Tuesday, May 5, 2009

DISNEYWORLD, ORLANDO, FLORIDA


Tijekom prošlogodišnjeg Uskrsa obavili smo svoju svetu roditeljsku dužnost, obavezno američko hodočašće, prvu pravu potrošačku inicijaciju, ispit preživljavanja u najgorim uvjetima... Bili smo s djecom u Disneyworldu!
Vrlo sam ponosna na sebe. Napokon se osjećam pravim roditeljem, bogatija za neizbrisivo životno iskustvo, naspram kojega se sva prijašnja čine tek laganim zagrijavanjem. Također sam tek sada svjesna veličine pothvata, koji na svakom roditelju, neizbježno ostavlja duboke tragove. Neku vrstu duhovne tetovaže.
Do fatalnog susreta s koncentratom američke „upotrijebi i baci“ kulture, još smo uvijek gajili iluzije o važnosti uloge staratelja u procesu oblikovanja dječje ličnosti. Pri povratku kući više nikad.
Dakle, Orlando se nalazi na sjevernom dijelu Floride i uglavnom se sastoji od aerodroma i četiri velika zabavna parka – Magic Kingdom, Animal Kingdom, Epcot i MGM Studiosa, te mnoštva manjih parkova poput SeaWorlda, dvadesetak hotela (od kojih neki imaju i po 3.000 soba), stotinjak restorana i isto toliko dućana s igračkama. Sav taj rusvaj se proteže na području dvostruko većem od Manhattana, po kojem se besplatno kreće jednotračnim vlakovima, autobusima i kombijima. Između raznih zabavnih parkova prostiru se zelena i mekana golf igrališta, redovi visokih palmi s gustim lišćem koje šuška na vjetru, cabriolet automobili, umjetna i stvarna jezera. Sve je savršeno do suza.
Prije polaska su me poznanici i prijatelji pogledavali sa sažaljenjem klimajući glavom i prevrčući očima. Tapkajući me po leđima, upozoravali „Tri! Tri dana su ti dovoljna! Tri i ni dan više!“. Mi smo se samouvjereno odlučili na „herojskih“ pet! U džepu, točnije u torbi, nosili smo „Nonofficial Guide to Disneyworld“, sa svojih preko 700 (!!?) stranica savjeta, karata, fotografija, citata. Sve važno smo ispocrtali, a stranice „zaušili“. To nam je dalo lavovsku snagu i hrabrost. Osjećali smo se neuništivima!!
Međutim, ništa, ni najdobrodušniji savjeti, ni 700 stranica uputstava, ni Aspirini i vitaminski napici, ni deseci knjiga o pravilnom ne viči-ne tuci-ne ucjenjuj odgoju, APSOLUTNO NIŠTA te ne može spasiti od Mickeya Mousa!
Beštijicama je bilo dovoljno nekoliko sati da izjave „Mama, ja bih ovdje volio živjeti! Ali, zauvijek! Zašto se ne preselimo?“ Sve pametne i pedagoški vrijedne knjige, drvene češke igračke, priče o Africi, muzeji, kazališta i izleti u prirodu, sve, sve je nestalo u nekoliko sati „koncentrata američkog sna“ prilagođenog dječjoj dobi. Slikali su se s Pokahontas u plastičnom kanuu, koji na pola metra još uvijek izgleda ko' pravi, s Plutom koji ih je udarao po glavi, a oni se nisu osvećivali, ni tužakali, već ga nastavili ushićeno promatrati, sa Snjeguljicom, koja im je nudila jabuku, a kući ne jedu voće ni pod oružanom prijetnjom, s Minnie koja je bila obilatija u širinu nego u visinu, a njima se činila (nedopustivo i neoprostivo) zgodnijom čak i od mene, pa dalje s vješticom i Malom Sirenom, patuljcima, Pinokijom i svom tom ekipom. Za svako slikanje, kao i za svaku igru, čekali su u redu, bez njurganja i padanja u nesvijest, u prosjeku 45 minuta, na 28 stupnjeva Celzijusa i 98% vlage. Dva mala Švejka! Vrhunac je bio nakon fotografiranja, kada bi iz džepa izvukli specijalnu Disney bilježnicu i tražili potpis. Hej, autogram od Pokahontas, Pluta, Snjeguljice, Sirene i ostalih!! Autogram!! Bez riječi i bilo kakve mogućnosti intervencije, bilo mi je jasno da stvar potpuno izmiče kontroli i da smo zauvijek izgubili bitku za stvarnost.
Poražena na odgojnom planu, koncentrirala sam se na zaštitu svog fizičkog integriteta. Disneyworld godišnje posjeti oko 15 milijuna ljudi (ne zezam se!), a za vrijeme praznika, poput Uskrsa i 40.000 dnevno!! Svi ti posjetitelji jednako trče, sopću, psuju, znoje se, preklinju, vade novčanik, traže dijete, međusobno se svađaju, gledaju na sat... Mi smo bili dio tog histeričnog ljudstva! Prvo, najvažnije je bilo ne izgubiti dijete. Barem ne na početku, kada sam razmišljala da ih lisicama vežem za svoju ruku. Nakon tri dana mi je već bilo svejedno, kad sam shvatila da drugima ne pada na pamet da osim svoje, prisvoje i tuđe dijete. Drugo, postojanje takozvanih „roller coastera“, onih vlakića koji jure gore-dolje, prave saltomortale, koče, kreću, susreću se s podivljalim T-Rexom, uranjaju u vodu, cvile... Užas!! Ulazila sam u njih ko' pod giljotinu, natašte, bez kape i naočala, stisnuvši pojas do davljenja i ponavljala mantru „čuvaj leđa i vrat! čuvaj leđa i vrat!“ Treće, brak mi je bio pred velikom kušnjom... Svađali smo se, svom žestinom i urođenim talentom, tko će s djecom u simulator svemirske letjelice, u red za hamburger i kokice, tko im je kupio tu glupu bilježnicu za autograme, pa sve do zadnje kapi vode i sjedećeg mjesta u autobusu.
Pa ipak, bez obzira na opasnosti, tek nakon Disneyworlda se možeš pohvaliti da poznaš Ameriku. Disneyworld za Amere spada u kategoriju važnijih nacionalnih interesa. U Seaworldu se u 9 sati ujutro preko razglasa razgali američka himna. I sve stane. Ko' kod Trnoružice. Dečko pred aparatom za kavu, turisti s rukom na srcu, čistači, blagajnice, svi stoje i ponosno gledaju ispred sebe. Za delfine ne znam.
Disneyworld ti ukrade dijete, stavi ga u svemirski brod i pošalje na određeno vrijeme na planetu Sansnova. Kad ti ga vrati nazad, jednostavno ga ne možeš prepoznati. Njušiš ga, pipkaš, ispituješ. Jel' to ono što sam rodila ili su mi podvalili nekog aliena?

2 comments:

Marigold said...

hehe..odličan post...baš ste slatki na fotki :D..pa bome bi i ja htjela vidjeti taj famozni Disneyworld..:)

tracy said...

Draga Marigold, u svakoj od nas se krije nekakva Minnie ili Pokahontas ili Mala Sirena. Meni je ova prva najdraža, nekako nisam za patnju?!