Jučer sam se sjetila članka koji sam davno pročitala u Wall Street Journalu. Govorio je o naočigled nevažnim stvarima, tj. kako su proizvođači sredstva za čišćenje prisiljeni osmišljavati različite reklamne kampanje za američko i europsko tržište. Njihova dopisnica iz Europe, mislim iz Milana, je poslu prišla marljivo i rekla bih, iz prve ruke.
Sve počinje meni šokantnim podacima o domaćinskim poslovima. Međutim, prije nego krenem s bilo kakvim zaključivanjem, možda bi trebala bolje odrediti „to“, mislim, pranje, kuhanje, peglanje, pospremanje i ostalo... Radi li se o pravom pravcatom poslu, dakle sivoj ekonomiji, hobiju i načinu opuštanja, dakle prekovremenom radu ili jednostavno, neizbježnom ropstvu!?
Bez obzira u koju od gore navedenih grupa spadate, znajte da na „to“, na kućanske poslove s izuzetkom kuhanja, Amerikanke, i tu vam skrećem pažnju da je i u originalnom tekstu sve bilo u ženskom rodu, tjedno utroše 4 sata, a Europljanke (Talijanke kao primjer) čak 21 sat!? Nevjerovatnih 17 sati razlike tjedno!! Sad duboko udahnite i zamislite da vam netko punudi 17 praznih, bijelih i neispunjenih, sati tjedno! Izračunajte 4 sata vožnje biciklom, plus, 3 sata „dopunske“ higijene tipa lakiranja noktiju, maski za lice, masaža i slično, plus, 5 sata čitanja i kina, plus, 3 sata prijateljica i prijatelja i još 2 sata viška za kauč, šoping, djecu, pa i muža ili nešto slično!!! I to ne jednom, već iz tjedna u tjedan, za cijeli život! Da li bi bili sretniji??
Naravno. Ne preostaje nego otkriti kako se ostvaruje tih nezaboravnih 17 sati raja. Članak marljive novinarke je ženski detaljan i pragmatičan, pa kaže da Amerikanke peru podove jednom tjedno za razliku od žena iz Europe koje to prosječno rade tri puta. Amerikanke ne peglaju apsolutno ništa. Iz iskustva znam da je dovoljno vruću robu iz sušilice „popeglati“ s dva poteza rukom i složiti, specijalne plahte bez peglanja navući još mlake na uglove kreveta, a košulje odnijeti u kemijske čistionice gdje ih Kinezi peru i peglaju za 1,50 dolara po komadu, bilo na vješalici, bilo složene. A, ako dijete i ode zgužvano u školu, nitko od toga ne pravi problem! Brojne Europljanke peglaju sve što im padne šaka (i sama sam nekad patila od tog svepeglajućeg sindroma) čak i čarape, ručnike, zavjese. Osim toga, svakodnevno dezinficiraju WC školjke i umivaonike, iznose posteljinu na balkon. Neke čiste potplate cipela svaki put kad uđu u kuću mada ih mijenjaju za papuče (znam iz sigurnih izvora?!), ne koriste zamrznutu hranu, čak ni kad su je same skuhale, peru prema rasporedu prozore, iako je za sljedeći dan najavljena kiša. Prepoznajete se !? Ali, što je još važnije, može li se bez svega toga?
Moje američko iskustvo mi govori da može. Kuća nije hram, ni izložbeni prostor! Vidjela sam prenatrpane kuhinje s tri vreće smeća ispod sudopera, uflekane fotelje sumnjive boje, prašnjave tepihe prekrivene igračkama, kartonske tanjure, vreće za spavanje po krevetima, ali i ljude koje to nije ni najmanje brinulo. Ne čudim se da u članku piše da američke žene vole i kupuju proizvode za čišćenje koji im obećavaju „uštedu vremena“ ili, još bolje, koji „sve rade sami“.
