STARI AMERIČKI DNEVNIK (8. dio)

(New York, 25. travanj 2005.)

Prošlog tjedna sam se vratila u New York nakon 6 dana provedenih u Rimu. Atmosfera na Starom kontinentu je vrlo religiozna, otišao je stari i došao novi Papa, ljudi umiru s krunicom u ruci, djeca se krste i pričešćuju, Rim je prenatrpan hodočasnicima, a avioni popovima i časnim sestrama u molitvi, dok je mama iskoristila priliku da mi pokloni knjigu „Sai Baba o odgoju djeteta“.
Na drugom kraju svijeta, Amerika i Amerikanci na sve to nisu ni trepnuli. Zaključujem, prvo, radi se o pragmatičnim debelokošcima, koji dopuštaju sentimentalizme jedino na nacionalnoj osnovi. Drugo. Za njih je svijet sastavljen od jednog kontinenta i okolnih otočja. Treće. Demi Moore je navodno opet trudna i, složiti ćete se, vijest stvarno zaslužuje naslovnicu.
Najvažnija novost koja me dočekala je air condition u podzemnoj željeznici, dok se vanjska temperatura kreće između 10 i 15 stupnjeva. Dan nakon prekida grijanja, upaljeno je hlađenje! Naravno, sistem ne može stajati tek tako, ugašen, ne proizvodeći i ne trošeći, tj. ne amortizirajući investiciju!? Sada se u vagonima-hladnjačama, nekoj vrsti Bob Frosta, primjerenijoj prijevozu smrznutih proizvoda, pokušavam bezuspješno pokriti maramom, torbicom, naočalama, tuđom visinom. A, kako mi se po obrvama, kosi i brčićima ne bi nakupilo inje, zijevam, poskakujem i, naravno, psujem. Osim toga, čini mi se da ta umjerena godišnja doba Amerikancima prestavljaju priličan problem, jer ne može čovjek stajati tek tako, prepuštajući se prirodi i nama dragoj paroli „ništa ne diraj“. Oni moraju kontrolirati situaciju, ali što je najgore i mijenjati ju, čak i kad je ona savršena sama od sebe. Stvar je otišla tako daleko da se air condition koristi i u garažama i podrumima, benzin se toči ko' voda, a domovi su male tvornice smeća, jer i ono je business! Amerikanci su potpuno ravnodušni na pitanja zaštite okoliša i ozonske rupe, koja se ko' puknuta očica na najlonki širi iznad Južnog pola, kao i na sve one Australce koji moraju na kupanje u gumenim kombinezonima. Boli ih što Švicarci plaćaju dva franka za svaku vreću smeća, te pokušavaju, samokažnjavajući se, smanjiti svjetski prosjek kilograma smeća po stanovniku. A, koliko sve to košta u financijskim terminima, ne mogu ni zamisliti u svojoj glavi, koja vrhunac računskih sposobnosti dostiže s promidžbenim akcijama tipa „plati dva, uzmi tri“ i sezonskim sniženjima.
I tako, nezainteresirani za Papu (pogotovo pošto se ne radi o zemljaku!?), za transcedentalnost života i za rok trajanja naše planete, Amerikanci su genijalci u pragmatičnosti i površnosti. Oni imaju svog Boga, svoj smisao života i svoj odgovor na sve. Taj svemogući i sveobuhvatni entitet mi je na početku naše američke avanture stvarao velike poteškoće, jer svi su dolari braća, jednako zeleni i jednako veliki. Površnim, eurouvježbanim pogledom u novčanik, ne može se ni približno utvrditi koliko on vrijedi. To me potaknulo na složeniju organizaciju lisnice. Sada novčanice slažem po „težini“ od lakših jednodolarskih, preko petdolarskih i desetdolarskih, prema težim dvadeset i, rijeđe, pedesetdolarskih novčanica. Kupusaru sa šarenim eurima, koja mi je koristila kao novčanik u Italiji, zamijenila sam velikim, ozbiljnim novčanikom s tri pretinca. Kovanice nisu ništa jednostavnije, na primjer, ona od deset centi je manja i neuglednija od pet centi. „Sve je stvar navike“, ponavljaju mi domoroci i stariji doseljenici, „a, ako se baš nikako ne uspiješ priviknuti, još uvijek ti preostaju kreditne kartice!“ Ja ću vjerovatno do kraja ostati tragičnim i poražavajućim „slučajem za kartice“ i to po mogućnosti one bez PIN-ova i potpisivanja. Istovremeno moje beštijice, naročito starija, odlično napreduju na tom polju. Na satovima matematike uglavnom uči - dolare!! Koji su koji, kako se zovu i koliko jednih „stane“ u druge. Iznenada mu je porastao interes za kreditne kartice, bankomate, bankovne račune, penzije, plaće. Nedavno je počeo i sa stranim valutama, koliko dolar vrijedi eura, pa kuna, sjetio se čak i meksičkih pesosa i konvertibilnih maraka, koje je ljetos upoznao u Bosni.
