Na putu automobilom iz Anchoragea prema sjeveru i drugom po veličini gradu na Aljasci, Fairbanksu, nalazi se nacionalni park Denali poznat po najvišoj planini u Sjevernoj Americi, Mt McKinlyjem (6.195m). U lokalnom tjedniku, u rubrici „Pisma čitatelja“, pročitala sam interesantnu i poučnu raspravu tamošnjih žitelja oko toga da li se planina mora zvati svojim prvobitnim, eskimskim imenom Denali (poput nacionalnog parka) ili joj treba ostaviti američko ime. Žestoko su se prepucavali, pokušavajući utvrditi tko je veći Aljašćanin. (Poznato!?) Inače, McKinley je bio američki predsjednik prije stotinjak godina, rodom iz države Ohio, i ne bi ostao zapamćen baš po ničemu (čak nije nikad ni bio na Aljasci?!), da nije progurao zakon po kojem se vrijednost novca umjesto uz srebro, vezuje za vrijednost zlata. A, kako se zna da je Aljaska puna zlata, tadašnji stanovnici željeli su mu uzvratiti uslugu, te mu dali planinu. Planina za zlato! Američka posla!
U nacionalni park Denali (960 km2) se ne može osobnim autom, već samo turističkim autobusom. Uz pomoć Samy, vozačice, vodiča i hostesse u jednom, vozila sam se osam sati do podnožja planine. Uz obavezni dvogled, zajedno s ostalih 25 turista, uzdisali smo i uzvikivali ooooh! svaki put kada bi se nešto pomaknulo u bushu. Na kraju radnog dana imali smo na popisu, dva medvjeda, smeđeg i bež, desetke bijelih planinskih ovaca s rogovima poput naših muflona, jastrebove, zečeve i dva vuka.
Ali, prava poslastica je tek trebala stići! Poučena raznim vodičima i knjigama o Aljasci, zamolila sam recepcionera da me probudi u „slučaju“ aurore borealis ili polarne svjetlosti. Radi se o fizikalnom fenomenu koji se odvija od 80 do 250 kilometara od zemlje. U višem dijelu zemljine atmosfere, sunčeve čestice se susreću s određenim (ne pitaj kojim!?) plinskim molekulama. Vidljiv je samo na određenoj udaljenosti od polova, osim Aljaske, u sjevernoj Kanadi, Grenlandu, Islandu, Norveškoj i Sibiru, te tijekom vedrih i tamnih noći.
Prije nego sam navukla pidžamu i legla u krevet, na stolicu sam složila hlače, dovoljno široke da prime i mene i pidžamu, čarape, cipele, jaknu i kapu, foto-aparat, kameru i dalekozor. Bilo je 2.40 kada je zazvonio telefon. Vikala sam Hallo! Hallo! dok nisam shvatila što se događa i gdje trebam ići. Navukla sam na sebe i u džepove strpala sve ono gore navedeno, te izašla u ledenu noć.
Prvo što sam vidjela između borova bilo je divovski zeleni jezik koji plazi po nebu. I prestrašila se! Tipična reakcija krapinskog pračovjeka pred zapaljenim stablom ili Bušmana pred ogledalom. Strah od nepoznatog! Ali, ja sam znala što gledam, pa ipak... Nebo je iznad mene plesalo, svjetlost se po njemu kretala poput poteza nevidljivim kistom na ogromnom tamnom platnu. Bila je zelena, pa blijedo zelena, pa mliječna, pa sivkasta. Na sve strane sam vidjela sunčane zrake u negativu, koje su zračile sa zemlje prema nebu, pa par sekundi kasnije, sjajne vrpce koje su se lelujajući u ritmu premiještale s jednog kraja neba na drugo. Kada prvi put staneš ispod polarne svjetlosti, ne možeš vjerovati u njenu fizikanu prirodu, previše boja, likova, kretanja, ispisivanja neba. Bog ili svemirci!?
