Showing posts with label alabama. Show all posts
Showing posts with label alabama. Show all posts

Friday, May 22, 2009

GEE'S BEND, ALABAMA


Godine 1962. se Martin Luther King spustio iz rodne Atlante, Georgia, do mjestašca Gee's Bend na obali rijeke Alabame, kako bi stanovnicima objasnio da je povijesno odgovorno i za njih neizmjerno važno da se prijave na izbore u obližnje mjesto Camden, koje se nalazi na nekoliko kilometara zračne linije. Otprilike u isto vrijeme, crnkinja Rosa Parker odbila je bijelcu prepustiti mjesto u autobusu. Stotine crnaca krenulo je iz Selme, Alabama, prema glavnom gradu Montgomeryju, tražeći pravo glasa, ali ih je u međuvremenu pendrecima zaustavila policija. Karizmatični vođa M. L. King je u Washingtonu pred stotinama tisuća prosvjednika govorio o svojim snovima.
Nettie Young, jedna od rijetkih u Gee's Bendu koja se ne preziva Pettway, prema posljednjem vlasniku plantaže pamuka za kojega su svi stanovnici radili kao robovi, još se uvijek dobro sjeća te 1962. I ne samo zbog prosvjeda u kojima je sudjelovala i prvim izborima. Upravo tih dana trajekt, ili bolje rečeno, splav koji se kretao pomoću dva konopca koja su povlačili ljudi, te ih prebacivao na drugu stranu rijeke u Camden, jednostavno nestao. Za stanovnike Gee's Benda, oko tisuću crnaca koji su uglavnom radili na plantažama pamuka, bio je to težak udarac. Ili bolje rečno – početak zatočeništva. U Camdenu su se nalazile škole, liječnici, dućani, pošta, bolja radna mjesta. Umjesto desetminutne vožnje trajektom, bili su prisiljeni putovati sat i pol autobusima ili automobilima.
Nitko im tada, 1962, a ni kasnije, nije obijasnio što se dogodilo. Ali, Nettie, kao i velika većina njenih sugrađani, je uvjerena da se radilo o političkoj odluci lokalnih vlasti, koje nisu željele crne prosvjednike u Camdanu. Samo nekoliko godina kasnije, predsjednik Lyndon Johnson je potpisao povijesni zakon o ukidanju rasne segregacije u Sjedinjenim Državama. Time su i stanovnici Gee's Benda dobili pravo glasa. Ali ne i trajekt.
Rijeka Alabama lijeno putuje južnim dijelom istoimene savezne države, mutna i zelenkasta, okružena bujnim raslinjem iz kojeg se dižu rojevi komaraca. Čini se da je sve ostalo isto kao 60-tih godina, kada su aktivisti za ljudska prava, i sami iznenađeni izoliranošću i zaostalošću, ovaj kraj prozvali „afričkom Alabamom“.
A, onda je, prije desetak godina, u Gee's Bend stigao Bill Arnett, likovni kritičar iz Atlante, koji je na nekoj požutjeloj, staroj frotografiji vidio crnkinju kako stoji uz šareni pokrivač obješen na konopcu za sušenje rublja. Otad su pokrivač i žena postali njegovom opsesijom, sve dok ih nije prepoznao u zabačenom mjestašcu okruženom rijekom Alabamom s tri strane. Razgovarao je, promatrao i slikao, te ostatku Amerike otkrio tzv. „quiltove“, tradicionalne pachwork pokrivače od pamuka s afričkim motivima. Odmah ih je definirao „originalnom vrstom folk umjetnosti“. Prva izložba quiltova iz Gee's Benda je održana u Houstonu 2002. godine. Bila je pravi uspjeh. Nakon toga je slijedio Whitney Museum of American Art u New Yorku, koji je u katalogu izložbe napisao da se radi o „jazzu u obliku tkanine“. Danas ih se može vidjeti u muzejima Bostona i San Francisca, kupiti u najekskluzivnijim robnim kućama, poput Bloomingdalesa i Saksa. Prekrasnih žarkih boja, quiltovi su stoljećima služili za razne namjene, kao pokrivači i tepisi, često su bili poderani ili izrezani, kako bi poslužili kao pelene za novorođenčad, a ponekad su čak, u nedostatku drva, gorijeli u pećima tijekom hladnijih zima. I dan danas četrdesetak žena iz Gee's Benda izrađuje „neke od najčudesnijih djela američke moderne umjetnosti“, kako su ih kritičari nazvali, na rasklimanim drvenim okvirima, uz čekić i čavle, koristeći sve što im padne u ruke, uniforme, džepove od traperica, vreće, ostatke odjeće koje same skupe ili im pošalju obožavatelji i veliki lanci supermarketa poput Wal-Marta.
Vremenom, osim cijene quiltova, koja danas dostiže i nekoliko desetaka tisuća dolara, šareni pokrivači su postali simbolom slobode. Toliko da su prošle jeseni, nakon 44 godine, stanovnici Gee's Benda napokon razračunali s posljednjim tragovima rasne segregacije. Trajekt, ovog puta na dizel motor, je ponovo uveden i dvije obale više nisu tako nedostižne. Ljudi otvoreno govore da je to isključivo zbog „quilterica“ i popularnosti koju su doživjeli njihovi ručni radovi. „Freedom quiltovi“ doveli su „freedom ferry“, ponavljaju.
Danas se oko tisuću stanovnika Gee's Benda služi trajektom koji ih za dolar prevozi na drugu stranu rijeke u Camdan. Svi odreda potomci afričkih robova, koji su 1820. iz South Caroline pješke stigli do rijeke Alabama, na plantaže pamuka obitelji Josepha Geeija, kasnije prodane obitelji Pettway zajedno s robovima, kao da su tek prije manje od godinu dana postali stvarno slobodnima. I ne samo to, nego i bogatima. Uz stare i jadne montažne kućice, tzv. „Roosveltove domove“, koje je predsjednik poslao u vrijeme Velike Depresije, dirnut bijedom u kojoj su živjeli njegovi stanovnici, danas stoje air conditioneri, satelitske antene i novi automobili.
Pa, ipak, priča o trajektu slobode iz Gee's Benda još uvijek nije pronašla svoj happy end. Glavni financijator, država Alabama, je odlučila da će podmirivati troškove trajekt točno godinu dana, a nakon toga on mora postati samoisplativ. Sa cijenom od jednog dolara po putniku i tri dolara po vozilu, teško da će to postići. Jedina nada ostaje turizam. Ili most, o kojem sada mnogi stanovnici sanjaju.
U međuvremenu, junakinje iz Gee's Benda i dalje vjeruju da je igla u ruci njihovo glavno oružje.

