(tracy i njen "amish man")Sjećate se filma „Svjedok“ s Harrisonom Fordom i onom prekrasnom glumicom, kojoj ne pamtim ime? I one super romantične scene kada plešu sentiš u prašnjavoj garaži, visokih stropova, uz muziku s automobilskog radija? Sjećate se njene duge, crne haljine s pregačom i bijele, štirkane kapice na glavi, te potpune, dirljive neupućenosti u ples, muziku, automobile, pa čak i Harrisona Forda?
Čini mi se da sam je ovaj vikend srela. Ili neku jako sličnu. Naime, iznajmili smo auto i otišli do susjedne države Pennsylvanije, kako bi vidjeli čudake nad čudacima, Amiše. Najbrojnija Amiš zajednica živi na tri sata vožnje od New Yorka, u području koje se naziva Lancaster County, posebno u gradovima Intercourse i Bird-in-Hand. Upravo tako, gradić se zove, Ptica u Ruci, u smislu i slobodnom prijevodu s naših podneblja rekla bih, „(bolje) vrabac u ruci“.
Amiši su uglavnom doseljenici njemačkog i švicarskog porijekla, dakle radišni, uredni, izdržljivi protestanti, izrazito tradicionalni, ali prvenstveno tvrdoglavi. Međusobno se sporazumijevaju nekom mumificiranom i samo njima razumljivom mješavinom tih dvaju jezika. Njihova glavna osobina i ambicija je da već više stoljeća pokušavaju, a gle čuda i uspjevaju, biti potpuno samodostatni i nezavisni od ostatka svijeta, poput neke uspješnije varijante Kim Il Sungove Sjeverne Koreje. Ali, za razliku od svojih gladnih i promrzlih azijskih istomišljenika, ti moderni samoizgnanici ne žive ograđeni žicom ili na pustom otoku, isključivo među sebi sličnima. Njih oko 28.000 živi na farmama razbacanim uglavnom u Pannsylvaniji i Ohiju, oko kojih su u međuvremenu izgrađena turistička naselja i industrijski pogoni, spa centri i zabavni parkovi, autoceste i outleti, antene i zvjezdani štitovi. U cilju svog vremenskog i prostornog samoisključenja zaključili su da im ne treba električna energija, nego tek za frižider, frizer i mužnju krava. Tih par stotina watta nakapaju putem solarnih panoa, rudimentalnih vjetrenjača ili generatora. Za svjetlo im je dovoljno sunce ili uljanica, za toplinu to isto sunce ili drvene cjepanice. U slučaju vode pak dovoljno je biti strpljiv, jer ona u svom vječnom kruženju prije ili kasnije uvijek napuni bunar.
Što je dobro, a što zlo u amiš svijetu odlučuje najmudriji među njima, njihov biskup. Mada nam se neke njegove odluke mogu činiti krajnje besmislenim i čudnim, članovi zajednice ih se bez pogovora drže. Tako je sadašnji biskup odlučio da je bicikla prebrza i može odvesti predaleko, pa ju je zamijenio romobilom i koturaljakama, uz naravno kočije s konjima koja brojnoj amiškoj familiji služi nedjeljom za odlazak na misu ili u posjet rođacima. Tako nije rijetko naići na djevojke u dugim haljinama s pregačom podignutom (djelomično, da se razumijemo!?) oko struka, kako jure na rolericama po cesti sa četiri trake pokušavajući izbjeći konjsku balegu?! Također je s mobilnog telefona skinut epitet „vražjeg“, te je biskup dobro promislio i odlučio da spravica ne predstavlja početak ropstva sve dok se nalazi izvan kuće. U tom smislu je moguće vidjeti male drvene kućice, slične poljskim WC u kojima Amiši drže mobilne telefone. Još mi jedino nije jasno kako čuju kad zvone?!
