UDARNIK DIEGO I DEPRESIVNI JORGE (crtice iz Ekvadora)

Diego ne može odolijeti da ne proviri preko zidića koji ga dijeli od posjetitelja Charles Darwin Centra na otoku Santa Cruz, Galapagos. Izvlači iz oklopa svoj dugačak žuti vrat, promatra i ne trepće.
Desetak metara dalje, Jorge koristi svoj oklop kako bi se u njega uvukao kao u rukavicu. Skriva se ispod širokih listova banane i ne pokazuje nikakvo zanimanje za svijet oko sebe.
Diego i Jorge – dva rođaka. Dvije vrlo slične priče nad kojima možemo meditirati i raspravljati koliko život određuje sudbina, a koliko volja. I strpljivo čekati odgovor na pitanje „što bi bilo kad bi bilo“. Kad su biolozi, zaljubljenici u Galapagos otočje, usred Tihog oceana, pokušali spasiti od nestanka endemsku vrstu divovskih kornjača s otoka Espagnola (bilo ih je tek 14 i sve ženke), doveli su iz zoološkog vrta u San Diegu, Kalifornija, istoimenog mužjaka, ne gajeći prevelika očekivanja. Međutim, Casanova u kornjačinom oklopu, Diego se, na ushićenje znanstvenika, pokazao izvanrednom investicijom. Udarničkim tempom, tijekom nekoliko godina broj tzv. espagnola kornjača dostigao je brojku od preko tisuću, dok SuperDiego i dalje ne pokazuje znakove umora.
S druge strane, Jorge „El Solitario“ je sasvim drukčiji tip. Posljednji muški primjerak divovskih kornjača s otoka Pinta ne izbjegava samo susrete s ljudima, već i sa ženkama svoje i sličnih vrsta. Već petnaestak godina živi s dvije ženke za koje ne pokazuje nikakav interes, dok znanstvenici i dalje na posustaju tvrdeći da sa svojih otprilike 75 godina starosti, ostaje seksualno aktivan još pedesetak i više. Ali, ovim ritmom, teško da će nešto postići. Naime, u posljednjih desetak godina tek se jednom upustio u seksualnu avanturu. Od brojnih ženki, koje su mu predstavili, nijedna u njegovom srcu nije pokrenula iskru. Nitko točno ne zna što ga muči, a mnogi samo nagađaju. Jedino sigurno je da će njegovom smrću, odumrijeti i njegova vrsta.
Nema sumnje da je za znanstvenike jedini heroj u ovoj priči Diego, pa ipak za stanovnike i brojne turiste prava mitska figura je lijeni Jorge. Razne incijative, turisti i stanovnici s kapama i majicama koje ohrabruju Jorge, pa čak i linija odjeće s imenom „Lonesome George & Co“, pokazuju tko je trendy.
Možda zato jer se duboko u sebi romantično pitamo da li je priča o monogamnosti kornjača istinita, a Jorge posljednji pravi princ? Ili je neumorni Diego, koji je istini za volju spasio vrstu, usadio u nas sumnju da možda i među kornjačama postoje ovisnici o seksu i oni koji ga upražnjavaju kao da idu na posao?

AMISH WORLD, PENNSYLVANIA

(tracy i njen "amish man")

Sjećate se filma „Svjedok“ s Harrisonom Fordom i onom prekrasnom glumicom, kojoj ne pamtim ime? I one super romantične scene kada plešu sentiš u prašnjavoj garaži, visokih stropova, uz muziku s automobilskog radija? Sjećate se njene duge, crne haljine s pregačom i bijele, štirkane kapice na glavi, te potpune, dirljive neupućenosti u ples, muziku, automobile, pa čak i Harrisona Forda?
Čini mi se da sam je ovaj vikend srela. Ili neku jako sličnu. Naime, iznajmili smo auto i otišli do susjedne države Pennsylvanije, kako bi vidjeli čudake nad čudacima, Amiše. Najbrojnija Amiš zajednica živi na tri sata vožnje od New Yorka, u području koje se naziva Lancaster County, posebno u gradovima Intercourse i Bird-in-Hand. Upravo tako, gradić se zove, Ptica u Ruci, u smislu i slobodnom prijevodu s naših podneblja rekla bih, „(bolje) vrabac u ruci“.
Amiši su uglavnom doseljenici njemačkog i švicarskog porijekla, dakle radišni, uredni, izdržljivi protestanti, izrazito tradicionalni, ali prvenstveno tvrdoglavi. Međusobno se sporazumijevaju nekom mumificiranom i samo njima razumljivom mješavinom tih dvaju jezika. Njihova glavna osobina i ambicija je da već više stoljeća pokušavaju, a gle čuda i uspjevaju, biti potpuno samodostatni i nezavisni od ostatka svijeta, poput neke uspješnije varijante Kim Il Sungove Sjeverne Koreje. Ali, za razliku od svojih gladnih i promrzlih azijskih istomišljenika, ti moderni samoizgnanici ne žive ograđeni žicom ili na pustom otoku, isključivo među sebi sličnima. Njih oko 28.000 živi na farmama razbacanim uglavnom u Pannsylvaniji i Ohiju, oko kojih su u međuvremenu izgrađena turistička naselja i industrijski pogoni, spa centri i zabavni parkovi, autoceste i outleti, antene i zvjezdani štitovi. U cilju svog vremenskog i prostornog samoisključenja zaključili su da im ne treba električna energija, nego tek za frižider, frizer i mužnju krava. Tih par stotina watta nakapaju putem solarnih panoa, rudimentalnih vjetrenjača ili generatora. Za svjetlo im je dovoljno sunce ili uljanica, za toplinu to isto sunce ili drvene cjepanice. U slučaju vode pak dovoljno je biti strpljiv, jer ona u svom vječnom kruženju prije ili kasnije uvijek napuni bunar.
Što je dobro, a što zlo u amiš svijetu odlučuje najmudriji među njima, njihov biskup. Mada nam se neke njegove odluke mogu činiti krajnje besmislenim i čudnim, članovi zajednice ih se bez pogovora drže. Tako je sadašnji biskup odlučio da je bicikla prebrza i može odvesti predaleko, pa ju je zamijenio romobilom i koturaljakama, uz naravno kočije s konjima koja brojnoj amiškoj familiji služi nedjeljom za odlazak na misu ili u posjet rođacima. Tako nije rijetko naići na djevojke u dugim haljinama s pregačom podignutom (djelomično, da se razumijemo!?) oko struka, kako jure na rolericama po cesti sa četiri trake pokušavajući izbjeći konjsku balegu?! Također je s mobilnog telefona skinut epitet „vražjeg“, te je biskup dobro promislio i odlučio da spravica ne predstavlja početak ropstva sve dok se nalazi izvan kuće. U tom smislu je moguće vidjeti male drvene kućice, slične poljskim WC u kojima Amiši drže mobilne telefone. Još mi jedino nije jasno kako čuju kad zvone?!
Također, iako na području postoje državne škole, Amiši smatraju da su njihove „one room school“, nešto nalik našim područnim školama, gdje mali i veliki uče zajedno, puno primjerenije njihovim potrebama i uvjerenjima. Mali Amiši uče i pišu zadaće do 14 godina, a nakon čega ih roditelji šalju u „školu života“, koju bih mogla sažeti u dvije riječi „radi što te volja“. U nekoliko sljedećih godina moraju upoznati sva dostignuća našeg sjajnog doba, od televizije, automobila i kompjutora do jeansa, alkohola i seksa. I to što više, to bolje! Tek nakon nekoliko probnih, „svjetskih“ godina, spremni su na veliki korak, tj. na odluku mogu li nastaviti živjeti bez ekrana i zelembaća u džep, zaboraviti maskaru i avione, odreći se čak i teoretske mogućnosti da budu nešto ili negdje drugdje. Što mislite koliko ih se neopozivo vrati svojim mračnim i hladnim kućama? Vjerovali ili ne, čak više od 90%!! Velikom koraku slijedi krštenje, posao, vjenčanje (ali, samo u studenom), te život određen ritmom godišnjih doba i rađanja djece.
Nakon toga nikad više na sebe neće smijeti staviti komad nakita, pa čak ni dugme (koje bi navodno, po njihovim mjerilima, moglo ženu učiniti neodoljivo seksi!?), obrijati bradu, raspustiti kosu, pomoći se veš mašinom, autobusom, toplomjerom...
„Die Botschaft“ je tjednik Amiš zajednice, koji izlazi u Pennsylvaniji. Radi se o otužnim crno-bijelim novinama formata „Jutarnjeg lista“, bez fotografija i imalo složenijih grafičkih rješenja. Šest stupaca gusto tiskanih slova. I tek nekoliko naslova. Što se tiče sadržaja, u posljednjem broju je Sadie Petersheim iz Mifflintowna informirala čitatelje kako su ove godine kruške odlično rodile, puno bolje od dunja, te je uspjela spremiti čak četrdesetak kila što marmelade, što kompota. Ella M. Hoover iz Curtissa, Wisconsin, je željela poručiti da joj je Adin potkovao konje, a njena familija poslala pedeset paketića za njen pedeseti rođendan. Mattie Gingerich iz Edgewooda, Iowa je zahvalan za svaku kap kiše koja zobi mijenja boju i veseli se da će se biskup David A. Rabers sljedeće nedjelje zadržati na večeri. Slijede oglasi za drveni namještaj, konje, sadnice celera, aluminijske oblike za kolače i frizer s dizel generatorom. Na kraju je popis rođenih i umrlih. Zanimljivo je da se prvi uvijek rađaju kod kuće, a drugi nikad ne umiru prije 80-te. Sveukupno 70 stranica po cijeni od 32 dolara godišnje pretplate. Pretpostavljam da je čitanje „Die Botschafta“ na drvenoj stolici i uz svjetlo petrolejke jedan od glavnih amiških hobija!
U Bird-in-Handu smo se bili smjestili u B&B kod Dottie. Ako ne znate, ovo B&B znači bed and breakfast, tj. ljudi ti ponude sobu i doručak u svojoj kući. Dottie nije Amiš, ali se čini jednako ludom. Uvijek nasmješena sedamdesetogodišnja majka sedmoro djece, baka 21 unuka i nešto par praunuka, brine se za koze, ovce, kokoši i prolupanog muža. Naravno, vikendima i za desetak gostiju. Ujutro vodi djecu na hranjenje kozlića, vađenje jaja ispod kvočke i trebljenje vrta. Za doručak nam je ponudila nezaboravni kolača od zobenih pahuljica preliven mlijekom i voćem. Kad sam je upitala za recept, rekla mi je da je u hodniku izložena kuharica s njenim receptima, koju mogu kupiti po skromnoj cijeni od 30 dolara. Kako me nije zanimala kozetina, ni punjene bundeve i purani, zamolila sam samo recept za kolač. Spremno je odgovorila da u tom slučaju mogu uzeti jednu od kuvertica koje se nalaze na stoliću odmah do kuharice, što će me koštati samo tri dolara. Zamolila sam je da ponovi, jer nisam mogla vjerovati svojim ušima! Lukava, prelukava Dottie! Najprije te poput provjerenih dilera navuče na drogu, a već slijedeću dozu udara po punoj cijeni! Nisam mogla vjerovati! Dotad se za mene svijet recepata dijelio na super chefove koji čuvaju svoje recepte ko' oko u glavi i diletante koji ih sretno dijele s ostatkom svijeta. Naravno, nisam karakter i ta zaljepljena kuvertica je bila jača od mene! A, pošto Dottie nije proslavljeni chef, niti ima Michelinovu zvijezdicu, već se radi o najobičnijem amiš-američkom hibridu, koji me podlo namamio, uzvraćam udarac i proslijeđujem ga vama. Naravno, besplatno! A, ona nek me samo tužaka američkom Udruženju za zaštitu autorskih prava!