One s druge strane Atlantika svoj domaćinski dio života još uvijek nose kao neizbježnu i mučnu žrtvu, dajući pegli i kuhinjskoj krpi ulogu i simboliku koja ih istovremeno spašava i ubija, usrećuje i uništava. Pegla nije tek komad željeza, a kuhača drveta. A, neeeee!!! To je ono što određuje, svrstava u određenu grupu i vrijeme, nastavlja muku i žrtvu vlastite majke u kojoj se raspoznaje i, na neki način, uživa. Domaćinski poslovi nisu tek napamet ponavljani pokreti, to je izvor krivice i sredstvo ucjene. „Perem ti i peglam jer te volim“ i što više perem i peglam to više volim. „Čistim i spremam, a ti barem reci hvala“, mada ni to ne bi bilo dovoljno. Ti komplicirani razlozi, koji mi nisu jasni, ali čije tragove i efekte i sama osjećam, razlogom su da u Europi najbolje idu proizvodi koji „duboke čiste“ i „ubijaju sve mikrobe ili barem 99% njih“, te dovode do „istinskog sjaja i mirisne čistoće“. Koji su, naravno, preduvjeti prave sreće i i ispunjenja.
Kuhanje je poglavlje za sebe. O kuhanju bolje da ni ne započinjem, jer bi odnos među ženama s jedne i druge strane Atlantika bio još porazniji. Tek mala napomena da u američkom rječniku ne postoje riječi poput dinstanje, krčkanje, ukuhavanje, stalno mješanje, umatanje, zapečenje, sitno sjeckanje i sve ostale radnje, koje zahtijevaju više od tri i pol minute rada. Postoji OFF i ON na mikrovalnoj pećnici, i to je to!
Ali, razlika je i u muškarcima!
Tako sam se počela raspitivati među svojim američkim prijateljicama i poznanicima, da bi došla do iznenađujućih otkrića. Muž novinarke Alexandre, inače profesor matematike, obavlja sav posao vezan za rublje, tj. pranje, sušenje, „ručno peglanje“, kemijsku čistionu. Ona treba samo otvoriti ormar i, gle čuda, unutra složene čekaju čiste gaćice, speglana košulja, složen džemper. Adin muž sprema sve krevete prije odlaska posla, čak mi je priznala da je zaboravila kako se to radi, obavlja kupovinu i spremanje djece za školu, osim što vikendom i kuha. Joannin muž kuha svaki dan (probala sam juhu, glavno jelo i desert, i sve je bilo odlično), i nakon toga čisti kuhinju i slaže tanjure u perilicu, preko Interneta naručuje i kupuje namirnice, te prati domaće zadaće i dječje slobodne aktivnosti. I što je najvažnije, ti supermuškarci su super svaki dan, ne samo nedjeljom, praznikom ili kad im dođe.
Međutim, u Americi, i one nesretnice koje uz sebe nemaju sličan primjerak muškog roda, a ni dovoljno novaca da si priušte kućnu pomoćnicu, imaju pravo na svojih famoznih 17 sati. Za njih postoji perje za skupljanje prašine na baterije, koje se okreće i ulazi u svaku rupu i prorez. Također i sprej kojim se nakon tuširanja poprska kabina, koja je nakon toga čista bez trljanja i brisanja. Kupovina namirnica se obavlja navečer putem Interneta, kako bi sutradan poslije podne sve čekalo spremno pred vratima. Isto je i s kemijskim čistionama, koji za nekoliko dolara donose i odnose čisto, odnosno, prljavo rublje. Za večeru postoji „take away“, a ako si od volje možeš za 5 minuta spremiti piletinu s povrćem u mikrovalnoj pećnici. Dovoljno je otvoriti kartonsku kutiju i pritisnuti ON.
13 comments:
Ajme, zar je moguće? Mislim da li je moguće dopustiti da kuća ne bude cakum-pakum? Ja istina ne bih mogla reći da potrošim tih 20-tak sati na kućanske poslove poput prosječnih Evropljanki. Podove ne brišem više od jednom sedmično, parkete krpom glancam jednom mjesečno, a tepihe usisava moj muž jednom sedmično. On slaže i posuđe poslije ručka, a ponešto i skuha.
Mogu se naći u svepeglajućoj, peglam 2-3 perilice veša sedmično. Sve od ručnika i posteljina, do vestica. Hvala bogu da i kod nas postoje usluge pranja i peglanja košulja jer košulje ne znam peglati i muž svoje nosi na peglanje u servis u susjedstvu. usluga im je 1,20 maraka po komadu.
