Ovaj vikend u New Yorku je bio poseban.
U subotu smo proslavili Halloween, a u nedjelju je održan maraton, jubilarni, četrdeseti po redu.
Nedjelja kada se održava maraton za mene je jedna od najljepših. Prekrojavanje ulica, zaustavljanje prometa, tisuće i tisuće ljudi, različite zastave, čine New York još sličnijim samom sebi.
U subotu navečer, tijekom masovne „Barilla“ večere (preko 7.000 porcija prekuhane tjestenine), razgovarala sam s nekolicinom sudionika-amatera. Pitala sam ih kako to da su odlučili potrošiti svoju ušteđevinu i godišnji odmor da bi se znojili na ovim ulicama. Svi su me uvjeravali kako se „nigdje ne trči kao ovdje“. Pričali su kako si u Londonu prepušten samom sebi i kišnim kapima, nitko te ne šljivi ni pet posto, u Rimu te psuju i pljuju jer im zaustavljaš promet, u Bostonu trče samo profesionalci, sve je kirurški čisto i isplanirano i završi u manje od dva i pol sata, a tijekom noćne utrke preko Apenina često znaju zaboraviti na tebe.
Ovdje, u New Yorku, je sasvim druga priča! Jučer je dva i pol milijuna ljudi bilo na ulicama, od čega je njih 43.741 trčalo s brojem na prsima. Hej, 43.741 trkača!! Više od 43.000 pari nogu ili 86.000 stopala krenulo je jučer s Verazzano mosta i poput poplave punilo ulice Brooklyna. Pitala sam se što ako dođe do loših vibracija, ako se topot tisuća nogu poklopi s prirodnim vibracijama mosta?! (Vidjela sam to u jednom dokumentarcu, kada se most srušio, slomljen u kičmi i prepolovljen ko' karate udarcem.)
Nakon mosta i Brooklyna, slijedio je Queens i Bronx, te na kraju Manhattan i Central Park.
Mi, kao obitelj, još ne trčimo, ali smo se zato specijalizirali u navijanju. Nakon što smo pronašli dobru poziciju, crnim debelim flomasterima ispisali smo naše plakate s pravom, univerzalnom parolom „GO, GO EVERYBODY!!“. Jer mi navijamo za sve, bez obzira na rasu, spol, nacionalnu pripadnost, a naročito, brzinu trčanja. Svi koji izdrže skoro 40 kilometara do ulaska u Central park, zaslužuju, po našem mišljenju, bodrenje, naklon, aplauz, jedan „woow“, jedno V s dva prsta ili bilo kakav drukčiji izraz divljenja i podrške.
Najprije je naš aplauz ohrabrio takmičare invalide. Paraplegičare na kolicima i one na trokolicama koje pedaliraju rukama, jer nemaju nogu, one s metalnim protezama za ruke i noge, slijepe koji trče s pratnjom. Djeca su bila zaprepaštena. Mi također, mada smo se pravili da nam nije ništa. Čak naprotiv, pravili smo se osvještenima, korektnima i solidarnima. S psihološko-socijološkog stajališta smo raspravljali zašto ljudi, koji ne mogu hodati, žele izvoziti na svoj način više od 42 kilometara. Također smo koristili priliku da djeci objasnimo kako su sva ljudska bića jednakovrijedna, ali ova su vrijednija od ostalih, kako ne smiju buljiti, pokazivati prstom i glasno se čuditi. Još smo neko vrijeme nastavili sa sličnim sranjima, dok smo u sebi bili više nego svjesni da „oni“ nisu kao „mi“ uvjereni u vlastitu izabranost i pravo pripadanja sretnom dijelu čovječanstva.
Slijedile su maratonke profesionalke. Njih smo prepoznavali po zastavicama, a manje po fotografijama koje sam ranije ujutro štampala s Interneta. Pobjednica je Etiopljanka Durartu Tulu. Druga je bila Ruskinja Petrova, a treća Francuskinja Christelle Daunay. Četvrta je stigla miljenica publike i glavna favoritnjika, Engleskinja Paula Radcliffe. Trčala je s grčem na licu i promijenjenom fizionomijom, iskrivljenih, poluotvorenih usana iz kojih se cijedila slina pomiješana s jecajima i uzdasima, razgoračenih očiju. Kasnije je izjavila kako ju je na 18 kilometru počelo boljeti koljeno. Gledajući kako trči, bilo je jasno da se njeno tijelo htjelo zaustaviti, a možda tog jutra nije željelo ni krenuti. Ali, glava i volja naređivale su koljenima da se dižu, bedrima da ih guraju ispred i stopalima da ih pomiču naprijed i uvijek naprijed.
