Kako bi prisustvovali nedjeljnoj propovjedi u crkvi Lakewood u Houstonu, Texas, morali smo parkirati na trećem katu podzemnog mega parkirališta s 4.000 mjesta. Čak smo se nekoliko puta izgubili među antiekološkim SUVima i pick upovima, kojima jeftini teksaški benzin, obećava još dug život. Natpisi na garaži su ostali isti od prije nekoliko godina, kada je dvorana bila – košarkaška. Sve dok pastor Joel Osteen nije digao kredit i izbrojao za nju desetke milijuna dolara. Trebala mu je crkva u koju su mogli stati svi njegovi sljedbenici.
Priznajem, ušla sam u ostakljeno predvorje Lakewooda s priličnim predrasudama. Glavna dvorana je imala više od desetak ulaza. Kad smo napokon sjeli na udobne stolice označene brojevima, ništa mi nije govorilo da se nalazim u crkvi. Bez zvonika, bez oltara, pa čak i bez križa. Kako vani, tako i unutra, nije bilo ničega što bi nedvosmisleno označavalo da se radi o božjem hramu. Oko mene je bilo moderni amfiteatar s tridesetak tisuća ljudi, a ispred pomična pozornica uronjena u plavičastu svjetlost, koja joj je davala nestvarnost i magičnost akvarija ili nebeskih visina. Sa svake strane po jedan veliki ekran, orkestar, zbor, veliki i nakošeni mjedeni globus, koji se okretao i bljeskao pod reflektorima. Kad se nakon desetak minuta muzike, mješavine popa i tradicionalnog gospela, na pozornici pojavio mršavi muškarac u savršenom odjelu, Joel Osteen, ostala sam bez riječi.
Nakon kratkog pozdrava, započeo je svoju tjednu propovjed na temu obaveza razvedenih očeva. Nije bilo govora o grijehu i iskupu. Niti ičega što rađa neugodu ili ružne uspomene. Nasmješenog lica, često stisnutih šaka ili kažiprsta podignutog prema nebu, Joel je prije svega tješio, hrabrio, govorio o 'pozitivnoj energiji' i o tome kako treba pomoći drugima oko nas. Riječ 'vjera' izbrisana je i zamijenjena 'nadom'. Osteenova riječi su poput utjehe padale na glave i u misli njegovih brojnih sljedbenika. Nije bilo 'zločestih', 'griješnih', 'kažnjenih', već samo 'uspješnih', 'borbe', 'upornosti'. Netko je pjevao, netko podizao ruke prema nebu, treći se grlili i plakali, zatvarali oči i prepuštali se muzici, njihali se u nekoj vrsti transa. Svi su bili sretni i opušteni.
Pred mojim očima odvijala se savršena multimedijalna predstava, mješavina new agea, kršćanstva, samopomoći, a sve skupa začinjeno muzikom i vizualnim efektima. Izlet iz svakodnevnice, koji službeno zovu 'neimenovanom crkvom kršćanskih korijena'.
Treba imati puno samopouzdanja i govoriti o tako osobnim stvarima pred tako neosobnim mnoštvom od preko 30.000 ljudi. Oko mene su bili crni, bijeli, stari, mladi, usamljeni, djeca, bolesni. Obučeni u nedjeljna odjela, zalizane kose, namirisani, s malim torbicama i sjajnim cipelama. Tišina je bila potpuna dok je On govorio. Otprilike, svakih pet minuta propovjed je prekidana muzičkim točkama, promjenom svjetala, dio zbora se dizao na pomičnoj sceni, drugi je uranjao iza malog zen vrta, sve unaprijed određeno iz režije.
Sat i po kasnije, kad se propovjed bližila kraju, ljudi su iz naslona sjedala ispred sebe počeli izvlačiti omotnice. Unutra je svatko stavio po želji i po mogućnostima. Svi zajedno otprilike milijuna dolara tjedno. Ništa u usporedbi sa skoro 20 milijuna koji pristignu putem donacija i Interneta. Joel i njegovi suradnici, prava pravcata tvrtka, trebaju tim novcima isplatiti dohotke oko 600 zaposlenika i dio kredita od 95 milijuna dolara.