Pranje kuhinje i kupatila je svakodnevno i to svih površina osim pločica, volim kada je čisto :-) Užasno me nerviraju reklame u kojima žena ili muškarac samo uspu sredstvo za čišćenje, puste vodu i sve blista...a opet se upecam. Posebno me nerviraju reklame za sredstva koja uklanjaju tvrdokorne mrlje i kamenac. Prvo što ne mogu zamisliti da postoji takva prljavština, a drugo što se ta ista pomakne u roku "keks" kada se poprska sredstvom koje se reklamira i zatim samo ispere. Magija, kako da ne.
Vjerovatno u statistiku nisu uključene naše žene, ali bi rezultati bili blizu Talijanki. I naše žene stalno nešto glancaju. Meni su recimo omiljeni proizvodi Pronto za glancanje namještaja, koji još i fino mirišu i zamisli sadrže pčelinji vosak koji "njeguje namještaj"????
O američkim prehrambenim navikama i kuhinji, 'ajde vjerovatno su predrasude, ali dovoljno govori činjenica da su nacija predebelih.
Uhhhh, ajmo redom!
Užasavam se OFF i ON načina pripreme jele, to priznajem, ali osim ako za to ne postoji valjan razlog, ako ništa drugo moje zadovoljstvo nečim što će uključivati dugotrajnu pripremu, nemam potrebu niti nakuhavati satima i većim dijelom jedemo hranu pripremljenu što brže. ( ja dosta koristim express lonac)
U jednom trenutku života sam bila žena koja je po kući hodala s krpicom za prašinu, glancala do iznemoglosti, peglala sve, uključiv i čarape, ali sam popustila. Ne mogu imati i blog i pisati i pročitati i fotkati i činiti druge stvari koje želim ako vrijeme potrošim na kuću i kućanske poslove. Dokazala sam sebi i drugima da ja to mogu i znam, ali ne vidim razloga da mi to bude smisao života. A neću dobiti još jedan život da ga potrošim na svoje gušte. Nismo prljavi, ni nepopeglani, ne živimo u svinjcu, ali stan je radi mene, ne ja radi njega.
Kućanski poslovi su kod nas prilično podijeljeni, sad je već i Timna dovoljna velika da nema razloga da ona ne bi mogla oprati kupaonu ili čak i popeglati nešto, ako onim što je u ormaru spremljeno nije zadovoljna. Čim je dorasla do daske za peglanje, dobila je peglu u ruke.
Peglanje je kod mene najmrži kućanski posao i ako postoji pakao u materijalnom obliku, u njemu se pegla. Toliko strašno puno izgubljenog vremena na jednu tako glupu, dosadnu, a neophodnu radnju. Olakšam si time da se instaliram ispred TV, pa bar usput gledam nešto, a i dalje peglam sve, ali.........jedno vrijeme sam nosila barem muške košulje i posteljinu da mi popeglaju u kemijskoj (ne trpim osjećaj krep posteljine, frotira ili makoa, mora biti popeglano pamučno platno),ali nisam mogla podnijeti miris koji je od svih kemikalija u čistionici ostajao na robi, pogotovo na posteljini i nikad nisam bila zadovoljna kako je popeglana i složena. Ne popeglaju mi rubove i ja se ježim kad moram leći u takvu posteljinu.
Onda sam to riješila tako da imam dovoljan broj setova posteljine, pa ih mijenjam, operem, onda oni tako oprani i nepopeglani stoje mjesecima, onda ja odradim peglački maraton i peglam doslovce danima puno radno vrijeme.
Tepihe sam kompletno izbacila iz kuće, jer sam djetinjstvo i mladost provela četkajući četkom svoju kosu iz tepiha i nema šanse da u moju kuću uđe tepih. Krpare su sasvim dobre, a osim toga stanu u perilicu rublja, pa sam sigurna da su i oprane, za razliku od tepiha kojeg treba prati pjenom, pa još milijun puta usisavati.
