Da li je Amerika dovoljno zrela i napredna da se na tradicionalnom maturalnom plesu, osim djevojaka u ružičastom sa cvijetom u kosi ili na zapešću (kako nas uče brojni filmovi), susretne s homoseksualnim parovima koji se grle, ljube, plešu i otvoreno pokazuju ljubav!? I, kako mi ostali tu stojimo?
Constance McMillen rođena je u Itawamba, u ruralnom dijelu države Mississippi, jednom od najreakcionarnijih u cijeloj zemlji i nekadašnjoj koljevci rasne segregacije. Smještena u tzv. 'Bible Beltu', Itawamba se može pohvaliti s 100 crkava na 22 tisuće stanovnika. U tom je okruženju, osamnaestogodišnja Constance zatražila od svoje škole da se na tradicionalnom maturalnom plesu pojavi u smokingu i leptir mašni, te u pratnji svoje djevojke. U šoku, direktorica škole je najprije odbila tu mogućnost, ali se kratko nakon toga predomislila i pristala uz uvjet da dvije djevojke ne plešu zajedno.
Slučajem se pozabavila ACLU-a (American Civil Liberties Union), te ga dovela do suda u Aberdeenu. Constance je podršku za svoja prava dobila i putem vrlo brojne grupe na Facebooku, te nakon gostovanja u televizijskom talk showu Ellen DeGeneres, deklarirane homoseksualke, koja je tom prilikom pokrenula sakupljanje sredstava za pravnu pomoć djevojci.
Slučaj bi mogao završiti i na Vrhovnom sudu, a Constance bi mogla postati simbolom obrane prvog amandmana američkog Ustava, koji jamči pravo svakoga na slobodu izražavanja.
Subscribe to:
Post Comments (Atom)
3 comments:
Uhhhhh :) Ja sam sa svima po pitanju homoseksualnosti i njima pripadajućih prava uspjela doći u konflikt. Naime što?
Ja doista držim da sam krajnje otvorena za takva pitanja. Držim da imaju pravo na legalizaciju svojih veza. Ono što ja mislim jest da se to ne bi trebalo zvati brakom. Brak je zajednica muškarca i žene, zajednica istospolnih osoba neka se zove kako god je nazovu, ali ne brakom. Isto tako držim da nisu zbog činjenice homoseksualnosti apsolutno neadekvatni za odgoj djece. Toliko je neadekvatnih hetero parova kojima je rođenje djeteta prirodom dano, a teškom mukom i tek kad je napravljena nepopravljiva šteta uspiju im to isto pravo i djecu oduzeti, o mogućnostima, preciznije nemogućnostima posvajanja, provjerama s kojima se suočavaju i hetero parovi da ne govorim, ne vidim razloga da nakon istih ili i žešćih provjera dijete ne bi mogao usvojiti i istospolni par. Ne mislim da je to bolest, ne mislim da je "zarazno". Problem identifikacije kad su djeca u pitanju postoji, ali nisam uvjerena da je homoseksualnost "stečena", pa tako ne mislim niti da bi odrastanje djeteta u istospolnoj zajednici obavezno rezultiralo homoseksualizmom kod njega.
S druge strane, ne znam, najiskrenije ne znam, kako bih reagirala kad bi se ja osobno morala suočiti sa takvom odlukom i izborom svog djeteta. Prihvatila bih, jer ako je to njen izbor i ako je u takvom odnosu sretna, poštovala bih to, ali mislim da bih intimno ipak bila dijelom nesretna, pa u tom dijelu priznajem određeno licemjerje, ako to licemjerje jest, jer je zapravo riječ o činjenici da se nisam u stanju poistovjetiti niti si dočarati takav odnos, pa onda mislim da bi si i ona takvim izborom određene stvari uskratila. A da ne govorimo o još uvijek društveno neprihvaćenosti takvog izbora. Sve je u redu dok to osoba drži unutar svoja četiri zida i ne deklarira to javno.
Ono što ljudi najčešće navode kao odbijajući faktor i oko čega se diže prašina su parade. S druge strane i mažoretkinje su, ne tako davno, zahtijevajući ženska prava bile jednako "nakazne" i neshvaćene. Ali čak i tako banalna stvar, kao što je mogućnost da se mi, kao žene, sad ovako tipkamo po netu, je dijelom i njihova zasluga.
