Saturday, February 14, 2009

STARI AMERIČKI DNEVNIK (br.1)



(Ovo su dijelovi mog Američkog Dnevnika. Postepeno ću ih prebacivati na Blog, da se sjetim prvih dana naše američke avanture.)


(New York, 10. rujan 2004)

Dakle, eto nas nakon prva tri američka tjedna. Glava obitelji M.M., dvije beštijice i ja. U čudu sam i zbunjuje me i sam pridjev “američki”. Još mi nekako nije jasno kako bi to trebalo izgledati i da li mi se sviđa ili ne.
Da počnem od jet lega, koji je trajao, manje više, oko sedam dana. Taj fenomen, koji mi je prva empirijska potvrda da je zemlja stvarno okrugla, trebalo bi sagledati s više stajališta. Pozitivna strana je ograničena na večernje sate, jer su beštijice rano odlazile u svoj(!!!) krevet i padale u san bez priče, mlijeka, čaše vode, piškenja, maminog prisustva i slično. Svima sam to pričala ponoseći se svojim uspješnim odgojnim metodama, ali prvenstveno svojim čvrstim i nepodmitljivim karakterom. Ranije se uvjerivši da je Zemlja okrugla i da se kreće, stanje naravno nije mogao trajati vječno, pa bi nakon nekog vremena svanulo, dok se meni istovremeno, vjerovatno zbog tog istog jet lega, smrknulo. Dakle, već u pet ujutro su se palili telekomandirani bageri koji su, nenavikli na novi prostor, udarali na sve strane, okretale se i praznile kartonske kutije, reprogramirane u Boinge, isključivo modele 747 i 777, te je glasno zahtijevan topli obrok. Vani je još bio mrkli mrak. Kao i u mojoj glavi. Kao i u frižideru.
Kuća u koju smo se smjestili ima tri kata, tzv. “town house”. “Krasno, kuća puna šarma, nimalo američki stil.”, bili su moji prvi utisci. Tada nisam računala na stepenice. Od samog početka su na beštijice djelovale poput magneta. Ako nisu po njima ležali, kotrljali igračke ili sebe, penjali se na sve moguće i nemoguće načine, tu su se igrali, tu su jeli i tu su se svađali. Mi smo hodali gore-dolje ko’ muhe bez glave ili neiskusni konobari, koji se vraćaju u kuhinju praznih ruku. Nakon samo dva dana imali smo muskulfiber koji se mogao usporediti samo s prvim danima skijanja nakon jednogodišnje stanke. Nisam računala ni na zvonce na vratima, koje se čuje samo na jednom od katova, ali je, gle iznenadjenja, taj uvijek drukčiji. Kad sam očekivala neku važniju pošiljku ili majstora kojega nije bilo danima, postavila bih jednu od beštijica na stepenice odmah do vanjskih vratiju da stražari. Neću vas dodatno zamarati hrpom uputstava koja sam u ovom razdoblju morala pročitati, i ne samo to, nego shvatiti tekst i primjeniti ga u praksi. Priznajem, često mi je španjolska verzija “Instruccionesa de Installation” bila bliskija od engleske.
U međuvremenu je trebalo kupiti milijun životno neophodnih sitnica, poput velikog lonca i cjediljke za pastu, ljestvi, električnog adaptora za europske standarde, moj telefon (!!!!), anatomske jastuke (barem moj, a ostali mogu i na obične), reduktor WC školjke za B. koji pokušava “biti veliki”, vagu u kilogramima za M.M. I naravno, zavjese. Ni na njih nisam računala. Zanimljivo je da u ovoj zemlji svi spavaju ne obazirući se na svjetlo ulične lampe, mjeseca ili čak sunca, koja prodire kroz prozore. Mi, fotosenzibilni Europljani, oboružani selotejpom, onim širokim, te čavlićima, pokušavali smo pokriti stakla tamnijim ručnicima (svjetli su beskorisni), laganim dekicama (od teških se usred noći začuje skripa selotejpa koji se odlijepio) i mojim krasnim šarenim parejima s brazilskim motivima (plakalo mi je srce dok smo ih probijali čavlićima i postavljali na prašnjave prozorske okvire).
