Monday, June 15, 2009

OTIŠO SI, SARMU PROBO NISI!

Otišo je!! Ostavio nas bez riječi, bez zalogaja, bez pogleda na njegovo lice!
Jedna od mojih glavnih fiksnih točaka u New Yorku – Frank Bruni! Na stranice „Dininga“, tjednog gastro dodatka „New York Timesa“, na mjesto glavnog kritičara, stigao je prije pet godina, otprilike s našim dolaskom u Ameriku. Od samog početka mojeg prijateljavanja s NYTimesom bila sam jedna od njegovih najvećih fanova. Nikad nisam srela ništa sličnog, mislim, novinara koji incognito odlazi u restorane kako bi raskrinkao prekuhanu paštu velikih chefova ili pak neviđeni talent za svinjska rebarca nekog meksičkog ili kineskog emigranta, s kojim ne dijeli ni jezik. Dakle, ni nalik našim zvjezdanim gastro kritičarima, koji gostuju tu i tamo po televiziji, a najviše po restoranima, gdje jedu u društvu kolega novinara, političara i naravno, samih vlasnika.
Frank ostavlja, jer više nije mogao živjeti u anonimnosti. Ponijela ga ruka iz koje je upravo izašla njegova autobiografija „Tajna povijest jedača na puno radno vrijeme“. Zajedno s uredništvom lista došli su do zaključka da je tajna raskrinkana, da je igračka razbijena, da njegove kritike više ne mogu biti dovoljno objektivne i vjerodostojne, riskirajući da mu netko podmetne bolji komad mesa, svježiju ribu ili veću porciju salate. Osim toga, složit ćete se da nitko na tom mjestu ne može dugo izdržati. U tom smislu, njegova predhodnica, Ruth Reich, bila je puno ženski lukavija, te je na radne večere u restorane odlazila skrivajući se iza različitih naočala, šminke, perike, pratnje.
Tko će biti novi Frank Bruni? Pita se osim mene još tisuće i tisuće čitača-jedača. Na stolove urednika NYT počele su stizati stotine curriculuma u kojima se nižu kuharski tečajevi, poznavanja kuharskih tehnika, restorantskih vještina i tajni, pa sve do veličanja vlastitih okusnih pupila i odrstanja uz „majku koja je kuhala“.
Svejedno, tko god bio novi izabranik, neće mu biti lako! Broj blogova i web stranica namjenjenih ocjenjivanju restorana neprekidno raste i svatko se već osjeća „malim brunijem“.
Nekoliko puta sam pokušala Franka pozvati na večeru. Naravno, preko prijatelja i poznanika. Nekoliko me puta ljubazno odbio, navodeći da navečer „ima posla“. Možda sada uspije navratiti... barem na sarmu.

5 comments:

cuisine by monsoon said...

cuj, ja da sam na njegovu mjestu ne bih se previse brinula oko toga da li chefovi ili vlasnici restorana znaju tko je on. ili znas kuhati ili ne znas, ili znas servirati ili ne znas i gotovo. radi se umjetnosti, carolijama na tanjuru ako hoces.:) jedan restoran u sydneyu (necu ga imenovati) imao je 3 kuharske kape (ekvivalent michelin stars u australiji). ni prepoznavanje slavnog kriticara (koji ima velikog utjecaja na dodjelu vrijednih kapica) nije im pomoglo da zadrze sve tri. dakle, kvalitetu nisu uspjeli zadrzati i gotovo.
no moram priznati da citateljima je zanimiljivije citati neku vrstu gastro krimi price od klasicne kriticarske.:)
keep us posted tko je novi sherlock holmes new yorskog gastro svijeta.:)

T and T said...

I mene zanima nasljednik :), iako je vjerojatnost da ću ikad, a kamoli u skorije vrijeme jesti u bilo kojem NY restoranu ravna mojoj najvećoj želji, a ta je vidjeti Zemlju iz svemira.....( doduše, uplatila sam LOTO, ovo je sad fakat HUGE, pa ak se više ne pojavim u ovim vodama, znate kaj me strefilo), ali.....ovaj post me naveo na malu ne sasvim digresiju, više lamentaciju......o kulinarskim kritičarima.....jedan naš naime, kod mene ima još dan danas kredit, iako je u međuvremenu i on poprilično zabucao, iz jednog jedinog razloga i time me doista kupio zauvijek.....u eri, a svako toliko bukne nova moda, mijenjanja prirodnih sastojaka kolača i hrane svime samo ne originalnim i tradiionalnim sastojcima napisao je članak u kojem se osvrnuo na maslac i vrhnje paranoju i rekao da neka zaboga prestanu u kolače u koje da bi oni imali svoj izvorni i puni okus, idu maslac i vrhnje, gurati štošta ( pritom im ne braneći da izmišljaju nove okuse i kolače), samo ne ono što u njih pripada.
Ako netko ne želi prevelike količine tih i takvih masnoća ne mora pojesti pun tanjur istih i da je za zadovoljenje dovoljan komadić, ali PRAVI!
Kao bonus sam mu uzela što je u jednom od idućih članaka koje je napisao, ne baš popljuvao, ali stavio na adekvatno mjesto pečenjaru/restoran, u tom času silno razvikanu i in u kojoj uz ćevape nisi mogao dobiti somun.
A .... ćevape bez somuna, pa da su neznam kak pečeni!
Stoga slažem se, nije lako odgojiti pravog kulinarskog kritičara. Držim fige!
Al sam se raspisala....skrati ako je too much :))

tracy said...

Nešto mi govori da i kritičari imaju svoj ukus, predrasude, navike. Naravno, ne mislim ih proglasiti nepotrebnima, često nam pomognu da bolje izaberemo, promislima, promijenimo.

studena said...

Ponekad sam znala pročitati njegove kritike (na netu) više zbog načina na koji je pisao nego zbog same kritike, iako se kroz kritiku, na stranu dobra ili loša, prilično nauči na što i kako obratiti pažnju.
Odlaskom ostaje dosljedan svojoj ideji, što je vrlo rijetko u današnje vrijeme, ali tko zna, obzirom da američka markentiška mašinerija ne pušta tako lako zlatne koke iz svog kokošinjca, gdje će se i u kojem "obliku" opet pojaviti :)

cosmo2503 said...

Rado čitam rubrike poput dining&wine u novinama. Vjerovatno neću imati priliku jesti po testiranim restoranima, ali svejedno volim pročitati, a naročito one koji se odnose na etno restorane. Ne znam kakve su hrvatske novine, ali u BiH takvo što uopšte ne postoji. U jednom magazinu se objavljuje rubrika Rahatlook u kojem se samo hvale novi restorani ili prodavnice delikatesa, koje izgledaju i zvuče poput plaćenog oglasa.
Vjerujem da će ti, kao i drugim čitateljima nedostajati njegova kritika...
A zanimljiv mi je naslov, koji me je i privukao. Bio bi mi interesantan njegov sud o sarmi :-)