Sunday, October 25, 2009

JESMO LI DOVOLJNO VISOKI ZA LJUBAV

Prije nekoliko dana u NY Postu je izašao kratki članak o šesnaestogodišnjem dečku Jeffreyu, koji živi u New Yorku i pohađa Dalton School, vrlo skupu školu na Upper East Sideu.
S 11 godina, Jeffrey je bio visok samo 104 cm, dok su istovremeno njegova braća bila prosječne visine. Tada su mu dječji endokrinolozi počeli davati hormon rasta, koje je njegovo osiguranje plaćalo. Danas, kad je njegova visina oko 150 cm i spada pod normalnu, roditelji, pa i on, ne mogu se odlučiti da prestanu. Međutim, istovremeno, osiguranje više ne želi plaćati 2.400 dolara mjesečno za injekcije Humatropa.
Nakon što je Jeffrey izrastao, njegova mama je počela primati telefonske pozive kako i zašto. Rezultat je da su još trojica dječaka iz njegovog razreda počela s uzimanjem Humatropa. Ili kako ga vole zvati - „Miracle-Gro for kids“. Prodaja tog proizvoda je 2004. godine porasla za 40%, kao i dodatnih 6% u prošloj godini.
Podatak o učestalosti uzimanja hormona rasta u školi kao što je Dalton School indikativno je i dodatno iznenađuje. Razlog je jer učenici Dalton Schoola uglavnom ne odgovaraju opisu prosječnog Amerikanca, plavokosi su, mršavi, plavooki i prvenstveno – visoki. I uopće, visina je u posljednje vrijeme zauzela primat osnovnog sastojka ljepote. A, ljepota znači uspjeh. I dalje, uspjeh znači da ćemo biti voljeni. Ili griješim?

Tuesday, October 13, 2009

WOODSTOCK "LOVE AND PEACE", NEW YORK


Bio je najavljen rječju – katastrofa.
Scena je bila sastavljena na brzaka na čistini u obliku amfiteatra. Lokalne vlasti u Woodstocku, država New York, su u posljednjem trenutku odbile izdati dozvolu za okupljanje, u strahu od incidenata. Nije ni čudo. Te godine 1969. je ubijen Robert Kennedy i M.L.King, a samo tjedan dana ranije Charles Manson i sljedbenici njegove sekte izvršili su krvoproliće u kući redatelja Romana Polanskog u Kaliforniji. I tko zna kakva bi danas bila Amerika, da neki farmer imenom Max Yasgur nije ponudio svoje pašnjake u obližnjem mjestašcu Bethel za održavanje najvećeg rock događaja u povijesti – koncerta u Woodstocku.
U brojkama koncert je činilo 32 pjevača i bandova, pola milijuna ljudi u publici, od kojih je 186 tisuća kupilo karte u predprodaji, a kasnije je koncert postao besplatan zbog velike navale, stisnutih na 2,4 kilometara kvadratnih, tijekom tri dana, od 15. do 18. kolovoza 1969.
I koliko god se netko danas trudio pronaći bilo kakav materijalni trag povijesnog događaja, ostati će razočaran. Čistina koju je prije četrdeset godina pregazila horda od skoro pola milijuna ljudi, ponovo je livada i dijelom parkiralište. Na maloj uzvisini na kojoj su se nalazili zvučnici i scena, danas je muzej izgrađen u drvetu s otvorenim amfiteatrom s 15 tisuća mjesta. Uokolo je šuma u jesenjim bojama i potočić. Silosi obližnjih seoskih gospodarstava bljeskaju se na jesenskom suncu.
Oni koji su tvrdili (ili se nadali) da će se najveće okupljanje „djece cvijeća“ pretvoriti u pravi fijasko, računali su na organizacijski kaos, nevjerovatne gužve na seoskim putevima, kišu koja je padala sva tri dana, nedostatak WC-a, publiku koja je sa sobom donijela dovoljno droge, ali ništa hrane i vode, muzičare koji su se do zadnjega, poput Jimija Hendrixa, svađali s organizatorima oko plaćanja.
Tri dana i tri noći s Jimijem Hendrixom, Janis Joplin, Joan Baez, Joe Cockerom, Santanom, Who. Sviralo se ujutro za buđenje i tijekom noći u mraku, sa suncem i kišom pokriveni najlonima.
Woodstock je predstavljao posljednji udarac koji je do kraja pokopao konzervativnu Ameriku s kraja Drugog svjetskog rata. Prava crnog stanovništva, oralna kontracepcija, feminizam, ukratko „love and peace“, zauvijek su promijenili američko društvo.
Ovog smo vikenda odveli beštijice na hippy inicijaciju!
Meni se učinilo da čujem duhove...

