Stigla sam na kraj svijeta.
Izgleda točno kako treba. Drugim riječima, kako se i očekuje od tako važnog mjesta.
Prvo, Aljaska je jako, jako velika. Velika kao Engleska, Francuska, Italija i Španjolska zajedno. Drugo, na takvom prostranstvu živi tek nešto više od 600.000. Da bi nam to nešto značilo, kažimo da kad bi Manhattan (2 milijuna stanovnika) imao istu gustoću naseljenosti na njemu bi živjelo tek 16 osoba!? Treće, nalazi se između 60-te i 70-te paralele, daleko od Rakove obratnice, još dalje od Ekvatora, a blizu, vrlo blizu Sjevernom polu. Tako da su tamo dani pomalo neuredni. Ponoćno sunce je ljetni fenomen, kad zalazi tek na nekoliko sati. Suprotno tome, zimi traje vječni mrak.
I na kraju, Aljaska počinje s A. Čini mi se tako samouvjerenim za nešto što dolazi poslije svega.
Kad sam nakon 12 sati leta iz New Yorka, s presjedanjem u Salt Lake Cityju, stigla u najveći grad na Aljasci, Anchorage (262.000 st.), bilo je rano rujansko jutro. U ostatku Sjedinjenih Država još su se koristile sandale i majice s kratkim rukavima, a ni ja nisam bila izuzetak, pa sam sada treperila od hladnoće i umora. Malo mi se gubilo i tlo pod nogama. Na semaforu ispred aerodromske zgrade palile su se i gasile crvene žaruljice, kojima je bilo ispisano „10 stupnjeva Celzijusa“. Na putu do centra nisam imala osjećaj velikog grada, okolo su bila brda prekrivena šumama. Tamno zelenom crnogoricom i bjelogoricom u punoj jesenjskoj varijanti, sa žutim i narančastim listovima, koji su letjeli na vjetru. Žbunjem sa čvrstim, elastičnim granama i lišćem laganim i žutim, dugoljastim i oblim, aerodinamičnim poput propelera. Nisko, uz samu zemlju, kao korov širilo se neko gusto isprepleteno granje s malim i tvrdim crvenkastim listićima. Rekli su mi da se radi o borovnicama. To sve što sam vidjela, a nije spadalo u grad, ovdje nazivaju „bush“. Centar grada sastoji se od nekoliko deseterokatnica, te niskih, jednostavnih kućica, podijeljenih po američku, na avenije i ulice, naravno, pod pravim kutom.
Ljudi koje sam ovdje upoznala uglavnom su doseljenici. Što u ovoj zemlji i nije neka novost. Međutim, zanimljivo je da su svi potvrdili da se muškarci na prvi pogled zaljube u ovu zemlju i više ne žele živjeti nigdje drugdje. Postanu ovisnici o „bushu“, idu u lov ili ribolov, voze mountain bike ili kajak, a žene, ko žene, uglavnom ne znaju što bi sa sobom, osim što nagovaraju muževe na povratak.
Ovo je „muška“ zemlja. Njih 80 posto uvijek nosi oružje sa sobom, njime je ubilo barem desetak životinja, borilo se s medvjedom ili vukom. I o tome voli pričati! Istovremeno, nikad nisam srela tako puno nenašminkanih, dlakavih, šlampastih i muškobanjastih žena. Valjda to tako dođe, kao rezultat dugotrajnog neuspješnog nagovaranja!?
Craig, novinar „Anchorage Daily Newsa“, jedan od onih uvijek znojnih, raščupanih, bradatih tipova, kojima potkošulja viri iz hlača, a blato visi sa cipela, i koji se bavi i piše o prirodi, divljini, „bushu“, ispričao mi je zanimljivu priču o tome kako Aljaska drži neslavni rekord po broju izgubljenih ljudi. Mislim, onih stvarno izgubljenih! Prošle godine, ta je sudbina zadesila njih oko 3.620, što je strašno puno u odnosu na broj stanovnika. „Aljaska je kao stvorena da se u njoj izgubiš. Bilo da to tražiš ili ti se dogodi“, rekao mi je.
Radi se o pehistima koji su umrli od zime na tri kilometara od kuće, pijanacima koji su vozili saonice na zaleđenoj rijeci ili jezeru i naišli na rupu, robinzonima koji su tjednima lutali hraneći se bobicama, kao i robinzonima-pehistima koji su se tim bobicama otrovali. Ipak, najneobičnije su priče o onima koji su došli izdaleka, kako bi se ovdje izgubili ili onima koji su htjeli pobjeći od čovječanstva, a nisu mogli na Mjesec. Upravo je ovih dana u kinima izašao novi Herzogov film, „Grizly man“, snimljen po istinitoj priči o osrednjem kalifornijskom glumcu, koji je bježeći od dugova, otkrio na Aljasci svoj novi identitet istraživača medvjeđeg svijeta, sve dok ga jednog ljetnog jutra prijatelj grizli nije ubio i pojeo, zajedno s njegovom djevojkom. Čitala sam da mu je tom prilikom kamera ispala iz ruku i snimila njihove strašne urlike, dok traje nepomičan kadar „busha“, tj. vlati trave i neba. Craig kaže da se takvih arogantnih budala uvijek nađe na pretek.
Naravno, ako se izgubiš na Aljasci to nije kao da si se izgubio u bilo kojem drugom mjestu na svijetu. Čeka te zima, mrak, zvijeri i ogromno prostranstvo. Tu si ono što se kaže „ko' igla u plastu sijena“.
