ALJASKA - KRAJ SVIJETA (1.dio)

Stigla sam na kraj svijeta.
Izgleda točno kako treba. Drugim riječima, kako se i očekuje od tako važnog mjesta.
Prvo, Aljaska je jako, jako velika. Velika kao Engleska, Francuska, Italija i Španjolska zajedno. Drugo, na takvom prostranstvu živi tek nešto više od 600.000. Da bi nam to nešto značilo, kažimo da kad bi Manhattan (2 milijuna stanovnika) imao istu gustoću naseljenosti na njemu bi živjelo tek 16 osoba!? Treće, nalazi se između 60-te i 70-te paralele, daleko od Rakove obratnice, još dalje od Ekvatora, a blizu, vrlo blizu Sjevernom polu. Tako da su tamo dani pomalo neuredni. Ponoćno sunce je ljetni fenomen, kad zalazi tek na nekoliko sati. Suprotno tome, zimi traje vječni mrak.
I na kraju, Aljaska počinje s A. Čini mi se tako samouvjerenim za nešto što dolazi poslije svega.
Kad sam nakon 12 sati leta iz New Yorka, s presjedanjem u Salt Lake Cityju, stigla u najveći grad na Aljasci, Anchorage (262.000 st.), bilo je rano rujansko jutro. U ostatku Sjedinjenih Država još su se koristile sandale i majice s kratkim rukavima, a ni ja nisam bila izuzetak, pa sam sada treperila od hladnoće i umora. Malo mi se gubilo i tlo pod nogama. Na semaforu ispred aerodromske zgrade palile su se i gasile crvene žaruljice, kojima je bilo ispisano „10 stupnjeva Celzijusa“. Na putu do centra nisam imala osjećaj velikog grada, okolo su bila brda prekrivena šumama. Tamno zelenom crnogoricom i bjelogoricom u punoj jesenjskoj varijanti, sa žutim i narančastim listovima, koji su letjeli na vjetru. Žbunjem sa čvrstim, elastičnim granama i lišćem laganim i žutim, dugoljastim i oblim, aerodinamičnim poput propelera. Nisko, uz samu zemlju, kao korov širilo se neko gusto isprepleteno granje s malim i tvrdim crvenkastim listićima. Rekli su mi da se radi o borovnicama. To sve što sam vidjela, a nije spadalo u grad, ovdje nazivaju „bush“. Centar grada sastoji se od nekoliko deseterokatnica, te niskih, jednostavnih kućica, podijeljenih po američku, na avenije i ulice, naravno, pod pravim kutom.
Ljudi koje sam ovdje upoznala uglavnom su doseljenici. Što u ovoj zemlji i nije neka novost. Međutim, zanimljivo je da su svi potvrdili da se muškarci na prvi pogled zaljube u ovu zemlju i više ne žele živjeti nigdje drugdje. Postanu ovisnici o „bushu“, idu u lov ili ribolov, voze mountain bike ili kajak, a žene, ko žene, uglavnom ne znaju što bi sa sobom, osim što nagovaraju muževe na povratak.
Ovo je „muška“ zemlja. Njih 80 posto uvijek nosi oružje sa sobom, njime je ubilo barem desetak životinja, borilo se s medvjedom ili vukom. I o tome voli pričati! Istovremeno, nikad nisam srela tako puno nenašminkanih, dlakavih, šlampastih i muškobanjastih žena. Valjda to tako dođe, kao rezultat dugotrajnog neuspješnog nagovaranja!?
Craig, novinar „Anchorage Daily Newsa“, jedan od onih uvijek znojnih, raščupanih, bradatih tipova, kojima potkošulja viri iz hlača, a blato visi sa cipela, i koji se bavi i piše o prirodi, divljini, „bushu“, ispričao mi je zanimljivu priču o tome kako Aljaska drži neslavni rekord po broju izgubljenih ljudi. Mislim, onih stvarno izgubljenih! Prošle godine, ta je sudbina zadesila njih oko 3.620, što je strašno puno u odnosu na broj stanovnika. „Aljaska je kao stvorena da se u njoj izgubiš. Bilo da to tražiš ili ti se dogodi“, rekao mi je.