AMIŠKI KOLAČ OD ZOBENIH PAHULJICA

2 jaja
1 šalica šećera
½ šalice ulja
4 šalice instant zobenih pahuljica
2 žličice praška za pecivo
1 žličica soli
1 ½ šalica mlijeka

Umiješati jaja, šećer i ulje, pa dodati redom sve ostale sastojke. Staviti u vatrostalnu zdjelu i peći oko 45 minuta na 180 stupnjeva, sve dok se na vrhu ne stvori žućkasta korica.
Vruće poslužiti uz zgnječeno, svježe voće, najbolje jagode ili breskve i mlijeko po želji.
Enjoy, rekla bi Dottie!

WOODSTOCK "LOVE AND PEACE", NEW YORK

Bio je najavljen rječju – katastrofa.
Scena je bila sastavljena na brzaka na čistini u obliku amfiteatra. Lokalne vlasti u Woodstocku, država New York, su u posljednjem trenutku odbile izdati dozvolu za okupljanje, u strahu od incidenata. Nije ni čudo. Te godine 1969. je ubijen Robert Kennedy i M.L.King, a samo tjedan dana ranije Charles Manson i sljedbenici njegove sekte izvršili su krvoproliće u kući redatelja Romana Polanskog u Kaliforniji. I tko zna kakva bi danas bila Amerika, da neki farmer imenom Max Yasgur nije ponudio svoje pašnjake u obližnjem mjestašcu Bethel za održavanje najvećeg rock događaja u povijesti – koncerta u Woodstocku.
U brojkama koncert je činilo 32 pjevača i bandova, pola milijuna ljudi u publici, od kojih je 186 tisuća kupilo karte u predprodaji, a kasnije je koncert postao besplatan zbog velike navale, stisnutih na 2,4 kilometara kvadratnih, tijekom tri dana, od 15. do 18. kolovoza 1969.
I koliko god se netko danas trudio pronaći bilo kakav materijalni trag povijesnog događaja, ostati će razočaran. Čistina koju je prije četrdeset godina pregazila horda od skoro pola milijuna ljudi, ponovo je livada i dijelom parkiralište. Na maloj uzvisini na kojoj su se nalazili zvučnici i scena, danas je muzej izgrađen u drvetu s otvorenim amfiteatrom s 15 tisuća mjesta. Uokolo je šuma u jesenjim bojama i potočić. Silosi obližnjih seoskih gospodarstava bljeskaju se na jesenskom suncu.
Oni koji su tvrdili (ili se nadali) da će se najveće okupljanje „djece cvijeća“ pretvoriti u pravi fijasko, računali su na organizacijski kaos, nevjerovatne gužve na seoskim putevima, kišu koja je padala sva tri dana, nedostatak WC-a, publiku koja je sa sobom donijela dovoljno droge, ali ništa hrane i vode, muzičare koji su se do zadnjega, poput Jimija Hendrixa, svađali s organizatorima oko plaćanja.
Tri dana i tri noći s Jimijem Hendrixom, Janis Joplin, Joan Baez, Joe Cockerom, Santanom, Who. Sviralo se ujutro za buđenje i tijekom noći u mraku, sa suncem i kišom pokriveni najlonima.
Woodstock je predstavljao posljednji udarac koji je do kraja pokopao konzervativnu Ameriku s kraja Drugog svjetskog rata. Prava crnog stanovništva, oralna kontracepcija, feminizam, ukratko „love and peace“, zauvijek su promijenili američko društvo.
Ovog smo vikenda odveli beštijice na hippy inicijaciju!
Meni se učinilo da čujem duhove...

TABASCO STORY, LOUSIANA

(tracy na bačvi Tabasca)

Kad je Edmundu McIlhennyju, bankaru iz Texasa, loše krenulo zbog građanskog rata koji je tih godina divljao američkim kontinentom, napustio je svoj ured, odjela, prekrasnu kuću i pobjegao s obitelji putem juga, u Louisianu. Za svoj novi dom je izabrao Avery Island, otočić usred močvare, na pola puta između New Orleansa i Baton Rougea. Radilo se o dijelu nasljedstva njegove supruge Mary Elize, kćeri kapetana Bena Averyja, poznatog engleskog gusara.
Brojke, račune i zelembaće koji tih godina nisu imali veliku vrijednost, Ed je zamijenio vrtom u kojem je sadio prekrasne ljute papričice, tipa habanero, crvene i sjajne. Sjemenke je nekoliko godina ranije dobio od grupe vojnika koja se vraćala iz rata s Meksikom, pa im je i dao ime prema jednoj meksičkoj pokrajini - Tabasco. Od papričica je uz dodatak octa i soli, koja se vadila iz rudnika smještenog upravo u središtu otoka, spremao umak, koji je rado jeo, ali i dijelio prijateljima i slučajnim prolaznicima, koristeći prazne bočice od parfema. Kad je rat napokon završio, Eda više nije zanimao posao u banci, već je na nagovor prijatelja počeo širiti proizvodnju i prodaju svog tada već slavnog umaka. Bilo je to 1868. kada i započinje priča o Tabascu.
I dan danas, na otočiću se nalaze jedini pogoni na svijetu koji proizvode crvenkasti umak. U velikim dvoranama, koje se mogu promatrati kroz staklo, poluprerađene samljevene papričice stavljaju se u bačve od hrastovine, koje su prethodno korištene za whiskyje poput Jack Daniel's i Jim Beama. Bačve se hermetički zatvaraju, a gornja strana se pokriva krupnom solju, koja se izvlači iz susjednog rudnika. Smjesa ostaje na sazrijevanju u podrumima najmanje tri godine. Tek tada se dragocijeni umak prebacuje u bočice, kojih se dnevno u Avery Islandu proizvede 720.000. Tabasco danas izvozi u 161 zemlju na svijetu.
Osnovni sastojak brojnih jela i pića, poput meksičkih chillija, kechupa i koktela Bloody Mary, Tabasco je odmah osvojio publiku, koja je na samim počecima bila spremna platiti čak 1 dolar po bočici, što je tada predstavljalo priličan novac. Zanimljivo je da dan danas istu bočicu od 1,5 dcl, trgovci na veliko plaćaju tek dolar i deset centi.
I nakon više od sto godina, tvrtka Tabasco je još uvijek „obiteljska stvar“. Preko 140 potomaka s prezimenom McIlhenny odlično živi dijeleći profite i dionice. Jedino se proizvodnja papričica, preko 90%, preselila južnije, u Srednju i Južnu Ameriku, međutim koristeći isključivo sjeme s Avery Islanda. Kao i prije više od sto godina, odmah do tvornice, u niskim, drvenim kućicama žive radnici sa svojim obiteljima. Na otoku, kojeg je moguće automobilom prijeći za petnaestak minuta, postoje osim rudnika soli, luka za pristajanje manjih brodova, škola, pošta, dućan i naravno nekoliko dobro sakrivenih vila, kojima na vratima piše „McIlhenny“.
Uspjeh Tabasca je uspjeh obitelji McIlhenny. I današnja, peta generacija se bavi sponzoriranjem brojnih kulturnih inicijativa, promocijama cajun i kreolske kuhinje, ali također slijedi Edova učenja o dosljednosti i strogim pravilima. I kao prije skoro 140 godina, pred berbu papričica ponavlja se uvijek isti ritual. Naoružani drvenim štapićima, koji su na jednom kraju obojani u jarku crvenu boju, poznati „baton rouge“, nasljednici Edmunda McIlhennyja, kruže plantažom tražeći papričice koje bojom naviše odgovaraju boji na štapiću. Ako ih ima toliko da ih ne uspiju prebrojati, znači da berba može početi.

