Osamdesetak kilometara južno od Anchoragea na poluotoku Kenali, koji je nacionalni park i prekriven je planinama između kojih teku rijeke, šume slapovi, blješte ledenjaci, vidjela sam najčudniji gradić-selo-naseobinu na svijetu. Whittier je okružen tamnim i vlažnim planinama, koje se nikad ne zagriju, čak ni usred ljeta. Niže, prema moru, su rijetke crnogorične šume s borovima kratkih, tužno obješenih grana. Nastao je tijekom drugog svijetskog rata, kao američka vojna baza. Japanci su bili blizu, osvojivši Aleutinska otočja na zapadnom dijelu Aljaske, pa je trebalo naći pogodno mjesto za pristanak brodova i opskrbu. A, kako se Whittier nalazi uvučen u kopno na obalama fjorda, njegovo se more, što zbog visokih okolnih planina, što zbog toplijih morskih struja, nikada ne ledi, pa je predstavljao savršeno mjesto za uplovljavanje. Vojnici su iskopali uski tunel od 5 kilometara, koji Whittier spaja s glavnom cestom udaljenom daljnih deset. Prije pet godina on je obnovljen i proširen, pa sada njime osim specijalno uskih vlakova za prijenos robe, mogu voziti i osobni automobili u jednom smjeru, koji je reguliran semforom. Vjerovatno, kako bi uštedili na grijanju, struji, vodovodnim i kanalizacijskim cijevima, telefonu i slično, vojnici su također sagradili jednu jedinu zgradu u kojoj su živjeli svi zaposleni u vojnoj bazi i njihove obitelji. Kad je rat završio, Whittier je ostao koristan kao luka. Napuštena je stara zgrada i sagrađena nova. S četrnaest katova i dva ulaza, spojena tunelima s niskom zgradom u kojoj se nalazi škola i uredi. Na tristotinjak metara su skladišta za kontejnere i nekoliko niskih zgrada za potrebe luke, te tri drvene kućice za prodaju hot dogova, Coca Cole i kave, samo ljeti i samo zalutalim turistima poput mene. I to je to! Gradić-selo-naseobina stala je u desetak redova.
Zimi u Wittieru pada li ga, pada, snijeg, kao i temperatura koja dostigne brojeva nepostojeće na našim termometarima. Ispod minus 30. Sada zamislite 300-tinjak ljudi koji šest mjeseci, od kojih dva bez vanjskog svjetla, a četiri uz polarne temperature, živi zatvoreni u velikoj kutiji, gdje se jedinom šetnjom smatra plaženje kroz tunel do škole ili radnog mjesta!? U haustoru koji smrdi poput svih haustora, na pse, smeće i hranu, je velika oglasna ploča s dugačkim kućnim redom, koji nalaže gdje se voze tricikli, drže životinje, odlaže smeće, pjeva i tušira. Pretpostavljam da je njegovo poštivanje ovdje pitanje života i smrti. Dok sam ga čitala, pitala sam se što te treba natjerati, koja nesreća, jad ili sudbina, da sebe ili svoje dijete, dobrovoljno osudiš na zatvor? Što se dogodi s ljudskim mozgom nakon nekog vremena? A, s međuljudskim odnosima? Ne vjerujem da postoje novci koje mogu to opravdati, barem ne u Americi.
Dok stojim pred ulazom na kojem piše da se neočišćena riba ne može unositi u zgradu, zamišljam početak proljeća, kada iza mokrih planina proviri prvo sunce i otopio snijeg tek toliko da se mogu otvoriti vanjska vrata. Whittierci izlaze vani ko' zombiji, prestrašeni, blijedi, škiljeći, zijevajući i mucajući, pogrbljeni, klimavih koljena, zakržljalih mišića i paranoičnog pogleda. Cereću se cijelim zubalom, neki plaču i križaju se pred čudom prirode koje je opet bila milostiva i nagradila ih proljećem, neki čupaju kose, koje u pramenovima ostaju zapletene među prstima, drugi trče i plešu u iznošenim papučama koje nisu imali prilike skinuti, neki s trbuhom koji je od zadnjeg puta narastao do zuba, neki klečeći ljube zemlju, neki su već s koferima, ali bez žene, neki bez kose, bez sna, bez osmijeha, bez D vitamina. Sve se već dogodilo, odkad su se za njima zatvorila vrata haustora.
