisplativ. Sa cijenom od jednog dolara po putniku i tri dolara po vozilu, teško da će to postići. Jedina nada ostaje turizam. Ili most, o kojem sada mnogi stanovnici sanjaju.
U međuvremenu, junakinje iz Gee's Benda i dalje vjeruju da je igla u ruci njihovo glavno oružje.