Monday, November 23, 2009

GREEN PORNO ILI PRVI PORNIĆ ISABELLE ROSSELLINI

(me and Isabella Rossellini)
Napokon pornić za sve! No, dobro, ne baš za sve, kažimo za one starije od šesnaest. Nećete crvenjeti, mjerkati se ispod oka, crekati od neugode, osluškivati da netko nepozvan ne uđe i ne vidi što gledate.
Večeras sam bila na projekciji nekoliko kratkih filmova Isabelle Rossellini na temu seksualnog života raznih životinja (prva serija kratkih dokumentaraca posvećena je običnim insektima, muhama, pčelama, crvima). Smijala sam se ko' luda, a usput i nešto naučila. Simpatična Rossellinijeva, koja je sjajno odigala sve moguće uloge, je svoj redateljski prvijenac napravila na nagovor Roberta Redforda, koji ih prikazuje umjesto reklama na Sundance Channelu, te internetu.

Potražite, isplati se!

Thursday, November 5, 2009

KAKO TI SAGRADIM PODZEMNU...


Već osamdeset godina nikome nije nedostajala nova linija podzemne željeznice. A, ako i jest, nikom nije padalo napamet da s riječi pređe na djelo. Previše komplicirano, skupo i dugotrajno! Sve što danas koriste Newyorčani izgrađeno je dok je zemlja bila puno veća, a broj stanovnika puno manji. Po površini su tada vozili malobrojni automobili i još poneka konjska zaprege. Drugu aveniju su uokvirivale niske, drvene trokatnice. Ispod asfalta ili češće šljunka često nije bilo ničega osim vodovodnih cijevi i kanalizacije. Danas, gledajući svakodnevno što mi se događa ispred haustora, ne mogu se ne upitati „znaju li oni što rade?“
Redovito pratim radove s prozora, ponekad uz pomoć dalekozora. Polako postajem stručnjakom za izgradnju podzemne željeznice. Svakih nekoliko stotinjak metara izbuše se duboke rupe u koje se spuštaju razne cijevi za zrak, vodu i struju, koje će pretpostavljam služiti kada počne glavni dio posla, tj. bušenje podzemnog tunela. Zasad se radovi pravedno izmjenjuju na lijevoj i desnoj strani ulice. Trenutno, a tako će biti do ljeta, dizalice, bageri, kamioni, pneumatski čekići rade s desne, tj. moje strane ulice. Planirano je da radovi budu gotovi 2013. Još samo 4 godine. Sitnica!
Prije otprilike godinu dana su nas obavijestili da nam neboder stoji na puknutoj granitnoj ploči, koja će uz ostalo poslužiti za „riganje“ zemljine utrobe. Oko te vijesti nije bilo nikakvog paničarenja, pa sam zaključila da su takve pukotine „uobičajna“ stvar. Međutim, mic po mic, došlo je vrijeme da se kroz te pukotine pod zemlju uvede eksploziv, jer ne mislite valjda da se tunel radi Black&Decker bušilicom?!
Počeli su u ponedjeljak. Ja sam kao slučajno čitav dan bila u gradu. Pri povratku pokretom glave nijemo pitam portire kako je bilo. Kažu da se čuo tek stidljivi „bum“, ali se ništa nije treslo, pa se ne moram bojati. Međutim, vidim da i njima nije svejedno kada iz podruma izlaze geolozi, seizmolozi, građevinari i ostali vračevi zaduženi da preduhitre nesreće.
Na posljednjem sastanku Kućnog savjeta, koji u neboderu od 34 katova liči skupštini s preko sto delegata-stanara, uglavnom se raspravljalo o tome koliko će dnevno biti detonacija, kako eksploziv izgleda, da li će se skladištiti u blizini ili će svakodnevno stizati specijalnim vozilima, tko će ga dovoziti, čuvati, aktivirati. Na svu sreću, strah nije potpuno ovladao razumom, pa je također odlučeno da se od grada zatraže porske olakšice, jer u ovom trenutku nekretnina u kojoj živimo nije u potpunosti „iskoristiva“. Radovi na podzemnoj nam ne daju spavati, disati, ni kročiti na pločnik zamišljeni i bez straha. Ako zahtjev bude odbijen, idemo se žaliti federalnim poreskim vlastima u Albanyju, odlučeno je. Stvar mi miriše na moj prvi class action (masovna parnica) u životu. Osjećam se stopostotno američki.

Monday, November 2, 2009

VOLIM, VOLIM NY MARATON!


