DESPERATE HOUSEWIFE ILI KAKO POBJEĆI OD KUĆE

Jučer sam se sjetila članka koji sam davno pročitala u Wall Street Journalu. Govorio je o naočigled nevažnim stvarima, tj. kako su proizvođači sredstva za čišćenje prisiljeni osmišljavati različite reklamne kampanje za američko i europsko tržište. Njihova dopisnica iz Europe, mislim iz Milana, je poslu prišla marljivo i rekla bih, iz prve ruke.
Sve počinje meni šokantnim podacima o domaćinskim poslovima. Međutim, prije nego krenem s bilo kakvim zaključivanjem, možda bi trebala bolje odrediti „to“, mislim, pranje, kuhanje, peglanje, pospremanje i ostalo... Radi li se o pravom pravcatom poslu, dakle sivoj ekonomiji, hobiju i načinu opuštanja, dakle prekovremenom radu ili jednostavno, neizbježnom ropstvu!?
Bez obzira u koju od gore navedenih grupa spadate, znajte da na „to“, na kućanske poslove s izuzetkom kuhanja, Amerikanke, i tu vam skrećem pažnju da je i u originalnom tekstu sve bilo u ženskom rodu, tjedno utroše 4 sata, a Europljanke (Talijanke kao primjer) čak 21 sat!? Nevjerovatnih 17 sati razlike tjedno!! Sad duboko udahnite i zamislite da vam netko punudi 17 praznih, bijelih i neispunjenih, sati tjedno! Izračunajte 4 sata vožnje biciklom, plus, 3 sata „dopunske“ higijene tipa lakiranja noktiju, maski za lice, masaža i slično, plus, 5 sata čitanja i kina, plus, 3 sata prijateljica i prijatelja i još 2 sata viška za kauč, šoping, djecu, pa i muža ili nešto slično!!! I to ne jednom, već iz tjedna u tjedan, za cijeli život! Da li bi bili sretniji??
Naravno. Ne preostaje nego otkriti kako se ostvaruje tih nezaboravnih 17 sati raja. Članak marljive novinarke je ženski detaljan i pragmatičan, pa kaže da Amerikanke peru podove jednom tjedno za razliku od žena iz Europe koje to prosječno rade tri puta. Amerikanke ne peglaju apsolutno ništa. Iz iskustva znam da je dovoljno vruću robu iz sušilice „popeglati“ s dva poteza rukom i složiti, specijalne plahte bez peglanja navući još mlake na uglove kreveta, a košulje odnijeti u kemijske čistionice gdje ih Kinezi peru i peglaju za 1,50 dolara po komadu, bilo na vješalici, bilo složene. A, ako dijete i ode zgužvano u školu, nitko od toga ne pravi problem! Brojne Europljanke peglaju sve što im padne šaka (i sama sam nekad patila od tog svepeglajućeg sindroma) čak i čarape, ručnike, zavjese. Osim toga, svakodnevno dezinficiraju WC školjke i umivaonike, iznose posteljinu na balkon. Neke čiste potplate cipela svaki put kad uđu u kuću mada ih mijenjaju za papuče (znam iz sigurnih izvora?!), ne koriste zamrznutu hranu, čak ni kad su je same skuhale, peru prema rasporedu prozore, iako je za sljedeći dan najavljena kiša. Prepoznajete se !? Ali, što je još važnije, može li se bez svega toga?
Moje američko iskustvo mi govori da može. Kuća nije hram, ni izložbeni prostor! Vidjela sam prenatrpane kuhinje s tri vreće smeća ispod sudopera, uflekane fotelje sumnjive boje, prašnjave tepihe prekrivene igračkama, kartonske tanjure, vreće za spavanje po krevetima, ali i ljude koje to nije ni najmanje brinulo. Ne čudim se da u članku piše da američke žene vole i kupuju proizvode za čišćenje koji im obećavaju „uštedu vremena“ ili, još bolje, koji „sve rade sami“.
One s druge strane Atlantika svoj domaćinski dio života još uvijek nose kao neizbježnu i mučnu žrtvu, dajući pegli i kuhinjskoj krpi ulogu i simboliku koja ih istovremeno spašava i ubija, usrećuje i uništava. Pegla nije tek komad željeza, a kuhača drveta. A, neeeee!!! To je ono što određuje, svrstava u određenu grupu i vrijeme, nastavlja muku i žrtvu vlastite majke u kojoj se raspoznaje i, na neki način, uživa. Domaćinski poslovi nisu tek napamet ponavljani pokreti, to je izvor krivice i sredstvo ucjene. „Perem ti i peglam jer te volim“ i što više perem i peglam to više volim. „Čistim i spremam, a ti barem reci hvala“, mada ni to ne bi bilo dovoljno. Ti komplicirani razlozi, koji mi nisu jasni, ali čije tragove i efekte i sama osjećam, razlogom su da u Europi najbolje idu proizvodi koji „duboke čiste“ i „ubijaju sve mikrobe ili barem 99% njih“, te dovode do „istinskog sjaja i mirisne čistoće“. Koji su, naravno, preduvjeti prave sreće i i ispunjenja.
Kuhanje je poglavlje za sebe. O kuhanju bolje da ni ne započinjem, jer bi odnos među ženama s jedne i druge strane Atlantika bio još porazniji. Tek mala napomena da u američkom rječniku ne postoje riječi poput dinstanje, krčkanje, ukuhavanje, stalno mješanje, umatanje, zapečenje, sitno sjeckanje i sve ostale radnje, koje zahtijevaju više od tri i pol minute rada. Postoji OFF i ON na mikrovalnoj pećnici, i to je to!
Ali, razlika je i u muškarcima!
Tako sam se počela raspitivati među svojim američkim prijateljicama i poznanicima, da bi došla do iznenađujućih otkrića. Muž novinarke Alexandre, inače profesor matematike, obavlja sav posao vezan za rublje, tj. pranje, sušenje, „ručno peglanje“, kemijsku čistionu. Ona treba samo otvoriti ormar i, gle čuda, unutra složene čekaju čiste gaćice, speglana košulja, složen džemper. Adin muž sprema sve krevete prije odlaska posla, čak mi je priznala da je zaboravila kako se to radi, obavlja kupovinu i spremanje djece za školu, osim što vikendom i kuha. Joannin muž kuha svaki dan (probala sam juhu, glavno jelo i desert, i sve je bilo odlično), i nakon toga čisti kuhinju i slaže tanjure u perilicu, preko Interneta naručuje i kupuje namirnice, te prati domaće zadaće i dječje slobodne aktivnosti. I što je najvažnije, ti supermuškarci su super svaki dan, ne samo nedjeljom, praznikom ili kad im dođe.
Međutim, u Americi, i one nesretnice koje uz sebe nemaju sličan primjerak muškog roda, a ni dovoljno novaca da si priušte kućnu pomoćnicu, imaju pravo na svojih famoznih 17 sati. Za njih postoji perje za skupljanje prašine na baterije, koje se okreće i ulazi u svaku rupu i prorez. Također i sprej kojim se nakon tuširanja poprska kabina, koja je nakon toga čista bez trljanja i brisanja. Kupovina namirnica se obavlja navečer putem Interneta, kako bi sutradan poslije podne sve čekalo spremno pred vratima. Isto je i s kemijskim čistionama, koji za nekoliko dolara donose i odnose čisto, odnosno, prljavo rublje. Za večeru postoji „take away“, a ako si od volje možeš za 5 minuta spremiti piletinu s povrćem u mikrovalnoj pećnici. Dovoljno je otvoriti kartonsku kutiju i pritisnuti ON.