Radi se o pehistima koji su umrli od zime na tri kilometara od kuće, pijanacima koji su vozili saonice na zaleđenoj rijeci ili jezeru i naišli na rupu, robinzonima koji su tjednima lutali hraneći se bobicama, kao i robinzonima-pehistima koji su se tim bobicama otrovali. Ipak, najneobičnije su priče o onima koji su došli izdaleka, kako bi se ovdje izgubili ili onima koji su htjeli pobjeći od čovječanstva, a nisu mogli na Mjesec. Upravo je ovih dana u kinima izašao novi Herzogov film, „Grizly man“, snimljen po istinitoj priči o osrednjem kalifornijskom glumcu, koji je bježeći od dugova, otkrio na Aljasci svoj novi identitet istraživača medvjeđeg svijeta, sve dok ga jednog ljetnog jutra prijatelj grizli nije ubio i pojeo, zajedno s njegovom djevojkom. Čitala sam da mu je tom prilikom kamera ispala iz ruku i snimila njihove strašne urlike, dok traje nepomičan kadar „busha“, tj. vlati trave i neba. Craig kaže da se takvih arogantnih budala uvijek nađe na pretek.
Naravno, ako se izgubiš na Aljasci to nije kao da si se izgubio u bilo kojem drugom mjestu na svijetu. Čeka te zima, mrak, zvijeri i ogromno prostranstvo. Tu si ono što se kaže „ko' igla u plastu sijena“.

ALJASKA - KRAJ SVIJETA (2.dio)

Osamdesetak kilometara južno od Anchoragea na poluotoku Kenali, koji je nacionalni park i prekriven je planinama između kojih teku rijeke, šume slapovi, blješte ledenjaci, vidjela sam najčudniji gradić-selo-naseobinu na svijetu. Whittier je okružen tamnim i vlažnim planinama, koje se nikad ne zagriju, čak ni usred ljeta. Niže, prema moru, su rijetke crnogorične šume s borovima kratkih, tužno obješenih grana. Nastao je tijekom drugog svijetskog rata, kao američka vojna baza. Japanci su bili blizu, osvojivši Aleutinska otočja na zapadnom dijelu Aljaske, pa je trebalo naći pogodno mjesto za pristanak brodova i opskrbu. A, kako se Whittier nalazi uvučen u kopno na obalama fjorda, njegovo se more, što zbog visokih okolnih planina, što zbog toplijih morskih struja, nikada ne ledi, pa je predstavljao savršeno mjesto za uplovljavanje. Vojnici su iskopali uski tunel od 5 kilometara, koji Whittier spaja s glavnom cestom udaljenom daljnih deset. Prije pet godina on je obnovljen i proširen, pa sada njime osim specijalno uskih vlakova za prijenos robe, mogu voziti i osobni automobili u jednom smjeru, koji je reguliran semforom. Vjerovatno, kako bi uštedili na grijanju, struji, vodovodnim i kanalizacijskim cijevima, telefonu i slično, vojnici su također sagradili jednu jedinu zgradu u kojoj su živjeli svi zaposleni u vojnoj bazi i njihove obitelji. Kad je rat završio, Whittier je ostao koristan kao luka. Napuštena je stara zgrada i sagrađena nova. S četrnaest katova i dva ulaza, spojena tunelima s niskom zgradom u kojoj se nalazi škola i uredi. Na tristotinjak metara su skladišta za kontejnere i nekoliko niskih zgrada za potrebe luke, te tri drvene kućice za prodaju hot dogova, Coca Cole i kave, samo ljeti i samo zalutalim turistima poput mene. I to je to! Gradić-selo-naseobina stala je u desetak redova.