Ovaj vikend u New Yorku je bio poseban.
U subotu smo proslavili Halloween, a u nedjelju je održan maraton, jubilarni, četrdeseti po redu.
Nedjelja kada se održava maraton za mene je jedna od najljepših. Prekrojavanje ulica, zaustavljanje prometa, tisuće i tisuće ljudi, različite zastave, čine New York još sličnijim samom sebi.
U subotu navečer, tijekom masovne „Barilla“ večere (preko 7.000 porcija prekuhane tjestenine), razgovarala sam s nekolicinom sudionika-amatera. Pitala sam ih kako to da su odlučili potrošiti svoju ušteđevinu i godišnji odmor da bi se znojili na ovim ulicama. Svi su me uvjeravali kako se „nigdje ne trči kao ovdje“. Pričali su kako si u Londonu prepušten samom sebi i kišnim kapima, nitko te ne šljivi ni pet posto, u Rimu te psuju i pljuju jer im zaustavljaš promet, u Bostonu trče samo profesionalci, sve je kirurški čisto i isplanirano i završi u manje od dva i pol sata, a tijekom noćne utrke preko Apenina često znaju zaboraviti na tebe.
Ovdje, u New Yorku, je sasvim druga priča! Jučer je dva i pol milijuna ljudi bilo na ulicama, od čega je njih 43.741 trčalo s brojem na prsima. Hej, 43.741 trkača!! Više od 43.000 pari nogu ili 86.000 stopala krenulo je jučer s Verazzano mosta i poput poplave punilo ulice Brooklyna. Pitala sam se što ako dođe do loših vibracija, ako se topot tisuća nogu poklopi s prirodnim vibracijama mosta?! (Vidjela sam to u jednom dokumentarcu, kada se most srušio, slomljen u kičmi i prepolovljen ko' karate udarcem.)
Nakon mosta i Brooklyna, slijedio je Queens i Bronx, te na kraju Manhattan i Central Park.
Mi, kao obitelj, još ne trčimo, ali smo se zato specijalizirali u navijanju. Nakon što smo pronašli dobru poziciju, crnim debelim flomasterima ispisali smo naše plakate s pravom, univerzalnom parolom „GO, GO EVERYBODY!!“. Jer mi navijamo za sve, bez obzira na rasu, spol, nacionalnu pripadnost, a naročito, brzinu trčanja. Svi koji izdrže skoro 40 kilometara do ulaska u Central park, zaslužuju, po našem mišljenju, bodrenje, naklon, aplauz, jedan „woow“, jedno V s dva prsta ili bilo kakav drukčiji izraz divljenja i podrške.
Najprije je naš aplauz ohrabrio takmičare invalide. Paraplegičare na kolicima i one na trokolicama koje pedaliraju rukama, jer nemaju nogu, one s metalnim protezama za ruke i noge, slijepe koji trče s pratnjom. Djeca su bila zaprepaštena. Mi također, mada smo se pravili da nam nije ništa. Čak naprotiv, pravili smo se osvještenima, korektnima i solidarnima. S psihološko-socijološkog stajališta smo raspravljali zašto ljudi, koji ne mogu hodati, žele izvoziti na svoj način više od 42 kilometara. Također smo koristili priliku da djeci objasnimo kako su sva ljudska bića jednakovrijedna, ali ova su vrijednija od ostalih, kako ne smiju buljiti, pokazivati prstom i glasno se čuditi. Još smo neko vrijeme nastavili sa sličnim sranjima, dok smo u sebi bili više nego svjesni da „oni“ nisu kao „mi“ uvjereni u vlastitu izabranost i pravo pripadanja sretnom dijelu čovječanstva.
Slijedile su maratonke profesionalke. Njih smo prepoznavali po zastavicama, a manje po fotografijama koje sam ranije ujutro štampala s Interneta. Pobjednica je Etiopljanka Durartu Tulu. Druga je bila Ruskinja Petrova, a treća Francuskinja Christelle Daunay. Četvrta je stigla miljenica publike i glavna favoritnjika, Engleskinja Paula Radcliffe. Trčala je s grčem na licu i promijenjenom fizionomijom, iskrivljenih, poluotvorenih usana iz kojih se cijedila slina pomiješana s jecajima i uzdasima, razgoračenih očiju. Kasnije je izjavila kako ju je na 18 kilometru počelo boljeti koljeno. Gledajući kako trči, bilo je jasno da se njeno tijelo htjelo zaustaviti, a možda tog jutra nije željelo ni krenuti. Ali, glava i volja naređivale su koljenima da se dižu, bedrima da ih guraju ispred i stopalima da ih pomiču naprijed i uvijek naprijed.
Sve su bile dobro namazane. Sjajne i masne, ko' sa reklama za sunčanje. Jedan naš prijatelj, koji već nekoliko godina trči maraton, naravno kao amater, nam je rekao da je vazelin za maratonce zakon. I on se prije početka sav namaže, a naročito ispod bedara i pazuha, po bradavicama, između nogu i guze, jer, kaže, od dugotrajnog trenja lako dođe do oštećenja kože, rana i krvarenja, upala i hemeroida. Gledajući ih ovako ranjive i skliske, još smo više bili uz njih, srcem i dušom!
Nekoliko minuta iza maratonki, prošli su glavni. Maratonci! Tri tamna hrta, krakata i sjajna od znoja, koja su trčala bezobraznom lakoćom, bez grča, povraćanja i krvi. Njihovi su koraci gutali asfalt i rezali zrak drukčije, jednostavno i nagonski, nekom još dječjim željom da se otrči „od ovdje do tamo“, tek tako, radi gušta, jer nemamo ni krila, ni peraje i jer smo stvoreni da stavljamo nogu pred nogu. Kad su mi prošli ispred mene, naježila sam se i skoro zaplakala.
Na kraju, nakon otprilike tri sata od starta, počele su stizati one tisuće i tisuće „luđaka“, kojima je to bio životni san, način da se dokažu sebi, ocu ili sinu, da se zahvale, iskupe, zabave, druže, osjete nešto posebno. Ili da imaju tek nešto za ispričat! Prolazili su kroz plastična vrata s natpisom FINISH mokri od znoja i Gatoradea kojim su se polijevali, popišani, jer je teško ostati suh kad se piški u trku, starci od sedamdeset i više, zaljubljeni parovi koji su nastavili s ljubakanjem, bolesni i nabildani, oni sa slušalicama i oni s naočalima, tetovažama, žuljevima, psima. Svi su oni bili dijelom, (i mi, i mi!?), newyorškog maratona!