Također, iako na području postoje državne škole, Amiši smatraju da su njihove „one room school“, nešto nalik našim područnim školama, gdje mali i veliki uče zajedno, puno primjerenije njihovim potrebama i uvjerenjima. Mali Amiši uče i pišu zadaće do 14 godina, a nakon čega ih roditelji šalju u „školu života“, koju bih mogla sažeti u dvije riječi „radi što te volja“. U nekoliko sljedećih godina moraju upoznati sva dostignuća našeg sjajnog doba, od televizije, automobila i kompjutora do jeansa, alkohola i seksa. I to što više, to bolje! Tek nakon nekoliko probnih, „svjetskih“ godina, spremni su na veliki korak, tj. na odluku mogu li nastaviti živjeti bez ekrana i zelembaća u džep, zaboraviti maskaru i avione, odreći se čak i teoretske mogućnosti da budu nešto ili negdje drugdje. Što mislite koliko ih se neopozivo vrati svojim mračnim i hladnim kućama? Vjerovali ili ne, čak više od 90%!! Velikom koraku slijedi krštenje, posao, vjenčanje (ali, samo u studenom), te život određen ritmom godišnjih doba i rađanja djece.
Nakon toga nikad više na sebe neće smijeti staviti komad nakita, pa čak ni dugme (koje bi navodno, po njihovim mjerilima, moglo ženu učiniti neodoljivo seksi!?), obrijati bradu, raspustiti kosu, pomoći se veš mašinom, autobusom, toplomjerom...
„Die Botschaft“ je tjednik Amiš zajednice, koji izlazi u Pennsylvaniji. Radi se o otužnim crno-bijelim novinama formata „Jutarnjeg lista“, bez fotografija i imalo složenijih grafičkih rješenja. Šest stupaca gusto tiskanih slova. I tek nekoliko naslova. Što se tiče sadržaja, u posljednjem broju je Sadie Petersheim iz Mifflintowna informirala čitatelje kako su ove godine kruške odlično rodile, puno bolje od dunja, te je uspjela spremiti čak četrdesetak kila što marmelade, što kompota. Ella M. Hoover iz Curtissa, Wisconsin, je željela poručiti da joj je Adin potkovao konje, a njena familija poslala pedeset paketića za njen pedeseti rođendan. Mattie Gingerich iz Edgewooda, Iowa je zahvalan za svaku kap kiše koja zobi mijenja boju i veseli se da će se biskup David A. Rabers sljedeće nedjelje zadržati na večeri. Slijede oglasi za drveni namještaj, konje, sadnice celera, aluminijske oblike za kolače i frizer s dizel generatorom. Na kraju je popis rođenih i umrlih. Zanimljivo je da se prvi uvijek rađaju kod kuće, a drugi nikad ne umiru prije 80-te. Sveukupno 70 stranica po cijeni od 32 dolara godišnje pretplate. Pretpostavljam da je čitanje „Die Botschafta“ na drvenoj stolici i uz svjetlo petrolejke jedan od glavnih amiških hobija!
U Bird-in-Handu smo se bili smjestili u B&B kod Dottie. Ako ne znate, ovo B&B znači bed and breakfast, tj. ljudi ti ponude sobu i doručak u svojoj kući. Dottie nije Amiš, ali se čini jednako ludom. Uvijek nasmješena sedamdesetogodišnja majka sedmoro djece, baka 21 unuka i nešto par praunuka, brine se za koze, ovce, kokoši i prolupanog muža. Naravno, vikendima i za desetak gostiju. Ujutro vodi djecu na hranjenje kozlića, vađenje jaja ispod kvočke i trebljenje vrta. Za doručak nam je ponudila nezaboravni kolača od zobenih pahuljica preliven mlijekom i voćem. Kad sam je upitala za recept, rekla mi je da je u hodniku izložena kuharica s njenim receptima, koju mogu kupiti po skromnoj cijeni od 30 dolara. Kako me nije zanimala kozetina, ni punjene bundeve i purani, zamolila sam samo recept za kolač. Spremno je odgovorila da u tom slučaju mogu uzeti jednu od kuvertica koje se nalaze na stoliću odmah do kuharice, što će me koštati samo tri dolara. Zamolila sam je da ponovi, jer nisam mogla vjerovati svojim ušima! Lukava, prelukava Dottie! Najprije te poput provjerenih dilera navuče na drogu, a već slijedeću dozu udara po punoj cijeni! Nisam mogla vjerovati! Dotad se za mene svijet recepata dijelio na super chefove koji čuvaju svoje recepte ko' oko u glavi i diletante koji ih sretno dijele s ostatkom svijeta. Naravno, nisam karakter i ta zaljepljena kuvertica je bila jača od mene! A, pošto Dottie nije proslavljeni chef, niti ima Michelinovu zvijezdicu, već se radi o najobičnijem amiš-američkom hibridu, koji me podlo namamio, uzvraćam udarac i proslijeđujem ga vama. Naravno, besplatno! A, ona nek me samo tužaka američkom Udruženju za zaštitu autorskih prava!
