(tracy traži zlato u Pedro Creeku, središnja Aljaska)Fairbanks (30.000 st.) mi se najviše svidio. Ima prekrasno sveučilište na brežuljku iznad grada, odakle se vidi cijela dolina rijeke Tenana, sve do najviših, bijelih vrhova Denali-McKinleya. Unutar sveučilišnog kampusa nalazi se Museum of Nord, Muzej Sjevera, koji osim tužnog pokušaja prezentiranja lokalnih portretista, ima odlično prikazanu povijest Aljaske, njenih domorodaca, te njihove kulture i civilizacije.
Fairbanks je osnovan početkom prošlog stoljeća, kao i većina gradova u unutrašnjosti Aljaske, u doba zlatne groznice. Sa svih strana je okružen rijekama i riječicama, što je neophodno za ispiranje zemlje bogate zlatom. Osnovao ga je neki Felix Pedro, zapravo Talijan Felice Pedroni, rođen u okolici Modene. Portret brkatog, ljepuškastog muškarca s kaubojskim šeširom i sitnim, lukavim okicama, obješen je gotovo u svakom lokalu i uredu. Taj Felix je dvadesetak godina lutao Aljaskom sa svojim ruksakom, psom, tanjurom, a ja ću dodati i usnom harmonikom, to mi baš paše, jer je još kao dijete imao fiks ideju „da će pronaći zlato“. Dana 12.10.1902, pretpostavljam da je bio siv i kišovit, u dolini riječice kasnije prozvane Pedro Creek, Felixu je napokon među prstima ostalo sjajnih, žućkastih kamenčića. U iznenađenju i nevjerici, vjerovatno ih je stiskao među prstima i grizao očnjacima kako bi se uvjerio da su pravi. Time je ostvareno proročanstvo njegovog imena i zaključen karmički krug. Kasnije je Felix postao bogat, jako bogat, ali ne i sretan. Prijatelji su ga izigrali i potkrali, žena ga je ostavila, izjavivši da je glup (ne bih rekla?!) i nepismen (istina!). Danas ga spominju kao izvanrednog samoukog geologa, kojeg je vodio puki instinkt i upornost. Umro je 1910. godine, navodno ubijen metkom u leđa.
Jako me je dojmila Pedrova priča. Toliko da sam otišla u Centar za javna zemljišta, gdje su mi, prvo, dali brošuru „Kako postati bogat, a da te ne upucaju“ (najozbiljnije!), drugo, objasnili gdje se nalazi javna, tj. svačija zemlja na kojoj se može kopati i isprobati sreća i mišići. Usput sam kupila taj specijalni tanjur, duboki, koji s jedne strane ima uzvišenja, koja ne dopuštaju kamenčićima da iscure s vodom. Ne znam od čega je bio onaj Pedrov, ovi moderni su od crne hrapave plastike. Kad sam stigla na Pedro Creek, poput Felixa, i meni je padala kiša. Zaključila sam da je to dobar znak i krenula još ornije na posao. Najprije sam s okolnih humkova, koje su nabacali oni koji su prije mene došli na sličnu ideju, iskopala malo zemlje, te odmah odvojila i bacili najveće kamenje. Tada sam krenula s ispiranjem. Riječica na prvi pogled izgleda bistro, veselo i pitomo, kao iz pjesmice, ali je ustvari podmuklo ledena, čak i ljeti, i reže ko' nož. Sva sreća da sam kupila gumene rukavice, jer bi sigurno bila ostala bez noktiju, a možda i prstiju. Dakle, grabila sam vodu, okretala tanjur i ispirala šljunak u njemu. Nekoliko puta su maljušne trunčice zaiskrile, a meni srce zaigralo, međutim kad sam ih stisnula između dva nokta odmah su puknule i pretvorile se u prah. Što je siguran znak, piše u Instrukcijama, da se ne radi o nečemu vrijednom. Nakon pola sata, osim ukočenih leđa, bila sam skorz mokra, ali mislila sam 'Pobogu, pa ni Pedro nije čekao lijepo vrijeme, niti nosio kišobran! Kopač zlata mora biti izdržljiv, uporan i strpljiv!' Izdržala sam uporna i strpljiva još dodatnih pola sata, dok je nekoliko iskusnih domorodaca promatralo ispod oka i s podsmjehom moj ruž na usnama, gumene rukavice, tanjur na kojemu je još pisala cijena, velike zveckaste naušnice, Nike tenisice i knjižicu s instrukcijama koja mi je virila iz džepa.