Zimi u Wittieru pada li ga, pada, snijeg, kao i temperatura koja dostigne brojeva nepostojeće na našim termometarima. Ispod minus 30. Sada zamislite 300-tinjak ljudi koji šest mjeseci, od kojih dva bez vanjskog svjetla, a četiri uz polarne temperature, živi zatvoreni u velikoj kutiji, gdje se jedinom šetnjom smatra plaženje kroz tunel do škole ili radnog mjesta!? U haustoru koji smrdi poput svih haustora, na pse, smeće i hranu, je velika oglasna ploča s dugačkim kućnim redom, koji nalaže gdje se voze tricikli, drže životinje, odlaže smeće, pjeva i tušira. Pretpostavljam da je njegovo poštivanje ovdje pitanje života i smrti. Dok sam ga čitala, pitala sam se što te treba natjerati, koja nesreća, jad ili sudbina, da sebe ili svoje dijete, dobrovoljno osudiš na zatvor? Što se dogodi s ljudskim mozgom nakon nekog vremena? A, s međuljudskim odnosima? Ne vjerujem da postoje novci koje mogu to opravdati, barem ne u Americi.
Dok stojim pred ulazom na kojem piše da se neočišćena riba ne može unositi u zgradu, zamišljam početak proljeća, kada iza mokrih planina proviri prvo sunce i otopio snijeg tek toliko da se mogu otvoriti vanjska vrata. Whittierci izlaze vani ko' zombiji, prestrašeni, blijedi, škiljeći, zijevajući i mucajući, pogrbljeni, klimavih koljena, zakržljalih mišića i paranoičnog pogleda. Cereću se cijelim zubalom, neki plaču i križaju se pred čudom prirode koje je opet bila milostiva i nagradila ih proljećem, neki čupaju kose, koje u pramenovima ostaju zapletene među prstima, drugi trče i plešu u iznošenim papučama koje nisu imali prilike skinuti, neki s trbuhom koji je od zadnjeg puta narastao do zuba, neki klečeći ljube zemlju, neki su već s koferima, ali bez žene, neki bez kose, bez sna, bez osmijeha, bez D vitamina. Sve se već dogodilo, odkad su se za njima zatvorila vrata haustora.
Jasno ja da u današnje vrijeme gradić-selo-naseobina Whittier više nema razloga da postoji, pogotovo nakon obnove tunela, pa sam uvjerena da on predstavlja tek eksperiment stručnjaka antropologa, sociologa, psihologa NASA-e, CiA-e ili neke druge terorističko-špijunske-znanstvene organizacije. Nema drugog objašnjenja. Craig se složio sa mnom. Osjećam da ih netko treba osloboditi, pa ozbiljno razmišljam da osnujem nevladinu organizaciju za njegovo ukidanje i puštanje talaca na slobodu. Zvati će se „Free Whittier“. Glavni cilj je miniranje četrnaestokatnice i njeno svečano urušavanje.

ALJASKA - KRAJ SVIJETA (3.dio)

Na putu automobilom iz Anchoragea prema sjeveru i drugom po veličini gradu na Aljasci, Fairbanksu, nalazi se nacionalni park Denali poznat po najvišoj planini u Sjevernoj Americi, Mt McKinlyjem (6.195m). U lokalnom tjedniku, u rubrici „Pisma čitatelja“, pročitala sam interesantnu i poučnu raspravu tamošnjih žitelja oko toga da li se planina mora zvati svojim prvobitnim, eskimskim imenom Denali (poput nacionalnog parka) ili joj treba ostaviti američko ime. Žestoko su se prepucavali, pokušavajući utvrditi tko je veći Aljašćanin. (Poznato!?) Inače, McKinley je bio američki predsjednik prije stotinjak godina, rodom iz države Ohio, i ne bi ostao zapamćen baš po ničemu (čak nije nikad ni bio na Aljasci?!), da nije progurao zakon po kojem se vrijednost novca umjesto uz srebro, vezuje za vrijednost zlata. A, kako se zna da je Aljaska puna zlata, tadašnji stanovnici željeli su mu uzvratiti uslugu, te mu dali planinu. Planina za zlato! Američka posla!