Najveći problem su mi mačje dlake, koje nažalost moram doslovce depilirati sa svega. Prozore operem kad dobijem inspiraciju, zavjese mokre iz mašine idu na prozor. I i dalje smo živi i zdravi, čak i ako koji put kakav mucek prašine prošeće stanom, kad se otvori prozor! :D
ja pripadam skupini netalentiranih domacica (s izuzetkom kuhanja).:lol:
nedavno sam, teska srca, sebi priznala da nemam niti mrvice talenta za kucanske poslove. muz vec godinama savjetuje/nagovara da si uzmem kucnu pomocnicu ali balkanski duh neovisne kucanice/zene i majke heroja usaden odgojom i, valjda, i genima nije mi dopustao priznati poraz. napokon sam popustila i sada u nasu kucu jednom tjedno dolazi zena oprati kupaonice jer su mi one dokaz moje porazavajuce nesposobnosti ciscenja. po prvi put staklena kabina tusa je bezprijekorno cista i sjajna. da se razumijemo, ja bih potrosila sate i sate mjesecno na njeno ciscenje i dok bi bila mokra izgledala bi cista i sjajna ali cim bi se osusila staklo bi opet pokazalo nekakvu mlijecnobijelu patinu. ne znam sto je ta zena ucinila tom staklu ali te patine vise nema... eto, i za to treba imati talent.:D
inace australske domacice nista ne peglaju. sve van na jak vjetar ili u susilicu i samo se slozi. to je za mene bio spas i otkrice.:lol: ja, mrziteljica glacanja, nasla sam se na svom terenu.:D ima jedna zaista zanimljiva stvar a to je da se ovdje pere rublje bez obzira na vrijeme... kisa pada i mi australske domacice rastiremo rublje... osusi se kad tad.:)
malo "prljavija" kuca ima i svojih prednosti - djeca su otpornija tj. imunoloski sustav je jaci. cisti primjer su moja djeca i njihovi rodaci. njihova majka glanca i vodi rat s bakterijama 24/7. kod njih se sve sjaji, nemaju kucnog ljubimca, nema zrna prasine a bakteriocid je izvrsen i na dobrim i na losim bakterijama. ta djeca su alergicna na sve i svasta, imaju astmu, slabasna su i vjecno bolesna od necega.
kao i tadeja i ja sam se rijesila tepiha u kuci i borim se s macjim dlakama (tu se stanje malcice popravilo jer sam im nedavno promijenila prehranu).:D
i za kraj da vas nasmijem... koliko sam losa cistacica govori i ovaj razgovor od sinoc:
"taj macak je sve gore i gore" - kaze moj muz. macak je bolestan vec neko vrijeme i svaki udisaj mu popracen hropcem.
"mozda mu, jadnom, smeta neko od sredstava za ciscenje koje koristim..." - nagadam zabrinuto.
a na to ce moj muz: "zar ti ista cistis?":lol:
Rekla je moja baba, a ima tome i dvadeset godina, da od mene neće biti ništa.
Jako dobro se sjećam, stajale smo ispred zgrade, ja sam je povlačila malo za suknju, malo za ruku, a ona je komentirala susjedi:
„Ova mala vam je strašno lijena.“
Valjda sam u najranijem djetinjstvu demonstrirala neopisiv bunt, tako ne tipičan za jednu mediteransku ženu, prema svakojoj vrsti kućanskih poslova. Ma dobro, ne samo prema kućanskim poslovima već prema svemu što se mi se nije dalo, a to ga je bilo oh ho ho. Ipak ono što je najviše brinulo moju baku, i vjerojatno je još uvijek brine, je činjenica da nisam htjela pospremiti niti svoju odjeću prije spavanja. Ostavljala sam je po cijeloj sobi, preokrenutu i zgužvanu, krevet nikad nisam slagala, a školskih knjiga je bilo posvuda. Pokušala je baka, svim svojim snagama, i na mene prenijeti taj ženski osjećaj krivice posebno naglašavajući kako nije prikladno da je curica neuredna.
Animirala me peglanjem kuhinjskih krpa?! I didovih čarapa?! sve u nadi ne bi li i ja uvidjela kvalitete lijepo složenog i ispeglanog veša. Nije se primilo.
