Već osamdeset godina nikome nije nedostajala nova linija podzemne željeznice. A, ako i jest, nikom nije padalo napamet da s riječi pređe na djelo. Previše komplicirano, skupo i dugotrajno! Sve što danas koriste Newyorčani izgrađeno je dok je zemlja bila puno veća, a broj stanovnika puno manji. Po površini su tada vozili malobrojni automobili i još poneka konjska zaprege. Drugu aveniju su uokvirivale niske, drvene trokatnice. Ispod asfalta ili češće šljunka često nije bilo ničega osim vodovodnih cijevi i kanalizacije. Danas, gledajući svakodnevno što mi se događa ispred haustora, ne mogu se ne upitati „znaju li oni što rade?“
Redovito pratim radove s prozora, ponekad uz pomoć dalekozora. Polako postajem stručnjakom za izgradnju podzemne željeznice. Svakih nekoliko stotinjak metara izbuše se duboke rupe u koje se spuštaju razne cijevi za zrak, vodu i struju, koje će pretpostavljam služiti kada počne glavni dio posla, tj. bušenje podzemnog tunela. Zasad se radovi pravedno izmjenjuju na lijevoj i desnoj strani ulice. Trenutno, a tako će biti do ljeta, dizalice, bageri, kamioni, pneumatski čekići rade s desne, tj. moje strane ulice. Planirano je da radovi budu gotovi 2013. Još samo 4 godine. Sitnica!
Prije otprilike godinu dana su nas obavijestili da nam neboder stoji na puknutoj granitnoj ploči, koja će uz ostalo poslužiti za „riganje“ zemljine utrobe. Oko te vijesti nije bilo nikakvog paničarenja, pa sam zaključila da su takve pukotine „uobičajna“ stvar. Međutim, mic po mic, došlo je vrijeme da se kroz te pukotine pod zemlju uvede eksploziv, jer ne mislite valjda da se tunel radi Black&Decker bušilicom?!
Počeli su u ponedjeljak. Ja sam kao slučajno čitav dan bila u gradu. Pri povratku pokretom glave nijemo pitam portire kako je bilo. Kažu da se čuo tek stidljivi „bum“, ali se ništa nije treslo, pa se ne moram bojati. Međutim, vidim da i njima nije svejedno kada iz podruma izlaze geolozi, seizmolozi, građevinari i ostali vračevi zaduženi da preduhitre nesreće.
Na posljednjem sastanku Kućnog savjeta, koji u neboderu od 34 katova liči skupštini s preko sto delegata-stanara, uglavnom se raspravljalo o tome koliko će dnevno biti detonacija, kako eksploziv izgleda, da li će se skladištiti u blizini ili će svakodnevno stizati specijalnim vozilima, tko će ga dovoziti, čuvati, aktivirati. Na svu sreću, strah nije potpuno ovladao razumom, pa je također odlučeno da se od grada zatraže porske olakšice, jer u ovom trenutku nekretnina u kojoj živimo nije u potpunosti „iskoristiva“. Radovi na podzemnoj nam ne daju spavati, disati, ni kročiti na pločnik zamišljeni i bez straha. Ako zahtjev bude odbijen, idemo se žaliti federalnim poreskim vlastima u Albanyju, odlučeno je. Stvar mi miriše na moj prvi class action (masovna parnica) u životu. Osjećam se stopostotno američki.
Redovito pratim radove s prozora, ponekad uz pomoć dalekozora. Polako postajem stručnjakom za izgradnju podzemne željeznice. Svakih nekoliko stotinjak metara izbuše se duboke rupe u koje se spuštaju razne cijevi za zrak, vodu i struju, koje će pretpostavljam služiti kada počne glavni dio posla, tj. bušenje podzemnog tunela. Zasad se radovi pravedno izmjenjuju na lijevoj i desnoj strani ulice. Trenutno, a tako će biti do ljeta, dizalice, bageri, kamioni, pneumatski čekići rade s desne, tj. moje strane ulice. Planirano je da radovi budu gotovi 2013. Još samo 4 godine. Sitnica!
Prije otprilike godinu dana su nas obavijestili da nam neboder stoji na puknutoj granitnoj ploči, koja će uz ostalo poslužiti za „riganje“ zemljine utrobe. Oko te vijesti nije bilo nikakvog paničarenja, pa sam zaključila da su takve pukotine „uobičajna“ stvar. Međutim, mic po mic, došlo je vrijeme da se kroz te pukotine pod zemlju uvede eksploziv, jer ne mislite valjda da se tunel radi Black&Decker bušilicom?!
Počeli su u ponedjeljak. Ja sam kao slučajno čitav dan bila u gradu. Pri povratku pokretom glave nijemo pitam portire kako je bilo. Kažu da se čuo tek stidljivi „bum“, ali se ništa nije treslo, pa se ne moram bojati. Međutim, vidim da i njima nije svejedno kada iz podruma izlaze geolozi, seizmolozi, građevinari i ostali vračevi zaduženi da preduhitre nesreće.
Na posljednjem sastanku Kućnog savjeta, koji u neboderu od 34 katova liči skupštini s preko sto delegata-stanara, uglavnom se raspravljalo o tome koliko će dnevno biti detonacija, kako eksploziv izgleda, da li će se skladištiti u blizini ili će svakodnevno stizati specijalnim vozilima, tko će ga dovoziti, čuvati, aktivirati. Na svu sreću, strah nije potpuno ovladao razumom, pa je također odlučeno da se od grada zatraže porske olakšice, jer u ovom trenutku nekretnina u kojoj živimo nije u potpunosti „iskoristiva“. Radovi na podzemnoj nam ne daju spavati, disati, ni kročiti na pločnik zamišljeni i bez straha. Ako zahtjev bude odbijen, idemo se žaliti federalnim poreskim vlastima u Albanyju, odlučeno je. Stvar mi miriše na moj prvi class action (masovna parnica) u životu. Osjećam se stopostotno američki.
3 comments:
:)
e ovo je kao da gledam američki film katastrofe,u što naravno ne želim da se ova priča pretvori,
Ali na takve filmove sam stvarno manita, sve do dijela kad nam objasne zašto će se nešto dogoditi, a prije nego počnu spašavati predsjedničke kćeri i/ili sinove :)
Uglavnom, čekam nastavak i iskreno suosjećam.
Kuc, kuc ?
Jel sve u redu s tom podzemnom?
Je, je, hvala na brizi, sve je u redu, nego sam obuzeta drugim poslovima i koliko god se trudila ne uspijevam biti redovita na Blogu!
Post a Comment