U nacionalni park Denali (960 km2) se ne može osobnim autom, već samo turističkim autobusom. Uz pomoć Samy, vozačice, vodiča i hostesse u jednom, vozila sam se osam sati do podnožja planine. Uz obavezni dvogled, zajedno s ostalih 25 turista, uzdisali smo i uzvikivali ooooh! svaki put kada bi se nešto pomaknulo u bushu. Na kraju radnog dana imali smo na popisu, dva medvjeda, smeđeg i bež, desetke bijelih planinskih ovaca s rogovima poput naših muflona, jastrebove, zečeve i dva vuka.
Ali, prava poslastica je tek trebala stići! Poučena raznim vodičima i knjigama o Aljasci, zamolila sam recepcionera da me probudi u „slučaju“ aurore borealis ili polarne svjetlosti. Radi se o fizikalnom fenomenu koji se odvija od 80 do 250 kilometara od zemlje. U višem dijelu zemljine atmosfere, sunčeve čestice se susreću s određenim (ne pitaj kojim!?) plinskim molekulama. Vidljiv je samo na određenoj udaljenosti od polova, osim Aljaske, u sjevernoj Kanadi, Grenlandu, Islandu, Norveškoj i Sibiru, te tijekom vedrih i tamnih noći.
Prije nego sam navukla pidžamu i legla u krevet, na stolicu sam složila hlače, dovoljno široke da prime i mene i pidžamu, čarape, cipele, jaknu i kapu, foto-aparat, kameru i dalekozor. Bilo je 2.40 kada je zazvonio telefon. Vikala sam Hallo! Hallo! dok nisam shvatila što se događa i gdje trebam ići. Navukla sam na sebe i u džepove strpala sve ono gore navedeno, te izašla u ledenu noć.
Prvo što sam vidjela između borova bilo je divovski zeleni jezik koji plazi po nebu. I prestrašila se! Tipična reakcija krapinskog pračovjeka pred zapaljenim stablom ili Bušmana pred ogledalom. Strah od nepoznatog! Ali, ja sam znala što gledam, pa ipak... Nebo je iznad mene plesalo, svjetlost se po njemu kretala poput poteza nevidljivim kistom na ogromnom tamnom platnu. Bila je zelena, pa blijedo zelena, pa mliječna, pa sivkasta. Na sve strane sam vidjela sunčane zrake u negativu, koje su zračile sa zemlje prema nebu, pa par sekundi kasnije, sjajne vrpce koje su se lelujajući u ritmu premiještale s jednog kraja neba na drugo. Kada prvi put staneš ispod polarne svjetlosti, ne možeš vjerovati u njenu fizikanu prirodu, previše boja, likova, kretanja, ispisivanja neba. Bog ili svemirci!?
U Fairbanksu se to događa preko 200 noći u godini. Tu postoji i najveći svjetski centar za istraživanje tog fenomena. Na njegovom čelu je profesor, minijaturni Japanac, koji je nakon diplome rekao ženi „Draga, idemo na dvije, tri godine, dok ne napišem doktorat“. Još uvijek je tamo, a prošlo je, eto, tridesetak godina. Kaže da žena svaku večer pripremi termosicu s vrućim čajem, dekicu, sklopive stolice za kampiranje, foto aparat, a budilicu navije na 2. Nemaju djece. Sve ima svoju cijenu.

ALJASKA - KRAJ SVIJETA (4.dio)

(tracy traži zlato u Pedro Creeku, središnja Aljaska)

Fairbanks (30.000 st.) mi se najviše svidio. Ima prekrasno sveučilište na brežuljku iznad grada, odakle se vidi cijela dolina rijeke Tenana, sve do najviših, bijelih vrhova Denali-McKinleya. Unutar sveučilišnog kampusa nalazi se Museum of Nord, Muzej Sjevera, koji osim tužnog pokušaja prezentiranja lokalnih portretista, ima odlično prikazanu povijest Aljaske, njenih domorodaca, te njihove kulture i civilizacije.