Kad sam upisala faks (majko mila i to baš arheologiju) sve tetke i susjede su zgražale mojim odabirom, pa je jedna konstatirala da nije strašno jer ipak sam žensko pa ću se udat. Samo je moja baka imala zabrinuti pogled u očima jer se nije ufala da sam ja materijala za udaju. :)
Izgleda da i nisam, jer još uvijek ne slažem krevet i ne preokrećem robu, ostavljam je razbacanu po cijeloj sobi. Kućanske poslove povremeno obavljam i to po vrlo strogom programu u kojem i dragi i ja ravnopravno sudjelujemo. Oslobodi Bože, da ja usisavam dva put za redom, zna se kad je na kome red da to obavi.
Nažalost od svog sam horoskopskog znaka baštinila ljubav prema čistoći ali ne i ljubav prema postizanju iste. E da imam samo malo bolju plaću i ja bi imala nekoga da to radi umjesto mene.
Koja je poanta ovog mog traktata? Pa poanta je u tome da moja baka i ja nismo ista generacija i da ne živimo u istom vremenu s istim vrijednostima. Što je jednima bio pokazatelj uspješne žene, majke i domaćice drugima je sporedno i gubitak vremena. Iako su, sudeći po ovo članku, kod Europljanki još uvijek usađene te „vrijednosti“ čini mi se da se svi sve više amerkaniziramo. Na kraju krajeva kad smo od velikog bijelog svijeta poprimili sve loše osobine možemo i ponešto dobro. Ne opterećivati ovako sporednim stvarima u životu za mene je svakako pozitivna stvar, posebno ako to vrijeme trošimo na nešto što nas raduje. Nije važno jeli to naša karijera ili sati na kavi s prijateljicama, uostalom ako samo sretne i zadovoljne onda samo i bolje majke, supruge, prijateljice bez obzira na naslage prašine na polici s knjigama. :)
Mislim da svaka od nas, (za razliku od muškaraca, koji mogu biti divni-krasni, čistiti, kuhati i spremati), nosi u sebi više manje kofliktni odnos prema kućanskim poslovima.
Imam jednu svoju teoriju da do trideset pete, četrdesete, kućanskim porlovima prilazimo dijametralno suprotno od naših majki, a nakon toga se prestanemo boriti i prepustimo... genetici, sudbini, odgoju ili kako god to zovemo.
Vodila se rasprava o čišćenju i na stranicama Ravelryja, uglavnom, sve su žene strankinje ostale fascinirane koliko vremena Talijanke gube na čišćenje kuće, pogotovo one oz prijašnjih generacija i one s juga zemlje. Nakon svih ovih godina u Italiji, još uvijek ne mogu vjerovati koliko te žene vole krpu i metlu!?
Moja svekrva je manijak čišćenja, samo za primjer, ona svakodnevno, svako Božje jutro, mokrom krpom prolazi po podu ispod bračnog kreveta kojeg naravno mora namjestiti odmah nakon ustajanja. Do sada ju nikada još nisam uhvatila sa sudoperom punim suđa, a tek nedavno sam otkrila tajnu da se njeni plinski plamenici sjaje kao novi upravo zato što jesu novi! Ona ima rezervne plamenike koje stavlja nakon što je obavila kuhanje.
Da ne govorim o nekim općeprihvaćenim stereotipnim postupcima koji su im izgleda upisani u DNA kodu ... npr. koliko puta godišnje moraju mijenjati papir koji stavljaju na gornji dio ormara ili kuhinjskih elemenata, pa presvlačenje papirom ormara i ladica .... nešto što nikada nisam radila niti imam namjeru. Uspiju se čak posvađati oko toga da li je pod bolje opran krpom ili onom vileda motkom koja ima one trake poput hobotnice (mocio), a meni dođe da vrisnem jer ne mogu vjerovati na što gube vrijeme. Talijanske kuće su uglavnom s mramornim podovima, a laštenje mramora je posebna priča - ja sam odmah stavila parkete, meni na mramoru zima i nemam namjeru glancati to čudo svaki dan.