LAKEWOOD CHURCH, HOUSTON, TEXAS (1.dio)

Kako bi prisustvovali nedjeljnoj propovjedi u crkvi Lakewood u Houstonu, Texas, morali smo parkirati na trećem katu podzemnog mega parkirališta s 4.000 mjesta. Čak smo se nekoliko puta izgubili među antiekološkim SUVima i pick upovima, kojima jeftini teksaški benzin, obećava još dug život. Natpisi na garaži su ostali isti od prije nekoliko godina, kada je dvorana bila – košarkaška. Sve dok pastor Joel Osteen nije digao kredit i izbrojao za nju desetke milijuna dolara. Trebala mu je crkva u koju su mogli stati svi njegovi sljedbenici.
Priznajem, ušla sam u ostakljeno predvorje Lakewooda s priličnim predrasudama. Glavna dvorana je imala više od desetak ulaza. Kad smo napokon sjeli na udobne stolice označene brojevima, ništa mi nije govorilo da se nalazim u crkvi. Bez zvonika, bez oltara, pa čak i bez križa. Kako vani, tako i unutra, nije bilo ničega što bi nedvosmisleno označavalo da se radi o božjem hramu. Oko mene je bilo moderni amfiteatar s tridesetak tisuća ljudi, a ispred pomična pozornica uronjena u plavičastu svjetlost, koja joj je davala nestvarnost i magičnost akvarija ili nebeskih visina. Sa svake strane po jedan veliki ekran, orkestar, zbor, veliki i nakošeni mjedeni globus, koji se okretao i bljeskao pod reflektorima. Kad se nakon desetak minuta muzike, mješavine popa i tradicionalnog gospela, na pozornici pojavio mršavi muškarac u savršenom odjelu, Joel Osteen, ostala sam bez riječi.
Nakon kratkog pozdrava, započeo je svoju tjednu propovjed na temu obaveza razvedenih očeva. Nije bilo govora o grijehu i iskupu. Niti ičega što rađa neugodu ili ružne uspomene. Nasmješenog lica, često stisnutih šaka ili kažiprsta podignutog prema nebu, Joel je prije svega tješio, hrabrio, govorio o 'pozitivnoj energiji' i o tome kako treba pomoći drugima oko nas. Riječ 'vjera' izbrisana je i zamijenjena 'nadom'. Osteenova riječi su poput utjehe padale na glave i u misli njegovih brojnih sljedbenika. Nije bilo 'zločestih', 'griješnih', 'kažnjenih', već samo 'uspješnih', 'borbe', 'upornosti'. Netko je pjevao, netko podizao ruke prema nebu, treći se grlili i plakali, zatvarali oči i prepuštali se muzici, njihali se u nekoj vrsti transa. Svi su bili sretni i opušteni.
Pred mojim očima odvijala se savršena multimedijalna predstava, mješavina new agea, kršćanstva, samopomoći, a sve skupa začinjeno muzikom i vizualnim efektima. Izlet iz svakodnevnice, koji službeno zovu 'neimenovanom crkvom kršćanskih korijena'.
Treba imati puno samopouzdanja i govoriti o tako osobnim stvarima pred tako neosobnim mnoštvom od preko 30.000 ljudi. Oko mene su bili crni, bijeli, stari, mladi, usamljeni, djeca, bolesni. Obučeni u nedjeljna odjela, zalizane kose, namirisani, s malim torbicama i sjajnim cipelama. Tišina je bila potpuna dok je On govorio. Otprilike, svakih pet minuta propovjed je prekidana muzičkim točkama, promjenom svjetala, dio zbora se dizao na pomičnoj sceni, drugi je uranjao iza malog zen vrta, sve unaprijed određeno iz režije.
Sat i po kasnije, kad se propovjed bližila kraju, ljudi su iz naslona sjedala ispred sebe počeli izvlačiti omotnice. Unutra je svatko stavio po želji i po mogućnostima. Svi zajedno otprilike milijuna dolara tjedno. Ništa u usporedbi sa skoro 20 milijuna koji pristignu putem donacija i Interneta. Joel i njegovi suradnici, prava pravcata tvrtka, trebaju tim novcima isplatiti dohotke oko 600 zaposlenika i dio kredita od 95 milijuna dolara.

LAKEWOOD CHURCH, HOUSTON, TEXAS (2.dio)

(tracy pred Lakewood crkvom, Houston)

Kažu da su za vrtoglavi uspjeh tzv. mega-crkava „krivi“ baby boomeri. Onih 80 milijuna Amerikanaca rođenih nakon drugog svjetskog rata (1946-1964), koji su sada, nakon što su poremetili sva demografska predviđanja, spremaju u mirovinu, te su odjednom osjetili neodoljivu potrebu za Bogom. Njima, kojima je profit do jučer bio jedinom svetinjom, tradicionalne seoske crkvice nisu predstavljale najidealnije rješenje, pa su sagradili mastodontske, ali istovremeno vrlo organizirane hramove u kojima vjeru upražnjavaju deseci tisuća vjernika.
Mega-crkve svoj uspjeh temelje na jednostavnom principu, da je potrošač uvijek na prvom mjestu. Za ostvarivanje svoje osnovne namjere „preobraćanja nevjernika u posvećene sljedbenike Isusa Krista“, stoji uigrana ekipa menađera i savjetnika za odnose s javnošću. U žestokoj tržišnoj borbi za svakog vjernika-potrošača, američke mega-crkve stvarno daju sve od sebe. Prvenstveno, kako bi se on u svakom trenutku osjećao „kao kod kuće“. U tom smislu se, nakon masovnih vjerskih obreda, vjernicima nudi mogućnost uključivanja u rad različitih grupa, od ljubitelja motora do sljedbenika weight-watchers dijete, korištenja usluga socijalnih službi za pomoć ovisnicima o alkoholu ili seksu, prakticiranja najraznovrsnijih sportova i hobija.
Preteča svih megapastora svakako je onaj Bill Graham, koji je prošle godine proslavio svoj 90-ti rođendan. Upečatljiva, dvometarska prilika, baršunasti bariton, izražajnost lica, prave riječi, ali prvenstveno neosporivi politički i poduzetnički instinkt, učinile su od Billyja Grahama, pastora South Baptista, najmoćnijeg američkog kršćanina od drugog svjetskog rata do danas. On je prijateljavao s Eisenhowerom, Clintonom, stavio na pravi put bivšeg pijanca Busha, proputovao cijeli svijet. Danas su njegovi najtalentiraniji nasljednici Osteen i Rick Warren. Ovaj posljednji je prije posljednjih predsjedničkih izbora jedini uspio istovremeno imati na razgovoru McCaina i Obamu.
Lakewood crkva nije samo građevina stvorena okolo propovjedaonice. I ona svojim sljedbenicima pruža potpuno iskustvo. Uokrug velike dvorane može se naći svaka vrsta zabave i usluge, od sportske dvorane u kojoj se propovjed može slušati na slušalicama dok se vozi sobni bicikl, dvorane za djecu s osobljem koje vam može pričuvati najmlađe, nekoliko restorana, sportskih igrališta, grupa za pomoć. Neka vrsta duhovnog trgovačkog centra, u koji uđeš nedjeljom ujutro i ne izlaziš do sumraka.
A, kod odlučiš da je „za danas dosta“ kod izlaza čeka Joel i njegova supruga Victoria, visoka teksaška plavuša, kako bi svakom sljedbeniku osobno stisnuli ruku, pogledali ga u oči i zaželjeli mu „uspješan tjedan“.

SALT LAKE CITY - GRAD MORMONA, UTAH

(mormonski hram na Tample Squareu)

Iz aviona Salt Lake City (180.000 st.) izgleda kao što i samo ime kaže, grad na slanom, mrtvom jezeru. Zapravo sve oko Salt Lake Cityja izgleda poput neke međufaze, napola završene slike, zaboravljenog izbjedjelog opisa. Prije Rocky Mountainsa (Stjenjaka), usred čistina bez vegatacije nadziru se tek tamne mrlje slanog jezera. Nepokretna slika nekog pejzaža iz geološke evolucije Zemlje. Ne čudi me da je upravo na visoravnima Utaha pronađen najveći broj fosila i kostiju raznih dinosaurusa. Teško je zamisliti da nešto živo, u smislu toplokrvnog bića, može, a što je još nevjerovatnije, i želi ovdje živjeti.
Utah je domovina mormona. Nisam ni sama znala o kome i o čemu se točno radi, sve do slijetanja na aerodrom Salt Lake Cityja, jednog od najfrekventnijih u ovom dijelu SAD-a.
Prvo, ne vole da ih se zove mormonima. Draže im je „sljedbenici Crkve Isusa Krista svetaca posljednjeg dana“, Church od Jesus Christ of Latter-day Saints, skraćeno LDS (oprezno s rasporedom slova?!). U svijetu ih ima 12 milijuna, ali njihov prvi pravi dom je Salt Lake City, glavni grad američke savezne države Utah.
Uz južni dio Stjenjaka, usred tog lunarnog, pustinjskog pejzaža na 2.000 metara nadmorske visine, prorok Brigham Young je 1847. otkrio svojim progonjenim i gladnim sljedbenicima, da je upravo to zemlja koju je usnio. Te da će iz tog ničega niknuti njihov grad. Tako je i bilo. Tample Square predstavlja fizičko sjedište Salt Lake Cityja, kao i duhovno središte mormona. Tu se nalazi crkva, koja služi za nedjeljna bogosluženja, hram, čija se vrata otvaraju samo u specijalnim prilikama, poput krštenja i vjenčanja, kada su svi obučeni u bijelo, pa tabernakul ili crkva za veliki broj vjernika i muzej. Hram je najviši i potpuno bijel, sve ostalo je sagrađeno od istog sivkastog granita, kojeg je trebalo konjskim i ručnim zapregama dovlačiti iz pedesetak kilometara udaljenog kamenoloma.

