Monday, March 29, 2010

TIM I MARINA, TKO JE JAČI?




Prije svega moram priznati da nisam veliki fan filmova Tima Burtona. Edward Scissorhands, Sleepy Hollow, Charlie and The Chocolate Factory, Sweeney Todd nisu među mojim omiljenim, pa ipak, izložba Burtonovih crteža u Muzeju moderne umjetnosti u NYC (MoMA) me oduševila. I još jednom potvrdila da nije baš sav svoj!
Izložba sadrži nekoliko stotina crteža, skulptura, fotografija od kojih su neke nastale u njegovih školskim danima (!?). Groteskne i gotičke figure, mali monstrumi, kanibali, vampiri, ubice, leševi, svakako govore o ne samo neobičnoj, već i pomalo 'pomaknutoj' ličnosti. Ili se radi o nekoj vrsti terapije? Beštijice su se smješile, ali istodobno tražile ruku...
Uvijek u MoMi, samo kat niže, Marina Abramović je održavala svoj hepening po naslovom „The Artist is Present“. U to smo se uvjerili svojim očima, kad smo je vidjeli kako u dugoj plavoj haljini sjedi za stolom, a preko puta nepoznate osobe. Najprije sam pomislila da se radi o srećkoviću iz publike, te da ljudi satima čekaju kako bi sjeli nasuprot Marine Amramović, alias The Artista. Onda sam shvatila da se radi o odabranima. Baš me zanima da li ih i koliko plaćaju. Publika hoda uokrug i gleda (fotografiranje je zabranjeno).
Scena hapening je na naslovnici skoro svakog newyorškog tjednika i mjesečnika, na plakatima, jumbo i nejumbo. Možda nisam prava osoba za modernu umjetnost, ali osim neosporive Marinine fizičke izdržljivosti, npr. ja bih se ucrvila, koga oni...?

4 comments:

studena said...

Volim Burtonove filmove i njegov suptilni način igranja sa smrću. A nisam ljubitelj ni gotike (a nadam se da nisam ni "pomaknuta" :) ).

Marina je fenomen. Ali "pomaknuto" bih prije njoj pripisala- kako drugačije opisati taj njen nagon da vlastitom krvlju iznese svoju umjetnost pred publiku?

tracy said...

@Studena, nisam sigurna da li se radi o nagonu ili dobro smišljenom marketinškom potezu. Priznajem za mene je umjetnost završila s impresionistima i još nekolicinom poslije njih. Možda sam ograničena jer ne poznajem, ne shvaćam i kako bi rekla moja ljubimica iz "Chorus Linea", Morales, kad su je pitali što osjeća dok pleše (očekujući visokoumni odgovor) - But I Feel Nothing,Really Nothing!

Tadeja said...

Ima tome mislim jedno dvije godine, vozim se na posao i na radio stanici koju slušam, između ostalog osvrt i na veče prije u Splitu održan performance izvjesne Sandre Sterle, docentice na Umjetničkoj akademiji u Splitu koji se satojao od toga da je spomenuta 40 minuta povraćala pred "blago" zgroženom publikom uz zvuke pjesme "Dalmatinac", Mate Miše Kovača.
Bojim se da je i većina mojeg poimanja umjetnosti (nije da ja ne bih mogla naslutiti poruku umjetnice u navedenoj izvedbi) ograničena na neka starija razdoblja i stilove, jer priznajem da ne razumijem i da mi ne sjedaju neki alternativni i moderni izričaji.
Nije čak niti problem u povraćanju kao gadljivoj aktivnosti. Jednostavno mi je tako nešto nepotrebno prenemaganje, isforsirano, za moj pojam gubi na poruci koju je htjelo poslati i postaje samo sebi svrhom i predmetom rasprave, pa zapravo osnovna poruka, ako je i postojala, pada u drugi plan ili se gubi, ostaje samo goli egzibicionizam.

tracy said...

@Tadeja, u mnogočemu se slažem s tobom. Nije mi namjera biti cinična i arogantna, već jednostavno ne razumijem i ništa ne osjećam, nema elementa postovjećivanja, kao ni želje za dubljim proučavanjem.