Ne razumijem ljude koji su u stanju živjeti u svinjcu (a vidjela sam i toga, još imam noćne more od wc školjke u stanu jedne poznanice koja je redovno zbigecana i napirlitana), ali ne mogu razumjeti niti one koje poput robova neprekidno peru i glancaju. Kao i u svemu, potrebno je pronaći pravu mjeru i najviše od svega dijeliti poslove u kući.
@Roman Tales alias Venere, vjeruj mi, znam o čemu govoriš, ali najsmješnije je što su im kuće ko'apoteke, a ulice smetlišta!!
Budući obje, Tracy i Roman Tales imate iskustvo življenja u Italiji, onda vam činjenica da mi je majka Slovenka iz Trsta dovoljno govori o drilu u kojem sam odgajana. Ja peglam i kuham od svoje devete godine, vraćana sam ponavljati radnju ako nije bilo dovoljno dobro, papire po ormarima prepoznajem, jedno vrijeme sam i ja gajila isti kult, podove prala svaki dan, ali za razliku od ovoga što Tracy navodi, ja sam to činila do svoje 35. godine, pokušavajući biti ista čudo-žena kao moja majka. A onda sam kapitulirala i odustala. I sad živim po svom. Uz povremene bljeskove grižnje savjesti, jer nisam jednako uspješna. Ali sve manje.
Tadeja i mene je moja Katarina drilala sa usisavačem, kad se samo sjetim koliko sam mrzila onaj mali sloboda - čačak uisisavač s kojim sam se morala grbiti nad tepisima; svaka poruka moje mame koju mi je ostavljala na raznim papirićima prije nego je otišla na posao završavala je s "i usisaj"! Usvojila sam puno toga od moje mame, imam fiks ideje kako se mora objesiti veš za sušenje, recimo, ali što se tiče skakanja s krpom po kući, nikako. Srećom, nemam ni minimalno grižnje savjesti radi toga :-) a i moja mama je kasnije postala daleko opušteniji tip i sama za sebe govorila "kako je bila blesava"... i onda me nebo kaznilo sa svekrvom kojoj je životna misija čišćenje kuće! Što je najbolje, ne stigne ništa ni zaprljati jer sve zaštiti od moguće prljavštine, recimo ima vanjske zavjese za prozore da joj kiša ne ufleka stakla, presvlake na stolicama, dok skuha jedan obični ručak treba joj cijelo prijepodne jer istovremeno dok kuha mora sve odmah oprati što je koristila itd. Po meni je tužno što je cijeli život provela sama, čisteći kuću! Svekar je, dok je bio zdrav, svaki dan izlazio, prije i poslijepodne, godinama, sam, samo zato jer ona nikada nije nikud izlazila radi kućanskih poslova. Kakav ti je to život da nakon 70 godina provedenih u istom mjestu nemaš nikoga da ti svrati na kavu i još uvijek imaš jednu, jedinu zanimaciju - čišćenje kuće!
Tracy - priča o "čistoći" rimskih ulica je za cijeli jedan post, na žalost :-( Moj muž je sav jadan radi toga, ubija se od srama pred prijateljima koji dođu izvana, kao da je on kriv za to stanje.
Tracy, s tvojim predzadnjim komentarom si mi uzela kompletan (skraćen) tekst :))
Nekad sam zaista mrzila (ne volim upotrebljavati tu riječ, ali to je jedini približan osjećaj koji opisuje moje tadašnje raspoloženje) čišćenje, a naročito subotu koju je mama prozvala danom čistke, kada se svim raspoloživim oružjem, uključujući i četkicu za zube ( u ovom slučaju ne u tu svrhu) išlo u borbu protiv mikroba, čestica prašine, mrlja i ine prljavštine iako ničeg vidljivog nije bilo jer se čistilo svaki dan.
Moja mama ima 5 sestara i tu su se zaista vodile bitke, a ne natjecanja, čija će kuhinja biti blistavija, rublje opeglanije (sve se se peglalo, ali zaista SVE), površine sjajnije, a u očaj me dovodilo što sam morala oprano rublje vješati s lijeva na desno po veličini i paziti da sve bude u milimetar točno, slijedeći komad nije nikad smio biti veći od prethodno obješenog...ne zezam...