Život u obećanoj zemlji nije bio jednostavan. Od tla na kojem ništa ne raste jer se ponaša poput pijeska i ne zadržava vodu, do ubitačno hladnih zima, koliko i vrućih ljeta. Priča se da je jedan od sljedbenika s ushićenjem pripovjedao proroku Brighamu o zemlji koja se nalazi samo malčice zapadnije, o njenom moru, brežuljcima, zelenim dolinama i blagoj klimi. Ali, prorok je bio siguran u ono što je snio i Kalifornija nije nikad postala zemljom mormona.
Dvadesetogodišnju Julie Ann smo upoznali upravo na Tample Squareu. Ona je neka mješavina turističkog vodiča i prozelitističkog fanatika. Nakon što je dvije godine studirala umjetnost u Firenzi, shvatila je da je u životu, od vlastitog uspjeha, važnije staviti se na raspolaganje zajednici. Produživši suknju do polovice listova i zakopčavši i posljednje dugme na bluzi, odlučila je promijeniti svoj dosadašnji način života, te počela s 18 mjeseci dobrovoljnog rada. S tridesetak drugih mladića i djevojaka, vodi goste Tample Squarom pokušavajući prenijeti na njih svoje znanje i entuzijazam. „Mi smo posebni, jer nas Bog voli!“, ponavlja smirenim i vedrim glasom. I upravo u optimizmu, pragmatičnom moralizmu, te stalnom stremljenju k osobnom usavršavanju, inačicama kojima je natopljen „američki san“, leži tajna privlačnosti ove Crkve.
Povijest mormona, djelomično wester i djelomično thriller, obiluje nevjerovatnim događajima i preokretima, dramatičnim odlukama. Njihov početak je određen pronalaskom, u okolici New Yorka, „Mormonove knjige“, napisane na reformiranom antičkom egipatskom pismu. Preveo ju je početkom 19-tog stoljeća, prvi mormonski prorok Joseph Smith i objavio da se radi o njihovom novom evanđelju. U Knjizi piše, uz ostalo, da se Rajski vrt nalazi u blizini Jacksona, savezna država Missouri, te da je Krist nakon Uskrsnuća nekoliko puta posjetio američka indijanska plemena, „izabran narod“, koja su na sjevernoamerički kontinent stigla u 6. stoljeću, ali ne iz Azije i preko Aljaske, već s Bliskog Istoka, točnije Izraela. Proganjani od samih početaka, nakon Smithova ubojstva, prorok Brigham vodi svoje sljedbenike na skoro dvogodišnje iscrpljujuće i neizvjesno putovanje preko kontinenta, prema Zapadu, sve do puste visoravni na kojoj se nalazilo jedno veliko slano jezero.
Tijekom svoje povijesti mormoni su često bili ismijavani zbog svojih strogih životnih pravila, koja savjetuju ženama čedniji stil odjevanja, te isključuju cigarete, alkohol i kavu. Moglo bi se reći, savršeni građani, koji podržavaju zdraviji način života, da nije nedavnog medicinskog istraživanja koje pokazuje da su u prosjeku mormoni deblji i teži, od već predebelih i preteških Amerikanaca.
Međutim, u ovom, možda politički najpogodnijem trenutku za mormone u čitavoj njihovoj turbolentnoj povijesti, ko' kostur iz ormara javila se stara sablast mnogoženstva. Nakon pritisaka federalne vlade, 1890. godine crkva iz Salt Lake Cityja se odriče poligamije, koju su upražnjavala i dvojica prvih proroka, pravdajući se izrazito teškim životnim uvjetima i nedostatkom muškaraca.
Pa ipak, ona je do današnjih dana neslužbeno opstala u raznim manjim zajednicama, smještenih u „nevidljivoj“ američkoj provinciji, pretežito na jugu Utaha, dijelom i u susjednim saveznim državama, a koje je crkva LDS izopćila.
O fenomenu poligamije govori i televizijska serija koja se emitirala na kanalu HBO, pod nazivom „Big Love“ (Velika ljubav). Producent je Tom Hanks, Bill Paxton glumi supruga, dok njegove tri supruge utjelovljuju Chloe Sevigny, Jeanne Tripplehorn i Ginnifer Goodwin. I dok se na televiziji nelegalni poligamski brak prikazuje kao ništa lošiji ili bolji od ostalih, čak s određenom dozom simpatije ili kao dio narodnih običaja, američka publika otkriva da stvarnost u malo čemu odgovara tom modelu i da je često povezana s nasiljem nad djecom i ženama.
Crkveno vodstvo LDS, koje sebe naziva Kvorumom dvanaestorice apostola, insistiralo je i ostvarilo da svaka emisija „Big Lovea“ započne porukom „LDS ne odobrava poligamske brakove“.
Posljednji pokušaj, iako potpuno nenamjerni, diskreditiranja temeljnih učenja Crkve LDS, stiže od znanosti. Naime, nedavni testovi DNA su pokazali da su indijanci stigli na sjevernoamerički kontinent iz Azije, a ne kao „izabran narod“ s Bliskog Istoka, kako piše u Mormonovoj Knjizi.

GEE'S BEND, ALABAMA

Godine 1962. se Martin Luther King spustio iz rodne Atlante, Georgia, do mjestašca Gee's Bend na obali rijeke Alabame, kako bi stanovnicima objasnio da je povijesno odgovorno i za njih neizmjerno važno da se prijave na izbore u obližnje mjesto Camden, koje se nalazi na nekoliko kilometara zračne linije. Otprilike u isto vrijeme, crnkinja Rosa Parker odbila je bijelcu prepustiti mjesto u autobusu. Stotine crnaca krenulo je iz Selme, Alabama, prema glavnom gradu Montgomeryju, tražeći pravo glasa, ali ih je u međuvremenu pendrecima zaustavila policija. Karizmatični vođa M. L. King je u Washingtonu pred stotinama tisuća prosvjednika govorio o svojim snovima.
Nettie Young, jedna od rijetkih u Gee's Bendu koja se ne preziva Pettway, prema posljednjem vlasniku plantaže pamuka za kojega su svi stanovnici radili kao robovi, još se uvijek dobro sjeća te 1962. I ne samo zbog prosvjeda u kojima je sudjelovala i prvim izborima. Upravo tih dana trajekt, ili bolje rečeno, splav koji se kretao pomoću dva konopca koja su povlačili ljudi, te ih prebacivao na drugu stranu rijeke u Camden, jednostavno nestao. Za stanovnike Gee's Benda, oko tisuću crnaca koji su uglavnom radili na plantažama pamuka, bio je to težak udarac. Ili bolje rečno – početak zatočeništva. U Camdenu su se nalazile škole, liječnici, dućani, pošta, bolja radna mjesta. Umjesto desetminutne vožnje trajektom, bili su prisiljeni putovati sat i pol autobusima ili automobilima.
Nitko im tada, 1962, a ni kasnije, nije obijasnio što se dogodilo. Ali, Nettie, kao i velika većina njenih sugrađani, je uvjerena da se radilo o političkoj odluci lokalnih vlasti, koje nisu željele crne prosvjednike u Camdanu. Samo nekoliko godina kasnije, predsjednik Lyndon Johnson je potpisao povijesni zakon o ukidanju rasne segregacije u Sjedinjenim Državama. Time su i stanovnici Gee's Benda dobili pravo glasa. Ali ne i trajekt.
Rijeka Alabama lijeno putuje južnim dijelom istoimene savezne države, mutna i zelenkasta, okružena bujnim raslinjem iz kojeg se dižu rojevi komaraca. Čini se da je sve ostalo isto kao 60-tih godina, kada su aktivisti za ljudska prava, i sami iznenađeni izoliranošću i zaostalošću, ovaj kraj prozvali „afričkom Alabamom“.
A, onda je, prije desetak godina, u Gee's Bend stigao Bill Arnett, likovni kritičar iz Atlante, koji je na nekoj požutjeloj, staroj frotografiji vidio crnkinju kako stoji uz šareni pokrivač obješen na konopcu za sušenje rublja. Otad su pokrivač i žena postali njegovom opsesijom, sve dok ih nije prepoznao u zabačenom mjestašcu okruženom rijekom Alabamom s tri strane. Razgovarao je, promatrao i slikao, te ostatku Amerike otkrio tzv. „quiltove“, tradicionalne pachwork pokrivače od pamuka s afričkim motivima. Odmah ih je definirao „originalnom vrstom folk umjetnosti“. Prva izložba quiltova iz Gee's Benda je održana u Houstonu 2002. godine. Bila je pravi uspjeh. Nakon toga je slijedio Whitney Museum of American Art u New Yorku, koji je u katalogu izložbe napisao da se radi o „jazzu u obliku tkanine“. Danas ih se može vidjeti u muzejima Bostona i San Francisca, kupiti u najekskluzivnijim robnim kućama, poput Bloomingdalesa i Saksa. Prekrasnih žarkih boja, quiltovi su stoljećima služili za razne namjene, kao pokrivači i tepisi, često su bili poderani ili izrezani, kako bi poslužili kao pelene za novorođenčad, a ponekad su čak, u nedostatku drva, gorijeli u pećima tijekom hladnijih zima. I dan danas četrdesetak žena iz Gee's Benda izrađuje „neke od najčudesnijih djela američke moderne umjetnosti“, kako su ih kritičari nazvali, na rasklimanim drvenim okvirima, uz čekić i čavle, koristeći sve što im padne u ruke, uniforme, džepove od traperica, vreće, ostatke odjeće koje same skupe ili im pošalju obožavatelji i veliki lanci supermarketa poput Wal-Marta.
Vremenom, osim cijene quiltova, koja danas dostiže i nekoliko desetaka tisuća dolara, šareni pokrivači su postali simbolom slobode. Toliko da su prošle jeseni, nakon 44 godine, stanovnici Gee's Benda napokon razračunali s posljednjim tragovima rasne segregacije. Trajekt, ovog puta na dizel motor, je ponovo uveden i dvije obale više nisu tako nedostižne. Ljudi otvoreno govore da je to isključivo zbog „quilterica“ i popularnosti koju su doživjeli njihovi ručni radovi. „Freedom quiltovi“ doveli su „freedom ferry“, ponavljaju.
Danas se oko tisuću stanovnika Gee's Benda služi trajektom koji ih za dolar prevozi na drugu stranu rijeke u Camdan. Svi odreda potomci afričkih robova, koji su 1820. iz South Caroline pješke stigli do rijeke Alabama, na plantaže pamuka obitelji Josepha Geeija, kasnije prodane obitelji Pettway zajedno s robovima, kao da su tek prije manje od godinu dana postali stvarno slobodnima. I ne samo to, nego i bogatima. Uz stare i jadne montažne kućice, tzv. „Roosveltove domove“, koje je predsjednik poslao u vrijeme Velike Depresije, dirnut bijedom u kojoj su živjeli njegovi stanovnici, danas stoje air conditioneri, satelitske antene i novi automobili.
Pa, ipak, priča o trajektu slobode iz Gee's Benda još uvijek nije pronašla svoj happy end. Glavni financijator, država Alabama, je odlučila da će podmirivati troškove trajekt točno godinu dana, a nakon toga on mora postati samoisplativ. Sa cijenom od jednog dolara po putniku i tri dolara po vozilu, teško da će to postići. Jedina nada ostaje turizam. Ili most, o kojem sada mnogi stanovnici sanjaju.
U međuvremenu, junakinje iz Gee's Benda i dalje vjeruju da je igla u ruci njihovo glavno oružje.