Fairbanks je osnovan početkom prošlog stoljeća, kao i većina gradova u unutrašnjosti Aljaske, u doba zlatne groznice. Sa svih strana je okružen rijekama i riječicama, što je neophodno za ispiranje zemlje bogate zlatom. Osnovao ga je neki Felix Pedro, zapravo Talijan Felice Pedroni, rođen u okolici Modene. Portret brkatog, ljepuškastog muškarca s kaubojskim šeširom i sitnim, lukavim okicama, obješen je gotovo u svakom lokalu i uredu. Taj Felix je dvadesetak godina lutao Aljaskom sa svojim ruksakom, psom, tanjurom, a ja ću dodati i usnom harmonikom, to mi baš paše, jer je još kao dijete imao fiks ideju „da će pronaći zlato“. Dana 12.10.1902, pretpostavljam da je bio siv i kišovit, u dolini riječice kasnije prozvane Pedro Creek, Felixu je napokon među prstima ostalo sjajnih, žućkastih kamenčića. U iznenađenju i nevjerici, vjerovatno ih je stiskao među prstima i grizao očnjacima kako bi se uvjerio da su pravi. Time je ostvareno proročanstvo njegovog imena i zaključen karmički krug. Kasnije je Felix postao bogat, jako bogat, ali ne i sretan. Prijatelji su ga izigrali i potkrali, žena ga je ostavila, izjavivši da je glup (ne bih rekla?!) i nepismen (istina!). Danas ga spominju kao izvanrednog samoukog geologa, kojeg je vodio puki instinkt i upornost. Umro je 1910. godine, navodno ubijen metkom u leđa.
Jako me je dojmila Pedrova priča. Toliko da sam otišla u Centar za javna zemljišta, gdje su mi, prvo, dali brošuru „Kako postati bogat, a da te ne upucaju“ (najozbiljnije!), drugo, objasnili gdje se nalazi javna, tj. svačija zemlja na kojoj se može kopati i isprobati sreća i mišići. Usput sam kupila taj specijalni tanjur, duboki, koji s jedne strane ima uzvišenja, koja ne dopuštaju kamenčićima da iscure s vodom. Ne znam od čega je bio onaj Pedrov, ovi moderni su od crne hrapave plastike. Kad sam stigla na Pedro Creek, poput Felixa, i meni je padala kiša. Zaključila sam da je to dobar znak i krenula još ornije na posao. Najprije sam s okolnih humkova, koje su nabacali oni koji su prije mene došli na sličnu ideju, iskopala malo zemlje, te odmah odvojila i bacili najveće kamenje. Tada sam krenula s ispiranjem. Riječica na prvi pogled izgleda bistro, veselo i pitomo, kao iz pjesmice, ali je ustvari podmuklo ledena, čak i ljeti, i reže ko' nož. Sva sreća da sam kupila gumene rukavice, jer bi sigurno bila ostala bez noktiju, a možda i prstiju. Dakle, grabila sam vodu, okretala tanjur i ispirala šljunak u njemu. Nekoliko puta su maljušne trunčice zaiskrile, a meni srce zaigralo, međutim kad sam ih stisnula između dva nokta odmah su puknule i pretvorile se u prah. Što je siguran znak, piše u Instrukcijama, da se ne radi o nečemu vrijednom. Nakon pola sata, osim ukočenih leđa, bila sam skorz mokra, ali mislila sam 'Pobogu, pa ni Pedro nije čekao lijepo vrijeme, niti nosio kišobran! Kopač zlata mora biti izdržljiv, uporan i strpljiv!' Izdržala sam uporna i strpljiva još dodatnih pola sata, dok je nekoliko iskusnih domorodaca promatralo ispod oka i s podsmjehom moj ruž na usnama, gumene rukavice, tanjur na kojemu je još pisala cijena, velike zveckaste naušnice, Nike tenisice i knjižicu s instrukcijama koja mi je virila iz džepa.
Prehladila sam se, a nisam postala bogata. Nemam odgovarajuće ime. Ni karakter. Ni konstituciju.

ALJASKA - KRAJ SVIJETA (5.dio)

Barrow (4.000 st.) se nalazi na samom sjeveru Aljaske. Tamo gdje više nema ničega. Ni stabla, ni žbunja, ni čuperka trave. Kad stigneš do mora, zamisliš da ispred tebe nema nikoga s kim bi se mogao sresti, samo neka zamišljena zemljina os, oko koje se okrećemo poput ražnjića. Hladno je. Sunce ovdje stiže na kapaljku. Početak je rujna i već je oko nule. Ledena pustinja.