Sunday, May 17, 2009

TALLADEGA - NASCAR NATION (1.dio), ALABAMA


Posljednja nedjelja u travnju već se godinama najavljuje bukom motora i stotina tisuća ljudskih glasova, natprosječno visokom temperaturom, kiselkastim mirisom piva, dimom cigareta i roštilja, zrakom prepunim prašine, mušica, isparenog benzina. Tako je bilo i ovog puta. Ništa politički ispravnog, uprkos svugdje prisutnim molitvama, himnama i zastavama, nisam uspjevala pronaći po brežuljcima uokolo jajolike automobilske piste Speedway, u mjestu Talladega, Alabama. Prašina je nagrizala oči, a brujanje auspuha titralo u trbuhu, poput zvučne kutije. Upravo je počinjala jedna od tridesetak godišnjih automobilističkih utrka Nascar (National Association of Stock Car Racing). Četrdesetak friziranih Fordova, Chevroleta i Dodgea, pretvorenih u jureće oglasne ploče, izazvalo se brzinom od 300 kilometara na sat, uvijek i samo u krug, kako bi izvozili utrku od svojih osamstotinjak kilometara.
Talladega je tipičan gradić američkog juga, koji nema baš ništa zajedničko s New Yorkom ili San Franciscom, s Capitol Hillom ili Hoollywoodom. Interstate 20, cesta koja spaja Georgiju i Alabamu, dijeli ga na jednako dosadan istok i zapad, uz neizbježne trgovačke centre i fast food restorane s hamburgerima po dolar i po, prašinu i montažne kućice, pick upove sa „stripes and stars“ naljepnicom na stražnjem dijelu, koja poručuje „support our troops“ (pomozite naše vojnike u Iraku) i koja je nepogrešivi pokazatelj da se radi o crvenom, republikanskom dijelu Sjedinjenih Država. Talladega bi bila tek točkicom na karti, uz tisuće drugih točkica, da dva puta godišnje, u jesen i proljeće, ne postaje središtem svijeta za oko 75 milijuna Amerikanaca, obožavatelja automobilističkih utrka Nascar ili tzv. „Nascar Dadiesa“ (Nascar očeva).
„Nascar Dadies“ više nije tek zajednički nazivnik za očeve obitelji koji svake nedjelje, od veljače do studenog, sa tribina ili kućnih fotelja prate utrke Nascar, već iz dana u dan postaje političkom kategorijom, složenim predmetom pručavanja brojnih sociologa i političkih stratega. „Svatko tko želi osvojiti Bijelu Kuću, mora najprije osvojiti Nascar Dadiese“, uzrečica koja se vremenom pretvorila u istinitu tvrdnju, barem do dolaska Baracka Obame.
Oni su utjelovljenje svih stereotipa koje ostatak svijeta, pa čak i obalni dio kontinenta, ima o najameričkijim Amerikancima. Tetovirani i trbušasti macho tipovi koji se zaklinju u Boga, Domovinu i Pivo. Rođeni uglavnom na američkom Jugu i Zapadu, obožavatelji Nescara su idejni, a često i stvarni, potomci prvih pionira, divljih i brzih na pištolju i boci. Možemo ih također definirati „bijelim proletarijatom“ alergičnim na štednju energije, feminizam, zaštitu okoliša i uopće ostatak svijeta istočno od Mississippija i sjeverno od Oklahome. I upravo, na brežuljcima uz Speedway u Talladegi nije bilo crnaca, ni Azijata, ni stranaca bilo koje vrste. Nascar fanovi su „tetovirani, golog poprsja, pijanog i smrdljivog zadaha, te njihovi muževi“, poznata je definicija Stevea Rushina, dugogodišnjeg novinara Sports Illustrateda, koji je među njima proveo desetljeća. U tom smislu, bili smo iznenađeni kad nas je, na ulasku na parkiralište, jednako trbušastih i tetoviranih policajaca, tražio da otvorimo pretinac kod suvozačevog mjesta. „No guns?!“ pitao je ovlaš, iznenađen, da ne kažem razočaran, našim negativnim odgovorom.
Većina obožavatelja Nascara je stigla u Talladegu već u petak navečer kako bi pronašli najdublju hladovinu i najmekšu travu i smjestili kamp kućicu ili podigli šator, izvukli stolice i ležaljke, plinske roštilje i gajbe s pivom.

