Sunday, October 25, 2009

JESMO LI DOVOLJNO VISOKI ZA LJUBAV

Prije nekoliko dana u NY Postu je izašao kratki članak o šesnaestogodišnjem dečku Jeffreyu, koji živi u New Yorku i pohađa Dalton School, vrlo skupu školu na Upper East Sideu.
S 11 godina, Jeffrey je bio visok samo 104 cm, dok su istovremeno njegova braća bila prosječne visine. Tada su mu dječji endokrinolozi počeli davati hormon rasta, koje je njegovo osiguranje plaćalo. Danas, kad je njegova visina oko 150 cm i spada pod normalnu, roditelji, pa i on, ne mogu se odlučiti da prestanu. Međutim, istovremeno, osiguranje više ne želi plaćati 2.400 dolara mjesečno za injekcije Humatropa.
Nakon što je Jeffrey izrastao, njegova mama je počela primati telefonske pozive kako i zašto. Rezultat je da su još trojica dječaka iz njegovog razreda počela s uzimanjem Humatropa. Ili kako ga vole zvati - „Miracle-Gro for kids“. Prodaja tog proizvoda je 2004. godine porasla za 40%, kao i dodatnih 6% u prošloj godini.
Podatak o učestalosti uzimanja hormona rasta u školi kao što je Dalton School indikativno je i dodatno iznenađuje. Razlog je jer učenici Dalton Schoola uglavnom ne odgovaraju opisu prosječnog Amerikanca, plavokosi su, mršavi, plavooki i prvenstveno – visoki. I uopće, visina je u posljednje vrijeme zauzela primat osnovnog sastojka ljepote. A, ljepota znači uspjeh. I dalje, uspjeh znači da ćemo biti voljeni. Ili griješim?

5 comments:

Shangri La Food said...

Ovo je samo još jedan primjer poremećenog sustava vrjednosti. U jednu ruku razumijem te roditelje , jer ovako linijom manjeg otpora rješavaju možebitne frustracije svoga djeteta u budućnosti, a s druge strane da se opet vratim na sustav poremećenih vrijednosti , ne mogu ga odgojiti tako da bez obzira na visinu, boju kose, položaj i veličinu nosa , bude jedna normalna i zdrava osoba. Teško je to danas uz sve te prekrasne ljude koji nas vrijebaju iz svih novina, uvijek divni i prekrasni i naravno USPJEŠNI.. Malo ljudi viđam oko sebe koji su zadovoljni sa sobom.. Šteta.. Jer život je samo jedan i treba ga iskoristiti maximalno, imao 1,52 m ili 2.00 m

tracy said...

U potpunosti se slažem s tobom Shangri! Ali, nažalost, one crtice na štoku od vratiju kupanice još uvijek nisu izumrle...

T i T said...

Nije problem u crticama na dovratku.
One su oduvijek postojale i prevelika odstupanja od prosjeka visine za određenu dob, doista mogu biti znaci poremećaja koji ako se ne stave pod nadzor i ne rješe zamjenskom hormonskom terapijom, mogu imati i veće posljedice od samo odstupanja od prosječne visine.
Problem jest sve ovo drugo.
Percepcija uspješnog i lijepog na koju nas konstantnim marketinškim i inim sredstvima potiču.
Ne tako davno sam ostala potpuno zgrožena člankom o Kineskinjama koje odlaze na operacije produžavanja nogu.
Nisam sasvim upamtila kako im to rade, ali nešto ugrađuju čime im produžuju bedrenu kost valjda i one tako uspiju dobiti koji cm u visinu, e da bi mogle između ostalog biti valjda i manekenke, a ne samo fotomodeli, za koje nije tako striktno određena donja granica visine.
Da nije istina, mislila bih da čitam kakav horror roman o ludom znanstveniku ranga Mengelea.
Nedavno sam u jednom tjedniku pročitala u sklopu intervjua, a potaknutu novinarskim podbadanjem na temu viška kg i izjavu jedne naše voditeljice u kojoj je rekla da je ona u životu već imala i 20 kg više i manje i da je i kad ih je imala manje ljudi iz tog razloga nisu više voljeli, nisu joj se bezuvjetno zato događale bolje i ljepše stvari u životu, niti ona bila sretnija.
Ja, sa sličnim iskustvom, potpisujem njezinu izjavu.

Moja T. je u predpubertetu, što uglavnom znači da samo što nije počelo ono: "Ja sam ružna!"
Neki dan sam joj, kad je zabrijala na ružna koljena, pokušala objasniti da tih par kg viška može i da bi bilo dobro da skine, ali da čak i da je anoreksično mršava ona nikad neće imati koljena nalik ili jednaka pojedinim curicama iz razreda, jer su njezini geni, a povukla je na mene, većim djelom mali, crni i okrugli ( pojednostavila sam :) ) , a ne plavi, visoki i tanki i da ne troši uzalud energiju na nevoljenje same sebe i svog izgleda.
I da je uostalom i ovog časa, a pogotovo dugoročno važniji podatak da ona od svih djevojčica u razredu ima najbolje ocjene, a da što se tiče izgleda energiju radije potroši na prihvaćanje sebe i pronalaženje načina kako zadovoljno nositi ono što ti je priroda dala i kako to održati zdravim.

Hehhhh, vidjet ćemo koliko sam uspjela :))

Hoću reći da je u većini slučajeva problem u sasvim pogrešnim sistemima vrijednosti roditelja.
Ne mislim pritom da treba apsolutno zanemariti dječji izgled ili ne obraćati pažnju na drastična odstupanja u bilo čemu, visini ili težini, ali bojim se da doista all around the world previše roditelja liječi neke čudne komplekse na svojoj djeci.
E sad, do čega je to?
Do njihovih osobnih mentalnih (ne)sposobnosti razlučiti neke stvari ili je doista riječ o gotovo hipnotičkoj zadojenosti medijima i njihovom propagandom, to ne znam.

tracy said...

T i T, hvala na komentaru, potaknuo me na razmišljanje.
Pretpostavljam da tvojoj posljednjoj nedoumici treba dodati i neki urođeni strah roditelja za sreću svog dijeteta. Svi mi zapravo želimo isto "da odraste uz što manje boli", ali da istovremeno bude na nju spreman.

T i T said...

Slažem se apsolutno, ali ono što ja sebi utvaram da pokušavam je prenijeti joj podatak da se "bol" ne može uvijek i apsolutno izbjeći i da je ona sastavni dio života i da sam je i ja osjetila i preživjela ( ona glupost što nas ne ubije, ojača nas, ne drži vodu).
Nisam jača zato što me nešto ili netko povrijedio, ali nisam dopustila ili se bar trudim da ne postanem kvalitativno drugačija.
Naravno da svi svojoj djeci želimo sreću i sve najbolje, samo je pitanje koliko pojedini roditelji pokušavajući uvijek i svugdje i za sve kad su njihova djeca u pitanju stvoriti idealne uvjete, oduzimaju toj djeci upravo sposobnost da je uopće osjete.
Jer ona najčešće dolazi u malim paketićima i naizgled banalnim stvarima, a oni ih ne nauče raspoznati.