AMIŠKI KOLAČ OD ZOBENIH PAHULJICA
2 jaja
1 šalica šećera
½ šalice ulja
4 šalice instant zobenih pahuljica
2 žličice praška za pecivo
1 žličica soli
1 ½ šalica mlijeka
Umiješati jaja, šećer i ulje, pa dodati redom sve ostale sastojke. Staviti u vatrostalnu zdjelu i peći oko 45 minuta na 180 stupnjeva, sve dok se na vrhu ne stvori žućkasta korica.
Vruće poslužiti uz zgnječeno, svježe voće, najbolje jagode ili breskve i mlijeko po želji.
Enjoy, rekla bi Dottie!
Čini mi se da sam je ovaj vikend srela. Ili neku jako sličnu. Naime, iznajmili smo auto i otišli do susjedne države Pennsylvanije, kako bi vidjeli čudake nad čudacima, Amiše. Najbrojnija Amiš zajednica živi na tri sata vožnje od New Yorka, u području koje se naziva Lancaster County, posebno u gradovima Intercourse i Bird-in-Hand. Upravo tako, gradić se zove, Ptica u Ruci, u smislu i slobodnom prijevodu s naših podneblja rekla bih, „(bolje) vrabac u ruci“.
Amiši su uglavnom doseljenici njemačkog i švicarskog porijekla, dakle radišni, uredni, izdržljivi protestanti, izrazito tradicionalni, ali prvenstveno tvrdoglavi. Međusobno se sporazumijevaju nekom mumificiranom i samo njima razumljivom mješavinom tih dvaju jezika. Njihova glavna osobina i ambicija je da već više stoljeća pokušavaju, a gle čuda i uspjevaju, biti potpuno samodostatni i nezavisni od ostatka svijeta, poput neke uspješnije varijante Kim Il Sungove Sjeverne Koreje. Ali, za razliku od svojih gladnih i promrzlih azijskih istomišljenika, ti moderni samoizgnanici ne žive ograđeni žicom ili na pustom otoku, isključivo među sebi sličnima. Njih oko 28.000 živi na farmama razbacanim uglavnom u Pannsylvaniji i Ohiju, oko kojih su u međuvremenu izgrađena turistička naselja i industrijski pogoni, spa centri i zabavni parkovi, autoceste i outleti, antene i zvjezdani štitovi. U cilju svog vremenskog i prostornog samoisključenja zaključili su da im ne treba električna energija, nego tek za frižider, frizer i mužnju krava. Tih par stotina watta nakapaju putem solarnih panoa, rudimentalnih vjetrenjača ili generatora. Za svjetlo im je dovoljno sunce ili uljanica, za toplinu to isto sunce ili drvene cjepanice. U slučaju vode pak dovoljno je biti strpljiv, jer ona u svom vječnom kruženju prije ili kasnije uvijek napuni bunar.