Svaku takvu paradu udruge za promicanje prava homoseksulanih osoba, uredno prijave i dobiju dozvolu. Njihovo mišljenje je da time senzibiliziraju javnost da ih prihvati i shvati da im neke stvari treba i zakonom omogućiti i prava zagarantirati. Kao i u svemu tako i tom dijelu populacije postoji određeni postotak ekstravagantnosti pa onda javnost prilično loše reagira na nečiju golu guzicu iz koje viri perce ili što već i drži to nakaradnim. Ali oni su zatražili i dobili dozvolu da određenog dana u određenom terminu prođu određenom rutom, želeći time izraziti nešto. I ja tu ne vidim problem, Ja za to vjerojatno osim kao novinsku vijest ne bih niti znala, da se s druge strane ne nađu obrijani u crnom koji nenajavljeno dođu izražavati svoje ne samo mišljenje, nego i želju da onima koji ne misle i nisu kao oni oduzmu, ne samo pravo na biti drugačiji, nego i pravo na život. Ja onda između obrijane glave i gole guzice s percem, biram ovo drugo.
O slučaju sam čitala u njemačkim novinama (Sueddeutsche Zeitung) ali tamo navode da je škola otkazala KOMPLETNi maturalni ples?
Bilo kako bilo, borba za pravo na osobnost koja se ne podudara s onom uvriježenom ili nametnutom, bilo od strane crkve, države, partije ili varoši se nastavlja jer nikad nije ni prestajala, a ni neće.
Nevjerojatno je koliko se bojimo individualnosti. Još je nevjerojatnije s koliko žara nastojimo ugušiti svaki pokušaj u tom smjeru, oblatiti i zaprljati sve što unosi promjene.
A pri tom smo ne samo neupućeni nego i nesvjesni činjenice da sve te izmišljotine, poput braka npr., odvajkada služe nekim drugim ciljevima i mijenjaju se po potrebi.
Nekada su se brakovi sklapali kako bi se stvarale političke veze i jačala savezništva- kakve to veze ima sa svetim sakramentom?
Da su parovi bili različitog spola je činjenica čisto praktične prirode: potreba za nasljednicima.
U srednjem vijeku siromašni (ili oni koji nisu imali dovoljno po procjeni crkvenih zakona) nisu smjeli sklapati brakove- gdje je tu etika na koju se prozivaju svi ti zakonodavci?
S vremenom se svi ti zakoni i običaji mijenaju bilo iz koristi ili besmislenosti, a otkako je moguće sklapati brakove izvan crkve, brak je postao i zakonska zajednica po civilnom zakonu koja osim kodeksa o vjernosti i uzajamnom pomaganju daje sigurnost prije svega u slučaju rastave.
I gdje je onda zapravo problem da se i zakonita homo veza ne naziva brakom?
U mom krugu prijatelja i poznanika postoji i priličan broj homoseksualaca. Baš kao i kod hetero-poznanika, postoje oni koji su mi simpatični i oni koji to nisu i događa se ponekad, ako se povede razgovor o toj "nesimpatiji" da mi se postavi pitanje "Je li zbog njegove/njene homoseksualnosti?"
Podsvjesno nam ta homoseksualnost stoji na vrhu piramide mana iako nema nikave veze s nečijim karakterom. Ali toliko su nas doktrinirali (prije svega crkva koja u svojim redovima broji pozamašni broj ljubitelja istospolnosti, a nažalost najčešće s pedofilnim sklonostima)da sve to izričemo bez srama prema vlastitom neznanju.
Desenzibiliziranje mase po tom pitanju moguće je jedino konfrotacijom i glasnim traženjem prava i zato podržavam sve te manifestacije i parade.
Međutim, po mom osobnom viđenju, ono što se traži kosi se s onim kako se traži.
Konfrotacija umjesto provokacije. Nisu svi homoseksualci napirlitane fašničke lutke, iako taj ekstremni eksibicionizam moramo shvatiti više u prenesenom značenju, ali jednog Drageca, Jovana ili Hasu već sam pogled na svo to šarenilo zbunjuje i straši a kamoli da bi ramišljao o simbolici koju ono nosi: pravo na osobenost, individualnost.
Hvala Tadeja i Studena na postovima.
Osobno sam ZA priznavanje tzv. istospolnih brakova, jer dvoje ljudi koji su proveli zajedno cijeli život moraju i administrativno riješiti međusobne odnose, imovine, nasljedstva, mirovine, eventualno djece. Za Hrvatsku se radi o budućnosti, dok se u određenom broju američkih saveznih država, a čini mi se i u nekim europskim zemljama, već sklapaju istospolni brakovi.
Razne gay parade i drug queen možda više odmažu nego pomažu priznavanju prava i prihvaćanju homoseksualaca.
Post a Comment