Sve su bile dobro namazane. Sjajne i masne, ko' sa reklama za sunčanje. Jedan naš prijatelj, koji već nekoliko godina trči maraton, naravno kao amater, nam je rekao da je vazelin za maratonce zakon. I on se prije početka sav namaže, a naročito ispod bedara i pazuha, po bradavicama, između nogu i guze, jer, kaže, od dugotrajnog trenja lako dođe do oštećenja kože, rana i krvarenja, upala i hemeroida. Gledajući ih ovako ranjive i skliske, još smo više bili uz njih, srcem i dušom!
Nekoliko minuta iza maratonki, prošli su glavni. Maratonci! Tri tamna hrta, krakata i sjajna od znoja, koja su trčala bezobraznom lakoćom, bez grča, povraćanja i krvi. Njihovi su koraci gutali asfalt i rezali zrak drukčije, jednostavno i nagonski, nekom još dječjim željom da se otrči „od ovdje do tamo“, tek tako, radi gušta, jer nemamo ni krila, ni peraje i jer smo stvoreni da stavljamo nogu pred nogu. Kad su mi prošli ispred mene, naježila sam se i skoro zaplakala.
Na kraju, nakon otprilike tri sata od starta, počele su stizati one tisuće i tisuće „luđaka“, kojima je to bio životni san, način da se dokažu sebi, ocu ili sinu, da se zahvale, iskupe, zabave, druže, osjete nešto posebno. Ili da imaju tek nešto za ispričat! Prolazili su kroz plastična vrata s natpisom FINISH mokri od znoja i Gatoradea kojim su se polijevali, popišani, jer je teško ostati suh kad se piški u trku, starci od sedamdeset i više, zaljubljeni parovi koji su nastavili s ljubakanjem, bolesni i nabildani, oni sa slušalicama i oni s naočalima, tetovažama, žuljevima, psima. Svi su oni bili dijelom, (i mi, i mi!?), newyorškog maratona!
U subotu smo proslavili Halloween, a u nedjelju je održan maraton, jubilarni, četrdeseti po redu.
Nedjelja kada se održava maraton za mene je jedna od najljepših. Prekrojavanje ulica, zaustavljanje prometa, tisuće i tisuće ljudi, različite zastave, čine New York još sličnijim samom sebi.
U subotu navečer, tijekom masovne „Barilla“ večere (preko 7.000 porcija prekuhane tjestenine), razgovarala sam s nekolicinom sudionika-amatera. Pitala sam ih kako to da su odlučili potrošiti svoju ušteđevinu i godišnji odmor da bi se znojili na ovim ulicama. Svi su me uvjeravali kako se „nigdje ne trči kao ovdje“. Pričali su kako si u Londonu prepušten samom sebi i kišnim kapima, nitko te ne šljivi ni pet posto, u Rimu te psuju i pljuju jer im zaustavljaš promet, u Bostonu trče samo profesionalci, sve je kirurški čisto i isplanirano i završi u manje od dva i pol sata, a tijekom noćne utrke preko Apenina često znaju zaboraviti na tebe.
Ovdje, u New Yorku, je sasvim druga priča! Jučer je dva i pol milijuna ljudi bilo na ulicama, od čega je njih 43.741 trčalo s brojem na prsima. Hej, 43.741 trkača!! Više od 43.000 pari nogu ili 86.000 stopala krenulo je jučer s Verazzano mosta i poput poplave punilo ulice Brooklyna. Pitala sam se što ako dođe do loših vibracija, ako se topot tisuća nogu poklopi s prirodnim vibracijama mosta?! (Vidjela sam to u jednom dokumentarcu, kada se most srušio, slomljen u kičmi i prepolovljen ko' karate udarcem.)
Nakon mosta i Brooklyna, slijedio je Queens i Bronx, te na kraju Manhattan i Central Park.
Mi, kao obitelj, još ne trčimo, ali smo se zato specijalizirali u navijanju. Nakon što smo pronašli dobru poziciju, crnim debelim flomasterima ispisali smo naše plakate s pravom, univerzalnom parolom „GO, GO EVERYBODY!!“. Jer mi navijamo za sve, bez obzira na rasu, spol, nacionalnu pripadnost, a naročito, brzinu trčanja. Svi koji izdrže skoro 40 kilometara do ulaska u Central park, zaslužuju, po našem mišljenju, bodrenje, naklon, aplauz, jedan „woow“, jedno V s dva prsta ili bilo kakav drukčiji izraz divljenja i podrške.