A, mi smo za njega tvrdili da je umjetnički tip!!
Prije nekoliko dana sam čula da se od petog razreda nadalje, svake školske godine za učenike organizira izlet, ni manje ni više nego, u banku!!! Tako desetogodišnjaci mogu na licu mjesta vidjeti i raspitati se o vrijednosti državne blagajne, trendovima na burzi, inflaciji i cijeni zlata. Čak je na razini grada organizirana pararelna mala burza, neka vrst mini Wall Streeta, na kojoj razredi i pojedini učenici kupuju i prodaju dionice. Najuspješnije očekuje laskava titulu „brokera godine“!!
Ali, ja sam nažalost odrasla uz kasicu-prasicu, koju bih svako toliko nosila teti iz banke, koja je imala ključeve i koja je zajedno sa mnom brojala kovanice i upisivala ih, specificirajući svaku paru, u moju malu crvenu štednu knjižicu Riječke banke. Kasnije sam novce vadila nožem i u toj djelatnosti postala pravi umjetnik, pa ovo za mene predstavlja preveliki civilizacijski skok i šok, da bih ga mogla prihvatiti bez straha i kucanja u drvo.
Na povratku iz Europe dočekalo me i proljeće u Central Parku! Stabla su procvjetala u onim izvornim američkim Barbie bojama, bijeloj, bež, žutoj, roza i zelenoj. Ovo je moje prvo njujorško proljeće i čudim se i divim prirodi koja uprkos svemu, hladnoći, smogu, milijunima nogu i ruku, buci, betonu, uspjeva uvijek na vrijeme ganuti. Tako sam jučer popodne, nedjelja, krenula u park na branje šparoga. Ne mogu se riješiti te navike, tog beračkog instinkta! Čim mi ispod nogu nestane asfalt, ja se zabuljim u pod ne bi li pronašla nešto jestivo.To mora da je zapisano u mojem genetskom kodu, kao što na primjer, lososi odjednom „polude“ i krenu uzvodno, a ptice selice bez navigatora pronađu svoje prošlogodišnje gnijezdo. Teren mi se činio pogodnim, uglavnom stabla i gusto, nisko žbunje, idealan habitat za tzv. biljku šparožinu. Našla sam i odgovarajući štap, koji se koristi za razmakivanje trnovitog raslinja i oglašavanje u slučaju da u grmu leži zmija. Tijekom potrage morala sam preskakivati neke žičane ograde i male spomen ploče na kojima piše kako je Mary ovu trešnju posadila u spomen na Johna, a on je njoj za uzvrat kupio i postavio klupicu ispod trešnje, tu je i ulična lampa koju je obitelj XY darovala svojim sugrađanima, pa mostići, igrališta, cvjetnjaci. Nisam ni znala da svako živo i neživo biće u Central Parku ima svoju povijest i posvetu. Pronašla sam svega i svačega. Osim šparožine. Tako sam odlučila da ju prokrijumčarim iz rodnog mi kraja. Ograditi ću je žičanom ogradicom i postaviti kamenu ploču „Ovu šparožinu i dotične joj šparoge, zasadila je Tamara Jadrejčić, u spomen na rodnu grudu, te da joj se nađu pri ruci kada se u proljeće zaželi fritaje. PS Osušila se ruka onome koji ih ubere. New York, spring 2005.“