U svakom slučaju, u to "ništa od grada" stiže se samo avionom, jer nema cesta i jer se morski putevi odlede samo tijekom kolovoza. U Barrowu većinom žive Inuiti. Bijelci dođu tek na par godina i odu s gomilom novca dovoljnom da si kupe kuću ili barku ili odu na put oko svijeta ili otvore ordinaciju, ukratko da promijene život. Oni rade kao liječnici, učitelji, inženjeri u naftnim kompanijama, koje su, od snijega, bijelu i škripavu površinu sjeverne Aljaske izbušili ko' stiropor. Također, u Barrowu postoji manja bolnica s Hitnom pomoći i rađaonicom, osnovna i srednja škola, s velikom natkrivenom sportskom dvoranom, te odlično opskrbljena javna knjižnica s desetak besplatnih Internet priključaka, te dječjom čitaonicom i igraonicom.
Svim stanovnicima Aljaske, američka Vlada isplaćuje ček na 2 do 3 tisuće dolara godišnje, zato jer žive u izuzetnim uvjetima. Stanovnicima Barrowa, čiji su izuzetni uvjeti još izuzetniji, pomoć je povećana za tisuću, a poreza nema.
Da odmah raščistimo jednu stvar, na Aljasci nema iglua! Nitko nikada na Aljasci nije živio u igluima. Jedino kanadski Eskimi grade kuće od leda. Inuit narod je nekad živio u nastambama iskupanima u zemlji, s uskim otvorom, kroz koji je mogao proći čovjek, čak i čovjek s ulovom, ali ne i polarni medvjed. Danas žive u montažnim kućama, postavljenim na visokim stupovima od drva, koji služe da zimi snijeg ne zatrpa vrata i prozore. Imaju struju, vodu, satelitske antene, mobilne telefone i grijanje na plin, kojeg ovdje ima napretek. Ali, zato nemaju odlagalište velikog smeća i asfalt. Oko kuća, po blatu i u lokvama, leže stare i neupotrebljive stvari, poput sanjki, barki, automobila, televizora. Nevjerovatno puno starudije! Pretpostavljam da je to zato jer u Barrowu nema majstora i mehaničara, kao ni rezervnih djelova, a još nisu uveli cargo letove koji bi odnosili smeće. S asfaltom je druga priča. On na zimi puca kao tanka korica. Jedina asfaltirana iznimka je aerodromska pista, i ona skroz popucala, liči na pachwork pokrivač.
Sjeverno more je beskrajno sivilo koje se negdje na nevidljivom horizontu spaja sa sivilom neba. Neka gusta, vlažna smjesa, koja uprkos vjetru, sigurnim zagrljajem pokriva sve, ljude, kuće, zemlju. Pretpostavljam da nestane, tek kada se dovoljno zamrači, pa se jednostavno ne može vidjeti. Naime, u Barrowu preko dva mjeseca vlada polarna noć, a ljeti polarni dan. Ili kako se romantično naziva, ponoćno sunce.
Usred naselja je groblje. Pretpostavljam zbog praktičnih razloga smješteno je odmah uz cestu, u sjeni divovskih satelitskih tanjura za televizijske programe i mobilne telefone. Kontrast tamne blatnjave zemlje i jednostavnih bijelih križeva pobacanih tu i tamo, bez reda, izgleda „filmski“ i daje nepogrešiv osjećaj bespuća i zaboravljenosti. Jednostavno, pripizdine. U Barrowu je lako ako ti se posreći da ti netko umre ljeti, ali ako se neizbježno dogodi usred mračne zime, na minus 40, stvar je puni složenija. Zimi se od visokih snježnih nanosa ne vide križevi, pa se kod ukopa mora koristiti karta na kojoj su označeni grobovi, npr. tri metra na lijevo od ceste je grob tog i toga, dalje ravno na dva i pol metra je grob tog i tog. Iskapa se i ukapa, na slijepo. Groblje je bijeli papir, koji treba ispuniti slijedeći pisana uputstva, poput ogromnih Wilerovih goblena. Tek se u ljeto, kada snijeg okopni, mogu vidjeti rezultati, koji, naravno, nikad nisu savršeni. Nemoguće je dobiti ravne redove, ni puteljake, nego onako kako dođe. Uostalom, ovo nije zemlja u kojoj estetika igra neku značajniju ulogu i nitko se oko toga ne sekira.