SJEĆATE SE TESLE?

Prije otprilike mjesec dana posjetila me prijateljica iz Hrvatske. Sa sobom je donijela knjigu Vladimira Pištala „Tesla, portret među maskama“. Dogodilo se da sam je počela čitati i pročitala. Ne, ne radi se o remek djelu, pa ipak se nisam mogla odvojiti od nje.
Osim toga, prisilila me da „odradim“ malu tesla-turu po Manhattanu. Tesla je volio ovaj grad. U njemu je proveo najveći dio svog života. Naročito me dojmio opis Manhattana na prijelazu iz 19.-tog u 20.-to stoljeće, Edisonovi laboratoriji, počeci ulične rasvjete, prvi automobili, zgrade na južnom dijelu u kojima su ko' sardine živjeli imigranti iz Irske i Italije, hotel Waldorf Astorija, kao i Newyorker u kojemu je proveo posljednje godine života.
Činilo mi se da puno znam o Tesli, a zapravo... Otkrila sam prvenstveno stvari koje se ne mogu naučiti u školi. I zaključila da je Tesla bio pravi genijalni freak, koji se nije obogatio, niti dobio Nobelovu nagradu zbog svog stvarno kompliciranog karaktera, arogancije kao rezultata introvertiranosti, ali i da se radilo o osobi izuzetno široke opće kulture. Poznavao je sve važne ljude svog doba, prošao jadne imigracijske sobičke Lower East Sidea, kao i vile Long Islanda. Bio je elegantan, besprijekoran u ophođenju. O ženama u Teslinom životu nema ni riječi, i teško je zaključiti da li zbog sramežljivosti ili nezainteresiranosti.
Kako to da još nitko nije snimio veliki (u smislu bogati) film o zgodnom čudaku, pravom čovjeku svog vremena, u čijim su rukama gorjele žarulje?