TALLADEGA - NASCAR NATION (2. dio), ALABAMA

(tracy pokušava preživjeti sa čepovima u ušima)

Međutim, osim političke kategorije, koja usmjeruje milijune glasova, Nascar je prvenstveno postao velikim biznisom u kojem se okreću milijarde dolara. Samo televizijska prava za prijenos utrka vrijede preko 2,8 milijarde dolara, a tzv. „merchandising“ ili proizvodi s logom još dodatnih 2 milijarde, a o sponzoriranju automobila i vozača da i ne govorimo. Na Internetu, kao i na specijalno preuređenim kamp kućicama ili tek minijaturnim drvenim štandovima oko autodroma u Talladegi nudili su se kišobrani, kape i majice, privjesci, ručnici, igračke s logom „Nascar“. Ko voli, nek izvoli. Potpuno je jasno da Nascarov obožavatelj može živjeti u potpunosti okružen proizvodima sa svojim najdražim logom. Nascar piše na gaćicama i kiselim krastavcima, sapunima i mobilnim telefonima, pa čak i na celofanu u koji je upakirano meso.
Tijekom tjedna, u nedostatku utrka u živo, na raspolaganju „Nascar Dadiesima“ su filmovi, dokumentarci i stotine specijaliziranih televizijskih emisija, a za rastuću kategoriju „Nascar Moms“ (Nascarove mame) upravo je izašlo kolo od 21 ljubavnog romana, čija se radnja odvija isključivo u svijetu automobilističkih utrka, s vozačem kao glavnim likom, bez puno romantike i s tek malo seksa.
Prvenstvo formule Nascar djelo je obitelji France i klasične američke priče s happy endom. William „Big Bill“ France, osim što je bio vlasnikom jedne benzinske crpke na Floridi, bio je velikim sanjarom s nepogrešivim njuhom za biznis. Kada su se nakon Drugog svjetskog rata širom Floride, a uglavnom po napuštenim blatnjavim trkalištima ili neasfaltiranim, sporednim cestama, organizirale divlje utrke friziranih automobila, koje su poput magneta privlačile ljude željne razonode i uzbuđenja, „Big Billu“ je napamet pala sjajna ideja. Odlučio je tu ludu ljubav Amerikanaca prema automobilima i brzini, pretvoriti u organizirani biznis, s pravilima i kalendarom. Ukratko, u novac.
Godine 1947, u jednom hotelu u Daytona Beachu, Florida, „Big Bill“ je novom prvenstvu Nascar dao prva obilježja. Naravno, i dalje se uglavnom radilo o „cirkusu buntovnika“, s pilotima koji su pijani sjedali u automobile, svađajući se s protivnicima i nerijetko se koristeći niskim udarcima, a obračun započeo za volanom često bi završavali šakama, da bi sutradan jedan drugome posuđivali dijelove motora ili mehaničare. To je bilo doba Steve McQueena i ostalih „tough guysa“. Međutim, kada je 1972. Nascar preuzeo Bill France Junior, biznis je izašao iz uskih lokalnih i folklorističkih okvira, kako bi postao sportom i strašću sve većeg broja Amerikanaca. Televizija i sve bogatiji sponzori oduzeli su utrkama auru trasgresivnosti i nametnuli stroga tržišna pravila. Rođena je „Nascar Nation“ (Nascar nacija).
Pri kraju utrke u Talladegi, neobrijani mehaničar iz ekipe Texaco/Havoline Dodge samo je lagano pljucnuo prema japanskom bolidu, izdajničkoj Toyoti, jedinom „imigrantu“ među stoposto američkim automobilima, dok je sa zapaljenom cigaretom u ustima prenosio tankove benzina. Hej, jedino radno mjesto u Sjedinjenim Državama gdje se slobodno puši. I uz to, okruženo morem benzina?!