U Fairbanksu se to događa preko 200 noći u godini. Tu postoji i najveći svjetski centar za istraživanje tog fenomena. Na njegovom čelu je profesor, minijaturni Japanac, koji je nakon diplome rekao ženi „Draga, idemo na dvije, tri godine, dok ne napišem doktorat“. Još uvijek je tamo, a prošlo je, eto, tridesetak godina. Kaže da žena svaku večer pripremi termosicu s vrućim čajem, dekicu, sklopive stolice za kampiranje, foto aparat, a budilicu navije na 2. Nemaju djece. Sve ima svoju cijenu.
U nacionalni park Denali (960 km2) se ne može osobnim autom, već samo turističkim autobusom. Uz pomoć Samy, vozačice, vodiča i hostesse u jednom, vozila sam se osam sati do podnožja planine. Uz obavezni dvogled, zajedno s ostalih 25 turista, uzdisali smo i uzvikivali ooooh! svaki put kada bi se nešto pomaknulo u bushu. Na kraju radnog dana imali smo na popisu, dva medvjeda, smeđeg i bež, desetke bijelih planinskih ovaca s rogovima poput naših muflona, jastrebove, zečeve i dva vuka.
Ali, prava poslastica je tek trebala stići! Poučena raznim vodičima i knjigama o Aljasci, zamolila sam recepcionera da me probudi u „slučaju“ aurore borealis ili polarne svjetlosti. Radi se o fizikalnom fenomenu koji se odvija od 80 do 250 kilometara od zemlje. U višem dijelu zemljine atmosfere, sunčeve čestice se susreću s određenim (ne pitaj kojim!?) plinskim molekulama. Vidljiv je samo na određenoj udaljenosti od polova, osim Aljaske, u sjevernoj Kanadi, Grenlandu, Islandu, Norveškoj i Sibiru, te tijekom vedrih i tamnih noći.
Prije nego sam navukla pidžamu i legla u krevet, na stolicu sam složila hlače, dovoljno široke da prime i mene i pidžamu, čarape, cipele, jaknu i kapu, foto-aparat, kameru i dalekozor. Bilo je 2.40 kada je zazvonio telefon. Vikala sam Hallo! Hallo! dok nisam shvatila što se događa i gdje trebam ići. Navukla sam na sebe i u džepove strpala sve ono gore navedeno, te izašla u ledenu noć.
Prvo što sam vidjela između borova bilo je divovski zeleni jezik koji plazi po nebu. I prestrašila se! Tipična reakcija krapinskog pračovjeka pred zapaljenim stablom ili Bušmana pred ogledalom. Strah od nepoznatog! Ali, ja sam znala što gledam, pa ipak... Nebo je iznad mene plesalo, svjetlost se po njemu kretala poput poteza nevidljivim kistom na ogromnom tamnom platnu. Bila je zelena, pa blijedo zelena, pa mliječna, pa sivkasta. Na sve strane sam vidjela sunčane zrake u negativu, koje su zračile sa zemlje prema nebu, pa par sekundi kasnije, sjajne vrpce koje su se lelujajući u ritmu premiještale s jednog kraja neba na drugo. Kada prvi put staneš ispod polarne svjetlosti, ne možeš vjerovati u njenu fizikanu prirodu, previše boja, likova, kretanja, ispisivanja neba. Bog ili svemirci!?
U Fairbanksu se to događa preko 200 noći u godini. Tu postoji i najveći svjetski centar za istraživanje tog fenomena. Na njegovom čelu je profesor, minijaturni Japanac, koji je nakon diplome rekao ženi „Draga, idemo na dvije, tri godine, dok ne napišem doktorat“. Još uvijek je tamo, a prošlo je, eto, tridesetak godina. Kaže da žena svaku večer pripremi termosicu s vrućim čajem, dekicu, sklopive stolice za kampiranje, foto aparat, a budilicu navije na 2. Nemaju djece. Sve ima svoju cijenu.
No comments:
Post a Comment