Najprije je naš aplauz ohrabrio takmičare invalide. Paraplegičare na kolicima i one na trokolicama koje pedaliraju rukama, jer nemaju nogu, one s metalnim protezama za ruke i noge, slijepe koji trče s pratnjom. Djeca su bila zaprepaštena. Mi također, mada smo se pravili da nam nije ništa. Čak naprotiv, pravili smo se osvještenima, korektnima i solidarnima. S psihološko-socijološkog stajališta smo raspravljali zašto ljudi, koji ne mogu hodati, žele izvoziti na svoj način više od 42 kilometara. Također smo koristili priliku da djeci objasnimo kako su sva ljudska bića jednakovrijedna, ali ova su vrijednija od ostalih, kako ne smiju buljiti, pokazivati prstom i glasno se čuditi. Još smo neko vrijeme nastavili sa sličnim sranjima, dok smo u sebi bili više nego svjesni da „oni“ nisu kao „mi“ uvjereni u vlastitu izabranost i pravo pripadanja sretnom dijelu čovječanstva.
Slijedile su maratonke profesionalke. Njih smo prepoznavali po zastavicama, a manje po fotografijama koje sam ranije ujutro štampala s Interneta. Pobjednica je Etiopljanka Durartu Tulu. Druga je bila Ruskinja Petrova, a treća Francuskinja Christelle Daunay. Četvrta je stigla miljenica publike i glavna favoritnjika, Engleskinja Paula Radcliffe. Trčala je s grčem na licu i promijenjenom fizionomijom, iskrivljenih, poluotvorenih usana iz kojih se cijedila slina pomiješana s jecajima i uzdasima, razgoračenih očiju. Kasnije je izjavila kako ju je na 18 kilometru počelo boljeti koljeno. Gledajući kako trči, bilo je jasno da se njeno tijelo htjelo zaustaviti, a možda tog jutra nije željelo ni krenuti. Ali, glava i volja naređivale su koljenima da se dižu, bedrima da ih guraju ispred i stopalima da ih pomiču naprijed i uvijek naprijed.
Sve su bile dobro namazane. Sjajne i masne, ko' sa reklama za sunčanje. Jedan naš prijatelj, koji već nekoliko godina trči maraton, naravno kao amater, nam je rekao da je vazelin za maratonce zakon. I on se prije početka sav namaže, a naročito ispod bedara i pazuha, po bradavicama, između nogu i guze, jer, kaže, od dugotrajnog trenja lako dođe do oštećenja kože, rana i krvarenja, upala i hemeroida. Gledajući ih ovako ranjive i skliske, još smo više bili uz njih, srcem i dušom!
Nekoliko minuta iza maratonki, prošli su glavni. Maratonci! Tri tamna hrta, krakata i sjajna od znoja, koja su trčala bezobraznom lakoćom, bez grča, povraćanja i krvi. Njihovi su koraci gutali asfalt i rezali zrak drukčije, jednostavno i nagonski, nekom još dječjim željom da se otrči „od ovdje do tamo“, tek tako, radi gušta, jer nemamo ni krila, ni peraje i jer smo stvoreni da stavljamo nogu pred nogu. Kad su mi prošli ispred mene, naježila sam se i skoro zaplakala.
Na kraju, nakon otprilike tri sata od starta, počele su stizati one tisuće i tisuće „luđaka“, kojima je to bio životni san, način da se dokažu sebi, ocu ili sinu, da se zahvale, iskupe, zabave, druže, osjete nešto posebno. Ili da imaju tek nešto za ispričat! Prolazili su kroz plastična vrata s natpisom FINISH mokri od znoja i Gatoradea kojim su se polijevali, popišani, jer je teško ostati suh kad se piški u trku, starci od sedamdeset i više, zaljubljeni parovi koji su nastavili s ljubakanjem, bolesni i nabildani, oni sa slušalicama i oni s naočalima, tetovažama, žuljevima, psima. Svi su oni bili dijelom, (i mi, i mi!?), newyorškog maratona!
2 comments:
Oduševio me ovaj post, upravo sam mogla zamisliti atmosferu i likove.
Često i sama ostanem zapanjena, da ne kažem i posramljena kad vidim što ljudi kojima doslovce nedostaje pola tijela čine čistom voljom, a što je nama uvjetno rečeno normalnima teško i ne da nam se.
hvala T i T!!
Mislim da je trčanje maratona vrlo snažno iskustvo, da ne kažem mistično.
Post a Comment