Izgleda točno kako treba. Drugim riječima, kako se i očekuje od tako važnog mjesta.
Prvo, Aljaska je jako, jako velika. Velika kao Engleska, Francuska, Italija i Španjolska zajedno. Drugo, na takvom prostranstvu živi tek nešto više od 600.000. Da bi nam to nešto značilo, kažimo da kad bi Manhattan (2 milijuna stanovnika) imao istu gustoću naseljenosti na njemu bi živjelo tek 16 osoba!? Treće, nalazi se između 60-te i 70-te paralele, daleko od Rakove obratnice, još dalje od Ekvatora, a blizu, vrlo blizu Sjevernom polu. Tako da su tamo dani pomalo neuredni. Ponoćno sunce je ljetni fenomen, kad zalazi tek na nekoliko sati. Suprotno tome, zimi traje vječni mrak.
I na kraju, Aljaska počinje s A. Čini mi se tako samouvjerenim za nešto što dolazi poslije svega.
Kad sam nakon 12 sati leta iz New Yorka, s presjedanjem u Salt Lake Cityju, stigla u najveći grad na Aljasci, Anchorage (262.000 st.), bilo je rano rujansko jutro. U ostatku Sjedinjenih Država još su se koristile sandale i majice s kratkim rukavima, a ni ja nisam bila izuzetak, pa sam sada treperila od hladnoće i umora. Malo mi se gubilo i tlo pod nogama. Na semaforu ispred aerodromske zgrade palile su se i gasile crvene žaruljice, kojima je bilo ispisano „10 stupnjeva Celzijusa“. Na putu do centra nisam imala osjećaj velikog grada, okolo su bila brda prekrivena šumama. Tamno zelenom crnogoricom i bjelogoricom u punoj jesenjskoj varijanti, sa žutim i narančastim listovima, koji su letjeli na vjetru. Žbunjem sa čvrstim, elastičnim granama i lišćem laganim i žutim, dugoljastim i oblim, aerodinamičnim poput propelera. Nisko, uz samu zemlju, kao korov širilo se neko gusto isprepleteno granje s malim i tvrdim crvenkastim listićima. Rekli su mi da se radi o borovnicama. To sve što sam vidjela, a nije spadalo u grad, ovdje nazivaju „bush“. Centar grada sastoji se od nekoliko deseterokatnica, te niskih, jednostavnih kućica, podijeljenih po američku, na avenije i ulice, naravno, pod pravim kutom.
Ljudi koje sam ovdje upoznala uglavnom su doseljenici. Što u ovoj zemlji i nije neka novost. Međutim, zanimljivo je da su svi potvrdili da se muškarci na prvi pogled zaljube u ovu zemlju i više ne žele živjeti nigdje drugdje. Postanu ovisnici o „bushu“, idu u lov ili ribolov, voze mountain bike ili kajak, a žene, ko žene, uglavnom ne znaju što bi sa sobom, osim što nagovaraju muževe na povratak.
Ovo je „muška“ zemlja. Njih 80 posto uvijek nosi oružje sa sobom, njime je ubilo barem desetak životinja, borilo se s medvjedom ili vukom. I o tome voli pričati! Istovremeno, nikad nisam srela tako puno nenašminkanih, dlakavih, šlampastih i muškobanjastih žena. Valjda to tako dođe, kao rezultat dugotrajnog neuspješnog nagovaranja!?
Craig, novinar „Anchorage Daily Newsa“, jedan od onih uvijek znojnih, raščupanih, bradatih tipova, kojima potkošulja viri iz hlača, a blato visi sa cipela, i koji se bavi i piše o prirodi, divljini, „bushu“, ispričao mi je zanimljivu priču o tome kako Aljaska drži neslavni rekord po broju izgubljenih ljudi. Mislim, onih stvarno izgubljenih! Prošle godine, ta je sudbina zadesila njih oko 3.620, što je strašno puno u odnosu na broj stanovnika. „Aljaska je kao stvorena da se u njoj izgubiš. Bilo da to tražiš ili ti se dogodi“, rekao mi je.
Radi se o pehistima koji su umrli od zime na tri kilometara od kuće, pijanacima koji su vozili saonice na zaleđenoj rijeci ili jezeru i naišli na rupu, robinzonima koji su tjednima lutali hraneći se bobicama, kao i robinzonima-pehistima koji su se tim bobicama otrovali. Ipak, najneobičnije su priče o onima koji su došli izdaleka, kako bi se ovdje izgubili ili onima koji su htjeli pobjeći od čovječanstva, a nisu mogli na Mjesec. Upravo je ovih dana u kinima izašao novi Herzogov film, „Grizly man“, snimljen po istinitoj priči o osrednjem kalifornijskom glumcu, koji je bježeći od dugova, otkrio na Aljasci svoj novi identitet istraživača medvjeđeg svijeta, sve dok ga jednog ljetnog jutra prijatelj grizli nije ubio i pojeo, zajedno s njegovom djevojkom. Čitala sam da mu je tom prilikom kamera ispala iz ruku i snimila njihove strašne urlike, dok traje nepomičan kadar „busha“, tj. vlati trave i neba. Craig kaže da se takvih arogantnih budala uvijek nađe na pretek.
Naravno, ako se izgubiš na Aljasci to nije kao da si se izgubio u bilo kojem drugom mjestu na svijetu. Čeka te zima, mrak, zvijeri i ogromno prostranstvo. Tu si ono što se kaže „ko' igla u plastu sijena“.
1 comment:
evo prvog komentara!!!
KOMENTAR!
Post a Comment