Priznajem, ušla sam u ostakljeno predvorje Lakewooda s priličnim predrasudama. Glavna dvorana je imala više od desetak ulaza. Kad smo napokon sjeli na udobne stolice označene brojevima, ništa mi nije govorilo da se nalazim u crkvi. Bez zvonika, bez oltara, pa čak i bez križa. Kako vani, tako i unutra, nije bilo ničega što bi nedvosmisleno označavalo da se radi o božjem hramu. Oko mene je bilo moderni amfiteatar s tridesetak tisuća ljudi, a ispred pomična pozornica uronjena u plavičastu svjetlost, koja joj je davala nestvarnost i magičnost akvarija ili nebeskih visina. Sa svake strane po jedan veliki ekran, orkestar, zbor, veliki i nakošeni mjedeni globus, koji se okretao i bljeskao pod reflektorima. Kad se nakon desetak minuta muzike, mješavine popa i tradicionalnog gospela, na pozornici pojavio mršavi muškarac u savršenom odjelu, Joel Osteen, ostala sam bez riječi.
Nakon kratkog pozdrava, započeo je svoju tjednu propovjed na temu obaveza razvedenih očeva. Nije bilo govora o grijehu i iskupu. Niti ičega što rađa neugodu ili ružne uspomene. Nasmješenog lica, često stisnutih šaka ili kažiprsta podignutog prema nebu, Joel je prije svega tješio, hrabrio, govorio o 'pozitivnoj energiji' i o tome kako treba pomoći drugima oko nas. Riječ 'vjera' izbrisana je i zamijenjena 'nadom'. Osteenova riječi su poput utjehe padale na glave i u misli njegovih brojnih sljedbenika. Nije bilo 'zločestih', 'griješnih', 'kažnjenih', već samo 'uspješnih', 'borbe', 'upornosti'. Netko je pjevao, netko podizao ruke prema nebu, treći se grlili i plakali, zatvarali oči i prepuštali se muzici, njihali se u nekoj vrsti transa. Svi su bili sretni i opušteni.
Pred mojim očima odvijala se savršena multimedijalna predstava, mješavina new agea, kršćanstva, samopomoći, a sve skupa začinjeno muzikom i vizualnim efektima. Izlet iz svakodnevnice, koji službeno zovu 'neimenovanom crkvom kršćanskih korijena'.
Treba imati puno samopouzdanja i govoriti o tako osobnim stvarima pred tako neosobnim mnoštvom od preko 30.000 ljudi. Oko mene su bili crni, bijeli, stari, mladi, usamljeni, djeca, bolesni. Obučeni u nedjeljna odjela, zalizane kose, namirisani, s malim torbicama i sjajnim cipelama. Tišina je bila potpuna dok je On govorio. Otprilike, svakih pet minuta propovjed je prekidana muzičkim točkama, promjenom svjetala, dio zbora se dizao na pomičnoj sceni, drugi je uranjao iza malog zen vrta, sve unaprijed određeno iz režije.
Sat i po kasnije, kad se propovjed bližila kraju, ljudi su iz naslona sjedala ispred sebe počeli izvlačiti omotnice. Unutra je svatko stavio po želji i po mogućnostima. Svi zajedno otprilike milijuna dolara tjedno. Ništa u usporedbi sa skoro 20 milijuna koji pristignu putem donacija i Interneta. Joel i njegovi suradnici, prava pravcata tvrtka, trebaju tim novcima isplatiti dohotke oko 600 zaposlenika i dio kredita od 95 milijuna dolara.
2 comments:
Prelistala sam i većim djelom pročitala gotovo sve postove, uključiv i dobar dio onih s Coolinarike. Ležeran, pitak stil pisanja, nepretenciozne, životne teme i uživala sam....pratim i dalje, pozdrav :)
Tadeja
Hvala Tadeja!
Tvoje mi riječi puno znače!
Post a Comment