Ayran je vozač malog turističkog autobusa, te je bio moj vodič po Barrowu. On je Inuit. Ima crnu sjajnu kosu i šiške ravne i oštre poput metlice. Plosnato, maslinasto lice, širokih nozdrva i ravnih, zategnutih obraza. Smije se rijetkim, sitnim zubim, preživjelim brodolomcima koje, očito, ne očekuje sjajna budućnost. Većina odraslih Inuita ima vrlo loše zube, što je rezultat nedostatak vitamina, voća i povrća, kojeg ovdje naravno nema, već stiže zračnim putem i vrlo je skupo. Osim toga vjerujem da njima, nenaviklima, baš ništa ne znači sočna naranča, slatka breskva ili šljiva. Ayran je debeo, od vrata nadolje je poput lopte. Kreće se na kratkim, debelim nogama kao patak, ljuljajući se lijevo-desno. Svi su ovdje debeli, napuhani iznutra od palminog ulja, šećera, hormona. Vlada, pritisnuta ekološkim kampanjama, im je zabranila lov na kitove, zapravo dala im je bonus od 22 velike ribe godišnje za vlastitu potrošnju, a istrovremeno im je tanjur napunila hamburgerima, prženim krumpirima i piletinom naraslom na estrogenima, pizzom s koje se cijedi ulje i sir, Coca Colom i slatkišima. Uostalom, glavno je da su kitovi spašeni, zar ne!?
I još nešto, oduzela im je alkohol! Kada sam u najboljem restoranu u Barrowu, koji se zove „Pepe's“ i nudi tortille, tachose, guacamole i ostale meksičke specijalitete(!?), naručila pivo, konobarica me pogledala ispod crnih trepavica, u nevjerici od zavisti i žeđi, tipičnih za prohibicionizam. Nažalost, i teško mi je što to moram reći, ali ovdje nema Al Caponea da ispravi pogreške onih koji se smatraju dovoljno pametnima i iskusnima da spašavaju druge od samih sebe. Istovremeno, u jedinom dijelu Amerike u kojem je prohibicionzam još uvijek na snazi, pronašla sam, u jednom od dva velika supermarketa, odjel za prodaju oružja!? Tek tako, između polica s dječjim čarapicama i pidžamama i elektro odjela, sjaje se nove i dobro namašćene puške Remington. Poslagane su po veličini u staklenim ormarićima osiguranima smiješno malim i laganim lokotićima, koji eventualno mogu poslužiti za moj neseser, ali ne i za puškarnicu.
Gledam Ayrana, kako tetoši svoje salo gušeći se u cheesburgeru i Spriteu, slušam kako govori engleski bolje od svog materinjeg Inuit jezika, vjerujem da nije nikad naučio dijelove kita i drugih velikih riba, ne zna držati harpun i veslati u kajaku. I to me, možda sebično, ispunjava tugom. Svakako da su rezultati ljudskog razvoja zajednička imovina. Tekuća voda, struja, grijanje i telefon trebaju postati svakodnevica za sve. Ali, tek ovdje, gdje je priroda tako sveprisutna i u puno većoj mjeri uvjetuje čovjekov život, te ga je tijekom stoljeća navela na genijalna rješenja u borbi za preživljavanje, boli me to što smo uspjeli kitove, oružje, naftu, vladine programe, staviti ispred ljudi.

Tijekom putovanja Aljaskom ponovo sam pročitala Jack Londonov „Zov divljine“. Bilo je to sasvim novo iskustvo!