TALLADEGA - NASCAR NATION (1.dio), ALABAMA

Posljednja nedjelja u travnju već se godinama najavljuje bukom motora i stotina tisuća ljudskih glasova, natprosječno visokom temperaturom, kiselkastim mirisom piva, dimom cigareta i roštilja, zrakom prepunim prašine, mušica, isparenog benzina. Tako je bilo i ovog puta. Ništa politički ispravnog, uprkos svugdje prisutnim molitvama, himnama i zastavama, nisam uspjevala pronaći po brežuljcima uokolo jajolike automobilske piste Speedway, u mjestu Talladega, Alabama. Prašina je nagrizala oči, a brujanje auspuha titralo u trbuhu, poput zvučne kutije. Upravo je počinjala jedna od tridesetak godišnjih automobilističkih utrka Nascar (National Association of Stock Car Racing). Četrdesetak friziranih Fordova, Chevroleta i Dodgea, pretvorenih u jureće oglasne ploče, izazvalo se brzinom od 300 kilometara na sat, uvijek i samo u krug, kako bi izvozili utrku od svojih osamstotinjak kilometara.
Talladega je tipičan gradić američkog juga, koji nema baš ništa zajedničko s New Yorkom ili San Franciscom, s Capitol Hillom ili Hoollywoodom. Interstate 20, cesta koja spaja Georgiju i Alabamu, dijeli ga na jednako dosadan istok i zapad, uz neizbježne trgovačke centre i fast food restorane s hamburgerima po dolar i po, prašinu i montažne kućice, pick upove sa „stripes and stars“ naljepnicom na stražnjem dijelu, koja poručuje „support our troops“ (pomozite naše vojnike u Iraku) i koja je nepogrešivi pokazatelj da se radi o crvenom, republikanskom dijelu Sjedinjenih Država. Talladega bi bila tek točkicom na karti, uz tisuće drugih točkica, da dva puta godišnje, u jesen i proljeće, ne postaje središtem svijeta za oko 75 milijuna Amerikanaca, obožavatelja automobilističkih utrka Nascar ili tzv. „Nascar Dadiesa“ (Nascar očeva).
„Nascar Dadies“ više nije tek zajednički nazivnik za očeve obitelji koji svake nedjelje, od veljače do studenog, sa tribina ili kućnih fotelja prate utrke Nascar, već iz dana u dan postaje političkom kategorijom, složenim predmetom pručavanja brojnih sociologa i političkih stratega. „Svatko tko želi osvojiti Bijelu Kuću, mora najprije osvojiti Nascar Dadiese“, uzrečica koja se vremenom pretvorila u istinitu tvrdnju, barem do dolaska Baracka Obame.
Oni su utjelovljenje svih stereotipa koje ostatak svijeta, pa čak i obalni dio kontinenta, ima o najameričkijim Amerikancima. Tetovirani i trbušasti macho tipovi koji se zaklinju u Boga, Domovinu i Pivo. Rođeni uglavnom na američkom Jugu i Zapadu, obožavatelji Nescara su idejni, a često i stvarni, potomci prvih pionira, divljih i brzih na pištolju i boci. Možemo ih također definirati „bijelim proletarijatom“ alergičnim na štednju energije, feminizam, zaštitu okoliša i uopće ostatak svijeta istočno od Mississippija i sjeverno od Oklahome. I upravo, na brežuljcima uz Speedway u Talladegi nije bilo crnaca, ni Azijata, ni stranaca bilo koje vrste. Nascar fanovi su „tetovirani, golog poprsja, pijanog i smrdljivog zadaha, te njihovi muževi“, poznata je definicija Stevea Rushina, dugogodišnjeg novinara Sports Illustrateda, koji je među njima proveo desetljeća. U tom smislu, bili smo iznenađeni kad nas je, na ulasku na parkiralište, jednako trbušastih i tetoviranih policajaca, tražio da otvorimo pretinac kod suvozačevog mjesta. „No guns?!“ pitao je ovlaš, iznenađen, da ne kažem razočaran, našim negativnim odgovorom.
Većina obožavatelja Nascara je stigla u Talladegu već u petak navečer kako bi pronašli najdublju hladovinu i najmekšu travu i smjestili kamp kućicu ili podigli šator, izvukli stolice i ležaljke, plinske roštilje i gajbe s pivom.

TALLADEGA - NASCAR NATION (2. dio), ALABAMA

(tracy pokušava preživjeti sa čepovima u ušima)

Međutim, osim političke kategorije, koja usmjeruje milijune glasova, Nascar je prvenstveno postao velikim biznisom u kojem se okreću milijarde dolara. Samo televizijska prava za prijenos utrka vrijede preko 2,8 milijarde dolara, a tzv. „merchandising“ ili proizvodi s logom još dodatnih 2 milijarde, a o sponzoriranju automobila i vozača da i ne govorimo. Na Internetu, kao i na specijalno preuređenim kamp kućicama ili tek minijaturnim drvenim štandovima oko autodroma u Talladegi nudili su se kišobrani, kape i majice, privjesci, ručnici, igračke s logom „Nascar“. Ko voli, nek izvoli. Potpuno je jasno da Nascarov obožavatelj može živjeti u potpunosti okružen proizvodima sa svojim najdražim logom. Nascar piše na gaćicama i kiselim krastavcima, sapunima i mobilnim telefonima, pa čak i na celofanu u koji je upakirano meso.
Tijekom tjedna, u nedostatku utrka u živo, na raspolaganju „Nascar Dadiesima“ su filmovi, dokumentarci i stotine specijaliziranih televizijskih emisija, a za rastuću kategoriju „Nascar Moms“ (Nascarove mame) upravo je izašlo kolo od 21 ljubavnog romana, čija se radnja odvija isključivo u svijetu automobilističkih utrka, s vozačem kao glavnim likom, bez puno romantike i s tek malo seksa.
Prvenstvo formule Nascar djelo je obitelji France i klasične američke priče s happy endom. William „Big Bill“ France, osim što je bio vlasnikom jedne benzinske crpke na Floridi, bio je velikim sanjarom s nepogrešivim njuhom za biznis. Kada su se nakon Drugog svjetskog rata širom Floride, a uglavnom po napuštenim blatnjavim trkalištima ili neasfaltiranim, sporednim cestama, organizirale divlje utrke friziranih automobila, koje su poput magneta privlačile ljude željne razonode i uzbuđenja, „Big Billu“ je napamet pala sjajna ideja. Odlučio je tu ludu ljubav Amerikanaca prema automobilima i brzini, pretvoriti u organizirani biznis, s pravilima i kalendarom. Ukratko, u novac.
Godine 1947, u jednom hotelu u Daytona Beachu, Florida, „Big Bill“ je novom prvenstvu Nascar dao prva obilježja. Naravno, i dalje se uglavnom radilo o „cirkusu buntovnika“, s pilotima koji su pijani sjedali u automobile, svađajući se s protivnicima i nerijetko se koristeći niskim udarcima, a obračun započeo za volanom često bi završavali šakama, da bi sutradan jedan drugome posuđivali dijelove motora ili mehaničare. To je bilo doba Steve McQueena i ostalih „tough guysa“. Međutim, kada je 1972. Nascar preuzeo Bill France Junior, biznis je izašao iz uskih lokalnih i folklorističkih okvira, kako bi postao sportom i strašću sve većeg broja Amerikanaca. Televizija i sve bogatiji sponzori oduzeli su utrkama auru trasgresivnosti i nametnuli stroga tržišna pravila. Rođena je „Nascar Nation“ (Nascar nacija).
Pri kraju utrke u Talladegi, neobrijani mehaničar iz ekipe Texaco/Havoline Dodge samo je lagano pljucnuo prema japanskom bolidu, izdajničkoj Toyoti, jedinom „imigrantu“ među stoposto američkim automobilima, dok je sa zapaljenom cigaretom u ustima prenosio tankove benzina. Hej, jedino radno mjesto u Sjedinjenim Državama gdje se slobodno puši. I uz to, okruženo morem benzina?!