Friday, October 9, 2009

CHOWDER VS. CHILI

Chowder i chili.
Kao dan i noć, bijelo i crno, hladno i vruće, sjever i jug.
Chowder i povijesno i zemljopisno predstavlja početak. Također i nacionalno jelo New Englanda, kako su prvi kolonizatori, što zbog sličnosti, što zbog nostalgije, prozvali nepristupačne obale u okolici današnjeg Bostona. U kolektivnoj svijesti taj dio Amerike je predstavljen bijelo ofarbanim kućama s plavim prozorskim okvirima, dimom iz dimnjaka, mirisom vlažnog ili izgorenog drva. Naravno, i kriglama s pivom u tamnim i zagušljivim krčmama, gdje ribari-starosjedioci svjetloputa lica, pjegavih ruku i riđe kose, pripitomljavaju svoje asocijalne karaktere. Još i danas, kao uhvaćen u fotografiji, taj dio Sjedinjenih Država melankoničnog izgleda, hladnih večeri, kiša koje traju mjesecima, mirisa mora, magle kroz koju se lijeno provlači škripa ribarskih čamaca, traži – juhu!
New England je zemlja chowdera. Blijede juhe od krumpira, brašna, mlijeka i hrskave dimljene slanine, kojoj se dodaje meso rakova ili riba ili kukuruz. Radi se o nježnom jelu, još nesazrijelog okusa, poput neispisanog papira ili matične stanice koja teorijski može postati sve što zaželimo. Redom, clam chowder, fish chowder i corn chowder. Naziv proizlazi iz francuskog naziva „chaudree“ koje obilježava juhu od sitne ribe i češnjaka, koja se obavezno servira uz krekere. Originalna mješavina zemlje i mora. Neobična za nas Mediterance, koji nepogrešivo i beznadežno dijelimo kontinent i obalu. Mi ne poznajemo i ne priznajemo ribu bez maslinovog ulja, češnjaka i peršina. Vrhnje, kukuruz i slanina su pak drugi par rukava. Ali, more New Englanda nije more koje poznajemo, ono je mutno, hladno, valovito, često nedostupno. More Hermana Melvilla i njegovog Moby Dicka, kapetana Ahaba, šutljivog osobenjaka, kitolovaca i velikih riba.
S druge strane, chili je sve što chowder nije. Usta puna teksaške prašine, znoja pod kaubojskim šeširima, insekata, žeđi. Zamislite teksaške rančeve, nervozne životinje, engleski sa španjolskim akcentom, tepihe živih boja, puške i pištolje, kaktuse usred pustinje i okrugle busenove suhog grmlja koji nepromijenjeni godinama putuju za vjetrom. Tekilu i papričice. Kuće od gline i rešetke na prozorima. Umjesto jata riba krda stoke, umjesto udice laso, umjesto mora Rio Grande. I chili je juha. Međutim tu prestaje svaka sličnost s chowderom. Chili con carne je gusta juha, rekli bi korak od gulaša, spravljena od mesa, luka, graha i papričica, žarkih boja sunca. Pretpostavljam da su za njom ludovali tipovi poput Johna Waynea, Billy the Kida, Doc Hollidaya, Wyatt Earpa, i dalje, pistolerosi, šerifi, kauboji, tragači za zlatom.
Chili con carne je nacionalno jelo savezne države Texas i najpoznatije jelo tzv. tex-mex kuhinje, izraz koji je prvi puta upotrebljen nakon drugog svjetskog rata, a odnosi se na meksičke specijalitete koje su spremali teksaški kuhari.
Chowder i chili stoje na početku i kraju Sjedinjenih Država. Prvi je bliži, barem zemljopisno, Europi i mjesta odakle su Lewis i Clark krenuli u osvajanje Novog kontinenta. On je bijeli poput neispisanog lista i jednostavan poput svakog prvog recepta. Chili je skuhan kasnije, kad je Amerika već znala da je Amerika, kad su na Zapad stizali samo najveći sretnici ili kriminalci. Chili je povijest ispisana bojama, tanjur s iskustvom, juha za izdržljive tvrdokožce.
Neopterećeni tradicijom, neki novi američki chefovi u „začinskoj groznici“ traganja za još nepoznatim mirisima i okusima, nečim što će nas začuditi i probuditi pionirski duh u našim razmaženim nepcima, izmislili su novu juhu jednostavno nazvanu ChowderChili. Gastronomsko ujedinjenje nacije koja obuhvaća skoro cijeli kontinent, nacionalna pomirba Crvenih mundira i Tex Villera, mutant koji je dočekao 21. stoljeće kako bi ga zatvorili u limenku, liofilizirali, zbili u kocku i napokon tržišno osvjestili i iskoristili. U Obaminoj eri šarenila, pokušaja brisanja rasnih, socijalnih i vjerskih razlika, politički potpuno neispravno se pitam zašto Chowder nije mogao ostati chowderom, a Chili chilijem?