Međutim, osim političke kategorije, koja usmjeruje milijune glasova, Nascar je prvenstveno postao velikim biznisom u kojem se okreću milijarde dolara. Samo televizijska prava za prijenos utrka vrijede preko 2,8 milijarde dolara, a tzv. „merchandising“ ili proizvodi s logom još dodatnih 2 milijarde, a o sponzoriranju automobila i vozača da i ne govorimo. Na Internetu, kao i na specijalno preuređenim kamp kućicama ili tek minijaturnim drvenim štandovima oko autodroma u Talladegi nudili su se kišobrani, kape i majice, privjesci, ručnici, igračke s logom „Nascar“. Ko voli, nek izvoli. Potpuno je jasno da Nascarov obožavatelj može živjeti u potpunosti okružen proizvodima sa svojim najdražim logom. Nascar piše na gaćicama i kiselim krastavcima, sapunima i mobilnim telefonima, pa čak i na celofanu u koji je upakirano meso.
Tijekom tjedna, u nedostatku utrka u živo, na raspolaganju „Nascar Dadiesima“ su filmovi, dokumentarci i stotine specijaliziranih televizijskih emisija, a za rastuću kategoriju „Nascar Moms“ (Nascarove mame) upravo je izašlo kolo od 21 ljubavnog romana, čija se radnja odvija isključivo u svijetu automobilističkih utrka, s vozačem kao glavnim likom, bez puno romantike i s tek malo seksa.
Prvenstvo formule Nascar djelo je obitelji France i klasične američke priče s happy endom. William „Big Bill“ France, osim što je bio vlasnikom jedne benzinske crpke na Floridi, bio je velikim sanjarom s nepogrešivim njuhom za biznis. Kada su se nakon Drugog svjetskog rata širom Floride, a uglavnom po napuštenim blatnjavim trkalištima ili neasfaltiranim, sporednim cestama, organizirale divlje utrke friziranih automobila, koje su poput magneta privlačile ljude željne razonode i uzbuđenja, „Big Billu“ je napamet pala sjajna ideja. Odlučio je tu ludu ljubav Amerikanaca prema automobilima i brzini, pretvoriti u organizirani biznis, s pravilima i kalendarom. Ukratko, u novac.
Godine 1947, u jednom hotelu u Daytona Beachu, Florida, „Big Bill“ je novom prvenstvu Nascar dao prva obilježja. Naravno, i dalje se uglavnom radilo o „cirkusu buntovnika“, s pilotima koji su pijani sjedali u automobile, svađajući se s protivnicima i nerijetko se koristeći niskim udarcima, a obračun započeo za volanom često bi završavali šakama, da bi sutradan jedan drugome posuđivali dijelove motora ili mehaničare. To je bilo doba Steve McQueena i ostalih „tough guysa“. Međutim, kada je 1972. Nascar preuzeo Bill France Junior, biznis je izašao iz uskih lokalnih i folklorističkih okvira, kako bi postao sportom i strašću sve većeg broja Amerikanaca. Televizija i sve bogatiji sponzori oduzeli su utrkama auru trasgresivnosti i nametnuli stroga tržišna pravila. Rođena je „Nascar Nation“ (Nascar nacija).
Pri kraju utrke u Talladegi, neobrijani mehaničar iz ekipe Texaco/Havoline Dodge samo je lagano pljucnuo prema japanskom bolidu, izdajničkoj Toyoti, jedinom „imigrantu“ među stoposto američkim automobilima, dok je sa zapaljenom cigaretom u ustima prenosio tankove benzina. Hej, jedino radno mjesto u Sjedinjenim Državama gdje se slobodno puši. I uz to, okruženo morem benzina?!
No comments:
Post a Comment