Dugo sam vremena čišćenje doživljavala kao čistu tlaku, čak i kad sam odselila, čistila sam najčešće zbog onog: "što bi Marija rekla da ovo vidi...", a subotom, koju sam odavno pretvorila u slobodan dan, i dan danas osjetim sitan ugriz grižnje savjesti.
Ali ima par godinica kako sam promijenila stav i sad skoro pa uživam (zbog ove sam izjave na jednom blogu bila skoro pa linčovana :) ) jer to vrijeme koristim, osim za čišćenje, i za sebe: dok peglam slušam knjige s CDa, muziku ili gledam snimljenje sitcom´s koje nemam vremena pogledati u regularnom vremenu, a mogu i neometano telefonirati do mile volje...ili posljednje popeglane kuhinjske krpe. Meditacija je isto omiljena kao i opuštanje mišića po Jacobsonu: ne bi vjerovali koliko stvari ima koje se daju paralelno raditi i bez žurbe i ometanja,jer u kućanskim poslovima te nitko ne prekida :)
Isto je i s onim "kvartalnim" velikim spremanjima, a pošto se kod mene MORA svaki dan usisavati (jer imam 4 dlakave zvijeri), koristim to kretanje kao stretching - treba samo malo mašte :)))
I muško pomaže, ali njemu dodijeljujem "lakše" poslove jer ako on usisava, ja ponovim (potajno, naravno), ne mogu si pomoći, djevica, frigaj ga.
Zato ni ne pomišljam na stranu pomoć, koju sam prije par godina i imala, jer zbog teške ozljede ramena i operacije nisam smjela mjesecima ništa raditi, po nalogu liječnika.
Eh, da su znali...žena je zaista bila draga i trudila se, ali njoj su sve prostorije bile okrugle, a ja gledam kako se u kutovima slažu slojevi prašine...umivaonici, po njoj, nemaju donjeg dijela, a sve što je ispod nečega ni ne postoji...pa kad ona ode, a ja trči s usisivačem i krpom, onako jednoruka...
Nisam sigurna je li mi tu potrebu za obitavanjem u čistim prostorijama usadila moja Marija (koja se "izliječila" od manijakalnog čiščenja i slatko mi se smije) ili razlog leži negdje drugdje, jer okolina sigurno nije, sve moje prijateljice i poznanice ne daju ni "5 para" za čiste WCe, usisane tepihe i oprane prozore. Jednom sam vlastoručno opeglala bluzu jednoj frendici kad smo izlazile jer mi je bilo neugodno da ide onako zgužvana...hem, kad to sad ovako pišem, možda i imam neki problemčić? :))
S užitkom sam pročitala ovaj post. Prepoznajem sebe u tim europljankama od prije rata. Tada sam sama svake subote imala generalku u svojoj kući. Odmicala kuhinjske elemente, ribala pločice, prala prozore, mijenjala posteljinu, ribala podove, balkone, kupatilo, usisavala i obavezno skuhala ručak za taj dan. Ni sada mi nije jasno kako sam to uspijevala. Sin mi je bio astmaš i moj muž je bolovao od usisavanja, nije vjerovao da ja to uradim dobro (to je tip kojemu je najvažnije naći krivca za sve i kao da je riješio problem...) pa je on usisavao po pola sata jednu sobu. Nije mu se moglo dokazati da samo više diže prašinu. A peglala sam sve. Sreća poslije sam skinula zavjese i tepihe da mi je bilo malo lakše.
Danas sam drugačija. Približavam se amerikankama, manje peglam iako peglam, nemam tepiha nego samo parket koji pobrišem kada stignem, prilično sam si olakšala. Uživam u kuhanju i toga se još ne odričem. Volim da mi je sve uredno i na svom mjestu i o tome vodimo računa svi. Kupatilo i podove obrišem barem 3 puta tjedno jer je ovdje puno prašine.Čak i moji dečki održavaju svoju sobu, ja im samo napomemenem kada što treba uraditi.
Hvala Snježa! Vidim da znaš o čemu govorim... Bravo za uspješan odmak!
Post a Comment