Što je dobro, a što zlo u amiš svijetu odlučuje najmudriji među njima, njihov biskup. Mada nam se neke njegove odluke mogu činiti krajnje besmislenim i čudnim, članovi zajednice ih se bez pogovora drže. Tako je sadašnji biskup odlučio da je bicikla prebrza i može odvesti predaleko, pa ju je zamijenio romobilom i koturaljakama, uz naravno kočije s konjima koja brojnoj amiškoj familiji služi nedjeljom za odlazak na misu ili u posjet rođacima. Tako nije rijetko naići na djevojke u dugim haljinama s pregačom podignutom (djelomično, da se razumijemo!?) oko struka, kako jure na rolericama po cesti sa četiri trake pokušavajući izbjeći konjsku balegu?! Također je s mobilnog telefona skinut epitet „vražjeg“, te je biskup dobro promislio i odlučio da spravica ne predstavlja početak ropstva sve dok se nalazi izvan kuće. U tom smislu je moguće vidjeti male drvene kućice, slične poljskim WC u kojima Amiši drže mobilne telefone. Još mi jedino nije jasno kako čuju kad zvone?!
Također, iako na području postoje državne škole, Amiši smatraju da su njihove „one room school“, nešto nalik našim područnim školama, gdje mali i veliki uče zajedno, puno primjerenije njihovim potrebama i uvjerenjima. Mali Amiši uče i pišu zadaće do 14 godina, a nakon čega ih roditelji šalju u „školu života“, koju bih mogla sažeti u dvije riječi „radi što te volja“. U nekoliko sljedećih godina moraju upoznati sva dostignuća našeg sjajnog doba, od televizije, automobila i kompjutora do jeansa, alkohola i seksa. I to što više, to bolje! Tek nakon nekoliko probnih, „svjetskih“ godina, spremni su na veliki korak, tj. na odluku mogu li nastaviti živjeti bez ekrana i zelembaća u džep, zaboraviti maskaru i avione, odreći se čak i teoretske mogućnosti da budu nešto ili negdje drugdje. Što mislite koliko ih se neopozivo vrati svojim mračnim i hladnim kućama? Vjerovali ili ne, čak više od 90%!! Velikom koraku slijedi krštenje, posao, vjenčanje (ali, samo u studenom), te život određen ritmom godišnjih doba i rađanja djece.
Nakon toga nikad više na sebe neće smijeti staviti komad nakita, pa čak ni dugme (koje bi navodno, po njihovim mjerilima, moglo ženu učiniti neodoljivo seksi!?), obrijati bradu, raspustiti kosu, pomoći se veš mašinom, autobusom, toplomjerom...
„Die Botschaft“ je tjednik Amiš zajednice, koji izlazi u Pennsylvaniji. Radi se o otužnim crno-bijelim novinama formata „Jutarnjeg lista“, bez fotografija i imalo složenijih grafičkih rješenja. Šest stupaca gusto tiskanih slova. I tek nekoliko naslova. Što se tiče sadržaja, u posljednjem broju je Sadie Petersheim iz Mifflintowna informirala čitatelje kako su ove godine kruške odlično rodile, puno bolje od dunja, te je uspjela spremiti čak četrdesetak kila što marmelade, što kompota. Ella M. Hoover iz Curtissa, Wisconsin, je željela poručiti da joj je Adin potkovao konje, a njena familija poslala pedeset paketića za njen pedeseti rođendan. Mattie Gingerich iz Edgewooda, Iowa je zahvalan za svaku kap kiše koja zobi mijenja boju i veseli se da će se biskup David A. Rabers sljedeće nedjelje zadržati na večeri. Slijede oglasi za drveni namještaj, konje, sadnice celera, aluminijske oblike za kolače i frizer s dizel generatorom. Na kraju je popis rođenih i umrlih. Zanimljivo je da se prvi uvijek rađaju kod kuće, a drugi nikad ne umiru prije 80-te. Sveukupno 70 stranica po cijeni od 32 dolara godišnje pretplate. Pretpostavljam da je čitanje „Die Botschafta“ na drvenoj stolici i uz svjetlo petrolejke jedan od glavnih amiških hobija!