Prehladila sam se, a nisam postala bogata. Nemam odgovarajuće ime. Ni karakter. Ni konstituciju.
Fairbanks je osnovan početkom prošlog stoljeća, kao i većina gradova u unutrašnjosti Aljaske, u doba zlatne groznice. Sa svih strana je okružen rijekama i riječicama, što je neophodno za ispiranje zemlje bogate zlatom. Osnovao ga je neki Felix Pedro, zapravo Talijan Felice Pedroni, rođen u okolici Modene. Portret brkatog, ljepuškastog muškarca s kaubojskim šeširom i sitnim, lukavim okicama, obješen je gotovo u svakom lokalu i uredu. Taj Felix je dvadesetak godina lutao Aljaskom sa svojim ruksakom, psom, tanjurom, a ja ću dodati i usnom harmonikom, to mi baš paše, jer je još kao dijete imao fiks ideju „da će pronaći zlato“. Dana 12.10.1902, pretpostavljam da je bio siv i kišovit, u dolini riječice kasnije prozvane Pedro Creek, Felixu je napokon među prstima ostalo sjajnih, žućkastih kamenčića. U iznenađenju i nevjerici, vjerovatno ih je stiskao među prstima i grizao očnjacima kako bi se uvjerio da su pravi. Time je ostvareno proročanstvo njegovog imena i zaključen karmički krug. Kasnije je Felix postao bogat, jako bogat, ali ne i sretan. Prijatelji su ga izigrali i potkrali, žena ga je ostavila, izjavivši da je glup (ne bih rekla?!) i nepismen (istina!). Danas ga spominju kao izvanrednog samoukog geologa, kojeg je vodio puki instinkt i upornost. Umro je 1910. godine, navodno ubijen metkom u leđa.
Jako me je dojmila Pedrova priča. Toliko da sam otišla u Centar za javna zemljišta, gdje su mi, prvo, dali brošuru „Kako postati bogat, a da te ne upucaju“ (najozbiljnije!), drugo, objasnili gdje se nalazi javna, tj. svačija zemlja na kojoj se može kopati i isprobati sreća i mišići. Usput sam kupila taj specijalni tanjur, duboki, koji s jedne strane ima uzvišenja, koja ne dopuštaju kamenčićima da iscure s vodom. Ne znam od čega je bio onaj Pedrov, ovi moderni su od crne hrapave plastike. Kad sam stigla na Pedro Creek, poput Felixa, i meni je padala kiša. Zaključila sam da je to dobar znak i krenula još ornije na posao. Najprije sam s okolnih humkova, koje su nabacali oni koji su prije mene došli na sličnu ideju, iskopala malo zemlje, te odmah odvojila i bacili najveće kamenje. Tada sam krenula s ispiranjem. Riječica na prvi pogled izgleda bistro, veselo i pitomo, kao iz pjesmice, ali je ustvari podmuklo ledena, čak i ljeti, i reže ko' nož. Sva sreća da sam kupila gumene rukavice, jer bi sigurno bila ostala bez noktiju, a možda i prstiju. Dakle, grabila sam vodu, okretala tanjur i ispirala šljunak u njemu. Nekoliko puta su maljušne trunčice zaiskrile, a meni srce zaigralo, međutim kad sam ih stisnula između dva nokta odmah su puknule i pretvorile se u prah. Što je siguran znak, piše u Instrukcijama, da se ne radi o nečemu vrijednom. Nakon pola sata, osim ukočenih leđa, bila sam skorz mokra, ali mislila sam 'Pobogu, pa ni Pedro nije čekao lijepo vrijeme, niti nosio kišobran! Kopač zlata mora biti izdržljiv, uporan i strpljiv!' Izdržala sam uporna i strpljiva još dodatnih pola sata, dok je nekoliko iskusnih domorodaca promatralo ispod oka i s podsmjehom moj ruž na usnama, gumene rukavice, tanjur na kojemu je još pisala cijena, velike zveckaste naušnice, Nike tenisice i knjižicu s instrukcijama koja mi je virila iz džepa.
Prehladila sam se, a nisam postala bogata. Nemam odgovarajuće ime. Ni karakter. Ni konstituciju.
No comments:
Post a Comment