Ali, prije svega nisam računala na jedan tipični američki problem u tako “europskom” prostoru. O njemu je prvi puta progovorio M.M. Kao o malo većem, da kažemo američki krupnom primjerku, ali jednako bezopasnom i lijenom. Spomenuo mi ga je onako, usput, dok smo se mimoilazili u hodniku, ne pridajući vijesti nikakvu važnost. Nakon nekoliko dana spomenuo mi je i drugog, vjerovatno brata, jednako krupnog i nespretnog. Stvar me nakratko zabrinula, ali ništa više od toga, dok ga sljedećeg jutra nisam svojim očima vidjela kako leži na leđima usred hodnika i bespomoćno mlatara sa svojih šest nožica. Jeza me prošla. Bili su stvarno ogroooomniii!!!! Genetski modificirani, ozračeni, puni hormona, antibiotika, palminog ulja, nemam pojma čega, ali u svakom slučaju, to nisu bili normalni žohari!!!! Da vam priznam, jedne večeri, dok je M.M. radio do kasno, našla sam jednoga na krevetu i to, na mojoj polovici. Najprije sam pobjegla u kupaonicu, a kad sam shvatila da u kući nema nikoga starijega i hrabrijeg od mene, vratila sam se i s vratiju dugo proučavala situaciju. Skinula sam jednu papuču namjeravajući ga klepnuti na pod dok sam ga drugom obuvenom nogom trebala zgnječiti. Onako s hrskanjem. “Nisu ni tako spori, kako izgledaju”, jedino je što sam mogla zaključiti, jer ga nije bilo na krevetu, ni na papuči, kao ni ispod kreveta. Naravno da sam zatvorila oči kad sam ga zveknula, nisam namjerno, znam da ni ne lete, ni ne skaču, pa ipak… Strategija se pokazala krajnje neefikasnom. Poslije sam dugo razmišljala i raspravljala s M.M., te smo zaključili da ih je najbolje pokriti ručnikom, pa onda udarati metlom desetak minuta ili u hrabrijim trenucima ili u prisustvu djece, primjeniti humaniju Greenpeace metodu, zamotati ručnik, staviti ga u plastičnu vrečicu, zavezati ju čvrsto i baciti u smeće. U svakom slučaju te sam noći s lijeve prešla na desnu stranu kreveta.
Odlučili smo nazvati gazdu Mikea. Ali, prije sam M.M.-a pitala kako se kaže žohar na engleskom. Beatles, naravno, zar se ne sjećaš da su ih zvali žoharima iz Liverpoola. Naravno, kako sam blesava!? Dakle, rekli smo Mikeu da imamo beatlese u kuci. Mora da je pomislio da smo stvarno prolupali!! I vjerovatno bi nam bio spustio slušalicu u lice, da mu ne plaćamo sve one tisuće dolara mjesečno. “It is impossible! They are dead!!”. “Ne, ne Mike, nisu mrtvi!! Živi su, življi od tebe i mene, čak i onaj kojeg sam jučer klepnula svom snagom je tu negdje, živ i zdrav!”. “Aaaa, a water bags!!” uzviknuo je Mike nakon kraćeg opisa. Nazvao nas je nakon nekoliko sati i rekao da će za koji dan doći “the sterminator”, pravi profesionalac. Još uvijek ga očekujem i zamišljam poput Jean Renoa, u Nikiti. Ne, ne običan killer, već sterminator za kojim ne ostaju ni leševi, ni krv, već apsolutno ništa, tabula rasa, sterilni prostor. Čekam ga na stepenicama i zamišljam nabildanog, s tetoviranom mrtvačkom glavom na bicepsima, ispod koje gotičkim slovima piše “DEAD TO WATER BAGS”.
Inače, što se tiče španjolskog, baby sitterica iz Salvadora je, nakon vijesti o žoharima, zabezeknuto pogledala u mene i rekla “los chucaracios!!!” (izgovara se poput pjesme, kukarača), te vjerovatno još uvijek razmišlja da li da da otkaz, kao da ih u onoj svojoj prljavoj, vlažnoj, siromašnoj, tropskoj zemljici nije nikad vidjela, Ma daj, nemoj mi se praviti…!!!

1 comment:

Divna said...

Uvijek sam pokusavala citat te blogove ali bi odustala vec nakon nekoliko recenica.Vas tekst sam procitala os a-ž i moram priznati da se nisam odavno ovako lijepo nasmijala! Realni,slikoviti prikaz situacija u kojima ste se nasli!Cini mi se kao da sam sama bila u njima, mada nikada nisam bila u Americi i tko zna hocu li ikada.