MOJ BOOK CLUB

Posljednjih dana se događa svašta. Čisto me strah upaliti televiziju.
Od nafte koja je zacrnila Meksički zaljev ispred obala Louisiane, bombe na Times Squareu, poplava u Nashvillu. Eto, od silnih tema koje se nude za pisanje bloga i raspravu, ja odabrah – book club!
Book club je jedna od boljih stvari koju sam otkrila u Americi. I ako odem iz Amerike, navika book cluba ide samnom i, što se ono kaže, do kraja života. Istina je, u Americi svi imaju svoj book club, od kojih je najpoznatiji onaj Oprahin. Koji je uostalom i najbrojniji. Osim nje, čini ga još nekoliko milijuna njenih vjernih gledatelja. Za svakog pisca je ulazak u Oprahin book važnije od bilo koje nagrade, top liste, televizijskog intervjua, filma snimljenog prema...
Neki, jako ambiciozni, članovi su čak dva ili više book clubova. Ja imam samo jedan i to mi je dovoljno. Dakle, da krenem ispočetka. Prije otprilike četiri godine jedna mama iz razreda starije beštijice me upitala, doznavši za moju naklonost prema knjizi, da li se želim pridružiti njihovom clubu. Pristala sam malo sumnjičava o čemu se radi, ali već nakon prvih mjeseci sam tako zavoljela taj „hobby“, koji je danas postao svetinjom koju poštuju svi moji ukućani, a i šire.
Book club kojem pripadam sastaje se jednom mjesečno (prvi četvrtak u mjesecu) navečer od 21 do 23 sata u stanu nekog od članova. Ima nas deset. Popis knjiga za čitanje po mjesecima se uglavnom sastavi prije početka ljeta. Svako predloži jednu knjigu, i kad dođe „njegov“ četvrtak mora je predstaviti, reći nešto o autoru, djelu, vremenu u kojem je nastala. Pretpostavlja se, i kod nas je uglavnom tako, da su svi pročitali izabranu knjigu. Nakon uvoda, dogodi se da se pokrenu nevjerovatne rasprave o načinu pisanja, o postupcima junaka, nekad o nekim etičkim ili filozofskim temama. Moj book club se sastoji od 8 žena i 2 muškarca, od jedne liječnice, jedne antropologkinje, jedne trgovkinje zlatom, dvaju nastavnika, jedne socijalne radnice, dvije domaćice, od muslimana, katolika, židova i ateista, od crnih i bijelih.
U posljednje dvije godine smo se odlučili za klasike. Od prošlog ljeta smo već pročitali Tolstojev Rat i mir, Proustovu Swanovu ljubav, Tonia Krugera Tomasa Manna, Josepha Rotha, Dostojevskog s Zločinom i kaznom, D'Annunzijev Užitak, Simone de Beauvoir Uspomene dobro odgojene djevojke, Fitzeraldovog Gatsbyja, a još nas čekaju Tommasso di Lampedusa s Gattopardom i Stendhalov Parmski kartuzijanski samostan. Morate priznati, nije loše!!
Vjerovatno, zapravo, sigurno većinu tih klasika ne bi ponovo ili po prvi put pročitala da nema mog book cluba. Prošlo ljeto sam provela mjesec dana bez kompjutera i televizije, s Tolstojem. Bio je to nevjerovatan užitak!!!
A, da, tijekom sastanaka book cluba svatko donese neku sitnicu, jagode, čokoladu, kolačiće, vino. Ja uvijek i obavezno donesem Kozlovićev Muškat, koji krijumčarim u koferima iz Hrvatske. Zajedno s knjigama.