U Bird-in-Handu smo se bili smjestili u B&B kod Dottie. Ako ne znate, ovo B&B znači bed and breakfast, tj. ljudi ti ponude sobu i doručak u svojoj kući. Dottie nije Amiš, ali se čini jednako ludom. Uvijek nasmješena sedamdesetogodišnja majka sedmoro djece, baka 21 unuka i nešto par praunuka, brine se za koze, ovce, kokoši i prolupanog muža. Naravno, vikendima i za desetak gostiju. Ujutro vodi djecu na hranjenje kozlića, vađenje jaja ispod kvočke i trebljenje vrta. Za doručak nam je ponudila nezaboravni kolača od zobenih pahuljica preliven mlijekom i voćem. Kad sam je upitala za recept, rekla mi je da je u hodniku izložena kuharica s njenim receptima, koju mogu kupiti po skromnoj cijeni od 30 dolara. Kako me nije zanimala kozetina, ni punjene bundeve i purani, zamolila sam samo recept za kolač. Spremno je odgovorila da u tom slučaju mogu uzeti jednu od kuvertica koje se nalaze na stoliću odmah do kuharice, što će me koštati samo tri dolara. Zamolila sam je da ponovi, jer nisam mogla vjerovati svojim ušima! Lukava, prelukava Dottie! Najprije te poput provjerenih dilera navuče na drogu, a već slijedeću dozu udara po punoj cijeni! Nisam mogla vjerovati! Dotad se za mene svijet recepata dijelio na super chefove koji čuvaju svoje recepte ko' oko u glavi i diletante koji ih sretno dijele s ostatkom svijeta. Naravno, nisam karakter i ta zaljepljena kuvertica je bila jača od mene! A, pošto Dottie nije proslavljeni chef, niti ima Michelinovu zvijezdicu, već se radi o najobičnijem amiš-američkom hibridu, koji me podlo namamio, uzvraćam udarac i proslijeđujem ga vama. Naravno, besplatno! A, ona nek me samo tužaka američkom Udruženju za zaštitu autorskih prava!
AMIŠKI KOLAČ OD ZOBENIH PAHULJICA
2 jaja
1 šalica šećera
½ šalice ulja
4 šalice instant zobenih pahuljica
2 žličice praška za pecivo
1 žličica soli
1 ½ šalica mlijeka
Umiješati jaja, šećer i ulje, pa dodati redom sve ostale sastojke. Staviti u vatrostalnu zdjelu i peći oko 45 minuta na 180 stupnjeva, sve dok se na vrhu ne stvori žućkasta korica.
Vruće poslužiti uz zgnječeno, svježe voće, najbolje jagode ili breskve i mlijeko po želji.
Enjoy, rekla bi Dottie!
3 comments:
Super mi je post i slatko sam se nasmijala i ja bih još priča o njima! :) Te Amish zajednice bih stvarno voljela posjetiti i vidjeti, ako se ikad uspijem dočepati Amerike. Ne mogu vjerovati da se toliki postotak odluči vratiti živjeti u tim zajednicama, koliko god to na način na koji je prikazano u filmovima imalo svojih draži. :) Jeli ikad netko pokušao napraviti nekakvo istraživanje zašto je to tako, čime objašnjavaju želju za povratkom i koje razloge navode da ne žele živjeti u vanjskom svijetu? Školuju li se oni i u kojem postotku na visokim školama? Idu li uopće liječniku ili to nekako sami rješavaju, imaju li svoje liječnike?
I da, super mi je kolaček! Jest da je solidna cjena za recept, ali stvarno zvuči ukusno! :)
Draga Tadeja, vidim da je i tebe ponijelo. Lancaster County je jedino mjesto u Americi gdje sam bila više puta i... mogla bi još. I meni su oni jako zanimljivi. Dakle, što se tiče istraživanja, na žalost, ne znam da li postoje. Uglavnom ne pohađaju visoke škole, bave se poljoprivredom i stočarstvom. Jednom sam bila pročitala članak o liječniku koji je cijeli svoj profesionalni vijek proveo radeći s Amišima. Naravno, uz drugi, dodatni, "pravi" posao, a ovo je bilo poput volontarijata. Amiši nemaju novaca da plate uobičajne cijene usluga, a također nisu ili se ne žele osigurati. Kada je nekome potrebna bolnica, tj. operacija ili neki kompliciraniji tretman, novci se skupljaju unutar zajednice, svi pomažu koliko mogu.
Post a Comment