DISNEYWORLD, ORLANDO, FLORIDA

Tijekom prošlogodišnjeg Uskrsa obavili smo svoju svetu roditeljsku dužnost, obavezno američko hodočašće, prvu pravu potrošačku inicijaciju, ispit preživljavanja u najgorim uvjetima... Bili smo s djecom u Disneyworldu!
Vrlo sam ponosna na sebe. Napokon se osjećam pravim roditeljem, bogatija za neizbrisivo životno iskustvo, naspram kojega se sva prijašnja čine tek laganim zagrijavanjem. Također sam tek sada svjesna veličine pothvata, koji na svakom roditelju, neizbježno ostavlja duboke tragove. Neku vrstu duhovne tetovaže.
Do fatalnog susreta s koncentratom američke „upotrijebi i baci“ kulture, još smo uvijek gajili iluzije o važnosti uloge staratelja u procesu oblikovanja dječje ličnosti. Pri povratku kući više nikad.
Dakle, Orlando se nalazi na sjevernom dijelu Floride i uglavnom se sastoji od aerodroma i četiri velika zabavna parka – Magic Kingdom, Animal Kingdom, Epcot i MGM Studiosa, te mnoštva manjih parkova poput SeaWorlda, dvadesetak hotela (od kojih neki imaju i po 3.000 soba), stotinjak restorana i isto toliko dućana s igračkama. Sav taj rusvaj se proteže na području dvostruko većem od Manhattana, po kojem se besplatno kreće jednotračnim vlakovima, autobusima i kombijima. Između raznih zabavnih parkova prostiru se zelena i mekana golf igrališta, redovi visokih palmi s gustim lišćem koje šuška na vjetru, cabriolet automobili, umjetna i stvarna jezera. Sve je savršeno do suza.
Prije polaska su me poznanici i prijatelji pogledavali sa sažaljenjem klimajući glavom i prevrčući očima. Tapkajući me po leđima, upozoravali „Tri! Tri dana su ti dovoljna! Tri i ni dan više!“. Mi smo se samouvjereno odlučili na „herojskih“ pet! U džepu, točnije u torbi, nosili smo „Nonofficial Guide to Disneyworld“, sa svojih preko 700 (!!?) stranica savjeta, karata, fotografija, citata. Sve važno smo ispocrtali, a stranice „zaušili“. To nam je dalo lavovsku snagu i hrabrost. Osjećali smo se neuništivima!!
Međutim, ništa, ni najdobrodušniji savjeti, ni 700 stranica uputstava, ni Aspirini i vitaminski napici, ni deseci knjiga o pravilnom ne viči-ne tuci-ne ucjenjuj odgoju, APSOLUTNO NIŠTA te ne može spasiti od Mickeya Mousa!
Beštijicama je bilo dovoljno nekoliko sati da izjave „Mama, ja bih ovdje volio živjeti! Ali, zauvijek! Zašto se ne preselimo?“ Sve pametne i pedagoški vrijedne knjige, drvene češke igračke, priče o Africi, muzeji, kazališta i izleti u prirodu, sve, sve je nestalo u nekoliko sati „koncentrata američkog sna“ prilagođenog dječjoj dobi. Slikali su se s Pokahontas u plastičnom kanuu, koji na pola metra još uvijek izgleda ko' pravi, s Plutom koji ih je udarao po glavi, a oni se nisu osvećivali, ni tužakali, već ga nastavili ushićeno promatrati, sa Snjeguljicom, koja im je nudila jabuku, a kući ne jedu voće ni pod oružanom prijetnjom, s Minnie koja je bila obilatija u širinu nego u visinu, a njima se činila (nedopustivo i neoprostivo) zgodnijom čak i od mene, pa dalje s vješticom i Malom Sirenom, patuljcima, Pinokijom i svom tom ekipom. Za svako slikanje, kao i za svaku igru, čekali su u redu, bez njurganja i padanja u nesvijest, u prosjeku 45 minuta, na 28 stupnjeva Celzijusa i 98% vlage. Dva mala Švejka! Vrhunac je bio nakon fotografiranja, kada bi iz džepa izvukli specijalnu Disney bilježnicu i tražili potpis. Hej, autogram od Pokahontas, Pluta, Snjeguljice, Sirene i ostalih!! Autogram!! Bez riječi i bilo kakve mogućnosti intervencije, bilo mi je jasno da stvar potpuno izmiče kontroli i da smo zauvijek izgubili bitku za stvarnost.
Poražena na odgojnom planu, koncentrirala sam se na zaštitu svog fizičkog integriteta. Disneyworld godišnje posjeti oko 15 milijuna ljudi (ne zezam se!), a za vrijeme praznika, poput Uskrsa i 40.000 dnevno!! Svi ti posjetitelji jednako trče, sopću, psuju, znoje se, preklinju, vade novčanik, traže dijete, međusobno se svađaju, gledaju na sat... Mi smo bili dio tog histeričnog ljudstva! Prvo, najvažnije je bilo ne izgubiti dijete. Barem ne na početku, kada sam razmišljala da ih lisicama vežem za svoju ruku. Nakon tri dana mi je već bilo svejedno, kad sam shvatila da drugima ne pada na pamet da osim svoje, prisvoje i tuđe dijete. Drugo, postojanje takozvanih „roller coastera“, onih vlakića koji jure gore-dolje, prave saltomortale, koče, kreću, susreću se s podivljalim T-Rexom, uranjaju u vodu, cvile... Užas!! Ulazila sam u njih ko' pod giljotinu, natašte, bez kape i naočala, stisnuvši pojas do davljenja i ponavljala mantru „čuvaj leđa i vrat! čuvaj leđa i vrat!“ Treće, brak mi je bio pred velikom kušnjom... Svađali smo se, svom žestinom i urođenim talentom, tko će s djecom u simulator svemirske letjelice, u red za hamburger i kokice, tko im je kupio tu glupu bilježnicu za autograme, pa sve do zadnje kapi vode i sjedećeg mjesta u autobusu.
Pa ipak, bez obzira na opasnosti, tek nakon Disneyworlda se možeš pohvaliti da poznaš Ameriku. Disneyworld za Amere spada u kategoriju važnijih nacionalnih interesa. U Seaworldu se u 9 sati ujutro preko razglasa razgali američka himna. I sve stane. Ko' kod Trnoružice. Dečko pred aparatom za kavu, turisti s rukom na srcu, čistači, blagajnice, svi stoje i ponosno gledaju ispred sebe. Za delfine ne znam.
Disneyworld ti ukrade dijete, stavi ga u svemirski brod i pošalje na određeno vrijeme na planetu Sansnova. Kad ti ga vrati nazad, jednostavno ga ne možeš prepoznati. Njušiš ga, pipkaš, ispituješ. Jel' to ono što sam rodila ili su mi podvalili nekog aliena?

ALJASKA - KRAJ SVIJETA (1.dio)

Stigla sam na kraj svijeta.
Izgleda točno kako treba. Drugim riječima, kako se i očekuje od tako važnog mjesta.
Prvo, Aljaska je jako, jako velika. Velika kao Engleska, Francuska, Italija i Španjolska zajedno. Drugo, na takvom prostranstvu živi tek nešto više od 600.000. Da bi nam to nešto značilo, kažimo da kad bi Manhattan (2 milijuna stanovnika) imao istu gustoću naseljenosti na njemu bi živjelo tek 16 osoba!? Treće, nalazi se između 60-te i 70-te paralele, daleko od Rakove obratnice, još dalje od Ekvatora, a blizu, vrlo blizu Sjevernom polu. Tako da su tamo dani pomalo neuredni. Ponoćno sunce je ljetni fenomen, kad zalazi tek na nekoliko sati. Suprotno tome, zimi traje vječni mrak.
I na kraju, Aljaska počinje s A. Čini mi se tako samouvjerenim za nešto što dolazi poslije svega.
Kad sam nakon 12 sati leta iz New Yorka, s presjedanjem u Salt Lake Cityju, stigla u najveći grad na Aljasci, Anchorage (262.000 st.), bilo je rano rujansko jutro. U ostatku Sjedinjenih Država još su se koristile sandale i majice s kratkim rukavima, a ni ja nisam bila izuzetak, pa sam sada treperila od hladnoće i umora. Malo mi se gubilo i tlo pod nogama. Na semaforu ispred aerodromske zgrade palile su se i gasile crvene žaruljice, kojima je bilo ispisano „10 stupnjeva Celzijusa“. Na putu do centra nisam imala osjećaj velikog grada, okolo su bila brda prekrivena šumama. Tamno zelenom crnogoricom i bjelogoricom u punoj jesenjskoj varijanti, sa žutim i narančastim listovima, koji su letjeli na vjetru. Žbunjem sa čvrstim, elastičnim granama i lišćem laganim i žutim, dugoljastim i oblim, aerodinamičnim poput propelera. Nisko, uz samu zemlju, kao korov širilo se neko gusto isprepleteno granje s malim i tvrdim crvenkastim listićima. Rekli su mi da se radi o borovnicama. To sve što sam vidjela, a nije spadalo u grad, ovdje nazivaju „bush“. Centar grada sastoji se od nekoliko deseterokatnica, te niskih, jednostavnih kućica, podijeljenih po američku, na avenije i ulice, naravno, pod pravim kutom.
Ljudi koje sam ovdje upoznala uglavnom su doseljenici. Što u ovoj zemlji i nije neka novost. Međutim, zanimljivo je da su svi potvrdili da se muškarci na prvi pogled zaljube u ovu zemlju i više ne žele živjeti nigdje drugdje. Postanu ovisnici o „bushu“, idu u lov ili ribolov, voze mountain bike ili kajak, a žene, ko žene, uglavnom ne znaju što bi sa sobom, osim što nagovaraju muževe na povratak.
Ovo je „muška“ zemlja. Njih 80 posto uvijek nosi oružje sa sobom, njime je ubilo barem desetak životinja, borilo se s medvjedom ili vukom. I o tome voli pričati! Istovremeno, nikad nisam srela tako puno nenašminkanih, dlakavih, šlampastih i muškobanjastih žena. Valjda to tako dođe, kao rezultat dugotrajnog neuspješnog nagovaranja!?
Craig, novinar „Anchorage Daily Newsa“, jedan od onih uvijek znojnih, raščupanih, bradatih tipova, kojima potkošulja viri iz hlača, a blato visi sa cipela, i koji se bavi i piše o prirodi, divljini, „bushu“, ispričao mi je zanimljivu priču o tome kako Aljaska drži neslavni rekord po broju izgubljenih ljudi. Mislim, onih stvarno izgubljenih! Prošle godine, ta je sudbina zadesila njih oko 3.620, što je strašno puno u odnosu na broj stanovnika. „Aljaska je kao stvorena da se u njoj izgubiš. Bilo da to tražiš ili ti se dogodi“, rekao mi je.
Radi se o pehistima koji su umrli od zime na tri kilometara od kuće, pijanacima koji su vozili saonice na zaleđenoj rijeci ili jezeru i naišli na rupu, robinzonima koji su tjednima lutali hraneći se bobicama, kao i robinzonima-pehistima koji su se tim bobicama otrovali. Ipak, najneobičnije su priče o onima koji su došli izdaleka, kako bi se ovdje izgubili ili onima koji su htjeli pobjeći od čovječanstva, a nisu mogli na Mjesec. Upravo je ovih dana u kinima izašao novi Herzogov film, „Grizly man“, snimljen po istinitoj priči o osrednjem kalifornijskom glumcu, koji je bježeći od dugova, otkrio na Aljasci svoj novi identitet istraživača medvjeđeg svijeta, sve dok ga jednog ljetnog jutra prijatelj grizli nije ubio i pojeo, zajedno s njegovom djevojkom. Čitala sam da mu je tom prilikom kamera ispala iz ruku i snimila njihove strašne urlike, dok traje nepomičan kadar „busha“, tj. vlati trave i neba. Craig kaže da se takvih arogantnih budala uvijek nađe na pretek.
Naravno, ako se izgubiš na Aljasci to nije kao da si se izgubio u bilo kojem drugom mjestu na svijetu. Čeka te zima, mrak, zvijeri i ogromno prostranstvo. Tu si ono što se kaže „ko' igla u plastu sijena“.