Jasno ja da u današnje vrijeme gradić-selo-naseobina Whittier više nema razloga da postoji, pogotovo nakon obnove tunela, pa sam uvjerena da on predstavlja tek eksperiment stručnjaka antropologa, sociologa, psihologa NASA-e, CiA-e ili neke druge terorističko-špijunske-znanstvene organizacije. Nema drugog objašnjenja. Craig se složio sa mnom. Osjećam da ih netko treba osloboditi, pa ozbiljno razmišljam da osnujem nevladinu organizaciju za njegovo ukidanje i puštanje talaca na slobodu. Zvati će se „Free Whittier“. Glavni cilj je miniranje četrnaestokatnice i njeno svečano urušavanje.
Zimi u Wittieru pada li ga, pada, snijeg, kao i temperatura koja dostigne brojeva nepostojeće na našim termometarima. Ispod minus 30. Sada zamislite 300-tinjak ljudi koji šest mjeseci, od kojih dva bez vanjskog svjetla, a četiri uz polarne temperature, živi zatvoreni u velikoj kutiji, gdje se jedinom šetnjom smatra plaženje kroz tunel do škole ili radnog mjesta!? U haustoru koji smrdi poput svih haustora, na pse, smeće i hranu, je velika oglasna ploča s dugačkim kućnim redom, koji nalaže gdje se voze tricikli, drže životinje, odlaže smeće, pjeva i tušira. Pretpostavljam da je njegovo poštivanje ovdje pitanje života i smrti. Dok sam ga čitala, pitala sam se što te treba natjerati, koja nesreća, jad ili sudbina, da sebe ili svoje dijete, dobrovoljno osudiš na zatvor? Što se dogodi s ljudskim mozgom nakon nekog vremena? A, s međuljudskim odnosima? Ne vjerujem da postoje novci koje mogu to opravdati, barem ne u Americi.
Dok stojim pred ulazom na kojem piše da se neočišćena riba ne može unositi u zgradu, zamišljam početak proljeća, kada iza mokrih planina proviri prvo sunce i otopio snijeg tek toliko da se mogu otvoriti vanjska vrata. Whittierci izlaze vani ko' zombiji, prestrašeni, blijedi, škiljeći, zijevajući i mucajući, pogrbljeni, klimavih koljena, zakržljalih mišića i paranoičnog pogleda. Cereću se cijelim zubalom, neki plaču i križaju se pred čudom prirode koje je opet bila milostiva i nagradila ih proljećem, neki čupaju kose, koje u pramenovima ostaju zapletene među prstima, drugi trče i plešu u iznošenim papučama koje nisu imali prilike skinuti, neki s trbuhom koji je od zadnjeg puta narastao do zuba, neki klečeći ljube zemlju, neki su već s koferima, ali bez žene, neki bez kose, bez sna, bez osmijeha, bez D vitamina. Sve se već dogodilo, odkad su se za njima zatvorila vrata haustora.
Jasno ja da u današnje vrijeme gradić-selo-naseobina Whittier više nema razloga da postoji, pogotovo nakon obnove tunela, pa sam uvjerena da on predstavlja tek eksperiment stručnjaka antropologa, sociologa, psihologa NASA-e, CiA-e ili neke druge terorističko-špijunske-znanstvene organizacije. Nema drugog objašnjenja. Craig se složio sa mnom. Osjećam da ih netko treba osloboditi, pa ozbiljno razmišljam da osnujem nevladinu organizaciju za njegovo ukidanje i puštanje talaca na slobodu. Zvati će se „Free Whittier“. Glavni cilj je miniranje četrnaestokatnice i njeno svečano urušavanje.
No comments:
Post a Comment