ALJASKA - KRAJ SVIJETA (2.dio)

Osamdesetak kilometara južno od Anchoragea na poluotoku Kenali, koji je nacionalni park i prekriven je planinama između kojih teku rijeke, šume slapovi, blješte ledenjaci, vidjela sam najčudniji gradić-selo-naseobinu na svijetu. Whittier je okružen tamnim i vlažnim planinama, koje se nikad ne zagriju, čak ni usred ljeta. Niže, prema moru, su rijetke crnogorične šume s borovima kratkih, tužno obješenih grana. Nastao je tijekom drugog svijetskog rata, kao američka vojna baza. Japanci su bili blizu, osvojivši Aleutinska otočja na zapadnom dijelu Aljaske, pa je trebalo naći pogodno mjesto za pristanak brodova i opskrbu. A, kako se Whittier nalazi uvučen u kopno na obalama fjorda, njegovo se more, što zbog visokih okolnih planina, što zbog toplijih morskih struja, nikada ne ledi, pa je predstavljao savršeno mjesto za uplovljavanje. Vojnici su iskopali uski tunel od 5 kilometara, koji Whittier spaja s glavnom cestom udaljenom daljnih deset. Prije pet godina on je obnovljen i proširen, pa sada njime osim specijalno uskih vlakova za prijenos robe, mogu voziti i osobni automobili u jednom smjeru, koji je reguliran semforom. Vjerovatno, kako bi uštedili na grijanju, struji, vodovodnim i kanalizacijskim cijevima, telefonu i slično, vojnici su također sagradili jednu jedinu zgradu u kojoj su živjeli svi zaposleni u vojnoj bazi i njihove obitelji. Kad je rat završio, Whittier je ostao koristan kao luka. Napuštena je stara zgrada i sagrađena nova. S četrnaest katova i dva ulaza, spojena tunelima s niskom zgradom u kojoj se nalazi škola i uredi. Na tristotinjak metara su skladišta za kontejnere i nekoliko niskih zgrada za potrebe luke, te tri drvene kućice za prodaju hot dogova, Coca Cole i kave, samo ljeti i samo zalutalim turistima poput mene. I to je to! Gradić-selo-naseobina stala je u desetak redova.
Zimi u Wittieru pada li ga, pada, snijeg, kao i temperatura koja dostigne brojeva nepostojeće na našim termometarima. Ispod minus 30. Sada zamislite 300-tinjak ljudi koji šest mjeseci, od kojih dva bez vanjskog svjetla, a četiri uz polarne temperature, živi zatvoreni u velikoj kutiji, gdje se jedinom šetnjom smatra plaženje kroz tunel do škole ili radnog mjesta!? U haustoru koji smrdi poput svih haustora, na pse, smeće i hranu, je velika oglasna ploča s dugačkim kućnim redom, koji nalaže gdje se voze tricikli, drže životinje, odlaže smeće, pjeva i tušira. Pretpostavljam da je njegovo poštivanje ovdje pitanje života i smrti. Dok sam ga čitala, pitala sam se što te treba natjerati, koja nesreća, jad ili sudbina, da sebe ili svoje dijete, dobrovoljno osudiš na zatvor? Što se dogodi s ljudskim mozgom nakon nekog vremena? A, s međuljudskim odnosima? Ne vjerujem da postoje novci koje mogu to opravdati, barem ne u Americi.
Dok stojim pred ulazom na kojem piše da se neočišćena riba ne može unositi u zgradu, zamišljam početak proljeća, kada iza mokrih planina proviri prvo sunce i otopio snijeg tek toliko da se mogu otvoriti vanjska vrata. Whittierci izlaze vani ko' zombiji, prestrašeni, blijedi, škiljeći, zijevajući i mucajući, pogrbljeni, klimavih koljena, zakržljalih mišića i paranoičnog pogleda. Cereću se cijelim zubalom, neki plaču i križaju se pred čudom prirode koje je opet bila milostiva i nagradila ih proljećem, neki čupaju kose, koje u pramenovima ostaju zapletene među prstima, drugi trče i plešu u iznošenim papučama koje nisu imali prilike skinuti, neki s trbuhom koji je od zadnjeg puta narastao do zuba, neki klečeći ljube zemlju, neki su već s koferima, ali bez žene, neki bez kose, bez sna, bez osmijeha, bez D vitamina. Sve se već dogodilo, odkad su se za njima zatvorila vrata haustora.
Jasno ja da u današnje vrijeme gradić-selo-naseobina Whittier više nema razloga da postoji, pogotovo nakon obnove tunela, pa sam uvjerena da on predstavlja tek eksperiment stručnjaka antropologa, sociologa, psihologa NASA-e, CiA-e ili neke druge terorističko-špijunske-znanstvene organizacije. Nema drugog objašnjenja. Craig se složio sa mnom. Osjećam da ih netko treba osloboditi, pa ozbiljno razmišljam da osnujem nevladinu organizaciju za njegovo ukidanje i puštanje talaca na slobodu. Zvati će se „Free Whittier“. Glavni cilj je miniranje četrnaestokatnice i njeno svečano urušavanje.

ALJASKA - KRAJ SVIJETA (3.dio)

Na putu automobilom iz Anchoragea prema sjeveru i drugom po veličini gradu na Aljasci, Fairbanksu, nalazi se nacionalni park Denali poznat po najvišoj planini u Sjevernoj Americi, Mt McKinlyjem (6.195m). U lokalnom tjedniku, u rubrici „Pisma čitatelja“, pročitala sam interesantnu i poučnu raspravu tamošnjih žitelja oko toga da li se planina mora zvati svojim prvobitnim, eskimskim imenom Denali (poput nacionalnog parka) ili joj treba ostaviti američko ime. Žestoko su se prepucavali, pokušavajući utvrditi tko je veći Aljašćanin. (Poznato!?) Inače, McKinley je bio američki predsjednik prije stotinjak godina, rodom iz države Ohio, i ne bi ostao zapamćen baš po ničemu (čak nije nikad ni bio na Aljasci?!), da nije progurao zakon po kojem se vrijednost novca umjesto uz srebro, vezuje za vrijednost zlata. A, kako se zna da je Aljaska puna zlata, tadašnji stanovnici željeli su mu uzvratiti uslugu, te mu dali planinu. Planina za zlato! Američka posla!
U nacionalni park Denali (960 km2) se ne može osobnim autom, već samo turističkim autobusom. Uz pomoć Samy, vozačice, vodiča i hostesse u jednom, vozila sam se osam sati do podnožja planine. Uz obavezni dvogled, zajedno s ostalih 25 turista, uzdisali smo i uzvikivali ooooh! svaki put kada bi se nešto pomaknulo u bushu. Na kraju radnog dana imali smo na popisu, dva medvjeda, smeđeg i bež, desetke bijelih planinskih ovaca s rogovima poput naših muflona, jastrebove, zečeve i dva vuka.
Ali, prava poslastica je tek trebala stići! Poučena raznim vodičima i knjigama o Aljasci, zamolila sam recepcionera da me probudi u „slučaju“ aurore borealis ili polarne svjetlosti. Radi se o fizikalnom fenomenu koji se odvija od 80 do 250 kilometara od zemlje. U višem dijelu zemljine atmosfere, sunčeve čestice se susreću s određenim (ne pitaj kojim!?) plinskim molekulama. Vidljiv je samo na određenoj udaljenosti od polova, osim Aljaske, u sjevernoj Kanadi, Grenlandu, Islandu, Norveškoj i Sibiru, te tijekom vedrih i tamnih noći.
Prije nego sam navukla pidžamu i legla u krevet, na stolicu sam složila hlače, dovoljno široke da prime i mene i pidžamu, čarape, cipele, jaknu i kapu, foto-aparat, kameru i dalekozor. Bilo je 2.40 kada je zazvonio telefon. Vikala sam Hallo! Hallo! dok nisam shvatila što se događa i gdje trebam ići. Navukla sam na sebe i u džepove strpala sve ono gore navedeno, te izašla u ledenu noć.
Prvo što sam vidjela između borova bilo je divovski zeleni jezik koji plazi po nebu. I prestrašila se! Tipična reakcija krapinskog pračovjeka pred zapaljenim stablom ili Bušmana pred ogledalom. Strah od nepoznatog! Ali, ja sam znala što gledam, pa ipak... Nebo je iznad mene plesalo, svjetlost se po njemu kretala poput poteza nevidljivim kistom na ogromnom tamnom platnu. Bila je zelena, pa blijedo zelena, pa mliječna, pa sivkasta. Na sve strane sam vidjela sunčane zrake u negativu, koje su zračile sa zemlje prema nebu, pa par sekundi kasnije, sjajne vrpce koje su se lelujajući u ritmu premiještale s jednog kraja neba na drugo. Kada prvi put staneš ispod polarne svjetlosti, ne možeš vjerovati u njenu fizikanu prirodu, previše boja, likova, kretanja, ispisivanja neba. Bog ili svemirci!?
U Fairbanksu se to događa preko 200 noći u godini. Tu postoji i najveći svjetski centar za istraživanje tog fenomena. Na njegovom čelu je profesor, minijaturni Japanac, koji je nakon diplome rekao ženi „Draga, idemo na dvije, tri godine, dok ne napišem doktorat“. Još uvijek je tamo, a prošlo je, eto, tridesetak godina. Kaže da žena svaku večer pripremi termosicu s vrućim čajem, dekicu, sklopive stolice za kampiranje, foto aparat, a budilicu navije na 2. Nemaju djece. Sve ima svoju cijenu.

ALJASKA - KRAJ SVIJETA (4.dio)

(tracy traži zlato u Pedro Creeku, središnja Aljaska)

Fairbanks (30.000 st.) mi se najviše svidio. Ima prekrasno sveučilište na brežuljku iznad grada, odakle se vidi cijela dolina rijeke Tenana, sve do najviših, bijelih vrhova Denali-McKinleya. Unutar sveučilišnog kampusa nalazi se Museum of Nord, Muzej Sjevera, koji osim tužnog pokušaja prezentiranja lokalnih portretista, ima odlično prikazanu povijest Aljaske, njenih domorodaca, te njihove kulture i civilizacije.
Fairbanks je osnovan početkom prošlog stoljeća, kao i većina gradova u unutrašnjosti Aljaske, u doba zlatne groznice. Sa svih strana je okružen rijekama i riječicama, što je neophodno za ispiranje zemlje bogate zlatom. Osnovao ga je neki Felix Pedro, zapravo Talijan Felice Pedroni, rođen u okolici Modene. Portret brkatog, ljepuškastog muškarca s kaubojskim šeširom i sitnim, lukavim okicama, obješen je gotovo u svakom lokalu i uredu. Taj Felix je dvadesetak godina lutao Aljaskom sa svojim ruksakom, psom, tanjurom, a ja ću dodati i usnom harmonikom, to mi baš paše, jer je još kao dijete imao fiks ideju „da će pronaći zlato“. Dana 12.10.1902, pretpostavljam da je bio siv i kišovit, u dolini riječice kasnije prozvane Pedro Creek, Felixu je napokon među prstima ostalo sjajnih, žućkastih kamenčića. U iznenađenju i nevjerici, vjerovatno ih je stiskao među prstima i grizao očnjacima kako bi se uvjerio da su pravi. Time je ostvareno proročanstvo njegovog imena i zaključen karmički krug. Kasnije je Felix postao bogat, jako bogat, ali ne i sretan. Prijatelji su ga izigrali i potkrali, žena ga je ostavila, izjavivši da je glup (ne bih rekla?!) i nepismen (istina!). Danas ga spominju kao izvanrednog samoukog geologa, kojeg je vodio puki instinkt i upornost. Umro je 1910. godine, navodno ubijen metkom u leđa.
Jako me je dojmila Pedrova priča. Toliko da sam otišla u Centar za javna zemljišta, gdje su mi, prvo, dali brošuru „Kako postati bogat, a da te ne upucaju“ (najozbiljnije!), drugo, objasnili gdje se nalazi javna, tj. svačija zemlja na kojoj se može kopati i isprobati sreća i mišići. Usput sam kupila taj specijalni tanjur, duboki, koji s jedne strane ima uzvišenja, koja ne dopuštaju kamenčićima da iscure s vodom. Ne znam od čega je bio onaj Pedrov, ovi moderni su od crne hrapave plastike. Kad sam stigla na Pedro Creek, poput Felixa, i meni je padala kiša. Zaključila sam da je to dobar znak i krenula još ornije na posao. Najprije sam s okolnih humkova, koje su nabacali oni koji su prije mene došli na sličnu ideju, iskopala malo zemlje, te odmah odvojila i bacili najveće kamenje. Tada sam krenula s ispiranjem. Riječica na prvi pogled izgleda bistro, veselo i pitomo, kao iz pjesmice, ali je ustvari podmuklo ledena, čak i ljeti, i reže ko' nož. Sva sreća da sam kupila gumene rukavice, jer bi sigurno bila ostala bez noktiju, a možda i prstiju. Dakle, grabila sam vodu, okretala tanjur i ispirala šljunak u njemu. Nekoliko puta su maljušne trunčice zaiskrile, a meni srce zaigralo, međutim kad sam ih stisnula između dva nokta odmah su puknule i pretvorile se u prah. Što je siguran znak, piše u Instrukcijama, da se ne radi o nečemu vrijednom. Nakon pola sata, osim ukočenih leđa, bila sam skorz mokra, ali mislila sam 'Pobogu, pa ni Pedro nije čekao lijepo vrijeme, niti nosio kišobran! Kopač zlata mora biti izdržljiv, uporan i strpljiv!' Izdržala sam uporna i strpljiva još dodatnih pola sata, dok je nekoliko iskusnih domorodaca promatralo ispod oka i s podsmjehom moj ruž na usnama, gumene rukavice, tanjur na kojemu je još pisala cijena, velike zveckaste naušnice, Nike tenisice i knjižicu s instrukcijama koja mi je virila iz džepa.
Prehladila sam se, a nisam postala bogata. Nemam odgovarajuće ime. Ni karakter. Ni konstituciju.

ALJASKA - KRAJ SVIJETA (5.dio)

Barrow (4.000 st.) se nalazi na samom sjeveru Aljaske. Tamo gdje više nema ničega. Ni stabla, ni žbunja, ni čuperka trave. Kad stigneš do mora, zamisliš da ispred tebe nema nikoga s kim bi se mogao sresti, samo neka zamišljena zemljina os, oko koje se okrećemo poput ražnjića. Hladno je. Sunce ovdje stiže na kapaljku. Početak je rujna i već je oko nule. Ledena pustinja.
U svakom slučaju, u to "ništa od grada" stiže se samo avionom, jer nema cesta i jer se morski putevi odlede samo tijekom kolovoza. U Barrowu većinom žive Inuiti. Bijelci dođu tek na par godina i odu s gomilom novca dovoljnom da si kupe kuću ili barku ili odu na put oko svijeta ili otvore ordinaciju, ukratko da promijene život. Oni rade kao liječnici, učitelji, inženjeri u naftnim kompanijama, koje su, od snijega, bijelu i škripavu površinu sjeverne Aljaske izbušili ko' stiropor. Također, u Barrowu postoji manja bolnica s Hitnom pomoći i rađaonicom, osnovna i srednja škola, s velikom natkrivenom sportskom dvoranom, te odlično opskrbljena javna knjižnica s desetak besplatnih Internet priključaka, te dječjom čitaonicom i igraonicom.
Svim stanovnicima Aljaske, američka Vlada isplaćuje ček na 2 do 3 tisuće dolara godišnje, zato jer žive u izuzetnim uvjetima. Stanovnicima Barrowa, čiji su izuzetni uvjeti još izuzetniji, pomoć je povećana za tisuću, a poreza nema.
Da odmah raščistimo jednu stvar, na Aljasci nema iglua! Nitko nikada na Aljasci nije živio u igluima. Jedino kanadski Eskimi grade kuće od leda. Inuit narod je nekad živio u nastambama iskupanima u zemlji, s uskim otvorom, kroz koji je mogao proći čovjek, čak i čovjek s ulovom, ali ne i polarni medvjed. Danas žive u montažnim kućama, postavljenim na visokim stupovima od drva, koji služe da zimi snijeg ne zatrpa vrata i prozore. Imaju struju, vodu, satelitske antene, mobilne telefone i grijanje na plin, kojeg ovdje ima napretek. Ali, zato nemaju odlagalište velikog smeća i asfalt. Oko kuća, po blatu i u lokvama, leže stare i neupotrebljive stvari, poput sanjki, barki, automobila, televizora. Nevjerovatno puno starudije! Pretpostavljam da je to zato jer u Barrowu nema majstora i mehaničara, kao ni rezervnih djelova, a još nisu uveli cargo letove koji bi odnosili smeće. S asfaltom je druga priča. On na zimi puca kao tanka korica. Jedina asfaltirana iznimka je aerodromska pista, i ona skroz popucala, liči na pachwork pokrivač.
Sjeverno more je beskrajno sivilo koje se negdje na nevidljivom horizontu spaja sa sivilom neba. Neka gusta, vlažna smjesa, koja uprkos vjetru, sigurnim zagrljajem pokriva sve, ljude, kuće, zemlju. Pretpostavljam da nestane, tek kada se dovoljno zamrači, pa se jednostavno ne može vidjeti. Naime, u Barrowu preko dva mjeseca vlada polarna noć, a ljeti polarni dan. Ili kako se romantično naziva, ponoćno sunce.
Usred naselja je groblje. Pretpostavljam zbog praktičnih razloga smješteno je odmah uz cestu, u sjeni divovskih satelitskih tanjura za televizijske programe i mobilne telefone. Kontrast tamne blatnjave zemlje i jednostavnih bijelih križeva pobacanih tu i tamo, bez reda, izgleda „filmski“ i daje nepogrešiv osjećaj bespuća i zaboravljenosti. Jednostavno, pripizdine. U Barrowu je lako ako ti se posreći da ti netko umre ljeti, ali ako se neizbježno dogodi usred mračne zime, na minus 40, stvar je puni složenija. Zimi se od visokih snježnih nanosa ne vide križevi, pa se kod ukopa mora koristiti karta na kojoj su označeni grobovi, npr. tri metra na lijevo od ceste je grob tog i toga, dalje ravno na dva i pol metra je grob tog i tog. Iskapa se i ukapa, na slijepo. Groblje je bijeli papir, koji treba ispuniti slijedeći pisana uputstva, poput ogromnih Wilerovih goblena. Tek se u ljeto, kada snijeg okopni, mogu vidjeti rezultati, koji, naravno, nikad nisu savršeni. Nemoguće je dobiti ravne redove, ni puteljake, nego onako kako dođe. Uostalom, ovo nije zemlja u kojoj estetika igra neku značajniju ulogu i nitko se oko toga ne sekira.
Ayran je vozač malog turističkog autobusa, te je bio moj vodič po Barrowu. On je Inuit. Ima crnu sjajnu kosu i šiške ravne i oštre poput metlice. Plosnato, maslinasto lice, širokih nozdrva i ravnih, zategnutih obraza. Smije se rijetkim, sitnim zubim, preživjelim brodolomcima koje, očito, ne očekuje sjajna budućnost. Većina odraslih Inuita ima vrlo loše zube, što je rezultat nedostatak vitamina, voća i povrća, kojeg ovdje naravno nema, već stiže zračnim putem i vrlo je skupo. Osim toga vjerujem da njima, nenaviklima, baš ništa ne znači sočna naranča, slatka breskva ili šljiva. Ayran je debeo, od vrata nadolje je poput lopte. Kreće se na kratkim, debelim nogama kao patak, ljuljajući se lijevo-desno. Svi su ovdje debeli, napuhani iznutra od palminog ulja, šećera, hormona. Vlada, pritisnuta ekološkim kampanjama, im je zabranila lov na kitove, zapravo dala im je bonus od 22 velike ribe godišnje za vlastitu potrošnju, a istrovremeno im je tanjur napunila hamburgerima, prženim krumpirima i piletinom naraslom na estrogenima, pizzom s koje se cijedi ulje i sir, Coca Colom i slatkišima. Uostalom, glavno je da su kitovi spašeni, zar ne!?
I još nešto, oduzela im je alkohol! Kada sam u najboljem restoranu u Barrowu, koji se zove „Pepe's“ i nudi tortille, tachose, guacamole i ostale meksičke specijalitete(!?), naručila pivo, konobarica me pogledala ispod crnih trepavica, u nevjerici od zavisti i žeđi, tipičnih za prohibicionizam. Nažalost, i teško mi je što to moram reći, ali ovdje nema Al Caponea da ispravi pogreške onih koji se smatraju dovoljno pametnima i iskusnima da spašavaju druge od samih sebe. Istovremeno, u jedinom dijelu Amerike u kojem je prohibicionzam još uvijek na snazi, pronašla sam, u jednom od dva velika supermarketa, odjel za prodaju oružja!? Tek tako, između polica s dječjim čarapicama i pidžamama i elektro odjela, sjaje se nove i dobro namašćene puške Remington. Poslagane su po veličini u staklenim ormarićima osiguranima smiješno malim i laganim lokotićima, koji eventualno mogu poslužiti za moj neseser, ali ne i za puškarnicu.
Gledam Ayrana, kako tetoši svoje salo gušeći se u cheesburgeru i Spriteu, slušam kako govori engleski bolje od svog materinjeg Inuit jezika, vjerujem da nije nikad naučio dijelove kita i drugih velikih riba, ne zna držati harpun i veslati u kajaku. I to me, možda sebično, ispunjava tugom. Svakako da su rezultati ljudskog razvoja zajednička imovina. Tekuća voda, struja, grijanje i telefon trebaju postati svakodnevica za sve. Ali, tek ovdje, gdje je priroda tako sveprisutna i u puno većoj mjeri uvjetuje čovjekov život, te ga je tijekom stoljeća navela na genijalna rješenja u borbi za preživljavanje, boli me to što smo uspjeli kitove, oružje, naftu, vladine programe, staviti ispred ljudi.

Tijekom putovanja Aljaskom ponovo sam pročitala Jack Londonov „Zov divljine“. Bilo je to sasvim novo iskustvo!